Poslovni broj: P-703/2023-23

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja ŽĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 21. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se zahtjev tužitelja:

¨Utvrđuju se ništetnim odredbe sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu broj 266- 373/2005 od 25. studenog 2005., solemniziranog po Nikši Viđenu, javnom bilježniku u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-1430/05-1, u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti, a prema srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan plaćanja, odnosno u svim dijelovima Ugovora kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke¨.

II. Prihvaća se zahtjev tužitelja:

¨Utvrđuju se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 266-373/2005 od 25. studenog 2005., solemniziranog po Nikši Viđenu, javnom bilježniku u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-1430/05-1, u dijelu koji glasi: Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 0,4 % (nulacijelihčetiri posto) jednokratno, pa stoga ova odredba predmetnog ugovora ne proizvodi nikakve učinke¨.

III. Prihvaća se zahtjev tužitelja:

¨Utvrđuju se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj 266-373/2005 od 25. studenog 2005., solemniziranog po Nikši Viđenu, javnom bilježniku u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-1430/05-1, u dijelu koji glasi: U slučaju prijevremen konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., pa stoga ova odredba predmetnog ugovora ne proizvodi nikakve učinke¨.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 30.400,11 eura sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

- 11,32 eura od 31. listopada 2008.,

- 22,83 eura od 31. prosinca 2008.,

- 31,01 eura od 2. veljače 2009.,

- 34,71 eura od 2. ožujka 2009.,

- 24,52 eura od 31. ožujka 2009.,

- 26,47 eura od 30. travnja 2009.,

- 10,89 eura od 1. lipnja 2009.,

- 2,47 eura od 31. srpnja 2009.,

- 8,52 eura od 31. kolovoza 2009.,

- 0,76 eura od 30. rujna 2009.,

- 3,10 eura od 5. listopada 2009.,

- 0,58 eura od 2. studenog 2009.,

- 2,25 eura od 3. studenog 2009.,

- 4,55 eura od 30. studenog 2009.,

- 7,78 eura od 3. prosinca 2009.,

- 1,24 eura od 31. prosinca 2009.,

- 20,68 eura od 5. siječnja 2010.,

- 3,85 eura od 1. veljače 2010.

- 30,51 eura od 5. veljače 2010.,

- 32,62 eura od 1. ožujka 2010.,

- 3,11 eura od 31. ožujka 2010.,

- 45,89 eura od 6. travnja 2010.,

- 43,28 eura od 30. travnja 2010.,

- 3,79 eura od 5. svibnja 2010.,

- 60,20 eura od 4. lipnja 2010.,

- 87,16 eura od 5. srpnja 2010.,

- 15,02 eura od 29. srpnja 2010.,

- 68,35 eura od 2. kolovoza 2010.,

- 24,92 eura od 6. kolovoza 2010.,

- 5,65 eura od 31. kolovoza 2010.,

- 114,52 eura od 10. rujna 2010.,

- 23,77 eura od 17. rujna 2010.,

- 121,56 eura od 30. rujna 2010.,

- 0,50 eura od 1. listopada 2010.,

- 109,69 eura od 22. studenog 2010.,

- 46,50 eura od 3. prosinca 2010.,

- 2,82 eura od 22. prosinca 2010.,

- 127,82 eura od 27. prosinca 2010.,

- 143,31 eura od 31. siječnja 2011.,

- 122,41 eura od 15. veljače 2011.,

- 165,66 eura od 1. travnja 2011.,

- 179,13 eura od 21. travnja 2011.,

- 462,94 eura od 14. lipnja 2011.,

- 3,23 eura od 30. lipnja 2011.,

- 240,42 eura od 7. rujna 2011.,

- 245,42 eura od 21. veljače 2012.,

- 251,44 eura od 31. kolovoza 2012.,

- 0,02 eura od 31. ožujka 2013.,

- 230,67 eura od 25. svibnja 2013.,

- 468,93 eura od 28. lipnja 2013.,

- 230,41 eura od 30. lipnja 2013.,

- 26.459,60 eura od 1. srpnja 2013. i

- 11,31 eura od 2. srpnja 2013. do isplate,

po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 473,87 eura sa zateznom kamatom tekućom od 16. prosinca 2025. do isplate po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 132,72 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2013. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VII. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nadoknade troška postupka iznos od 1.900,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 20. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 12. lipnja 2023. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženicom 25. studenog 2005. Ugovora o kreditu broj 266-373/2005, solemniziran po Nikši Viđenu, javnom bilježniku u Dubrovniku, pod poslovnim brojem OU-1430/05-1, za iznos od 186.500,00 CHF s rokom otplate 20 godina, a da je isti kredit prijevremeno otplatio novim kreditom. Pojašnjava da je u ugovoru isplata i otplata kredita određena u CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da ga tuženica prije zaključenja ugovora nije informirala o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ukazuje da je navedeno ugovaranje valutne klauzule dodatno nezakonito jer je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj vrijednosti po tečaju kreditora, a ne po tečaju HNB, time po tečaju koji jednostrano određuje kreditor. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/14 od 14. lipnja 2018., a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su banke povrijedile interese potrošača na način da je ugovorena valuta koja je vezana uz CHF, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa predlaže utvrditi ništetnost navedenih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula tako daje glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi da je tuženica u isti ugovor unijela odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade – naknade za obradu kredita u iznosu 0,4 % iznosa odobrenog kredita i da je sam kredit već pri isplati umanjen za navedeni iznos, a da za tu cijenu nije pružena nikakva usluga niti je takva naplata kreditora propisana zakonom. Tvrdi da se radi o odredbi ugovora koju je tuženica unaprijed formulirala te da se o istoj uopće nije pregovaralo niti se moglo pregovarati.

1.3. Konačno, tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba ugovora o kreditu temeljem koje mu je tuženica naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita iako prijevremenom otplatom nije pretrpjela nikakvu štetu niti mu predočila koji su to objektivni troškovi nastali za nju zbog prijevremene otplate kredita.

1.4. Slijedom navedenog, predlaže utvrditi ništetnost prethodno navedenih odredbi ugovora i naložiti tuženici da mu vrati stečeno temeljem takvih odredbi sa zakonskim zateznim kamatama, sve kako je navedeno u točkama I. do VI. izreke ove presude, uz obvezu tuženice da mu nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica prigovara zastari potraživanja tužitelja jer da povrat dijela mjesečnih anuiteta zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog anuiteta, dok odluke donesene u kolektivnom sporu potrošača nisu od utjecaja na tijek zastare potraživanja tužitelja. Ujedno smatra da je zahtjev za povrat plaćene naknade zastario u općem zastarnom roku obzirom na vrijeme plaćanja naknade.

2.2. Tuženica smatra da se tužitelj nema pravo pozivat na utvrđenja iz kolektivnog spora potrošača jer on ne traži naknadu štete već temeljem stečenog bez osnove, dok je ugovor sklopljen u vrijeme dok nije vrijedio Zakon o zaštiti potrošača kojim je propisan obvezujući učinak odluka iz postupaka zaštite kolektivnih interesa.

Tijekom postupka osporava da bi tužitelj ima status potrošača u predmetnom ugovoru jer da je namjena predmetnog kredita bila adaptacija nekretnine koju je tužitelj krositio u poslovne svrhe (društvo Spiona d.o.o. i Spiona Invest d.o.o.) te za iznajmljivanje apartmana, dok je ujedno pregovarao oko uvjeta kreditiranja na način da je tražio povoljnije uvjete kreditiranja i što mu je odobreno time što je ugovorena kamatna stopa od 4,1 % umjesto 4,6 %, a naknada za obradu kredita 0,4 % umjesto 0,9 %.

2.3. U odnosu na ništetnost valutne klauzule, tvrdi da je u cijelosti prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu informirao tužitelja o bitnim parametrima, da se radi o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi ugovora koja je ispisana velikim slovima. Ističe da je institut valutne klauzule bio zakonom propisan i dopušten, a da je tužitelj bio slobodan kredit uzeti u bilo kojoj banci. Tvrdi da nitko nije mogao predvidjeti kretanja tečaja ugovorene valute, a da je općenito u javnosti bilo od strane guvernera HNB bilo upozoravano da postoje rizici ugovaranja valutne klauzule i da HNB ne može utjecati na tečaj CHF, za razliku od Eura jer CHF nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Ukazuje da je CHF godinama bio stabilna valuta i daje u periodu od ožujka 1996. do ožujka 2006. porastao samo za 1,1 %, što da je evidentno utjecalo na odluku tužitelja za odabir navedene valute.

2.4. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu, tuženik pojašnjava da se radi o naknadi kojom je banka naplatila troškove obrade kredita, i to troška pružanja informacija klijentu o ponudi, kreditnoj sposobnosti i potrebnoj dostavi dokumentacije, obrade dokumentacije, mišljenja o sredstvima osiguranja, priprema isprava i ugovora, tumačenja i potpisivanja kredita, otvaranja kredita i potpisivanja naloga za plaćanje. da se radi o odredbi koja je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da ista, sukladno praksi Suda EU ne mora sadržavati detaljno sve usluge koje se u zamjenu za istu pružaju, ali da mora biti jasno predočena potrošaču i da on mora shvatiti ekonomsku posljedicu njena ugovaranja.

2.5. Konačno, a u odnosu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženica tvrdi da prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u obliku troškova financiranja jer ona za navedeni kredit ima obvezu otplate kredita prema matičnoj banci i to kredita koji ona ne može vratiti prijevremeno, za razliku od tužitelja, iako joj tužitelj više ne plaća kamatu. Pored navedenog, tvrdi da joj prijevremenom otplatom nastaju i administrativni troškovi u smislu izrade obračuna i provedbe knjiženja zatvaranja kredita u njenoj internoj administraciji. Obzirom na navedeno, smatra da je i ovaj zahtjev tužitelja neosnovan.

2.6. U odnosu na tijek zateznih kamata, smatra da nema uvjeta za naplatu istih prije podnošenja ove tužbe jer da je ona do tog trenutka svakako bila pošteni stjecatelj.

2.7. Tuženica prigovara i statusu potrošača tužitelja jer da je kredit korišten za adaptaciju nekretnine koju je tužitelj koristio za poslovne svrhe društva Spiona d.o.o. i Spiona Invest d.o.o., a smatra da iz činjenice da je tužitelju odobrena početna kamata umjesto 4,6 % iznosila 4,1 %, a naknada za obradu kredita umjesto 0,9 %, iznosila 0,4 %, jasno proizlazi da je tužitelj pregovarao s njom pri ugovaranju kredita.

2.8. Slijedom navedenog, tuženica predlaže odbiti zahtjeve tužitelja i naložiti istom da mu nadoknadi troškove ovog postupka.

3. U odnosu na tvrdnje tuženice o statusu potrošača, tužitelj navodi da je iz predmetnog ugovora o kreditu razvidno da se radi o potrošačkom kreditu koji je podigao u svojstvu fizičke osobe izvan svoje poslovne djelatnosti. Tvrdi da je za njegovo svojstvo potrošača irelevantno kako je kasnije koristio ili raspolagao svojim pravo vlasništva, dok trgovačko društvo čiji je bio član nema veze sa samim kreditom. Osporava da bi pojedinačno pregovarali o pojedinim odredbama ugovora. U odnosu na tzv. manje plaćene anuitete, ukazuje da on nije stekao nikakvu imovinu temeljem samih uplata anuiteta pa da je jasno da tuženica prema njemu nema potraživanja u pogledu plaćenih anuiteta.

4.1. Tužitelj je tijekom postupka i to nakon primitka nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije odredio visinu zahtjeva u pogledu zahtjeva za isplatu te se tuženici protivila ovoj radnji tužitelja smatrajući da prvotno istaknuti manifestacijski zahtjev nije bio osnovan.

4.2. Ocjena je ovog suda da je tužitelj podneskom od 18. ožujka 2025. dopunio tužbu, a ne preinačio istu, obzirom je odredio zahtjev, a ne istaknuo novi zahtjev, te da se stoga tuženica ne može protiviti ovoj radnji tužitelja, dapače ista je obveza tužitelja u smislu čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP)

5.1. Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, osvrti na kredite stanovništvu uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, procedura za radu Lom @S-u, otplatni planovi i pregled uplata po kreditu, izvadak iz sudskog registra za Spiona Invest d.o.o. i Spiona d.o.o., izvadak iz novinskog članka DV, Novi zapisnik od 7.11.2025., saslušana je svjedokinja MĐ i tužitelj osobno, te je provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije.

5.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem prethodno navedenih dokaza.

5.3. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, utvrđeno je da su zahtjevi tužitelja osnovani.

6. Predmet spora je nepoštenost/ništetnost ugovorene valutne klauzule u ugovoru o kreditu kojim je otplata kredita vezana uz tečaj CHF u odnosu na kunu, kao i odredbi ugovora o kreditu o naplati troškova obrade kredita i troška prijevremene otplate kredita, te vraćanje stečenog temeljem takvih ugovornih odredbi.

7. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženica, kao trgovac sklopili predmetni ugovor o kreditu,

- da je istim ugovorena valutna klauzula kojom se isplata i otplata kredita vežu za tečaj kune u odnosu na CHF (švicarski franak),

- da je zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita mijenjana visina pojedinačnih anuiteta otplate kredita,

- da je ugovorom određeno plaćanje troškova obrade kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita,

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

8. Sporno je među strankama:

- je li tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao potrošač,

- je li se na konkretni spor primjenjuju učinci presude donesene u kolektivnom sporu,

- jesu li stranke pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora o kreditu,

- jesu li predmetne odredbe ugovora o kreditu nepoštene time i ništetne, konkretno jesu li odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzule te naknada troškova obrade kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita nerazumljive i nejasne te je li uzrokuju neravnotežu prava i obveza stranaka ugovora,

- zastara potraživanja tužitelja,

- visina potraživanja tužitelja i

- tijek zateznih kamata na potraživanje tužitelja.

9.1. Čitanjem ugovora o kreditu koji su stranke (pri tome Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao nesporni prednik tuženice) sklopile 25. studenog 2005. utvrđeno je da se radi o namjenskom kreditu – stambenom kreditu u svrhu adaptacije kuće, po kojem je prednica tuženice pozajmila tužitelju iznos od 186.500,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednice tuženice na dan korištenja kredita, da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 1.140,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, uz kamatnu stopu koja iznosi 4,1 dekurzivno godišnje, i to kao promjenjivu kamatnu stopu, uz pristanak tužitelja da se ista određuje/mijenja odlukom tuženice.

9.2. Pored navedene obveze tužitelja, predmetnim ugovorom, člankom 5. istog, je određena obveza plaćanja troškova obrade u iznosu od 0,4 % prije isplate kredita, pored obveze tužitelja da snosi sve troškove u vezi izrade ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe, kao i drugih eventualnih nuzgrednih troškova, dok je čl. 8.3. ugovora određeno pravo tuženice da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, zaračuna taksu sukladno njenoj odluci, uz obvezu tužitelja da snosi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbina.

9.3. Konačno, predmetnim ugovorom je ugovoreno pravo tuženice na raskid ugovora, između ostalog, ukoliko se odobreni kredit ne koristi u svrhu utvrđenu ovim ugovorom, dok je radi osiguranja vraćanja kredita osnovano založno pravo na nekretnini u vlasništvu tužitelja – k. č. zgr. [katastarska čestica] i k. č. [katastarska čestica], u naravi kuća i vrt u k. o. [katastarska općina], uz dodatnu mjenicu, izjavu o zapljeni računa i sudužništvo AĐ.

10.1. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

10.2. Pri tome se ukazuje, da iz sadržaja ugovora o kreditu, namjene ugovora o kreditu te uvjerljivog iskaza tužitelja u dijelu u kojem iskazuje da se radilo o adaptaciji kuće koju je naslijedio i to adaptaciji iste za potrebe stanovanja njega i obitelji, u kojem je stanovao te i dalje stanuje, jasno proizlazi da je isti ugovor sklopio kao fizička osoba i to sa osobne potrebe, dok je tuženica isti sklopila kao pravna osoba koja se profesionalno bavi kreditiranjem, čime je evidentno da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. i čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/2003, dalje u tekstu: ZZP).

10.3. U odnosu na tvrdnje tuženice da je tužitelj ugovor sklopio za potrebe obavljanja poslovne djelatnosti, ukazuje se da iz zapisnika od 7. studenog 2005. jasno proizlazi da je isti sastavljen na sjednici kreditnog odbora prednice tuženice i to kreditnog odjela za fizičke osobe, da se radilo o tipu ¨kredita za mlade-adaptacija kuće¨, a da je Spiona Invest d.o.o. i Spiona d.o.o., a koji su prema dostavljenom izvatku iz sudskog registra osnovani od strane Spiona d.o.o. odnosno Spiona d.o.o. od tužitelja kao jednog od osnivača, ujedno zakonskog zastupnika, u kreditu sudjelovali isključivo kao davatelji zadužnice i mjenice radi osiguranja vraćanja kredita tužitelja.

10.4. Dodatno, ukazuje se da iz uvjerljivo i životno logičnog, a neosporenog iskaza tužitelja i tada zaposlenice prednice tuženice FĐ, proizlazi da je tužitelj predmetni kredit tražio i dobio radi adaptacije stana, s tim da je tužitelj inače imao poslovnu suradnju ¨svoje firme¨ s ovom bankom i stoga poznavao voditelja poslovnice, pa da je upravo navedeno bilo razlog zašto je za ovaj osobni kredit odabrao prednicu tuženice pored drugih banaka, zašto je postupao s povjerenjem u istu banku te povjerenjem da mu kao ¨vip¨ klijentu daju najpovoljnije uvjere kreditiranja.

10.5. Dakle, evidentno je da se radilo o osobnom kreditu koji je tužitelj uzeo za osobne potrebe i kao fizička osoba, dok je sami odnos povjerenja te povoljnih uvjeta kreditiranja proizlazio iz činjenice da je tužitelj bio klijent banke i osobno i poslovno.

10.6. Pri tome se napominje da je sama prednica tuženice u zapisniku o kreditiranju kredit okarakterizirala kao potrošački kredit, da je isti odobrila kao stambeni kredit za mlade (što je pojam vezan za fizičke osobe i osobne potrebe klijenta), kao i da ista, a ni tuženica, tijekom više godina otplate pa niti u trenutku otplate kredita, nije koristila pravo na raskid ugovora, iako je imala pravo raskinuti ugovor ukoliko se kredit nije koristio za ugovorenu namjenu.

10.7. Konačno, a u odnosu na tvrdnju o iznajmljivanju prostora, ukazuje se da iz neosporenog iskaza tužitelja proizlazi da je isti tek kasnije, i to sredstvima dobivenim od drugog kredita, uredio dio kuće za iznajmljivanje, što je njegovo ustavno neograničeno pravo kao vlasnika nekretnine te da navedeno postupanje nije u nikakvoj vezi s ovdje predmetnim kreditom. Činjenica je da je tužitelj kuću adaptirao odobrenim kreditom tuženice za stanovanje te na isto nije od utjecaja kasnija prenamjena dijela nekretnine i to sredstvima koja ne potječu od ovdje predmetnog kredita.

11.1. Iz sadržaja ugovora o kreditu, kao tipskog ugovora uz primjenu Općih iskaza zaposlenice tuženice EĐ, kao i iz iskaza samog tužitelja, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao individualno utjecati, već isključivo o ponudi koju je tužitelj kao potrošač mogao ili ne prihvatiti u identičnom sadržaju.

11.2. Pri tome je temeljem pregleda kreditnog prijedloga te Novog zapisnika od 7.11.2025., a u vezi s iskazom svjedokinje EĐ i iskazom tužitelja, u dijelu u kojem iskazuju da je tužitelj bio poznati klijent kod prednice tuženice, što osobno što kao zakonski zastupnik pravne osobe, utvrđeno da je tužitelju zaista odobrena manja početna kamatna stopa i niža naknada za obradu troškova kredita od standardne ponude prednice tuženice u vrijeme kreditiranja, no iz istih dokaza je razvidno da se ni u vezi istih nisu vodili posebni pregovori u smislu mogućnosti ugovaranja objektivnih parametara promjene kamatne stope, a ne tipski određene promjene kamatne stope temeljem odluke tuženice, a niti su vođeni pregovori o plaćanju naknada troškova obrade kredita u smislu određivanja točnih troškova koji se naplaćuju i mogućnosti ugovaranja kredita bez plaćanja ove naknade.

Dapače, iz formulacije zahtjeva za kreditiranja i zapisnika kreditnog odbora prednice tuženice, razvidno je da su povoljniji uvjeti same visine kamatne stope i troška obrade kredita traženi od strane zaposlenika tuženice Ž na temelju prigovora M, a ne na temelju zahtjeva samog tužitelja, s tim da se uopće nije pregovaralo o odredbama o načinu promjene kamatne stope, rasponu kretanja promjena anuiteta zbog valutne klauzule i promjene kamatne stope, a niti o samoj osnovi naplate troškova obrade kredita. Iz formulacije samog ugovora o kreditu, u vezi s navedenim sadržajem zapisnika kreditnog odbora, razvidno je da se na odredbe o načinu primjene valutne klauzule, načinu promjene kamatne stope te samoj obvezi plaćanja naknade troškova obrade kredita i troška prijevremene otplate kredita nije niti moglo pregovarati u smislu određivanja objektivnih parametara, raspona kretanja anuiteta te izostavljanju plaćanja predmetnih naknada, dapače, da se radilo o conditio sine qua non, odnosno uvjetima odobrenja traženog kredita, a što je konkretno značilo da tužitelj nije pristao na tako unaprijed formulirane obveze, da mu ne bi niti bio odobren traženi kredit, nužan za osobne stambene potrebe, a koji je, napominje se, istom ponudila prednica tuženice kao stručna financijska institucija u koju je tužitelj kao raniji klijent imao povjerenje te kojem je prednica tuženice navedeni kredit prezentirala kao najpovoljniji bez realne opasnosti znatnih promjena obveza na štetu tužitelja.

12.1. Informiranost tužitelja bi u konkretnim okolnostima pretpostavljala da je tužitelju predočen raspon kretanja njegove obveze, odnosno da je istom jasno prezentirano da navedeni ugovor pretpostavlja da nema gornje granice rasta njegove obveze, da banka može kamatu mijenjati u neodređenom postotku i to jednostrano, da sam tečaj može obvezu uvećati neograničeno, uz navođenje točne usluge tuženice i cijene te usluge koju plaća pri obradi kredita, kao i štete koju nadoknađuje u slučaju prijevremene otplate kredita.

12.2. Iz sadržaja ugovora o kreditu te iskaza zaposlenice prednice tuženice i tužitelja, jasno proizlazi da tužitelj nije bio upoznat s jasnom činjenicom da je njegova obveza po predmetnom kreditu neodrediva i da može doći do znatnih promjena u pravima i obvezama po kreditu za koji je preuzeo obvezu vraćanja u trajanju od 20 godina, a niti mu je dana mogućnost da pregovara o tako preuzetim obvezama, osim po sistemu „uzmi ili ostavi“, dakle prihvaćenjem dane ponude ili ne, pri tome uz napomenu da je sama prednica tuženice, kao trgovac, tužitelju koji je u odnosu s istom postupao s potpunim povjerenjem u savjesnost i poštenje tuženice, predstavljala predmetni kredit, svoj proizvod, kao povoljan, neriskantan i siguran.

13. Da je navedeno proizlazi iz osnovne financijske, ali životne logike jer je potpuno nelogično da bi tužitelj informirano i svjesno pristao da plati iznos koji ovisno o odluci banke i nepoznatom tečaju valute koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je tužitelj svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, uz moguće manje, ali ekonomski beznačajne oscilacije, a očito je da isti nije znao, niti mogao znati, a sigurno ne bi pristao, da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

14. Tužitelj je kao potrošač iz sadržaja ugovora mogao shvatiti, pa shodno tome i pristati, da tijekom otplate kredita iznos anuiteta ovisi o tečaju CHF-a, no isti u trenutku sklapanja ugovora nije znao niti mogao znati raspon takvih promjena jer isti nije određen u ugovoru na način da bi se vezao za konkretne objektivne parametre, niti je tuženica o tome pri sklapanja ugovora jasno informirala prednika tužitelja. Dapače, iz izjave djelatnice tuženika proizlazi da službenici koji su potrošače u ime banke informirali o ponudi kreditiranja nisu znali niti bili upućeni u makroekonomska kretanja koja bi mogla utjecati na kretanja anuiteta kredita i da su jedino znali i mogli prezentirati klijentima da su krediti vezani za valutu CHF tada najpovoljniji i da se radi o valuti koja do tada nije imala oscilacija, pored činjenice da se radilo o novoj valuti kreditiranja koju je tuženik počeo nuditi 2004. godine.

15.1. Po ocjeni ovog suda, temeljem sadržaja navedenog ugovora, tužitelj je kao prosječni potrošač mogao pretpostaviti da bi zbog valutne klauzule anuitet mogao rasti ili padati u nekim uobičajenim no ne bitno odlučujućim postotcima, no isti zasigurno na temelju predmetnog ugovora nije znao niti je mogao znati, da bi anuiteti kredita zbog navedenih odredbi mogli biti i dvostruko veći, pa da bi valjano, time informirano i svjesno, pristao da s vremenom otplaćuje znatno veću cijenu zajma od prvotno ugovorene cijene, a što je tuženik kao financijska institucija, neovisno o trenutnoj stabilnosti tečaja, mogao kao stručna osoba znati.

15.2. Naime, tuženik kao banka, time stručna i profesionalna financijska institucija koja se primarno bavi poslovnima kreditiranja ima obvezu pratiti i predviđati kretanja na financijskom tržištu te svoje poslovanje uskladiti s primarnim ciljem ostvarivanja dobiti pa je potpuno neutemeljeno njegova znanja i informiranost o rizicima ugovaranja valutne klauzule, kao i posljedice iste, poistovjetiti s informiranosti klijenta – potrošača. Upravo radi tog položaja u kojoj je banka trgovac – stručna osoba, ista sukladno načelu savjesnosti i poštenja ima obvezu u dobroj vjeri informirati klijenta

–potrošača o mogućim rizicima poslovanja, a na način da isti objektivno kao prosječna osoba shvati bitne elemente ugovora u smislu prava i obveza koja stječe istim te mogućnosti zaštite svojih prava, pa da tek temeljem navedenog odluči o prihvatu istih kako su unaprijed formulirani i određeni od strane banke.

16. Činjenica da je u unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu sastavljenom na 9 stranica i pisanom sitnim fontom navedeno da se uplate i isplate točno određenih iznosa vežu za nepoznati tečaj i to za razdoblje od 20 godina, da je tužitelj dužan platiti neodređene i neodredive troškove usluge tuženice u postotku vrijednosti samog kredita, bez navođenja cijene pojedine usluge ili štete koju bi tuženica trpjela, a tužitelj preuzeo obvezu nadoknaditi, ne predstavlja dokaz da se radi o jasnim, uočljiv i razumljivim odredbama ugovora, dapače, navedeno kod prosječnog potrošača čini razumljivim samo iznose koji su već navedeni kao iznosi plaćanja, konkretno iznos kredita i iznos anuiteta koji su brojčano navedeni, s tim da je sam iznos anuiteta jasno naveden brojem u valuti CHF. Kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da niti službenik banke koji je razgovarao sa tužiteljem o ponudi tuženice nije znao parametre o kojima ovise promjene ugovorenih iznosa plaćanja, jasno je da navedena odredba ugovora o kreditu nije poštena, a da je dovela do znatne neravnopravnosti prava i obveza stranaka proizlazi ne samo iz činjenice da je tužitelj zbog nje imao obvezu plaćati znatno veće od prvotno jasno ugovorenih anuiteta, već i činjenica da je tuženica kao banka svoju obvezu ispunila isplatom u ugovoru točno navedenog iznosa, za razliku od tužitelja kao potrošača koji po predmetnom ugovoru nije imao nikakvo jamstvo/osiguranje da će preuzeta prava i obveze biti sukladne postignutom dogovoru, a to je da za dobiveni iznos zajma plati ugovorenu cijenu koja mu je bila ili objektivno mogla biti poznata u trenutku postizanja suglasnosti volja kao osnovnog temelja ugovornog odnosa, a koja je navedena kao iznos mjesečnog anuiteta od 1.140,01

CHF.

17. Slijedom navedenog, utvrđeno je da odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita primjenom valutne klauzule predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), time ništetne ugovorne odredbe, radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

18.1. Nadalje, a u odnosu na odredbu čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu kojim je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 0,4 % iznosa kredita, ukazuje se da je iz formulacije ovog tipskog ugovora razvidno da se o navedenom uopće nije pregovaralo i da se radi o uvjetu odobravanje kredita i to preduvjetu za isplatu samog kredita. Uz navedeno, razvidno je da u ugovoru nije niti pojašnjeno koja je to točno usluga pružena tužitelju pa da za istu plaća navedenu cijenu, dok iz činjenice da je cijena ugovorena u postotku od iznosa kredita proizlazi da sama cijena nije vezana za konkretne radnje po kreditu već isključivo za vrijednost samog kredita.

18.2. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

19.1. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB

Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

19.2. Iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u pravnom sustavu Republike Hrvatske već je iste potrebno implementirati, te iako u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

19.3. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12), a zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

20. Tužitelj u konkretnom slučaju nije bio u mogućnosti niti pregovarati o ovoj odredbi, a kako je pristanak na istu tuženik evidentno uvjetovao odobravanje samog kredita kao glavnog interesa potrošača, zaključak je ovog suda da tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer je tužitelju nametnuo plaćanje te dodatne cijene kredita za nepoznatu, odnosno neodređenu i neodredivu vrstu usluge, odnosno troška, čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja koje se beziznimno zahtjeva u ugovornim odnosima te je time doveo tužitelja kao potrošača u neravnopravan položaj koji je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama, obzirom je sam tuženik odredio cijenu nepoznatog troška/usluge i sam je naplatio prije isplate kredita tužitelju, kao jednog od uvjeta isplate kredita tužitelja. Slijedom navedenog, utvrđeno je da se radi o nepoštenoj, time ništetnoj odredbi ovog potrošačkog ugovora.

21. Konačno, a u odnosu na odredbu čl. 8.3. predmetnog ugovora o kreditu, a u kojoj je navedeno ¨U slučaju prijevremen konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d¨, ocjena je ovog suda da iz sadržaja navedene odredbe prosječni potrošač može shvatiti da ima pravo prijevremeno vratiti kredit, no uz nepoznate i neodređene uvjete. Naime, iz sadržaja iste nije razvidno koja je to konkretno odluka banke (datum, broj) niti koje su to naknade, a još manje što ta naknada predstavlja u smislu cijene pružene usluge ili pak naknade štete ili pak odustatnine. Već iz same formulacije ove odredbe je jasno da tužitelj nije uopće bio informiran sadržaju i značenju ove odredbe ugovora pa da na nju pristane. Naime, cijena usluge, osim kvalifikacije same usluge, mora sadržavati određeni ili odredivi iznos obveze, a što ova odredba ne sadrži.

22. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a je bilo propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, s tim da je, sukladno stavku 4. ovog članka, trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

23. Tuženica ničim ne dokazuje da bi se o ovoj odredbi ugovora pregovaralo, a potpuno je nelogično i neživotno da bi potrošač informirano i s pravom voljom pristao preuzeti neodređenu i neodredivu obvezu, uz uvjete koji nisu navedeni u ugovoru, a koje prema formulaciji odredbe banke određuje jednostranom, nedovoljno određenom odlukom.

24. Pri tome se ukazuje, a kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/23-2, da iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije niti moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), kao i da prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

25. Uzimajući u obzir da se radi o nejasnoj, nerazumljivoj i neodređenoj odredbi ugovora, a kojoj stranke nisu prethodno pregovarale i na čiji sadržaj tužitelji nije mogao utjecati niti je informiran o učincima iste, zaključak je ovog suda da je predmetna odredba ugovora nepoštena i ništetna.

26.1. Nastavno na prethodno navedenog, a u vezi tvrdnji tuženice da se radi o naknadi štete nastale prijevremenom otplatom kredita ukazuje se da se ugovorna šteta, odnosno šteta nastala zbog neispunjenja ugovora ne predmnjeva te je onaj tko tvrdi da mu je ista nastala dužan dokazati štetu, krivnju druge ugovorene strane i uzročnu vezu, a u vezi s čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. , dalje u tekstu:ZOO).

26.2. Tuženica ničim ne dokazuje da joj je u konkretnom slučaju zaista nastala šteta u vidu nemogućnosti daljnjeg plasmana prijevremeno vraćenih sredstava, a niti da je zbog navedenog bila u nemogućnosti uskladiti bilancu i zbog toga platila kaznu pa da bi sukladno čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a imala pravo istu naplatiti.

27. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da je tuženica bez valjane osnove naplatila tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita te je istu, sukladno čl. 323. ZOO-a, u vezi s čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, dužna vratiti tužitelju.

28. Kako je iz samog ugovora o kreditu te evidencije uplata po istom razvidno da je tužitelj bio jedini obveznik otplate kredita i da su sve uplate vršene u njegovo ime i za njegov račun, tužitelj, sukladno čl. 1111. ZOO-a, ima pravo zahtijevati razliku imovine koja je u ime i za njegov račun prešla u imovinu tuženika bez valjane pravne osnove.

29. Sukladno čl. 328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, dok sukladno čl. 332. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

30.1. U vezi prigovora tuženice o zastari zahtjeva tužitelja ukazuje se da sukladno čl. 328. ZOO-a ništetnost kao takva ne zastarijeva čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove.

30.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

30.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

30.4. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

30.5. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30.6. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., zastara za povrat stečenog temeljem ništetnosti valutne klauzule nije nastupila do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari – 12. lipnja 2023., obzirom da do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje u konkretnom slučaju, obzirom se potraživanje tužitelja temelji na izvanugovornoj osnovi, institut stjecanja bez osnove, a ne na ugovornom potraživanju na koje bi se eventualno primjenjivao rok određen čl. 226. ZOO-a.

30.7. U odnosu na zahtjev za isplatu stečenog temeljem naplate troškova obrade kredita i prijevremene otplate kredita, ukazuje se da je ništetnost navedenih odredbi ugovora utvrđena tek ovom presudom, čime zahtjevi za vraćanje stečenog temeljem istih odredbi nisu niti mogli zastarjeti jer zastara takvih kondemnatornih zahtjeva teče tek od utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi ugovora.

31. Obzirom je tuženik nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule primio uplate po otplati kredita, sukladno čl. 296. ZOO-a i čl. 323. ZOO-a, tuženik je u obvezi vratiti sve što je primio po ništetnoj ugovornoj odredbi, a što konkretno predstavlja razlike u iznosu mjesečnih anuiteta kredita koje je primio od u ime i za račun tužitelja temeljem primjene ništetne ugovorne odredbe, u odnosu na iznos anuiteta koji je tužitelja pristao plaćati po u ugovoru o kreditu.

32.1. U samom ugovoru o kreditu i početnom otplatnom planu, kao jedinim jasnim i potrošaču razumljivim ispravama, iznos anuiteta je određen kao iznos kunske protuvrijednosti iznosa od 1.401,01 CHF, pa kada se navedeno dovede u vezu s vrijednosti CHF-a u odnosu na kunu, kao valutu u kojoj je tužitelju kao potrošaču isplaćen kredit, i to na dan isplate kredita, zaključuje se da je upravo taj iznos anuiteta kredita jedini jasan i razumljiv potrošaču te kao takav predstavlja iznos anuiteta na koji je isti zasigurno pristao.

32.2. Pri tome se ukazuje da je člankom 323. ZOO- a propisano slijedeće: (1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

32.3. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

32.4. Naime, sporna odredba ugovora o kreditu je stvarala prava i obveze za obje strane tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a posljedica njene nišetnosti je vraćanje imovine stranaka u stanje u kojem bi se ista nalazila da nije došlo do primjene takve odredbe. Konkretno, da nije bilo primjene ništetno ugovorene otplate kredita, tužitelj bi plaćao početno ugovorene anuitete, a tuženica bi primila takve uplate, radi čega tužitelj ima pravo po cjelokupnom ugovornom odnosu i uplatama zahtijevati samo onaj iznos koji je zaista pretplatio u razdoblju primjene ništetne ugovorne odredbe, a to je iznos koji je predstavlja razliku više plaćenog u odnosu na početno ugovorenu obvezu plaćanja. Pri tome razdoblja u kojima je tužitelj plaćao manje od početnog ugovorene obveze utječu na ukupno potraživanje tužitelja jer plaćanje manjih anuiteta nije došlo do pretplate početno ugovorene obveze, dapače pretplata predstavlja samo razliku koja je veća od onoga što je trebao platiti po ugovorenom kreditu i to u ukupnom iznosu, dok su pojedine uplate zasebno relevantne samo u kontekstu koristi koju je tuženica kao banka imala time što je stekao imovinu bez osnove pa u tom smislu ima obvezu vraćanja iste sa zateznom kamatom od dana stjecanja takve imovine bez osnove do vraćanja iste.

33.1. Slijedom navedenog, stalnoj sudskoj vještakinji financijske struke Jeleni Ćurlica je dan zadatak da izračuna ukupni iznos pretplate kredita na način da utvrdi razliku između plaćenih anuiteta kredita u odnosu na anuitete koje je tužitelj trebao platiti prema početnom otplatnom planu, time anuiteta koji predstavlja kunsku protuvrijednost iznosa od 1.140,01 CHF prema tečaju koji je primijenjen na dan isplate kredita tužitelju.

33.2. Vještakinja je jasno, potpuno i razumljivo, temeljem pregleda uplata po kreditu, početnog otplatnog plana i ugovora o kreditu, iskazala ukupnu razliku uplata po kreditu i obračuna kako joj je naložio ovaj sud, te je utvrdila da je tužitelj zbog promjene tečaja tijekom otplate platio ukupno 30.400,11 eura više od početno ugovorenog iznosa. Vještakinja je ujedno jasno i pregledno prikazala razlike za svaki mjesec otplate kredita te je iz istih razvidno kada je i u kojem iznosu tužitelj plaćao veće anuitete od početnog anuiteta, a ukupna razlika preplate kredita predstavlja njihov zbroj.

33.3. Dodatno, ista je utvrdila i visinu plaćene naknade troškova kredita u iznosu od 473,87 eura (0,4 % ukupnog iznosa kredita), naplaćenu 16. prosinca 2005., kao i naknadu za prijevremenu otplatu kreidta u iznosu od 132,72 eura (1 % odobrenog kredita), naplaćenu 1. srpnja 2013.

34.3. Kako stranke nakon usmenog izlaganja nalaza i mišljenja nisu imale prigovora na pravilnost i stručnost navedenog obračuna te je tužitelj zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju vještakinje, isti je u pogledu izračuna, po svim osnovama, u cijelosti prihvaćen.

35.1. Čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a st. 3. istog članka da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Nadalje, čl. 1115. ZOO-a propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35.2. Ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, time trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na naplatu istih pa je temeljem čl. 29. st. 1. i. 2. ZOO-a dužan platiti zatezne kamate na svaki pojedinačno preplaćeni iznos od dana kada je iste primio. Zatezne kamate su sporedno potraživanje koje svoju osnovu i visinu temelji na činjenici da je određen iznos uplaćen bez osnove i to određenog datuma, pa tužitelj ima pravo na iste kako je navedeno u izreci presude, time od dana uplate, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

36.1. Tužitelj je u cijelosti uspio u postupku, pa sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a ima pravo nadoknadu troškova postupka – zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), a sukladno podnesenom zahtjevu tužitelja, i to troška sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura (tbr. 7. t. 1. i tbr. 46. OT-a), sastava obrazloženih podnesaka od 7.5.2024. i 18.3.2025. u ukupnom iznosu od 500,00 eura (tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. OT-a) te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 19.4.2024., 24.9.2024. i 21.3.2025. u ukupnom iznosu od 750,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), time ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.500,00 eura.

36.2. Tužitelj, uz trošak zastupanja, ima pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura.

36.3. Tužitelju je stoga dosuđen ukupni trošak postupka u iznosu od 1.900,00 eura sa zateznom kamatom koja je određena sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.

Dubrovnik, 19. svibnja 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženice