P-82/2025-14

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg J.F. Kennedyja 11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Sandri Rotar, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, i zamjenika punomoćnika tuženika UN, odvjetničkog vježbenika, s danom objave 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 3208853695/07 sklopljenog dana 11. travnja 2007. godine između ĆN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita s jedne strane, i Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“,

u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita.

II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, plati iznos od 108,43 EUR, sa zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 27. travnja 2007. godine do isplate po stopi koja je:

- do 31. prosinca 2007 godine, određena Uredbom o visini stope zatezne kamate;

- od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine, određena za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

- od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, određena za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. godine do isplate, određena uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge, Zagreb, Lonjička ulica 2A, parnični trošak u iznosu od 1.178,10 EUR zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 9. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su ĆN kao korisnik kredita i tuženik dana 11. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 3208853695/07 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 65.000,00 CHF, da je u članku 2. Ugovora o kreditu ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulazne naknade, i to kako slijedi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, da je predmetna naknada od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 816,98 kn / 108,43 EUR, i to zaključno sa danom 27. travnja 2007. godine, da je Ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u trošak obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju. Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita i isplatu iznosa od 108,43 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu i tijekom postupka istaknuo prigovor previsoko označene vrijednosti predmeta spora u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva navodeći da takav zahtjev u ovoj parnici nije trebao biti postavljen jer sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti pa nije bilo potrebe za posebno postavljanje deklaratornog tužbenog zahtjeva. Ujedno je osporio tužiteljevu aktivnu legitimaciju navodeći da sporna novčana tražbina nije mogla biti predmet prijenosa jer se ona po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, da tužitelj nije dokazao da je korisnik kredita potrošač, da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te da ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, da je navedena naknada pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge, i povezanih regulatornih troškova. Ujedno ističe i prigovor zastare. Tuženik je na ročištu 14. travnja 2025. priznao visinu tužbenog zahtjeva i činjenicu da je utuženi iznos s osnove te naknade naplatio od korisnika kredita dana 27. travnja 2007.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je pročitao obavijesti (list 6 i 7 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) (list 10 do 14 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu (list 16 do 27 spisa), potvrda Zagrebačke banke d.d. od 20.11.2024.(list 28 spisa), pregled promjena kamatnih stopa (list 29 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu s dodatkom (list 30 do 37 spisa), ispis efektivne kamatne stope (list 38 do 41 spisa), promet po kreditu (list 42 do 49 spisa), izvadak iz upute službenicima za odobravanje kredita građanima (list 115 i 116 spisa), te je izveden dokaz saslušanjem svjedoka ĆN (list 151 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“ u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita i isplatu iznosa od 108,43 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Sud je s obzirom na tuženikov prigovor previsoko označene vrijednosti predmeta spora deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva raspravnim rješenjem od 14. travnja 2025. odredio vrijednost predmeta spora toga dijela tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.327,23 EUR na temelju čl. 19. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/2018, 51/2023).

7. Nije sporno da su tuženik i ĆN sklopili Ugovor o kreditu.

8. Iz Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Iz sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da se radilo o stambenom kreditu za kupnju nekretnine. Iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi taj stan bio korišten u bilo kakve poslovne svrhe. Iz iskaza svjedoka ĆN proizlazi da je kredit podigla za kupnju nekretnine za svoje vlastite stambene potrebe. Prema tome, sud zaključuje da se radi o korištenju nekretnine za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ĆN jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s Ugovorom o kreditu koji je u spisu, a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da je ĆN kredit ili predmetnu nekretninu koristila u bilo kakve poslovne svrhe.

9. Čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da tuženik odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 65.000,00 CHF.

10. Uvidom u Ugovor o kreditu sud je utvrdio da čl. 2. Ugovora o kreditu uz ostalo sadrži odredbu koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“.

11. Iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesiji) je utvrđeno da su ĆN i tužitelj sklopili taj ugovor 30. svibnja 2023. Tim je Ugovorom ugovoreno da ĆN ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između ĆN i tuženika i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

12. Tražbina iz Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u Ugovoru o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

13. Odredbom čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

14. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača kao i pravomoćna presuda donesena u kolektivnom sporu. Tužitelj ima pravo tražiti isplatu temeljem potraživanja svoga prednika budući da se ne radi o tražbini strogo osobne naravi. Ustupom tražbine nije došlo do promjene identiteta tražbine i tužitelj ima sva prava prema tuženiku koja je imao i vjerovnik ĆN. Tužitelj je aktivno legitimiran za ostvarenje svoga tužbenog zahtjeva.

15. Prema utvrđenju ovoga suda, u ovom se slučaju ne radi o ustupanju tražbine iz Ugovora o kreditu, već o ustupanju tražbine po osnovi stjecanja bez osnove jer je korisnik kredita isplatio banci iznos na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu. Tražbina povrata tako plaćenih iznosa sadržajno predstavlja tražbinu po osnovi stjecanja bez osnove jer se ništetna odredba ugovora smatra kao da nije niti ugovorena.

16. Svjedok ĆN je iskazala da nije imao nikakvu mogućnost utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu što znači niti na odredbu čije utvrđenje ništetnosti je predmet tužbenog zahtjeva. Iz navedenog iskaza kao niti iz bilo kojeg drugog dokaza u spisu ne proizlazi da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo ili da bi korisnik kredita imao bilo kakvu mogućnost utjecati na sadržaj te odredbe. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik. Korisnik kredita je prije sklapanja ugovora o kreditu bio informiran o visini naknade za obradu kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

17. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18. Zbog toga sud utvrđuje da je odredba koja je predmet tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, u dijelu koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita, ništetna sukladno odredbama čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Međutim, ništetnost toga dijela navedene ugovorne odredbe ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer Ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a.

19. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi navedenog ništetnog dijela odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 108,43 EUR.

20. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

21. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO- a za odnose izvan trgovačkih ugovora jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

22. Slijedom navedenog, o tužbenom zahtjevu u dijelu koji je sud utvrdio osnovanim odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

23. Tužitelju u trošak parničnog postupka valja priznati trošak sastava tužbe po Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje: Tarifa) u iznosu od 200,00 EUR, sastav podnesaka od 6. ožujka 2025. i 10. travnja 2025., oba po Tbr. 8/1 OT u iznosu od 200,00 EUR po podnesku, i zastupanje na ročištu 14. travnja 2025. po Tbr. 9/1 OT u iznosu od 200,00 EUR, pristup na ročište za objavu presude po Tbr. 9/4 OT u iznosu od 100,00 EUR, što zajedno iznosi 900,00 EUR, porez na dodanu vrijednost u iznosu od 225,00 EUR, sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,55 EUR i na presudu u iznosu od 26,55 EUR, što sveukupno iznosi 1.178,10 EUR. Na taj iznos tužitelju teku i zatezne kamate od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se primjenjuje na odnose izvan trgovačkih ugovora. Slijedom toga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

Zagreb, 19. svibnja 2025.

Sudac

Sandra Rotar

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.