Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-657/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 (pravni slijednik iza Volksbank d.d.), zastupanog po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovicma, radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 22. travnja 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženice, te uz javnu objavu presude, 19. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 736989, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 13. prosinca 2006. koja odredba nosi naziv “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita”, a koja odredba glasi: “Jednokratno 1,1 % (jedancijelihdesetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 11., stavka 1. Ugovora o kreditu broj 736989, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 13. prosinca 2006., koja odredba nosi naziv “Prijevremena otplata kredita” a koja odredba glasi: “Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.”.

III. Nalaže se tuženiku HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 (pravni slijednik iza Volksbank d.d.) da tužiteljici KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije: ZH) isplati iznos od 493,69 EUR- a (četiristodevedesettrieura-šezdesetdevetcenti), zajedno sa zateznom kamatom koja kamata teče od 19. prosinca 2006. pa do isplate računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 (pravni slijednik iza Volksbank d.d.) da tužiteljici KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije: ZH) isplati iznos od 322,40 EUR (tristodvadesetdvaeura-četrdesetcenti), zajedno sa zateznom kamatom koja kamata teče od 12. veljače 2011. pa do isplate i to po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku HPB d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 (pravni slijednik iza Volksbank d.d.) da tužiteljici KH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] (ranije: ZH) plati trošak postupka u iznosu od 1.158,94 EUR (tisućustopedesetosameura-devedesetčetiricenta) sa zateznim kamatama koje teku od 19. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

VI. Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

i

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 13. prosinca 2006. s tuženicom, u poslovnici u Osijeku, sklopila Ugovor o kreditu br. 736989, prema kojem joj je tuženica, kao kreditor, odobrila i stavila na raspolaganje kredit u iznosu od 23.499,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, važećem na dan isplate, a koji kredit je bila u obvezi otplatiti u roku od 84 mjeseca. Kredit je prijevremeno otplaćen 11. veljače 2011. Nadalje, navodi da ju je člankom 6., stavkom 1. Ugovora o kreditu tuženica je obvezala na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 1,1% iznosa kredita, bez da joj je prethodno ili naknadno jasno i nedvosmisleno objasnila svrhu, odnosno predočila strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, zašto je određena naknada baš u toj visini, a kamoli da je o tome pregovarala s njom, a takva neodređena odredba tuženicina tipskog ugovora (na koju nije mogla imati utjecaja) nedvojbeno uzrokuje na značajnu neravnotežu među strankama, protivnu načelu savjesnosti i poštenja. Prilikom isplate kredita dana 18. prosinca 2006., tuženica joj je naplatila ime naknade iznos od 3.719,70 kn/493,69 EUR-a. Tužiteljica, isto tako, tvrdi da je tuženica nezakonito i nepošteno primjenjivala ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, slijedom čega je predložila da se utvrdi ništetnim i ta odredba sadržana u članku 6., stavku 1. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženici da joj isplati nazad predmetnu naknadu koju je ista stekla bez osnove, skupa sa zateznim kamatama počev od dana kada je ista naplaćena. Dakle, navodi, ne samo da se o toj naknadi nije moglo pregovarati, već nije bila niti informirana na što konkretno se ta naknada uopće odnosi i kako je formulirana njena visina, s obzirom da je taj (tipski) ugovor bio unaprijed sastavljen, te je u njemu bila već sadržana odredba prema kojoj je naplata ulazne naknade već određena u skladu sa jednostranom odlukom banke, pri čemu se pozvala na odredbe čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača i čl. Člankom 81. ZZP-a. Nadalje, ističe kako je na tuženici teret dokazivanja da je s njom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Okolnosti da banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima, koji ulaze u spornu naknadu, radi, da se radi o tipskom ugovoru te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ističe, ukazuju na to da su navedene okolnosti prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana, a na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa je takva odredba ističe nepoštena ugovorna odredba iz članka 81. ZZP-a i ništetna prema odredbi čl.87. st.1. ZZP-a. Kako je, dakle, odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 6., stavka 1. u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti pa tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, a sukladno članku 323., u svezi s člankom 322. ZOO-a, navodi, tuženica joj je dužna vratiti ono što je primila po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate. Nadalje, tužiteljica navodi da je predmetnim ugovorom ugovorena i obveza na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita člankom 11. stavak 1., temeljem koje odredbe joj je tuženica prilikom zatvaranja kredita naplatila na ime prijevremene otplate kredita iznos od 2.429,15 kn/322,40 EUR-a. Navedena odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ističe, je također ništetna i to prvenstveno zato što tuženica istu nije smjela naplatiti u smislu odredaba članka 1024. ZOO-a, kao i jer ista nije ni određena, a niti odrediva u smislu članka 269. i članka 270. ZOO-a. Tužiteljica ističe da ne samo što je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremila tuženice, već da i njegov sadržaj paušalno upućuje da će tuženica naplatiti naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita prema vlastitim uvjetima, a pritom ne navodi jasne informacije i parametre o načinu određivanja te naknade, a niti podatak o tome hoće li se primjenjivati nekakav tuženicin interni akt koji je važio u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili koji će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, iz čega je razvidno da bi takvom nedovoljno formuliranom i nedorečenom ugovornom odredbom tuženica proizvoljno i jednostrano odredila visinu same naknade. Osim toga, kako je predmetni ugovor pripremljen od strane tuženice po uobičajenom i unaprijed formuliranom standardnom obrascu, o spornoj odredbi se nije pojedinačno niti pregovaralo, slijedom čega je jasno da potrošač nije faktični mogao niti utjecati na sadržaj takve odredbe kojom su mu samo prouzročeni dodatni troškovi bez realne osnove, a koja odredba je kao takva u konačnici nedvojbeno prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, pa je sporna odredba nepoštena te ništetna i sa aspekta Zakona o zaštiti potrošača, i to u smislu odredaba članaka 81. – 87. ZZP/03, odnosno odredaba članaka 96. - 102. ZZP/07, već citiranih u točki II. ove tužbe. Kako je, dakle, odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu članka 11. stavka 1. u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, navodi, predmetna odredba među strankama se ne može primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Prema tome, sukladno članku 323., a u svezi s člankom 322. ZOO-a, tuženica je dužna vratiti ono što je primila po osnovi koja je otpala jer je utvrđena ništetnom, skupa sa zateznom kamatom počev od dana nezakonite naplate. Isto tako, tužiteljica navodi i da je Ustavni sud RH, upravo glede predmeta ovog spora, u zajedničkoj presudi od 13. srpnja 2023. presudio da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima. Slijedom navedenog, tužiteljica navodi kako je ništetan dio ugovornih odredbi koji se odnosi na ugovaranje naplate troškova obrade kredita, kao i naplate prijevremenog zatvaranja kredita, te da joj je tuženica dužna vratiti sve što je temeljem takvog ugovora, odnosno dijela ugovora primila, a sve to sukladno odredbama čl. 323. i 1111. u svezi 1115. ZOO-a. Tužiteljica je predložila sudu da usvoji tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tuženici da joj naknadi prouzročeni parnični trošak.

1.1. Tijekom postupka, podneskom od tužiteljica navodi da je odredba o mjesnoj nadležnosti u suprotnosti s prisilnim pravnim propisima koji se prilikom određivanja nadležnosti u potrošačkim sporovima imaju primijeniti. Da se u konkretnom slučaju radi se o nepoštenoj prorogacijskoj klauzuli proizlazi iz odredbe čl. 3 Direktive 93/13 EEZ temeljem koje se svaka ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori ima smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Nadalje, navodi da je odredbom čl. 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. (dalje: ZZP/03) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a da ukoliko kreditor tvrdi suprotno, mora to i dokazati. Iz svega iznesenog razvidno proizlazi da je prorogacijska klauzula, sadržana u predmetnom Ugovoru o kreditu, nepoštena i ništetna jer se o istoj nije posebno pregovaralo budući je bila unaprijed formulirana od strane kreditora slijedom čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj pa je time ista, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača. Da ugovorena klauzula uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača svjedoči pogotovo činjenica da bi potrošač, ovdje tužitelj, radi ostvarenja svojih prava i obveza u konkretnom slučaju bio u obvezi putovati u Zagreb, što bi s obzirom da živi na području nadležnosti Općinskog suda u Osijeku nedvojbeno uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu. Tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja, a sve iz razloga što prema pravnom shvaćanju donesenom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.g., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tužiteljica nadalje ističe kako je Vrhovni sud RH dana 1. ožujka 2022.g. donio objedinjeno pravno shvaćanje u svezi početka tijeka zastare restitucije temeljem ništetne odredbe u potrošačkim CHF ugovorima.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je istaknula prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu (članak 11.3. Ugovora o kreditu broj 736989 od 13.12.2006.) jer da ugovor o kreditu sadržava klauzulu kojom je izričito ugovorena je nadležnost suda u Zagrebu za sve sporove iz tog ugovora. Naime, ugovor o prorogaciji, odnosno sporazum o mjesnoj nadležnosti (arg. ex. čl. 70. ZPP-a) ujedno je i ugovor o isključivanju zakonom određene nadležnosti. Nadalje, navodi da je tuženik zaprimio tužbu tužitelja od 22.7.2024., te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga i to jer je potraživanje tužitelja je u zastari, o naknadi za administraciju kredita, tužitelj prijevremenom otplatom postupa protivno odredbama Ugovora o kreditu o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije neodrediva činidba, tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu su neosnovane i neutemeljene, tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 18.5.2006. na iznos od 16.300.00 CHF, za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Tuženik prije svega ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe. Za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 81. ZZP-a tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Nadalje, odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora su jasne, uočljive i lako razumljive. Da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno, budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene. Postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka te je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Nadalje, navodi da tužitelj nema na zakonu utemeljeni pravni temelj za traženje utvrđenja ništetnim Odredbe kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu. Ako je ugovoreno da će predmetni iznos novčanih sredstava korisniku kredita biti stavljen na raspolaganje u određeno vrijeme, jasno je i da banka ima pravo računati s određenim novčanim priljevom od kamata tijekom tog razdoblja te općenito krojiti poslovne planove u skladu s očekivanjima sukladno odredbama ugovora o kreditu. Prema tome, obveza je korisnika kredita, ovdje tužitelja plaćati ugovorene kamate; i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, a što je i izričito predviđeno odredbama Ugovora. Ako korisnik kredita ne plati iskorišteni iznos novca u vrijeme i na način kako je ugovoreno, banka bi imala pravo zahtijevati i popravljanje štete sukladno odredbama članaka 342. -346. ZOO koju je zbog toga pretrpjela. Tuženik je postupao prema važećim propisima prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu, a ugovaranje izlazne naknada je bilo dopušteno u navedenom vremenskom periodu kada je Ugovor sklopljen, što je potvrdila i Hrvatska narodna banka. Dodatno, potrebno je uzeti u obzir i činjenicu da tuženik 2006. godine, kada je Ugovor sklapan, nije mogao znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu, ukoliko se ona dogodi. Tuženik se stoga mogao isključivo osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan. Slijedom navedenog, vidljivo je da tuženik trpi štetu u vidu (i) izravnog umanjenja aktive sa posljedicom neusklađenosti bilance i rizika kažnjavanja od nadležnih tijela sukladno važećem zakonodavstvu, (ii) gubitka marže kao posljedice uvjeta na tržištu u vrijeme prijevremene otplate. Uzimajući u obzir ove navode, vidljivo je da je naknada za prijevremenu otplatu ugovorena u nerazmjerno manjem iznosu od stvarno nastale štete po tuženika pa je stoga razvidno da je postupanje tuženika utemeljeno na zakonu te da Odredba nije i ne može biti ništetna. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Izračun naknade (list spisa 7), dopis HPB d.d. od 29. svibnja 2024. (list spisa 8), Ugovor o kreditu (list spisa 10-15), izračun (list spisa 16), izvadak iz matice vjenčanih (list spisa 17), te je saslušao tužiteljicu.

4. Sud je odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja jer se visina tužbenog zahtjeva mogla utvrditi na temelju dopisa HPB-a d.d. od 29. svibnja 2024., iz kojeg proizlazi iznos naplaćenih naknada, kao i datum kada su naplaćene (list spisa 8).

5. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22. i 114/22. – dalje u tekstu: ZPP).

5.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

5.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužiteljice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu sjedišta tuženice te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužiteljica pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, a tužiteljica je osoba sa prebivalištem u [adresa] (područje nadležnosti Općinskog suda u Osijeku), pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice za tužiteljicu izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužiteljici.

5.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka ovog postupka proizlazi da je sklopljen u Podružnici tužene u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tuženik imao podružnicu u Osijeku. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužiteljica izabrala Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovan, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u toč. I. izreke rješenja.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženice radi isplate iznosa od 816,09 EUR- a, a koji iznos je tužitelj isplatio tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita.

8. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i je li došlo do zastare tužiteljičinih potraživanja.

9. Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 736989.

10. Iz dopisa HPB d.d. od 29. svibnja 2024. (list spisa 8) proizlazi da je naplaćena ulazna naknada 18. prosinca 2006. u iznosu od 3.719,70 kn, a naknada za zatvaranje kredita naplaćena je 11. veljače 2011. u iznosu od 2.429,15 kn.

11. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 10-15), proizlazi da su stranke ugovorile člankom 6.1. naknadu za obradu kredita – jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, naplaćuje se prije isplate kredita, a čl. 11. da je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i da je ista moguća sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

12. Iz izvatka iz matice vjenčanih (list spisa 17) proizlazi da je tužiteljica ranije imala prezime ZH.

13. U svom iskazu tužiteljica je navela da je kreditsklopila radi kupnje automobila, a koji je na kraju morala i prodati da bi zatvorila kredit. Nisu joj ništa obrazlagali, nikakve odredbe ugovora o kreditu jer da jesu obrazložili odredbu o kamati sigurno ne bi sklopila ugovor o krediti jer joj je rata za 1.400,00 kn narasla na 2.200,00 kn. Došla je u banku na dogovoreni termin i već su bili pripremljeni papiri. Nije pročitala cijeli ugovor o kreditu nego samo dio koji se odnosio na ratu i rok otplate. Nisu joj djelatnici banke obrazlagali naknadu za obradu kredita kao ni naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Odredbu o naknadi za obradu kredita nije pročitala prije sklapanja ugovora o kreditu, ali zna da ju je platila iz kredita. Naknadu za prijevremenu otplatu kredita je platila u iznosu od oko 2.000,00 kn, a ni tu odredbu joj nisu obrazlagali pri sklapanju ugovora o kreditu. Nisu joj obrazložili koja je svrha plaćanja, kao ni troškovi koji se pomiruju plaćanjem navedenih troškova. Nije tražila da joj obrazlože i objasne navedene odredbe za obradu prijevremene otplate kredita. Nije ni mislila da može mijenjati odredbe ugovora. Ugovor je sklopila za kupnju automobila za osobne potrebe. U to vrijeme, a i u danas nije imala u svom vlasništvu OPG, obrt niti pravnu osobu. Nije pregovarala o odredbi za obradu kredita, kao niti o odredbi za prijevremenu otplatu kredita. Kod tuženika u banku je išla zato što radi u blizini pa joj je bilo blizu. Imala je u toj banci otvoren tekući račun. Imala je povjerenja prema toj banci. Dobila je puno papira na potpis te je morala i otići kod javnog bilježnika, to je sve morala obaviti u 20 minuta. Nitko joj nije dao papire da odnese i prespava nego su joj dali papire i rekli kad ovjeri da vrati. Prilikom potpisivanja ugovora o kreditu bila je svjesna da će platiti naknadu za obradu kredita, ali ne u tolikom iznosu. Donekle je shvatila značenje te odredbe, ne u potpunosti. Prilikom potpisivanja ugovora bila je svjesna da pristajem na naknadu za obradu kredita.

13.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je detaljan, jasan, bez proturječnosti i nejasnoća.

1 0

14. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknade za obradu kredita, kao niti o iznosu navedenih naknada. Navedene odredbe o prijevremenoj otplati kredita i naknade za obradu kredita nisu bila jasne, razumljive i lako uočljive, jer nisu sadržavale dovoljno jasne parametre za određivanje njezine visine. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno te naknade odnose, te o naknadama nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedenih naknada i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Banka je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknade, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

15. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

16. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

18. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica, ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje automobila za osobne potrebe. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice (ili njezinog prednika) u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica, bila potrošač.

1 1

19. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom, odnosno njezinim prednikom, pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i naknadi za obradu kredita, te o visini tih naknada. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogla izračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj otplati kredita.

20. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije znala može li uopće prigovarati o navedenoj odredbi, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

22. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužitelj bio onemogućen o pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetnih ugovornih odredbi nije lako razumljiv.

23. Dakle, s obzirom na to da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, ali tužiteljica (što proizlazi iz njezinog iskaza) nije mogla shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, djelatnici banke tužiteljici nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem tih naknada, pa su stoga navedene odredbe za tužiteljicu bile nerazumljive jer ista nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

23.1. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je

1 2

dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

23.2. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu čl. 6. 1. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno “Jednokratno 1,1 % (jedancijelihdesetposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”, te je nepoštena odredba čl. 11. 1. Ugovora o kreditu kojom je propisano da je prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. Stoga, nepoštene su navedene odredbe čl. 6.1. i čl. 11.1. Ugovora o kreditu, te primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a, su ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. i II. izreke.

24. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u čl. 6.1. i čl. 11.1. Ugovora o kreditu u kojem su ugovorene predmetne naknade, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužiteljici vratiti ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita i naknadu za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 18. prosinca 2006. u iznosu od 3.719,70 kn/493,69 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 11. veljače 2011. u iznosu od 2.429,15 kn/322,40 EUR-a

24.1. Na ukupni iznos od 816,09 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za obradu kredita naplaćena je 18. prosinca 2006. u iznosu od 3.719,70 kn/493,69 EUR-a, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 11. veljače 2011. u iznosu od 2.429,15 kn/322,40 EUR-a, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. III. i IV. izreke.

25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6.1. i 11.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka

1 3

323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

26. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 30. listopada 2024. i 22. travnja 2025. u iznosu od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR-a za svako ročište sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 28. rujna 2024., u iznosu od 100 bodova, odnosno 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što sveukupno iznosi bodova, odnosno 800,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 1.000,00 EUR-a. Tužiteljici je priznat i trošak objave presude u iznosu od 100,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a, što iznosi 125,00 EUR-a sukladno 1.125,00 EUR-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu što iznosi 33,94 EUR-a, a što sveukupno iznosi 1.158,94 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 19. svibnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO- a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. V. izreke.

26.1. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer u vrijeme donošenja odluke obveza plaćanja navedene pristojbe nije dospjela.

27. Budući da je tuženik cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. VI. izreke.

Osijek, 19. svibnja 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika