REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1100/2020-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Lidiji Repar Habulinec, u pravnoj stvari tužiteljice ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Irina Daskal, odvjetnica u Karlovcu, protiv tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, radi isplate, nakon glavne rasprave zaključene dana 14. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužiteljice Irine Daskal, odvjetnice i punomoćnice tuženika ZC, dana 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku HRVATSKE AUTOCESTE d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB: 57500462912, platež tužiteljici ĆC, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznosa od 404,50 EUR na ime naknade plaće sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa kako slijedi:

- 48,14 EUR od 15.02.2016.,

- 12,08 EUR od 15.07.2016.,

- 48,33 EUR od 15.01.2017.,

- 12,21 EUR od 15.12.2017.,

- 48,84 EUR od 15.01.2018.,

- 49,18 EUR od 15.02.2018.,

- 12,29 EUR od 15.06.2018.,

- 49,38 EUR od 15.07.2018.,

- 12,34 EUR od 15.11.2018.,

- 49,38 EUR od 15.01.2019.,

- 49,76 EUR od 15.02.2019.,

- 12,53 EUR od 15.12.2019., pa do isplate, sa zateznom kamatom po stopi izračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023., pa do isplate, po stopi izračunatoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu blagajnik naplate cestarine od svibnja 1995. U razdoblju od 1.1.2014. do 1.1.2016. tuženik je tužiteljici i ostalim radnicima koji rade smjenski rad, isplaćivao naknadu plaće za dane blagdana i neradne dane utvrđene zakonom / u daljnjem tekstu „blagdan“ / koje dane prema raspodjeli radnog vremena tužiteljica nije radila, no nakon 1.1.2016. tuženik je prestao isplaćivati smjenskim radnicima ovu naknadu. Navedena naknada plaće isplaćivala se u skladu i pravilnom primjenom čl. 71. Kolektivnog ugovora Hrvatske autoceste d.o.o. iz 2014. / u daljnjem tekstu Kolektivni ugovor HAC 2014. / koji je glasio: „Radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio isključivo u sljedećim slučajevima:

- plaćenog dopusta,

- blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom,

- obnašanja zadaće člana Radničkog vijeća ili sindikalnog povjerenika,

- obrazovanja ili osposobljavanja prema potrebama Poslodavca,

- vježbe oružanih snaga i vježbe civilne zaštite,

- ako odbije raditi jer nisu provedene mjere zaštite na radu uslijed čega mu prijeti opasnost za život i zdravlje,

- ako dođe na posao, a prethodnog dana ili ranije nije obaviješten da se toga dana neće raditi,

- ako dođe do prekida rada, ali ne krivnjom radnika,

- obavljanja zadataka povjerenika radnika za zaštitu na radu,

- sindikalne aktivnosti". Citirani čl. 71 Kolektivnog ugovora HAC d.o.o. 2014, sada je u neizmijenjenom sadržaju unesen u Kolektivni ugovor tuženika iz 2018. , kao čl. 74. Iako ova odredba ne razlikuje radnika u smjenskom radu od drugih radnika zaposlenih kod tuženika koji rade samo u prvoj smjeni /od ponedjeljka do petka / , potonji radnici i nakon 1.1.2016. primaju naknadu plaće kao da su radili na dane blagdana, iako nisu radili. Tuženik je prestao isplaćivati ovu naknadu bez ikakvog razloga i time smjenske radnike stavio u neravnopravan položaj u odnosu na radnike koji rade samo u prvoj smjeni. Kod tuženika, utvrđen je mjesečni fond sati za jednu kalendarsku godinu koji podatak objavljuje Ministarstvo rada i jednak je za sve radnike. Mjesečni fond sadrži podatke u ukupnom mjesečnom fondu sati, posebno su naznačeni radni sati, pa sati blagdana, ukupan broj dana i ukupan broj radnih dana i dana blagdana. Tako je za 2016. godinu npr. za ožujak utvrđen mjesečni fond sati 184, od toga radnih sati 176, 8 sati blagdana, 23 dana, radnih dana 22, dana blagdana 1.

2. Tužiteljica i drugi smjenski radnici rade prema posebnom rasporedu radnog vremena koji je individualiziran. Ako u razdoblju jednog mjeseca tužiteljica ne radi na blagdan, tužiteljici se taj dan ne evidentira u fond sati za taj mjesec, već se evidentira da u tom mjesecu ima minus 8 sati, što znači da tih osam sati mora odraditi u idućem razdoblju u tom mjesecu ili u bilo kojem sljedećem mjesecu. Za razliku od tužiteljice, radniku koji radi samo prvu smjenu i u tom mjesecu nije radio na dan blagdana, taj dan se zbraja u fond sati i on nije dužan isti „odrađivati“. Znači, radnik koji ne radi u smjenskom radu, u tom slučaju radio je manje osam sati od smjenskog radnika, a svejedno mu je taj dan plaćen, što je i zakonito jer se radi o blagdanu. Stoga proizlazi da smjenski i ne-smjenski radnici ne rade isti fond sati i nisu plaćeni za isti fond sati, iako bi prema Kolektivnom ugovoru trebali biti. Tako tužiteljica prema rasporedu radnog vremena nije radila slijedeće blagdane: 2016. godine: 6.1.2016., 28.3.2016, 22.6.2016., 26.12.2016., 2017. godine: 6.1.2017., 1.11.2017., 25.12.2017., 2018. godine: 1.1.2018., 31.5.2018., 22.6.2018., 15.8.2018., 8.10.2018., 25.12.2018., 2019. godine: 1.1.2019., 25.6.2019., 5.8.2019., 15.8.2019., 1.11.2019. Prema načinu na koji tuženik vodi evidenciju fonda sati, tužiteljici je za te dane utvrđen manjak mjesečnog fonda sati, i to sveukupno 144 radnih sati , koje je tužiteljica odradila u narednim mjesecima za razliku od ne-smjenskih radnika kojima su ti sati bili plaćeni, iako u te dane nisu radili. Naknada plaće za jedan sat blagdana / kada je tužiteljici naknada isplaćivana / iznosi 47,00 kuna. Tužiteljica je oštećena iz razloga što pogrešnim obračunom kod preraspodjele nije primijenjen čl.39 t.10 Kolektivnog ugovora. Tom odredbom određeno je da će se neiskorišteni sati preraspodjele isplatiti kao prekovremeni sati i obračunati s plaćom za prosinac, što znači da će se „višak sati“ isplatiti kao prekovremeni sati, a da je tuženik pravilno te sate obračunao, tada su ti sati trebali biti isplaćeni kao prekovremeni. Iznos naknade za prekovremene sate izračunava se na način da se 8 sati rada pomnoži s 1.5, čime se dobiva 12 sati, a tih 12 sati pomnoži se sa vrijednosti sata koja kod tužiteljice iznosi npr. 47,00 kn za siječanj 2016., čime se dobiva iznos od 564,00 kuna za 8 sati prekovremenog rada. Ovakvim postupanjem tuženik stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj s ostalim radnicima tuženika koji ne rade u smjenskom radu, što je protivno temeljnim obvezama i pravima iz radnog odnosa prema Zakonu o radu, sadržanim u čl.7. st.4 , koji glasi : „Zabranjena je izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima“. Postupanje tuženika, nadalje, protivno je odredbama Ustava RH , kojima je zabranjena bilo kakova diskriminacija, zajamčeno pravo na jednakost pred zakonom , kao i jednaka prava svih u odnosu na zaposlenje.

3. Stoga tužiteljica konačnim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 13.2.2023. potražuje od tuženika isplatu iznosa od 404,50 eura, sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate, sve uz naknadu parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Navodi kako je nesporno da je tužiteljica u radnom odnosu kod tužitelja na radnom mjestu blagajnik naplate cestarine, te da joj za dane: 22. lipnja i 15. kolovoza 2016., 17. travnja, 15. lipnja, 22. lipnja i 26. prosinca 2017., 2. travnja, 8. listopada i 26. prosinca 2018., te 20. lipnja, 25. lipnja i 26. prosinca 2019. godine, u koje dana prema rasporedu radnog vremena nije trebala raditi, nije isplaćena naknada plaće. Tužiteljici je za dan 6. siječnja 2016. isplaćena sporna naknada, dok je 26. prosinca 2018. godine radila, pa joj je za taj dan isplaćena plaća, stoga joj za navedene dane i po navedenim osnovama ista naknada ne pripada. Međutim, ista naknada je tužiteljici uskraćena zakonito, sukladno odredbi članka 95. Zakona o radu, članka 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj i odredbi članka 73. stavak 1. Kolektivnog ugovora tuženika. Člankom 95. stavak 1. i 5. Zakona o radu propisano je da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće, u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca, ukoliko mije drukčije određeno ovim i drugim zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ugovorom o radu. Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj utvrđeni su dani blagdana u koje se ne radi, s time da je u članku 5. određeno da u te dane radnici imaju pravo na naknadu plaće. Kolektivnim ugovorom tuženika propisano je da radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio u dane ma i neradne dane utvrđene zakonom. Suprotno stavu tužiteljice, citirane odredbe propisa daju osnovu za ovakvo postupanje tuženika kod isplate naknade plaće. Navedeno stoga jer se kod određivanja naknade plaće polazi od temeljnog pravila da naknada plaće slijedi sudbinu plaće, a to znači da se nadoknađuje samo ono vrijeme koje je radnik bio obvezan raditi, a ne radi zbog određenog opravdanog razloga radi koga mu pripada pravo na tu naknadu. Za dane blagdana i neradne dane naknada plaće ostvaruje se samo za one dane kada je po redovnom rasporedu rada radnik trebao raditi, a ne radi zbog blagdana i neradnih dana određenih Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj. Slijedom odredbi navedenih propisa radnik ostvaruje pravo na naknadu plaće za dane u koje bi inače trebao raditi i primati plaću, a ne radi zbog toga što je blagdan ili neradni dan utvrđen zakonom. Obzirom da su blagdani za koje tužiteljica potražuje naknadu padali u dane njenog tjednog odmora, za te dane ne bi ostvarila niti plaću, pa joj se nema što nadoknaditi. Tužiteljica kako i navodi radi prema posebnom rasporedu radnog vremena koji je individualiziran, odnosno radi u smjenama, pa se događa da neki blagdani padnu na dane tužiteljičinog tjednog odmora, a dio blagdana padne na njegove radne dane. Obzirom na prirodu posla koji tužiteljica obavlja, tuženik nije u mogućnosti organizirati raspored rada tužiteljice na način da tjedni odmor koristi u nedjelju pa joj je tuženik osigurao zamjenski odmor, sukladno odredbi članka 75. stavak 4. Zakona o radu. Stoga pravo na naknadu plaće za blagdan nije bezuvjetno već ovisi o rasporedu radnog vremena. Blagdani i neradni dani propisani Zakonom o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj su dani u koje radnici ne rade, odnosno oslobođeni su obveze rada s pravom na naknadu plaće, među kojima su i Velika Gospa, Dan antifašističke borbe, Uskrsni ponedjeljak, Tijelovo, Štefanje i Dan državnosti. Ako radnik u dane blagdana, u ovom slučaju: 6. siječnja 2016. (Sveta tri kralja), 28. ožujka 2016. (Uskrs), 26. prosinca 2016. (Štefanje), 6. siječnja 2017. (Sveta tri kralja), 1. prosinca 2017. (Svi sveti), 25. prosinca 2017. (Božić), 1. siječnja 2018. (Nova godina), 31. svibnja 2018. (Tijelovo), 22. lipnja 2018. (Dan antifašističke borbe), 15. kolovoza 2018. (Velika gospa), 8. listopada 2018. (Dan nezavisnosti), 25. prosinca 2018. godine (Božić), 1. siječnja 2019. (Nova godina), 25. lipnja 2019. (Dan državnosti), 5. kolovoza 2019. (Dan domovinske zahvalnosti), 15. kolovoza 2019. (Velika gospa) i 1. studenog 2019. (Svi sveti), ne radi jer inače nije trebao raditi prema rasporedu radnog vremena, ne ostvaruje pravo na naknadu plaće. Kada blagdan pada u dan kada bi radnik trebao raditi i zaista radi navedenog dana, ima sukladno članku 94. Zakona o radu ("Narodne novine" broj:93/14) i pravo na povećanu plaću za rad blagdanom u visini utvrđenoj Blankorn 69. Kolektivnog ugovora. Budući tužiteljica koja radi u smjenskom radu nije radila, u navedene dane, a što je vidljivo i iz rasporeda radnog vremena, ne ostvaruje ni pravo na naknadu plaće za te dane. Drugačija situacija je kod radnika koji rade samo u prvoj smjeni od ponedjeljka do petka, jer je su oni u navedene dane 22. lipnja 2016., koji je padao u srijedu, 15. kolovoza 2016. godine, koji je padao u ponedjeljak, 17. travnja 2017. godine koji je padao u ponedjeljak, 15. lipnja 2017. koji je padao u četvrtak, 22. lipnja 2017, koji je padao u četvrtak, 26. prosinca 2017. koji je padao u utorak, 2. travnja 2018. koji je padao u ponedjeljak, 8. listopada 2018. koji je padao u ponedjeljak, 26. prosinca 2018. koji je padao u srijedu, 20. lipnja 2019. koji je padao u četvrtak, 25. lipnja 2019. koji je padao u utorak i 26. prosinca 2019., koji dan je padao u četvrtak, prema uobičajenom rasporedu radnog vremena trebali raditi i primati plaću, ali nisu radili jer je u navedene dane bio blagdan, te su ostvarili i pravo na naknadu plaće. Stoga, tužiteljica ne ostvaruje pravo na naknadu plaće jer prema uobičajenom rasporedu radnog vremena nije ni trebala raditi u dane blagdana i neradne dane, a koji dani se ubrajaju u njezin tjedni odmor. Takav stav proizlazi iz brojnih mišljenja Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Tuženik ističe da evidentirani sati rada tužiteljice, odnosno manjak sati na koje se ona poziva ovisi isključivo od njenog rasporeda rada, a ne od neevidentiranja sati blagdana u koje nije radila, jer prema rasporedu rada nije trebala raditi. Tako je iz rasporeda rada tužiteljice i evidencije njenih radnih sati za 2016., 2017. 2018. i 2019. godinu, vidljivo da tužiteljica osim sati blagdana u koje nije radila i za koje potražuje naknadu, nisu evidentirani i drugi dani, odnosno sati njenog tjednog odmora (naznačeni kao „slobodni iz smjene"), koji nisu padali na dane blagdana, pa tužiteljica isto ne dovodi u vezu sa navodnim manjkom sati. Tuženik osporava navode tužiteljice da su smjenski radnici u pogledu predmetne naknade plaće dovedeni u neravnopravni položaj u odnosu na ostale radnike tuženika koji rade samo u prvoj smjeni. Kao što tužiteljici i ostalim smjenskim radnicima takva naknada ne pripada ukoliko blagdan pada u njihove dane odmora, tako ni ostalim nesmjenskim radnicima sporna naknada ne pripada kada blagdani padaju u njihove neradne dane, koji su uvijek subota i nedjelja. Tako u utuženom razdoblju nesmjenskim radnicima nije isplaćena predmetna naknada za slijedeće blagdane: U 2016. godini:

-Uskrs, 27. ožujka 2016. (nedjelja)

-Praznik rada, 1. svibnja 2016. (nedjelja)

-Dan neovisnosti, 8. listopada 2016. (subota)

-Božić, 25. prosinca 2016. nedjelja)

U 2017. godini:

-Nova godina, 1.1.2017. (nedjelja)

-Uskrs, 16. travnja 2017. (nedjelja)

-Dan državnosti, 25. lipnja 2017.(nedjelja)

-Dan domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza 2017.(subota)

-Dan neovisnosti, 8. listopada 2017. (nedjelja)

U 2018. godini:

-Sveta tri kralja, 6. siječnja 2018. (subota)

-Uskrs, 1. travnja 2018.(nedjelja)

-Dan domovinske zahvalnosti, 5. kolovoza 2018. (nedjelja)

U 2019. godini:

-Sveta tri kralja, 6. siječnja 2019. (nedjelja)

-Dan antifašističke borbe, 22. lipnja 2019. (subota)

-Uskrs, 21. travnja 2019. (nedjelja)

Iz navedenog je vidljivo da tužiteljica nije diskriminirana u odnosu na nesmjenske radnike. Osnovan je navod tužiteljice da ona i drugi radnici rade prema posebnom rasporedu radnog vremena koji je Individualiziran. Mjesečni fond sati na koji se poziva tužiteljica, nije propisan, već je određen orijentacijski i prilagođen je nesmjenskim radnicima, koji rade od ponedjeljaka do petka i kojima su dani odmora uvijek subota i nedjelja, iz čega proizlazi da naknada plaće ovisi od rasporeda rada, a ne od evidencije sati. U prilog tome govori i činjenica da tužiteljica potražuje naknadu plaće „samo" za blagdane koji su padali od ponedjeljaka do petka u koje ona prema rasporedu radnog vremena nije radila, ali ne i za one blagdane koji su padali u subotu ili nedjelju, jer oni nisu uvijek dani njenog tjednog odmora, za razliku od nesmjenskih radnika, kojima su ti dani uvijek dani tjednog odmora. Tako spornu naknadu tužiteljica ne potražuje za nedjelju 8. listopada 2017., koji dan je bio Dan neovisnosti i Uskrs 1. travnja 2018. godine (nedjelja). Ne može tužiteljica za iste dane blagdana u koje nije radila potraživati predmetnu naknadu plaće i uvećanu plaću kao da je radila prekovremeno. Navedeno i stoga jer tužiteljica u te dane nije radila, a radniku se osnovna plaća za prekovremeni rad sukladno članku 71. stavak 1. Kolektivnog ugovora uveća prema efektivnim satima provedenim u prekovremenom radu. Smjenski radnici uključujući tužiteljicu rade takve poslove da moraju raditi na blagdan, a kada im blagdan prema rasporedu pada u radni dan dužni su na blagdan raditi. Zbog toga imaju pravo na povećanu plaču, određenu Kolektivnim ugovorom. Tužiteljica nije oštećena obzirom na činjenicu što joj se dan u koji nije radila za blagdan ne evidentira u fond sati za taj mjesec, jer će ona na kraju godine ostvariti ukupni godišnji fond sati, kako je to propisano odredbom članka 37. Kolektivnog ugovora. Upravo zbog prirode posla tuženik donosi Plan preraspodjele, kojim se utvrđuje razdoblje u kojemu će tužiteljica raditi duže od redovnog radnog vremena i razdoblje u kojemu će raditi kraće, odnosno razdoblje u kojemu će se radno vrijeme svesti na redovno puno ili nepuno radno vrijeme. Naime, preraspodijeljeno radno vrijeme tužiteljice svodi se na puno radno vrijeme do 31. prosinca za tekuću kalendarsku godinu, tako da su neiskorišteni sati preraspodjele isplaćeni kao prekovremeni sati i obračunati sa plaćom za prosinac, a manjak sati sveden je na puno odnosno nepuno radno vrijeme, odnosno manjak sati tužiteljica nije dužna odraditi. Slijedom naprijed iznijetog tuženik je, kod obračunavanja plaće tužiteljice za sporne dane blagdana, postupio sukladno Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru tuženika, kao i mišljenju Ministarstva rada i mirovinskog sustava, pa nema elemenata diskriminacije iz članka 7. stavak 4. Zakona o radu, na koju se poziva tužiteljica. Slijedom iznijetog predlaže tužiteljicu odbiti sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

5. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u: obračunske isprave za isplatu plaća, Evidencije radnih sati, Mišljenja RH, Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva i Ministarstva rada i mirovinskog sustava, Kolektivni ugovor iz 2018., 2014., neiskorištene sate radnika po preraspodjeli sati, drugu dokumentaciju, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Vještak Tkalec d.o.o. od 15.12.2022., dopunskim očitovanjem vještaka od 2.6.2023. Sud nije provodio daljnje dokazne prijedloge, obzirom su stranke na ročištu 14.4.2025. izričito navele kako daljnjih dokaznih prijedloga nemaju, te su predložile zaključiti glavnu raspravu.

6. Cijeneći rezultate dokaznog postupka u smislu čl.8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan u cijelosti.

7. Među strankama nije sporno da je tužiteljica radnik tuženika na poslovima blagajnika naplate cestarine, a sporno je pripada li tužiteljici pravo na isplatu utužene naknade plaće za vrijeme blagdana i neradnih dana.

8. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Vještak Tkalec d.o.o. od 15.12.2022. proizlazi da je tužiteljici od utuženih blagdana naknada plaće podmirena za slijedeće blagdane:

28.3.2016.,

06.1.2017.,

15.8.2018.,

25.6.2019.,

05.8.2019. i

15.8.2019.

Za ostale utužene blagdane koje tužiteljica nije radila, a padali su u dane od ponedjeljka do petka, tužiteljici nije obračunavana naknada plaće. Usporednom radniku je u spornom razdoblju naknada plaće za državni blagdan plaćena za sve sate blagdana koji nije odradio, a koji blagdani su padali na dane od ponedjeljka do petka. Ako tužiteljica ima pravo na naknadu plaće za vrijeme državnih praznika koji su padali od ponedjeljka do petka, a na koje nije radila, tada ista iznosi ukupno

3.047,74 kn bruto i to:

362,72 kn za siječanj 2016.,

91,04 kn za lipanj 2016.,

364,16 kn za prosinac 2016.,

92,00 kn za studeni 2017.,

368,00 kn za prosinac 2017.,

370,56 kn za siječanj 2018.,

92,64 kn za svibanj 2018.,

372,08 kn za lipanj 2018.,

93,02 kn za listopad 2018.,

372,08 kn za prosinac 2018.,

374,96 kn za siječanj 2019. i

94,48 kn za studeni 2019.

9. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je istaknuo primjedbe u podnesku od 13.1.2023., na koje se vještak dopunski očitovao 2.6.2023. Pritom je vještak naveo kako tuženik traži da se vještak očituje na sljedeće okolnosti:

1) Da li je tužiteljici podmirena plaća za rad na utužene blagdane.

Kako je navedeno u osnovnom nalazu, za dio utuženih blagdana tužiteljici je podmirena plaća za 6 sati, a obzirom da je rad tužiteljice počeo prethodni dan (dan prije blagdana) u 22 sata, a završio je na dan blagdana u 6 sati, i to:

- za 22.06.2016.,

- za 1.11.2017.,

- za 31.5.2018.,

- za 8.10.2018. i

- za 1.11.2019..

Iako nije predmetom postupka rad tužiteljice na blagdan, kako je navedeno u osnovom nalazu, rad na blagdan je plaćen tužiteljici, i to u iznosu od 250% cijene sata rada, odnosno podmirena je plaća (100% cijene sata rada) i dodatak za rad blagdanom (150% cijene sata rada).

2) Isplaćuje li tuženik plaću usporednom (nesmjenskom) radniku za blagdan koji pada u dane njegovog tjednog odmora, odnosno postupa li tuženik, po pitanju isplate naknade plaće, na jednak način prema tužiteljici i usporednom radniku u slučaju blagdana koji pada u dane tjednog odmora tužiteljice odnosno usporednog radnika. Usporedni radnik nije radio vikendom, pa proizlazi da je vikend predstavljao dane njegovog tjednog odmora. Ako je blagdan pao u te dane, radnik nije dobio naknadu plaće za taj blagdan. Ako su dani tjednog odmora tužiteljice oni koji su u evidenciji rada evidentirani kao „slobodan iz smjene“ i „slobodan iz smjene drugi dan“, za navedene dane, odnosno sate tužiteljica nije dobivala niti plaću niti naknadu plaće.

10. Nakon očitovanja vještaka stranke nisu stavljale daljnjih primjedbi, pa je sud nalaz i mišljenje, te očitovanje vještaka, prihvatio u cijelosti, obzirom su izrađeni stručno i u skladu s dokumentacijom koja prileži spisu.

11. Međutim, valja navesti kako neosnovano tužiteljica smatra da joj pripada pravo na utuženu naknadu plaće na temelju čl.73. KU/14, odnosno 74. st.1. KU/18, jer prema tim odredbama radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio samo u slučajevima taksativno navedenim u toj odredbi (blagdan i neradni dan utvrđeni zakonom). Pritom riječi "kao da je radio" podrazumijeva da se zaista i radi o danima kada je radnik trebao raditi, ali nije radio jer je bio blagdan/neradni dan. Na takav zaključak upućuju i svi drugi navedeni slučajevi u tom članku (plaćeni dopust, upućivanje na liječnički pregled, obrazovanje za potrebe poslodavca i dr.), jer se radi o situacijama kada se radniku isplaćuje naknada plaće u njegove inače radne dane na koje, zbog pojedinih propisanih opravdanih okolnosti, nije radio. U suprotnom smjenski radnik bi imao pravo na naknadu plaće za blagdan koji pada u njegov neradni dan, dok ne smjenski radnici koji nemaju pravo na naknadu plaće za blagdane koji padnu u njihove neradne dane (subotu i nedjelju).

12. Pozivanje tužiteljice na KU iz 2011. kao i Dodatak tom Kolektivnom ugovoru iz 2012., i tvrdnju da je sporna odredba Kolektivnog ugovora ranije bila drugačije formulirana nije osnovano jer prema tada važećoj odredbi "Radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio isključivo u sljedećim slučajevima: plaćenog dopusta, blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, ako je radnik u te dane po rasporedu rada bio dužan raditi." Činjenica da u predmetnim KU ispuštene riječi "ako je radnik u te dane po rasporedu rada bio dužan raditi" ništa ne mijenja na stvari jer je pravo na naknadu plaće za dane blagdana svih radnika tuženika, i smjenskih i ne smjenskih, vezano isključivo za obvezu rada prema rasporedu rada, jer ne smjenski radnik ne ostvaruje naknadu plaće za dane koji su prema njegovom rasporedu dani tjednog odmora, a jednako tako niti smjenski radnik ne ostvaruje naknadu plaće za dane tjednog odmora prema svom rasporedu rada koji je unaprijed određen i usklađen s relevantnim odredbama Zakona o radu i kolektivnim ugovorima. Stoga ne postoji pravna osnova iz koje bi proizašlo pravo tužiteljice na potraživanje naknade plaće za te dane.

13. Neosnovani su i navodi tužiteljice vezani uz fond sati. Naime, fond sati tužiteljice koji radi od ponedjeljka do petka temelji se na 40-satnom radnom tjednu iz čl. 61. ZR- u te kao takav predstavlja temelj za obračun plaće i naknade plaće svim radnicima. U fond sati radnika ulaze svi odrađeni sati, ali i sati na koje bi radnik po rasporedu radio, ali iz opravdanih razloga nije radio (npr. zbog bolovanja, korištenja godišnjeg odmora, plaćenog dopusta). Neradni dani, odnosno dani koje radnik koristi kao dnevni ili tjedni odmor, nisu dani na koje je radnik trebao raditi i zbog toga ne ulaze u fond sati niti jednog radnika. Organizacija rada tuženika vezana uz naplatu cestarine i održavanje autoceste zahtijevaj organizaciju rada u smjenama i preraspodjeli radnog vremena. Takva organizacija rada utemeljena je na zakonu i odredbama kolektivnih ugovora. Rad smjenskih radnika tuženika može odvijati na način određen u čl. 38. KU/14., čl. 40. KU/18. Smjenskim radom, u smislu navedenih KU, smatra se rad trajno organiziran u najmanje dvije smjene, a ako je rad organiziran u dvije smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 7 sati do 19 sati, a rad u II. smjeni obavlja se od 19 sati do 7 sati idućeg dana. Rad u dvije smjene organiziran je na način da radnik jedan dan radi u I. smjeni, jedan dan u II. smjeni nakon čega je dva dana slobodan. Ako je rad organiziran u tri smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 6 sati do 14 sati, u II. smjeni od 14 sati do 22 sata, a u III, smjeni od 22 sata do 6 sati idućeg dana. Rad u tri smjene organizira se na način da radnik radi; dva dana u I. smjeni, dva dana u II. smjeni, dva dana u III. smjeni, nakon čega je dva dana slobodan. "Iznimno zbog potrebe posla, rad na naplati cestarine može se organizirati i u među smjenama." Slijedom navedenog, do razlike u broju odrađenih sati, odnosno njihovog udjela u fondu sati baziranom na 40-satnom radnom tjednu, ne dolazi zbog neisplate naknade plaće za blagdane na koje je tužitelj koristio tjedni odmor, već zbog rasporeda rada u smjenskom režimu i preraspodjeli radnog vremena koji su kolektivnim ugovorima predviđeni za radno mjesto tužitelja. Stoga bilo kakvo obeštećenje u vidu naknade plaće za dane blagdana na koje je tužitelj koristio tjedni odmor, a zbog činjenice da je udio odrađenih sati" tužitelja u ukupnom fondu sati veći u odnosu na ne smjenskog radnika, nema nikakvu pravnu osnovu. Tužiteljici je u fondu sati, baziranom na 40- satnom radnom tjednu kao i za sve druge radnike evidentirano više "odrađenih" sati u odnosu na odrađene sate u fondu ne smjenskog radnika za onaj broj sati koje je tužitelj odradio na blagdane, a ne za broj sati blagdana na koje nije morao raditi (tjedne odmore), a za koje je u ovom postupku utužio potraživanje. Dakle, razlika u broju "odrađenih sati" koji ulaze u fond sati tužitelja kao smjenskog radnika i ne smjenskog radnika nije u uzročnoj vezi s neodrađenim, ovdje utužením blagdanima (danima tjednog odmora), već je u vezi sa satima koje je smjenski radnik odradio na blagdane. Temeljem te činjenice da radi na blagdan tužitelj je ostvario dodatna materijalna prava u vidu dodatak za rad na blagdanom isl., u skladu ZR-u i KU.

14. Polazeći od odredbe Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj („Narodne novine" br. 33/96., 96/01., 13/02., 112/05., 59/06, 55/08, 74/11, i 130/11., dalje u tekstu Zakon o blagdanima), blagdani i neradni dani su dani u koje radnici ne rade, odnosno oslobođeni sud obveze rada s pravom na naknadu plaće, a isti su taksativno navedeni u zakonu. Sukladno odredbi čl. 94. i 95. ZR-a, za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, radnik ima pravo na povećanu plaću sukladno čl. 69. Kolektivnog ugovora iz 2014. Kada blagdan pada u dan kada bi radnik trebao raditi i zaista radi navedenog dana, ima pravo na povećanu plaću za rad blagdanom. Nadalje, ukoliko je radnik prema uobičajenom rasporedu radnog vremena trebao raditi i primiti plaću a ne radi zbog toga što je blagdan ili neradni dan utvrđen zakonom, tada također ostvaruje plaću. Ova odredba bi se u konkretnom slučaju primjenjivala na ne smjenske radnike. Dakle, ukoliko blagdan pada na jedan dan od ponedjeljak do petka a kada bi ne smjenski radnik trebao raditi no zbog blagdana ne radi, on ima pravo primiti naknadu plaće za taj dan. Međutim, ukoliko radnik na navedene dane prema uobičajenom rasporedu radnog vremena nije ni trebao raditi u dane blagdana ili ne radnih dana on ne ostvaruje pravo na naknadu plaće, što se u konkretnom slučaju odnosi na tužitelja, odnosno na smjenske radnike.

15. Dakle, kao što se ne smjenskim radnicima, subota i nedjelja ubrajaju u tjedni odmor i nemaju pravo na naknadu na plaći ako blagdan (kao npr. Uskrs, koji uvijek pada na nedjelju), jer je to inače dan njihovog tjednog odmora i nisu bili raspoređeni za rad na taj dan, tako se i smjenskim radnicima dani u kojima prema rasporedu nisu u obvezi raditi, ubrajaju u tjedni odmor, neovisno što možda na jedan od tih dana pada blagdan.

16. Nadalje, što se tiče pozivanja tužiteljice na čl. 7. st. 4. ZR-a, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju smjenski radnici nisu stavljeni u nepovoljniji položaj od ne smjenskih, jer sukladno čl. 66. ZR-a, kao što je već navedeno radno vrijeme radnika može se rasporediti u jednakom odnosno nejednakom trajanju po danima, tjednima odnosno mjesecima. Stoga, potpisivanjem Ugovora sa tuženom, tužiteljica je bila upoznata sa opisom poslova svog radnog mjesta, te da mjesečni fond sati ovisi o rasporedu radnog vremena svakog pojedinog radnika i ne mora biti isti za sve radnike. Stoga, obzirom tužiteljica nije dokazala da je za potraživane dane, odnosno blagdane, bila dužna prema rasporedu poslova raditi, odnosno da je radila, tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenjen je neosnovanim u cijelosti, pa je isti valjalo odbiti, kao u izreci presude.

17. Sud nije posebno cijenio prigovor zastare istaknut po tuženiku, budući je tužbeni zahtjev tužiteljice ocijenjen neosnovanim u cijelosti, zbog iznesenih razloga.

18. Tužiteljici nije priznat parnični trošak, sukladno čl.154. st.1. ZPP-a, obzirom je ista u cijelosti izgubila parnicu.

U Zagrebu 19. svibnja 2025.

Sudac:

Lidija Repar Habulinec

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice

2. tuženiku