REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-665/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hrvoju Šutalu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Glavaš & Šutalo u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 3256/2024-29 od 11. ožujka 2025., u sjednici održanoj 19. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 3256/2024-29 od 11. ožujka 2025. te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za naknadu troškova ovog žalbenog postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom sud prvoga stupnja odlučio je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 041-50-2918803, zaključen 30.06.2005. godine u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste, koji Ugovor je zaključen između tužitelja UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita u visini novčanog iznosa od 17.617,82 CHF u protuvrijednosti u kn po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja i tužene Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. istog Ugovora o kreditu broj 041-50- 2918803, zaključen 30.06.2005. godine kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za valutu ugovora (CHF), odnosno primjena valutne klauzule (otplate mjesečnih rata vezanu uz tečaj CHF na dan plaćanja mjesečnog otplatnog iznosa ugovorenog u anuitetima) tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu, te isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. (NAKNADA) Ugovora o kreditu broj 041- 50-2918803, zaključen 30.06.2005. godine kojim se regulira naknada (za obradu kredita – ulazna naknada), koja glasi: "NAKNADA 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita kao i trošak upisa prijenosa vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela".

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB 53056966535, da tužitelju UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova preplaćenog iznosa otplate kredita povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa od 369,44 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

20,85 Kn/2,77 EUR počevši od 30.11.2007. do isplate

20,74 Kn/2,75 EUR počevši od 31.12.2007. do isplate

21,12 Kn/2,80 EUR počevši od 31.01.2008. do isplate

21,32 Kn/2,83 EUR počevši od 29.02.2008. do isplate

21,68 Kn/2,88 EUR počevši od 31.03.2008. do isplate

21,14 Kn/2,81 EUR počevši od 30.04.2008. do isplate

28,06 Kn/3,72 EUR počevši od 31.05.2008. do isplate

28,41 Kn/3,77 EUR počevši od 30.06.2008. do isplate

27,90 Kn/3,70 EUR počevši od 31.07.2008. do isplate

27,92 Kn/3,71 EUR počevši od 31.08.2008. do isplate

28,22 Kn/3,75 EUR počevši od 30.09.2008. do isplate

30,52 Kn/4,05 EUR počevši od 31.10.2008. do isplate

28,98 Kn/3,85 EUR počevši od 30.11.2008. do isplate

30,94 Kn/4,11 EUR počevši od 31.12.2008. do isplate

31,24 Kn/4,15 EUR počevši od 31.01.2009. do isplate

31,38 Kn/4,16 EUR počevši od 28.02.2009. do isplate

52,65 Kn/6,99 EUR počevši od 31.03.2009. do isplate

52,78 Kn/7,01 EUR počevši od 30.04.2009. do isplate

51,80 Kn/6,88 EUR počevši od 31.05.2009. do isplate

51,09 Kn/6,78 EUR počevši od 30.06.2009. do isplate

51,28 Kn/6,81 EUR počevši od 31.07.2009. do isplate

51,65 Kn/6,86 EUR počevši od 31.08.2009. do isplate

51,62 Kn/6,85 EUR počevši od 30.09.2009. do isplate

51,24 Kn/6,80 EUR počevši od 31.10.2009. do isplate

51,96 Kn/6,90 EUR počevši od 30.11.2009. do isplate

52,53 Kn/6,97 EUR počevši od 31.12.2009. do isplate

53,35 Kn/7,08 EUR počevši od 31.01.2010. do isplate

53,16 Kn/7,06 EUR počevši od 28.02.2010. do isplate

54,27 Kn/7,20 EUR počevši od 31.03.2010. do isplate

54,06 Kn/7,17 EUR počevši od 30.04.2010. do isplate

54,47 Kn/7,23 EUR počevši od 31.05.2010. do isplate

58,02 Kn/7,70 EUR počevši od 30.06.2010. do isplate

57,29 Kn/7,60 EUR počevši od 31.07.2010. do isplate

59,52 Kn/7,90 EUR počevši od 31.08.2010. do isplate

58,75 Kn/7,80 EUR počevši od 30.09.2010. do isplate

57,51 Kn/7,63 EUR počevši od 31.10.2010. do isplate

60,12 Kn/7,98 EUR počevši od 30.11.2010. do isplate

63,45 Kn/8,42 EUR počevši od 31.12.2010. do isplate

61,09 Kn/8,11 EUR počevši od 31.01.2011. do isplate

61,92 Kn/8,22 EUR počevši od 28.02.2011. do isplate

60,87 Kn/8,08 EUR počevši od 31.03.2011. do isplate

61,06 Kn/8,10 EUR počevši od 30.04.2011. do isplate

65,52 Kn/8,70 EUR počevši od 31.05.2011. do isplate

65,95 Kn/8,75 EUR počevši od 30.06.2011. do isplate

67,08 Kn/8,90 EUR počevši od 31.07.2011. do isplate

65,23 Kn/8,66 EUR počevši od 31.08.2011. do isplate

63,22 Kn/8,39 EUR počevši od 30.09.2011. do isplate

57,56 Kn/7,64 EUR počevši od 31.10.2011. do isplate

57,41 Kn/7,62 EUR počevši od 30.11.2011. do isplate

58,29 Kn/7,74 EUR počevši od 31.12.2011. do isplate

59,06 Kn/7,84 EUR počevši od 31.01.2012. do isplate

59,16 Kn/7,85 EUR počevši od 29.02.2012. do isplate

58,63 Kn/7,78 EUR počevši od 31.03.2012. do isplate

58,99 Kn/7,83 EUR počevši od 30.04.2012. do isplate

59,24 Kn/7,86 EUR počevši od 31.05.2012. do isplate

58,82 Kn/7,81 EUR počevši od 30.06.2012. do isplate

61,27 Kn/8,13 EUR počevši od 24.07.2012. do isplate

po kamatnoj stopi u visini od 15 % godišnje do 31.12.2007. godine, a na dalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. 07. 2015. godine, te na dalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trg. društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena.".

V. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB 53056966535, da tužitelju UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 1.234,91 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama kako slijedi:

1,57 EUR počevši od 31.08.2005. do isplate

1,94 EUR počevši od 30.09.2005. do isplate

1,96 EUR počevši od 31.10.2005. do isplate

2,29 EUR počevši od 30.11.2005. do isplate

0,96 EUR počevši od 31.12.2005. do isplate

0,60 EUR počevši od 31.01.2006. do isplate

4,36 EUR počevši od 31.10.2008. do isplate

6,59 EUR počevši od 31.12.2008. do isplate

8,20 EUR počevši od 31.01.2009. do isplate

8,93 EUR počevši od 28.02.2009. do isplate

6,93 EUR počevši od 31.03.2009. do isplate

7,31 EUR počevši od 30.04.2009. do isplate

4,24 EUR počevši od 31.05.2009. do isplate

1,98 EUR počevši od 30.06.2009. do isplate

2,58 EUR počevši od 31.07.2009. do isplate

3,77 EUR počevši od 31.08.2009. do isplate

3,67 EUR počevši od 30.09.2009. do isplate

2,46 EUR počevši od 31.10.2009. do isplate

4,72 EUR počevši od 30.11.2009. do isplate

6,54 EUR počevši od 31.12.2009. do isplate

9,11 EUR počevši od 31.01.2010. do isplate

8,52 EUR počevši od 28.02.2010. do isplate

12,02 EUR počevši od 31.03.2010. do isplate

11,36 EUR počevši od 30.04.2010. do isplate

12,65 EUR počevši od 31.05.2010. do isplate

23,85 EUR počevši od 30.06.2010. do isplate

21,54 EUR počevši od 31.07.2010. do isplate

28,58 EUR počevši od 31.08.2010. do isplate

26,15 EUR počevši od 30.09.2010. do isplate

22,24 EUR počevši od 31.10.2010. do isplate

30,49 EUR počevši od 30.11.2010. do isplate

41,00 EUR počevši od 31.12.2010. do isplate

33,56 EUR počevši od 31.01.2011. do isplate

36,17 EUR počevši od 28.02.2011. do isplate

32,85 EUR počevši od 31.03.2011. do isplate

33,45 EUR počevši od 30.04.2011. do isplate

47,53 EUR počevši od 31.05.2011. do isplate

48,90 EUR počevši od 30.06.2011. do isplate

60,66 EUR počevši od 31.07.2011. do isplate

54,62 EUR počevši od 31.08.2011. do isplate

48,01 EUR počevši od 30.09.2011. do isplate

47,30 EUR počevši od 31.10.2011. do isplate

46,79 EUR počevši od 30.11.2011. do isplate

49,94 EUR počevši od 31.12.2011. do isplate

52,69 EUR počevši od 31.01.2012. do isplate

53,06 EUR počevši od 29.02.2012. do isplate

51,16 EUR počevši od 31.03.2012. do isplate

52,44 EUR počevši od 30.04.2012. do isplate

53,32 EUR počevši od 31.05.2012. do isplate

51,84 EUR počevši od 30.06.2012. do isplate

51,51 EUR počevši od 24.07.2012. do isplate

i to do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VI. Nalaže se Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69,OIB: 53056966535, da tužitelju UV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o naknadi izvrši isplatu novčanog iznosa od 363,89 EUR, sa zateznim kamatama i to do 31. prosinca 2007. godine prema stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 76/96, 72/02 i 153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.398,17 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. ožujka 2025. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u usvajajućem dijelu pobija tuženik iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga ukazujući prije svega na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) kao i na pogrešnu primjenu odredbe čl. 326. a u vezi s čl. 186.c ZPP-a. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije u cijelosti i da se naloži tužitelju da mu naknadi troškove postupka uključujući i troškove žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. ZPP-a.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb nije osnovana.

6. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti dijela odredbi čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu broj: 041-50-2918803 od 30. lipnja 2005. koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa toga kredita po osnovi stečenog bez osnove s osnove valutne klauzule, kao i zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita te isplata iznosa od 363,89 eura. Predmet spora je bio i zahtjev za isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a kojeg je sud prvog stupnja odbio zbog zastare i koja odluka je postala pravomoćna.

7. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio nije uočeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, a niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a odnose se zapravo na ocjenu provedenih dokaza od strane žalitelja odnosno njegovog viđenja predmetne pravne situacije. Pogrešno žalitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja imajući u vidu da se ovdje radi o povredi interesa i prava potrošača što je javni interes kao i da tražbina na isplatu nije dospjela budući da je tada utvrđena ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita, a time je tužena u obvezi kao nepošteni stjecatelj tužitelju isplatiti sve ono što je primila temeljem ništetne odredbe.

9. Tako je tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno:

- da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj: 041-50-2918803 od 30. lipnja 2005. kojim ugovorom je tuženik kao kreditor odobrio tužitelju kao korisniku kredita, kredit u iznosu od 17.617,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste kreditora važeće na dan korištenja kredita na rok otplate kredita od 84 mjeseci, za kupnju vozila (čl. 2. i čl. 4.);

- da iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita;

- da iz odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je naknada od 3,30% od iznosa kredita jednokratna te se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da je tuženik iznos od 363,89 eura prilikom isplate kredita naplatio iz odobrenih kreditnih sredstava tužitelja;

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt- 2221/18 od 03. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

- da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke proizlazi da tečajna razlika između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita ukupno iznosi 1.234,91 eura;

- te da iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao radi kupnje osobnog automobila Opel Corse koji mu je trebao za osobne potrebe, da je razgovarao s djelatnikom autokuće od kojeg je dobio ugovor o kreditu te mu je rečeno da mu je ta kupnja najpovoljnija. U banci se o odredbama ugovora nije razgovaralo.

10. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka i to one odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, a to su odredbe odnosno dijelovi odredbi 2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu i to zato što odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. t. 1. ZPP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju. Stoga, kako se tužitelj pozvao na utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a tj. a to je da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, to je zaključak prvostupanjskog suda da navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502 a st. 1. ZPP-a. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud zaključuje u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača, da odredbe o valutnoj klauzuli nisu razumljive, protivne načelu savjesnosti i poštenja te su kao takve ništetne pa obzirom da je odredba ugovora o kreditu, koja se odnosi na valutnu klauzulu utvrđena ništetnom, to tužiteljica ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom ugovoru u skladu s propisom članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 dalje - ZOO), pa odlučuje kao u izreci pod točkom I. i II. izreke pobijane odluke.

11. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje da analizirajući podatke iz spisa slijedi da stranke ugovora nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz čl. 3. o jednokratnoj naknadi za korištenje, a ta ugovorna odredba tj. dio iste je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa je zbog toga i ništava u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03. Ovo stoga što je tuženik sam sebi ostavio slobodu određivanja visine ove naknade bez pojedinačnog pregovaranja o tome sa korisnicima kredita tj. ovdje sa tužiteljem što je on konačno i potvrdio u svom iskazu tako da tuženik nije dokazao da se o odredbi čl. 3. ugovora pojedinačno pregovaralo s obzirom na to da se radilo o standardnoj, tipskoj ugovornoj odredbi te u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada u iznosu od 3,30 % te koje je točno troškove banka imala, a da bi se radilo upravo o iznosu od 3,30 % od odobrenog kredita. Naime, tuženik je po navedenoj ugovornoj odredbi ovlašten sam donijeti odluku o visini naknade za obradu kredita, a morao je prije sklapanja ugovora informirati tužitelja o okolnostima koje utječu na pravo na obračun spomenute naknade i navesti prije obrade kredita specifikaciju tih troškova, slijedom čega je u obvezi isplatiti iznos od 363,89 eura koliko je prilikom isplate kredita naplatio iz odobrenih kreditnih sredstava tužitelja.

12. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

13. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

14. Naime, prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika da nije dovoljno da se sud prvog stupnja samo pozove na utvrđenja iz kolektivne presude i na temelju toga donese presudu, a bez utvrđenja i specifičnih okolnosti konkretnog slučaja jer u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa prava iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a što je tužitelj podnošenjem tužbe u ovoj parnici i učinio te je pravilan pravni pristup prvostupanjskog suda da je iz tih razloga temeljem odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP sud vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

15. Isto tako, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, tužitelj ima pravo isticati ništetnost ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Naime, predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

16. U odnosu na daljnje žalbene navode, valja reći da čak i upoznavanje tužitelja s parametrima koji utječu na promjenu tečaja za valutu CHF, kraj činjenice da banka s njime nije pojedinačno pregovarala o promjeni ne bi bilo od utjecaja na drugačiju odluku. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, pa i činjenica da je mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

17. Također, valja napomenuti da je presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 odlučeno da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način, da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu tužitelju morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako, da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice. Stoga, kako su u konkretnom slučaju izostali jasni i razumljivi kriteriji kojima svaki prosječni građanin može predvidjeti njihove ekonomske posljedice, neosnovani su navodi tuženika da sporne odredbe o valutnoj klauzuli ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Prema tome, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja što dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.

19. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

20. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.

21. Dakle, nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive, već i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

22. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je odredba Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF, ništetna i tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike, tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom II. i V. izreke.

23. Nadalje, vezano za odredbu o naknadi za obradu kredita, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbe ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

24. Pri tome, valja još dodati da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

25. Iz okolnosti predmetnog spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, slijedom čega se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

26. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Stoga, imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. Pri tome sama činjenica da je trošak obrade kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi u tom smislu neosnovani tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom III. i VI. izreke.

28. Odluka o parničnom trošku tužitelja donesena je pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje: Tarifa), te je pravilno tužitelju dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.398,17 eura, kao pod točkom VII. izreke.

29. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao u izreci pod točkom I.

30. Zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe i pristojbe na žalbu nije osnovan jer on sa žalbom nije uspio pa je o njemu odlučeno kao u točki II. izreke ove presude (čl. 154. st. 1. i 166. st. 1. ZPP).

U Puli 19. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić