Poslovni broj: UsI-2918/21-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Bojanu Bugarinu i uz sudjelovanje Ivane Petrović kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. obrta „ [obrt]“ iz [adresa], zastupan po opunomoćeniku Tomislavu Bartoliću, odvjetniku iz Zagreba, Mrazovićeva 5, protiv tuženika: Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poništavanja rješenja, 19. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20- 01/1, URBROJ: 513-04-21-2 od 16. srpnja 2021. godine i poreznog rješenja Porezne uprave, Područnog ureda Krapina, KLASA: UP/I-471-02/19-01/28, URBROJ: 513-07- 02-19-11 od 25. listopada 2019. godine, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška.

Obrazloženje

Tužitelj tužbom osporava drugostupanjsko rješenje od 16. srpnja 2021. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 25. listopada 2019. godine. Ujedno osporava i to prvostupanjsko porezno rješenje, kojim su mu kao vlasniku obrta po provedenom poreznom nadzoru utvrđene obveze poreza na dodanu vrijednost (PDV), poreza na dobit i poreza na dohodak od kapitala za 2017. godinu, sve to s pripadajućim zateznim kamatama.

Sporne utvrđene obveze tužitelja se temelje na tri poslovna događaja koja će dalje biti posebno prikazana u obrazloženju ove presude.

Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio i tužbu i tužbeni zahtjev. Sud je održao raspravu, kojoj se nije odazvao uredno pozvan tuženik. U dokaznom je postupku pročitana dokumentacija u sudskom spisu i u spisu upravnog tijela.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

Prvi poslovni događaj se odnosi na činjenicu da je tužitelj u svojim poslovnim knjigama obrta za 2017. godinu iskazao rashode za kalo, rastep, kvar i lom robe od 12.288,14 kn, pri čemu otpisu te sporne robe nisu prisustvovali službenici Porezne uprave, niti ima dokaza da je ta roba predana nekome na zbrinjavanje, a niti tužitelj posjeduje podatke o prodanim količinama te robe. S obzirom na to da je metodom uzorka u jednoj njegovoj trgovini veleprodaje (tužiteljev obrt se bavio i veleprodajom i maloprodajom) na tri artikla utvrđeno da nije prodan ni jedan sporni proizvod, dok je sâm tužitelj za ostale sporne artikle dostavio pisanu izjavu od 12. kolovoza 2019. godine o tome da su prodane količine zanemarive - iskazani rashod mu se nije mogao priznati kao neoporeziv.

Naime, u čl. 4. Odluke o dopuštenoj visini kala, rastepa, kvara i loma na proizvodima u trgovini (NN 101/04 - Odluka) je propisano da se manjak proizvoda zbog kala, rastepa, kvara i loma može priznati ako je pri utvrđivanju činjeničnog stanja prisutan ovlašteni djelatnik Porezne uprave.

U čl. 26. st. 4. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost (NN 79/13, 85/13, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 115/16, 1/17, 41/17 i 128/17 - Pravilnik) je osim toga propisano da se manjak dobara zbog kala, rastepa, loma i kvara može priznati ako porezni obveznik raspolaže odgovarajućom dokumentacijom nadležnih tijela ili pravnih osoba o količini i vrsti preuzetih dobara koja su dana na zbrinjavanje ili uništenje.

U čl. 5. st. 3. Odluke je pak propisano da se na ime kala, rastepa, kvara i loma u trgovini na malo utvrđuje dopušteni normativ gubitaka izražen u postocima od količine proizvoda koje su u obračunskom razdoblju prodane.

Kao što je već rečeno, pri utvrđivanju tužiteljevog rashoda na ime kala, rastepa, kvara i loma nije bio prisutan ovlašteni djelatnik Porezne uprave, tužitelj nema dokaza o tome da je robu predao na zbrinjavanje ili uništenje nadležnom tijelu ili pravnoj osobi, a također dobra u vezi kojih je iskazao rashode za kalo, rastep, kvar i lom tokom 2017. godine praktički uopće nije prodavao, što je i sâm potvrdio u svojoj pisanoj izjavi, a što onda znači da mu se ovaj iskazan rashod doista ne može priznati kao neoporeziv u smislu čl. 7. st. 3., u vezi čl. 4. st. 1. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14 i 115/16 - ZPDV), jer je u tim odredbama propisano da je predmet oporezivanja PDV-om isporuka dobara u tuzemstvu uz naknadu koji obavi porezni obveznik, a takvom isporukom dobara se smatra korištenje dobara koja čine dio poslovne imovine poreznog obveznika ako ih općenito koristi u druge svrhe osim za potrebe obavljanja vlastite djelatnosti. Na temelju čl. 42. st. 3. Pravilnika nepriznati otpis robe podliježe obračunu PDV-a na nabavnu cijenu robe, a upravo tako je porezno tijelo i utvrdilo tužitelju spornu dodatnu novu obvezu PDV-a za 2017. godinu u iznosu od 3.072,03 kn, na poreznu osnovicu iskazanog rashoda za kalo, rastep, kvar i lom robe od 12.288,14 kn (a sve to u okviru ukupne novoutvrđene porezne osnovice i obveze PDV-a, pri čemu su od svih samo dva poslovna događaja tužitelju u tužbi sporna). Porezno tijelo nije prihvatilo tužiteljev prigovor na zapisnik o poreznom nadzoru o tome da se dio otpisa odnosi na neodgovarajuću kvalitetu jedne komponente za autolak koji sâm proizvodi, jer tužitelj pukim miješanjem boja nije umjesto trgovca postao proizvođač.

Porezno tijelo nije smatralo relevantnim navode tužitelja o tome da je njegov dobavljač robe prije otpisa preuzeo obvezu njenog preuzimanja radi zbrinjavanja, jer je i sâm tužitelj potvrdio da roba još nije preuzeta i da se nalazi na njegovom skladištu.

Zbog toga je ujedno sud na raspravnom ročištu odbio dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja i svjedoka GĐ, koji su trebali potvrditi da se roba i dalje nalazi kod tužitelja na skladištu - s obzirom na to da sud tu činjenicu smatra utvrđenom i stoga nespornom. Zbog istog razloga je odbijen i dokazni prijedlog za provedbu očevida na licu mjesta.

Tužitelj je tek u tužbi po prvi put istaknuo da je spornu robu knjigovodstveno pogrešno iskazao na kontu kala, rastepa, kvara i loma, jer bi se zapravo radilo o neoporezivom vrijednosnom usklađenju robe.

Međutim, tužitelj istovremeno ne posjeduje nikakvu knjigovodstvenu dokumentaciju u tome da je tokom 2017. godine provodio vrijednosna usklađenja robe, a pritom je manjak i rashode iskazao upravo na kontu kala, rastepa, kvara i loma - i to po čak četiri vremenski odvojene temeljnice - za što nije bilo nikakvih propisanih pretpostavki, između ostalog i zbog toga što nije bilo nikakve prodaje sporne robe u obračunskom razdoblju (čl. 5. st. 3. Odluke).

Zbog svega navedenog sud ocjenjuje pravilnim i zakonitim nalaganje tužitelju plaćanje PDV-a na iskazani iznos rashoda za kalo, rastep, kvar i lom robe. U vezi istog poslovnog događaja je tužitelju ujedno dodatno uvećano povećanje dobiti za 15.360,17 kn (što je tužitelju jedino sporno u okviru novoutvrđene porezne osnovice poreza na dobit za 2017. godinu od 52.027,86 kn), a što se odnosi na nepriznati rashod za kalo, rastep, kvar i lom robe od 12.288,14 kn i na pripadajući utvrđen PDV od 3.072,03 kn.

Isto kao i u pogledu PDV-a za ovaj poslovni događaj, nije moguće prihvatiti tužiteljev prigovor da je roba još na skladištu, s obzirom na to da je spomenuti iznos knjižio kao trošak bez uvjeta za njegovo priznavanje kao porezno dopuštenog u smislu čl. 7. st. 1. t. 5. Zakona o porezu na dobit (NN 177/04, 90/05, 57/06, 80/10, 22/12, 146/08, 148/13, 143/14, 50/16 i 115/16), u kojem je propisano da se porezna osnovica poreza na dobit povećava za manjkove na imovini u smislu propisa o PDV- u.

Stoga je tužitelju također pravilno utvrđeno dodatno uvećanje povećanja dobiti za 2017. godinu od 15.360,17 kn i na ukupno utvrđenu novu osnovicu poreza na dobit (ostale izmjene te osnovice tužitelju nisu sporne) naloženo plaćanje tog poreza u ukupnom iznosu od 9.365,01 kn.

Drugi poslovni događaj se odnosi na osporavanje tužitelju odbitka pretporeza po dva ulazna računa društva Plafon d.o.o., u iznosu 48.678,78 kn tog pretporeza. Jedan račun se odnosi na nabavku 22.236 kg stretch folije, a drugi na nabavku dvije Stabilo skele.

Porezno tijelo je naime i kod društva Plafon d.o.o. provelo porezni nadzor i utvrdilo da to društvo nema poslovnog prostora ni skladišta, nema financijske i gospodarske povijesti te nema zaposlenih. Utvrđeno je da je društvo Plafon d.o.o. izdavanjem računa kupcima omogućavalo iskazivanje troškova i odbitka pretporeza, čime je sudjelovalo u prevarama na području PDV-a s karakteristikama nestajućeg trgovca, pri čemu je istovremeno anuliralo svoju obvezu PDV-a odbitkom pretporeza po fiktivnim ulaznim računima, zbog čega mu je tokom 2017. godine i suspendiran PDV porezni broj.

Društvo Plafon d.o.o. nije uopće ili nije pravodobno podnosilo prijave PDV-a te nije predočilo nikakve poslovne knjige i dokumentaciju, a račune nije potpisivao njegov direktor, dok kupci tog društva nemaju transportne i skladišne dokumentacije za kupljenu robu.

U odnosu na konkretna dva ulazna računa izdana tužitelju od društva Plafon d.o.o., porezno tijelo je utvrdilo da iz prateće dokumentacije po jednom računu nije moguće utvrditi tok robe do tužitelja (što je detaljno opisano na str. 12 osporavanog prvostupanjskog rješenja, a što tužitelj nije osporavao), dok uz drugi ulazni račun nije priložena nikakva prateća dokumentacija.

Porezno tijelo nije prihvatilo pokušaj objašnjenja tužitelja u vezi poslovne suradnje s društvom Plafon d.o.o. u njegovoj pisanoj izjavi od 12. lipnja 2019. godine (da je samo kontaktiran telefonom od strane nepoznate osobe u tom društvu) te je utvrdilo da je tužitelj robu od društva Plafon d.o.o. nabavio po znatnoj nižoj cijeni od tržišne cijene te je pritom ukalkulirao svoju maržu za kupljenu robu od čak 92%, odnosno 82%.

Porezno tijelo je zaključilo da tužitelj nije izvršio provjeru, odnosno utvrđivanje objektivnih činjenica o riziku poslovanja s društvom Plafon d.o.o. kao novim dobavljačem, čime je zanemario mjere procjene rizika, iako se radilo o kupovini velike količine robe po dvostrukoj nižoj cijeni od tržišne cijene, zbog čega porezno tijelo zaključuje da je tužitelj znao ili morao znati da se radi o poreznoj prevari. Porezno tijelo u vezi ovog poslovnog događaja nije prihvatilo tužiteljev prigovor, utvrđujući da fizički primitak i daljnja tužiteljeva prodaja robe nisu sporni, kao i da je popust na količinu robe uobičajen, ali da je u ovom slučaju nabavna cijena robe bila dvostruko niža čak i od nabavne cijene iskazanog posrednika, o čemu tužitelj ima dokumentaciju.

S obzirom na utvrđenja poreznog tijela o činjenicama vezanim uz društvo Plafon d.o.o. i uz poslovno postupanje i komuniciranje tužitelja s tim društvom, nije relevantan tužiteljev tužbeni navod o tome da je s navedenim društvom poslovao dok je ono još imalo svoj PDV porezni broj.

Sudu nije sporno da je tužitelj stekao spornu robu, ali ostaje činjenica da je u opisanoj situaciji vezanoj uz društvo Plafon d.o.o. iskazao pretporez po ulaznim računima za robu za koju društvo Plafon d.o.o. PDV nije platilo. Tužiteljevo naknadno plaćanje PDV-a je pak vezano za njegove izlazne račune i stoga za odbitke pretporeza njegovih kupaca, dok je ovdje riječ o njegovim ulaznim računima za koje je odbijao pretporez, a društvo Plafon d.o.o. kao njegov dobavljač i kao nestajući trgovac PDV istovremeno nije plaćalo.

Tužitelj ističe da je porezno tijelo za spornu robu utvrdilo ukalkuliranu, a ne ostvarenu maržu. Međutim, tužitelj je upravo na temelju ukalkulirane marže formirao svoju prodajnu cijenu, a takva marža ukazuje na nabavnu cijenu koja nije realna. Tužitelj je sâm u tužbi naveo da nabavljena roba većim dijelom nije prodana pa je i u tom pogledu bespredmetan njegov prigovor u vezi realizirane marže.

U odnosu na prigovor da je nejasno kako je porezno tijelo utvrdilo tržišnu cijenu, sud napominje da je sâm tužitelj u poreznom nadzoru predočio dokumentaciju iz koje proizlazi da je nabavna cijena jednog od posrednika prilikom stjecanja robe (folije) dvostruko viša od njegove nabavne cijene pa stoga ta nabavna cijena posrednika onda doista može predstavljati tržišnu cijenu robe. Osim toga, tužitelj je na istom veleprodajnom mjestu ostvario maržu od 29,2%, što je očito znatno niže od ukalkulirane marže za robu nabavljenu od društva Plafon d.o.o., a to onda ukazuje na njegovo saznanje o netržišno niskoj nabavnoj cijeni sporne robe. Stoga se ne može prihvatiti niti tužiteljev navod da na tržištu može nabavljati što želi i po bilo kojoj cijeni, jer - ne dovodeći u pitanje tu tvrdnju - sud utvrđuje da je tužitelju poslovanje s društvom Plafon d.o.o. trebalo biti sumnjivo prije nego što je po ulaznim računima tog društva na teret poreznih obveznika odbio pretporez od 48.678,78 kn.

Ujedno je zbog svega navedenog neprihvatljiv stav tužitelja o tome da zbog nepriznavanja pretporeza onda može brisati spornu robu iz zaliha i na nju ne obračunavati PDV. Naime, sud ponavlja da se u ovom slučaju ne radi o poslovnim odnosima tužitelja i njegovih kupaca (kada tužitelj obračunava i plaća PDV), već o odnosu tužitelja s njegovim dobavljačem, kada je on kao porezni obveznik odbio pretporez na neplaćeni PDV njegovog dobavljača.

Tužitelj je cjelokupnom pratećom dokumentacijom trebao dokazati vjerodostojnost ulaznih računa društva Plafon d.o.o., a on takvom dokumentacijom nije raspolagao (što je detaljno opisano u osporavanom prvostupanjskom poreznom rješenju) pa se ne može prihvatiti njegova tvrdnja da je jedini uvjet za priznavanje pretporeza predočavanje ulaznog računa dobavljača.

Zbog istog razloga se ne može kao relevantna prihvatiti niti tvrdnja tužitelja da je roba njemu zaista isporučena od strane društva Plafon d.o.o., zajedno s računima. Čak i ako je to točno, ostaje činjenica da je tužitelj po tim računima odbio pretporez u situaciji u kojoj njegov dobavljač po tim istim računima nije plaćao PDV te je sudjelovao u poreznoj prevari u okviru sustava PDV-a, a tužitelj je to propustio utvrditi.

Stoga tužiteljev odbitak PDV-a po tim računima nije neutralan. Tužitelj je i po ocjeni ovog suda u poslovanju s društvom Plafon d.o.o. postupao nesavjesno i neodgovorno i tako sudjelovao u poreznoj prevari, prihvaćajući kupnju robe po netržišno niskoj cijeni od društva Plafon d.o.o. kao nestajućeg trgovca.

Tužitelj nije morao društvo Plafon d.o.o. kao svog dobavljača detaljno provjeravati samo radi sebe (tužitelj ukazuje na to kako je robu platio tek po preuzimanju), nego je morao poduzeti uobičajene provjere koje bi otklonile sumnju u sudjelovanje u poreznoj prevari na teret poreznih obveznika.

Na temelju čl. 58. st. 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14 i 115/16) porezni obveznik ima pravo odbiti pretporez za isporuke dobara koje su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih oporezivih transakcija. Međutim, u ovom slučaju je tužiteljeva nabava robe izvršena u okviru sudjelovanja u poreznoj prevari, zbog čega se u smislu navedene odredbe doista ne može prihvatiti pravilnost i zakonitost odbitka iskazanog pretporeza, pa je porezno tijelo tužitelju (u okviru ukupno utvrđene nove porezne osnovice i obveze PDV-a) pravilno i zakonito naložilo plaćanje iskazanog odbitka pretporeza po dva ulazna računa društva Plafon d.o.o. u iznosu od 48.678,78 kn.

Treći sporni poslovni događaj se odnosi na činjenicu da je tužitelj u svojstvu obrtnika, kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku protiv svog dužnika (ovršenika), za 51.140,66 kn kupio dužnikove (ovršenikove) nekretnine, što je plaćeno prijebojem s tužiteljevim potraživanjem prema svom dužniku kao ovršeniku, a te nekretnine nije unio u dugotrajnu imovinu obrta.

Porezno tijelo je zaključilo da se radi o izuzimanju imovine fizičke osobe koja obavlja samostalnu djelatnost u smislu čl. 66. st. 1. Zakona o porezu na dohodak (NN 115/16 - ZPD), a na izuzimanje imovine se obračunava dohodak od kapitala na temelju čl. 64. st. 1. ZPD-a.

Porezno tijelo je također utvrdilo da je tužitelj porez na promet nekretnina prilikom stjecanja nekretnina u ovrsi platio sa svog računa kao privatne - fizičke osobe, što ukazuje na namjeru izuzimanja imovine njegovog obrta.

Porezno tijelo je na iznos stjecanja nekretnina od 51.140,66 kn (kao primitak po osnovi izuzimanja imovne) potom utvrdilo poreznu osnovicu poreza na dohodak od kapitala, kao bruto iznos od 79.907,28 kn i onda na to tužiteljevu obvezu poreza na dohodak od kapitala od 28.766,62 kn.

Tužitelj u tužbi navodi da upis u zemljišne knjige nije moguće izvršiti u korist obrta pa stoga ističe da nije došlo do izuzimanja imovine niti je za to imao namjeru, koju namjeru ne dokazuje niti omaška u vidu propusta da stečene nekretnine unese u popis dugotrajne imovine obrta.

Ovi navodi tužitelja su kontradiktorni, a iz njih prvenstveno proizlazi da i on sâm potvrđuje kako je nekretnine u ovrsi zapravo stekao njegov obrt, a tako stoji i u priloženom rješenju o dosudi nekretnine - što znači da je nesporno postojala obveza unošenja stečenih nekretnina u popis dugotrajne imovine obrta. Tužitelj čak i potvrđuje svoju omašku u vidu propusta da to učini.

Pritom nije točno da upis u zemljišnu knjigu nije moguće izvršiti u korist obrta, jer je u takvim slučajevima standardno i uobičajeno postupanje da se kao vlasnik nekretnine upisuje fizička osoba (kao nositelj obrta), dakako sa svojim OIB [osobni identifikacijski broj]om, ali uz daljnju naznaku da se radi o pojedinom konkretnom obrtu. Međutim, čak i eventualni propust ovršnog i/ili zemljišnoknjižnog suda u upisu obrta kao vlasnika stečenih nekretnina u zemljišnoj knjizi ne utječe na činjenicu da je tužitelj upravo u svojstvu obrtnika (odnosno osobe koja obavlja samostalnu djelatnost u smislu čl. 66. st. 1. ZPD-a) figurirao kao ovrhovoditelj u ovršnom postupku i da su pravomoćnim rješenjem o dosudi nekretnine dosuđene tužitelju upravo kao vlasniku obrta. Prema tome, nesporno je bila obveza tužitelja da stečene nekretnine obrta unese u popis dugotrajne imovine, a njegov propust da to učini tokom cijele kalendarske 2017. godine (kao obračunskog razdoblja, odnosno poslovne godine u smislu čl. 7. st. 12. Zakona o računovodstvu; NN 78/15, 134/15 i 120/16 - ZR) ne dovodi u pitanje njegovu obvezu da u smislu čl. 7. st. 7. ZR-a bez odgode ispravi neispravnu računovodstvenu dokumentaciju.

Stoga neosnovano tužitelj ukazuje na to da mu je trebalo naložiti ispravljanje propusta, jer je taj propust (u vidu izostavljanja unosa nekretnina u popis dugotrajne imovine obrta) trebao bez odgode sâm ispraviti. Dodatno sud napominje da tužitelj uz svoje tužbene navode nije naveo je li istovremeno propustio u poslovnim knjigama evidentirati zatvaranje stavke otvorenog potraživanja svog obrta, izvršenim prijebojem prema svom dužniku.

Sud također ne može prihvatiti tužiteljev navod da je zbog vlastitog propusta i plaćeni porez na promet nekretnina propustio prikazati kao rashod jer ga je platio sa svog privatnog računa, a ne s računa obrta. Naime, upravo suprotno, sud smatra da je tužitelj svjesno i ciljano pribjegao plaćanju poreza na promet nekretnina sa svog privatnog računa, čime je doista propustio mogućnost iskazivanja tog iznosa kao rashoda u poslovnim knjigama svog obrta, ali je pritom ocijenio da je ostvarena korist od propuštanja unošenja stečenih nekretnina u popis dugotrajne imovine obrta veća od štete u vidu nemogućnosti iskazivanja minimalnog rashoda obrta.

Sud ne prihvaća niti navod tužitelja da nije ni stupio u posjed kupljenih nekretnina, jer posjed ne utječe na stjecanje vlasništva, a u konkretnom slučaju je tužitelj iz tog stjecanja vlasništva nekretnina - suprotno pravomoćnom rješenju o dosudi - izuzeo svoj obrt, čime je u smislu čl. 64. st. 1. ZPD-a došlo do oporezivog izuzimanja imovine fizičke osobe koja obavlja samostalnu djelatnost.

Stoga je i u vezi ovog poslovnog događaja porezno tijelo u cijelosti pravilno i zakonito tužitelju utvrdilo poreznu osnovicu i potom obvezu poreza na dohodak od kapitala.

S obzirom na sva utvrđenja iz obrazloženja ove presude, sud ocjenjuje da je prvostupanjsko porezno tijelo donijelo u cijelosti pravilno i zakonito porezno rješenje od 25. listopada 2019. godine te da je stoga i tuženik pravilno i zakonito odbio tužiteljevu žalbu protiv tog rješenja, svojim drugostupanjskim rješenjem od 16. srpnja 2021. godine.

Zbog toga je tužbeni zahtjev za poništavanje tih rješenja kao neosnovan odbijen, na temelju čl. 116. st. 1. Zakona o upravnim sporovima (ZUS).

Tužitelj je izgubio ovaj upravni spor pa je na temelju čl. 147. st. 1. ZUS-a odbijen i njegov zahtjev za naknadu troška.

U Zagrebu, 19. svibnja 2025. godine.

Sudac:

Bojan Bugarin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se izjavljuje putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude.

DNA:

1. odvj. Tomislav Bartolić

2. Ministarstvo financija, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV