REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-1002/2024-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić kao predsjednice vijeća, Helene Poropat kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Tomislavu Mrazu, odvjetnik iz [adresa] protiv tužene Republike Hrvatske, Zagreb, Trg svetog Marka 2, OIB: 52634238587, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-2350/2021-38 od 28. ožujka 2024., u sjednici održanoj 19. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene Republike Hrvatske i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-2350/2021-38 od 28. ožujka 2024.

II. Odbija se i zahtjev tužene Republike Hrvatske za naknadu troškova žalbe u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženici da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 17.023,66 eura zajedno sa zateznim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni iznos u razdoblju od siječnja 2018. do prosinca 2020. s dospijevanjem svakog 10. u mjesecu pa sve do isplate u roku od 15 dana. Glede troškova postupka naloženo je tuženici da tužitelju naknadi prouzročene troškove postupka u iznosu od 8.728,13 eura s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 28. ožujka 2024.

2. Protiv pobijane presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žaliteljica u bitnome navodi da RD nije nikad sklopila ugovor o najmu stana s vlasnikom, ovdje tužiteljem, slijedom čega nije stekla status zaštićenog najmoprimca odnosno da stan koristi bez pravne osnove. Ukazuje na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3023/2015 od 17. listopada 2018. i Rev-349/2015 od 16. siječnja 2018. Žalbeni je prijedlog da se usvajanjem žalbe ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovno suđenje. Potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 500,00 eura.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP).

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba tužene Republike Hrvatske nije osnovana.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu razlike između zaštićene najamnine i slobodno ugovorene tržišne najamnine za stan u njegovu vlasništvu koji se nalazi na nekretnini opisanoj kao 15/100 dijelova nekretnine – kuća, Zagreb, Kuhačeva ulica 9, uključujući zemljište i zajedničke dijelove zgrade, sagrađene na zk.č.br. 5236 k. o. [katastarska općina], površine 396 m2, upisano u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], neodvojivo povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine, u naravi trosobni stan na 2. katu površine 81,87 čm u nacrtu označen G (7. Etaža), prema konačno postavljenom zahtjevu u iznosu od ukupno 17.023,55 eura za razdoblje od siječnja 2018. do prosinca 2020. a koji zahtjev se činjenično temelji na tvrdnji da trpi štetu zbog ograničenja prava vlasništva jer nije u mogućnosti ugovoriti i ubirati slobodnu najamninu za stan u svojem vlasništvu opterećen pravima zaštićenog najmoprimca RD.

7. Prvostupanjskom je presudom u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev uz obrazloženje kako postoji protupravnost u postupanju tuženice po pitanju reguliranja prava zaštićenih najmoprimaca na stanovima u vlasništvu fizičkih osoba odnosno prava i obveza vlasnika takvih stanova i da takvo postupanje predstavlja povredu Ustavom, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17, dalje: ZVDSP) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija) zajamčenog prava vlasništva, slijedom čega smatra da je tuženica u obvezi tužitelju kao vlasniku stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac naknaditi imovinsku štetu koju je pretrpio uslijed činjenice da je u spornom razdoblju bio onemogućen naplatiti najamninu u visini slobodno ugovorene, odnosno tržišne vrijednosti.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (članak 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda u cijelosti pravilna i zakonita pa je tuženičina žalba slijedom toga neosnovana. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo te nisu počinjene one bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Nakon pravilno provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrdio je sljedeće relevantne činjenice:

- da je tužitelj vlasnik predmetnog stana;

- da je tužena prema pravomoćnoj presudi suda prvog stupnja poslovni broj: P-440/97 bila dužna vratiti konfisciranu imovinu TD (ĆD);

- da je tužitelj sin TD (Mije) Zebića i VD;

- da je RD kćerka HD koja je preminula **.**.2010.

- da je između VD kao vlasnika i HD kao zaštićenog najmoprimca sklopljen Ugovor o najmu predmetnog stana sa zaštićenom najamninom 23. prosinca 1999.;

- da su u tom Ugovoru o najmu kao osobe koje imaju pravo živjeti s najmoprimcem u stanu navedene RD – njena kćerka i ED njen zet;

- da prema Uvjerenju Grada Zagreba, Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove od **.**.2021. RD nije evidentirana kao vlasnik nekretnine, dok je iz njena iskaza utvrđeno da nema drugih nekretnina pogodnih za stanovanje;

- da RD nema s tužiteljem sklopljen pisani Ugovor o najmu stana ali da ona u njemu živi dugi niz godina, uredno plaća najamninu u svakomjesečnom iznosu od

34,95 eura/263,32 kune, režije i pričuvu;

- da prema nalazu i mišljenju vještaka i korekcije učinjene po tužitelju, matematički obračun nije među strankama sporan;

- da prigovori promašene pasivne i aktivne legitimacije te zastare nisu osnovani

- te da je tužitelj uredno podnio zahtjev tuženoj za mirno rješenje spora.

11. Ovakva činjenična utvrđenja prihvaća ovaj sud iz razloga što proizlaze iz provedenih dokaza i njihovom pravovaljanom analizom. Za svoja utvrđenja sud prvog stupnja dao je valjalo obrazloženje.

12. Imajući u vidu žalbene navode ostaje sporno da li tužitelj ima pravo na predmetnu tražbinu. Naime tužena ističe da tužitelj nije s RD sklopio Ugovor o najmu stana, a posljedično s time da nema status zaštićenog najmoprimca. Stoga da tužiteljičin tužbeni zahtjev nije osnovan.

13. Prema odredbi čl. 38. i čl.4. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj: 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18. i 105/20 – dalje u tekstu ZNS) RD je bila dužna kao osoba koja je u Ugovoru o najmu navedena kao osoba koja živi s najmoprimcem, a koji ugovor su sklopili prednik tužitelja kao vlasnik stana i najmodavac te prednica RD, HD kao najmoprimac, zatražiti sklapanje ugovora o najmu s vlasnikom stana i to u roku od 60 dana od smrti HD (**.**.2010.) i to u pisanom obliku.

14. Međutim, iako je za takav ugovor propisana pisana forma, zakonom nije propisana posljedica ako se ugovor ne sklopi u tom obliku a niti iz cilja radi kojeg je oblik propisan očito ne proizlazi nešto drugo. Stoga je ocjena ovog suda da se ugovor o najmu smatra sklopljenim i onda ako su ga ugovorne strane izvršavale odnosno pridržavale se ugovornih odredbi u cijelosti ili pretežitom dijelu (tako proizlazi iz odredbe čl. 294. Zakona o obveznim odnosima - „Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO).

15. U konkretnom slučaju utvrđeno je, a tužena nije dokazala suprotno, da je RD imala osnova da stupi na mjesto prijašnjeg najmoprimca, svoje majke koja je preminula, da je ona nastavila živjeti u tom stanu, da nije imala i ima stan u vlasništvu, da je od smrti HD uredno plaćala zaštićenu najamninu tužitelju, što je vidljivo iz priloženih uplatnica, te da je ona podmirivala troškove režija i pričuve. Sve to ukazuje da se ugovor o najmu izvršavao u cijelosti. Stoga nije u pravu tužena kada ističe da RD nema status zaštićenog najmoprimca na predmetnom stanu.

16. Valja dodati da je sud prvog stupnja osnovano otklonio sve prigovore koje je tužena istakla tijekom postupka.

17. Ukazuje se još da presudom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu Statileo protiv Hrvatske (zahtjev br. 12027/10) od 10. srpnja 2014., kojoj je prethodio postupak u kojem je podnositelj zahtjeva tvrdio da nemogućnost naplate najamnine za najam stana koji koristi zaštićeni najmoprimac predstavlja povredu njegovih vlasničkih prava, utvrđeno je da je došlo do miješanja u vlasnička prava podnositelja zahtjeva jer "zaštićeni najam" ima za posljedicu niz ograničenja koja onemogućavaju najmodavce u ostvarivanju prava na korištenje njihove imovine, da je pravna osnova za to miješanje bio Zakon o najmu stanova („Narodne Novine“ broj: 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20) i sa Zakonom povezana Uredba o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne Novine“ broj: 40/97, 107/15) što znači da je miješanje bilo predviđeno zakonom i da su pravni propisi težili cilju koji je u općem interesu. Međutim, ESLJP utvrđuje da u konkretnom slučaju nije postojala pravilna raspodjela socijalnog i financijskog tereta, da je na podnositelja zahtjeva stavljen nerazmjeran i pretjeran pojedinačni teret i da nije postignuta potrebna ravnoteža između općih interesa zajednice i zaštite vlasničkih prava podnositelja zahtjeva, čime je povrijeđen članak 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Isto tako utvrđuje da se temeljni problem zbog kojeg je utvrđena povreda Konvencije tiče zakonodavstva i da se proteže izvan pojedinačnog interesa podnositelja zahtjeva, zbog čega smatra da Republika Hrvatska treba poduzeti odgovarajuće zakonodavne i/ili druge opće mjere kako bi osigurala relativno osjetljivu ravnotežu između interesa najmodavaca, uključujući njihovo pravo na ostvarivanje dobiti od svoje imovine, te općeg interesa zajednice uključujući dostupnost zadovoljavajućeg smještaja za one u lošijem položaju.

18. Slijedom navedenog, tužitelj kao vlasnik stana ima pravo na naknadu imovinske štete na način kako je to i odlučeno pobijanom prvostupanjskom presudom, na temelju članka 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), kao naknadu izmakle koristi.

19. Iz svega navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud donio zakonitu i pravilnu odluku kada je prihvatio tužbeni zahtjev pa je zato tuženičinu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koja je također u cijelosti zakonita i pravilna (čl. 368. st.1. ZPP) i odlučiti kao u izreci.

20. Obzirom tužena nije uspjela sa svojim pravnim lijekom to je njen zahtjev za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan (čl. 166. st.1. ZPP-a).

U Puli 19. svibnja 2025.

Predsjednik vijeća

Marija Sošić