REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-654/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matija Šljivić, odvjetnik u Rovinju, protiv tuženice BZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Miroslava Turnšek, odvjetnica u Rijeci, radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-751/2022-34 od 13. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli- Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno poslovni broj P-751/2022-34 od 13. veljače 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška odgovora na žalbu kao nepotreban.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Usvaja se tužbeni zahtjev tužiteljice, koji glasi:

„I. Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju od 24. lipnja 2020., sastavljen i ovjeren po javnom bilježniku Fabijani Kliman, iz [adresa], u predmetu posl. br. OU- 111/20, a koji su ugovor sklopili tužiteljica DZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i sada pok. EZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s jedne strane kao primatelji uzdržavanja i tuženica BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s druge strane kao davatelj uzdržavanja.

II. Tuženica BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], je dužna trpjeti da na temelju ove presude po njezinoj pravomoćnosti na nekretnini, u naravi stan na I. katu stambene zgrade "D" niz "MC-54", u [adresa], sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica]/Z, koji se sastoji od dvije spavaće sobe, radne sobe, dnevnog boravka, kuhinje, blagovaone, izbe, kupaone, WC-a, predsoblja, hodnika, lođe sve na I katu desno ulaz IV, te pripadajuće drvarnice broj 8 I ulaz, upisanog u [broj poduloška], z. k. ul. [broj ZK uloška] Knjige položenih ugovora za k. o. [katastarska općina], uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje, prije provedbe Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 24. lipnja 2020., sastavljenog i ovjerenog po javnom bilježniku Fabijani Kliman, iz [adresa], u predmetu posl.br. OU-111/20, u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Puli, Zemljišnoknjižnog odjela Rovinj, a koju će provedbu izvršiti Zemljišnoknjižni odjel Rovinj, Općinskog suda u Puli.“

II. Nalaže se tuženici BZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici NZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.255,92 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, po stopi obračunatoj primjenom uvećanja eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, sukladno odredbi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućim od dana donošenja odluke, pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana; a u preostalom se dijelu troškovi tužiteljice odbijaju do visine iznosa od 2.355,92 eura.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, što izreka proturječi razlozima, a u odluci nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi nedostatni, nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava, odnosno zapisnika. Ističe da je sud prihvatio zahtjev tužiteljice te u cijelosti raskinuo predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju, iako sve stranke tog ugovora nisu bile stranke ovog parničnog postupka, niti su na bilo koji način obuhvaćene ovim postupkom, a niti je primatelj uzdržavanja (sada pok. suprug ovdje tužiteljice) ikad tražio raskid predmetnog ugovora. Iz stanja spisa nedvojbeno proizlazi da su u svojstvu primatelja uzdržavanja predmetni ugovor zaključili tužiteljica i njezin suprug EZ, koji kao stranka nije obuhvaćen ovim postupkom, pa prvostupanjski sud nije odlučio o istaknutom prigovoru nedostatka aktivne legitimacije. Nadalje, iz pobijane sudske presude proizlazi da je sud vrlo restriktivno razmatrao odnose stranaka, i to samo u pogledu ugovora o doživotnom uzdržavanju, koji je formalno zaključen 24. lipnja 2020., pri čemu je propustio cijeniti raniji odnos stranaka, postojeći od zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju od 7. svibnja 2010., što je u konkretnom slučaju vrlo bitno za pravilno i cjelovito sagledavanje činjenica. To iz razloga što je, a koja činjenica je nesporna, još u svibnju 2010. bio zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju između istih primatelja uzdržavanja, s jedne strane i njihovog sina U (B) EZ, kao davatelja uzdržavanja, s druge strane, nakon čije smrti je obveze iz tog ugovora preuzela njegova supruga - ovdje tuženica. Pri tome je bitno imati u vidu da je ugovor iz svibnja 2010. raskinut 17. prosinca 2019. samo iz formalnih razloga, odnosno radi omogućavanja primateljima uzdržavanja da raspolažu dijelom imovine obuhvaćene ugovorom, da bi ugovorni odnos potom opet bio nastavljen u formi zaključenja ovdje spornog ugovora. Kad se ima u vidu okolnost da je već u vrijeme zaključenja ugovora iz 2010. ovdje tuženica bila u vanbračnoj, a potom i bračnoj vezi sa sada pok. sinom primatelja uzdržavanja, imajući pri tome u vidu i efekt izvršavanja obveza iz predmetne vrste ugovora u kontekstu stjecanja zajedničke imovine (izvan)bračnih drugove te okolnost da ugovor iz 2010. u bitnom ima istovjetne odredbe kao i ugovor iz lipnja 2020., tada je jasno da se radi o dugogodišnjem istovjetnom odnosu stranaka, koji je stoga potrebno i sagledati u kontinuitetu, tj. kao jednu cjelinu, a ne samo parcijalno i u fragmentima od lipnja 2020., kao što je to pogrešno učinio sud u ovdje pobijanoj presudi. Nastavno je za istaknuti da tvrdnje tuženice u smislu izvršavanja obveza s njene strane te potom iznenadni i neočekivani otpor tužiteljice da joj tuženica pomaže po predmetnom ugovoru, koji se pojavio nakon smrti tužiteljičinog supruga, potvrđuju i iskazi dijela saslušanih svjedoka, koje sud nije uzeo u obzir. Tako je sud propustio cijeniti iskaz svjedokinje ĆZ, koja je navela da je s izvršavanjem ugovora sve bilo u redu dok je EZ bio živ, a problemi tuženice s tužiteljicom da su počeli kasnije, tj. nakon njegove smrti. Tuženica da se brinula o tužiteljici i njenom suprugu, pružala im potrebnu pomoć te čak nudila da dođu živjeti s njom u Rijeku ili na Krk, što su oni odbili, kako je utvrđeno svjedocima ĆZ, JZ i OZ, pa je prvostupanjski sud počinio i povredu iz odredbe članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, jer uopće nije primijenio odredbu članka 8. istog Zakona. Nakon smrti supruga, tužiteljica očito motivirana nastojanjem da imovinu ostavi svojoj kćerki, naprasno i bez razloga koji bi se mogao pripisati krivnji tuženice, počela je odbijati njenu pomoć i kontakte s njom. Međutim, a kako to izričito i proizlazi iz odredbe članka 374. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, pravni sustav ne smije pružiti pravnu zaštitu onoj ugovornoj strani koja zlouporabom ovlaštenja i svojim postupanjem onemogućuje drugu stranu u izvršavanju ugovornih obveza, pa pravo na raskid ne pripada onoj ugovornoj stranci kod koje postoji krivnja za poremećenost odnosa. Naposljetku, u okviru ovog žalbenog razloga tuženica ukazuje i na postupanje suda protivno odredbi članka 335. Zakona o parničnom postupku, jer pobijana presuda uopće nije objavljena, čime je ostvarena povreda iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Vezano za žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tuženica se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, poziva na prethodno iznijete navode, osobito upirući na činjenicu da sud nije ni kritički niti u cijelosti ocijenio provedene dokaze, uslijed čega je izostalo kako utvrđenje tužiteljičinog pristupa i načina postupanja spram tuženice, tako i okolnosti na strani tuženice, a koje činjenice su relevantne za pravilno odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, naročito u svezi sa legitimacijom tužiteljice, a uslijed pogrešne odluke o meritumu stvari, donijeta je i pogrešna odluka o parničnim troškova, koji su neosnovano dosuđeni tužiteljici. Predlaže da se preinači pobijana presuda na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev, uz dosudu parničnih troškova tuženici, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje: ZPP).

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu ističe da su navodi izneseni u žalbi tuženice neutemeljeni, te predlaže odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te ju obvezati na plaćanje troškova odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženice nije osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio utvrđeno je da sud prvoga stupnja nije počinio ni jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud po članku 365. stavku 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, pa nije počinjena ni bitna povreda na koju žaliteljica ukazuje, ona iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

7. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom postupku i na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi članka 8. ZPP-a valjano utvrdio činjenično stanje. Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza i to svakog pojedinog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Sud na temelju predloženih dokaza, odlučuje koje će od tih predloženih dokaza provesti radi utvrđivanja činjeničnog stanja, a to je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju i učinio te u dovoljnoj mjeri utvrdio činjenično stanje za donošenje odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 335. ZPP-a, jer iako presuda nije objavljena po članku 335. ZPP-a, navedeno nije bilo niti je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

8. Žaliteljica neosnovano navodi da tužiteljica nije jedina aktivno legitimirana za pokretanje i vođenje ovog postupka, jer je stranka Ugovora o doživotnom uzdržavanju - primatelj uzdržavanja, bio i njen pok. suprug, međutim isti, kako je pokojni, ne može biti stranka postupka. Prvostupanjski je sud taj prigovor, da tužiteljica ne može tražiti raskid Ugovora i u ime pok. supruga, koji postupak nije pokrenuo, pravilno otklonio kao neosnovan. Naime, pravo tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zato što druga stranka ne izvršava svoje obveze jest imovinsko pravo koje prelazi na nasljednike. Kad je primatelj uzdržavanja za života imao pravo tražiti raskid ugovora zbog toga što druga stranka ne izvršava svoju obvezu, onda i njegovi nasljednici mogu po toj osnovi tražiti raskid ugovora. Gledište da nasljednici nemaju to pravo u suprotnosti je s člankom 583. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. - dalje: ZOO) i s prirodom ugovora o doživotnom uzdržavanju. Da pravo na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju imaju nasljednici primatelja uzdržavanja proizlazi i iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1394/2007 od 19. ožujka 2008. i Rev- 1955/2013 od 20. ožujka 2018.

9. Prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pa je tako utvrđeno :

- da su tužiteljica i njen pok. suprug EZ, kao primatelji uzdržavanja, zaključili s tuženicom, kao davateljicom uzdržavanja, Ugovor o doživotnom uzdržavanju 24. lipnja 2020., sastavljen i ovjeren po javnom bilježniku Fabijani Kliman iz [adresa], u predmetu poslovni broj OU-111/2020,

- da je po tom Ugovoru tuženica imala obvezu uzdržavanja primatelja uzdržavanja, na način da će o svom trošku i sve do smrti primatelja uzdržavanja pružati im i osiguravati svu potrebnu brigu i skrb glede njihova zdravlja, osigurati potrebnu njegu, pripremu odgovarajuće prehrane, brinuti o održavanju njihove osobne higijene i čistoće u stambenom prostoru u kojem žive, te će ih za slučaj smrti sahraniti u skladu s njihovom željom i mjesnim običajima (točka 3. Ugovora),

- da su primatelji uzdržavanja bili narušenog zdravlja i trebala im je stalna liječnička skrb, da je pok. EZ u vrijeme zaključenja Ugovora bio nepokretan, da je isti rođen 1937., a tužiteljica 1944., a da je tuženica u vrijeme zaključenja Ugovora živjela, kao i sada, na adresi u [adresa], otok Krk,

- da su primatelji uzdržavanja izjavili da davateljici uzdržavanja predaju svu svoju imovinu navedenu u članku 1. Ugovora, kao i svu ostalu imovinu koje budu vlasnici u trenutku smrti, kao što su novčana sredstva na računima u bankama, ili drugim novčarskim institucijama, zaostatke mirovina, preplatu po osnovi dopunskog zdravstvenog osiguranja, dionice, udjele u trgovačkim društvima i druge vrijednosne papire, pokretnine koje se budu nalazile u nekretnini iz članka 1. Ugovora, kao i sve nekretnine, pokretnine i prava koja budu glasila na njihovo ime u trenutku njihove smrti (točka 4. prva alineja),

- da je prije predmetnog Ugovora 7. svibnja 2010. zaključen, u uredu javnog bilježnika Davora Dušića iz [adresa], Ugovor o doživotnom uzdržavanju sina stranaka D (U) Novakova, kao davatelja uzdržavanja s jedne strane, i VZ i FZ, kao primatelja uzdržavanja s druge strane, pod poslovnim brojem OU-199/2010 i da je davatelj uzdržavanja preminuo,

- da tuženica nije ispunjavala obveze prema primateljima uzdržavanja preuzete predmetnim Ugovorom, a za neizvršavanje obveza nije odgovorna tužiteljica.

10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 583. stavka 3. ZOO-a, po kojem svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obaveze. U slučaju raskida ugovora svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava, pa je tako uspostavljeno ranije zemljišnoknjižno stanje na nekretnini iz točke II. izreke prvostupanjske presude.

11. Temeljni uvjet za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neispunjenja je da tim ugovorom preuzete obveze nisu ispunjavanje, a što je utvrđeno na temelju rezultata dokaznog postupka. Tuženica svoje tvrdnje (da je bila spremna izvršavati svoje obveze) nije dokazala, odnosno što je konkretno poduzimala u cilju stvarnog ispunjenja svojih ugovornih obveza. Davateljica uzdržavanja, koja želi održati ugovor ne može neispunjavati obveze iz ugovora tvrdnjom da primateljica uzdržavanja to ne želi, a da pritom nije ništa poduzela kako bi svoju obvezu iz ugovora ispunjavala. Za ocjenu da li su ostvareni razlozi za raskid ugovora zbog neizvršavanja iz članka 583. stavka 3. ZOO-a nije odlučno samo ponašanje tužiteljice kao primateljice uzdržavanja, već cjelokupne okolnosti stranačkih odnosa.

12. Pravo na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju ne pripada stranci čija krivnja za poremećenost odnosa ukazuje na zloporabu prava izazivanjem poremećenosti odnosa u namjeri da se ugovor raskine. Krivnja za poremećenost odnosa ugovornika relevantna je ako ukazuje na zloporabu prava, jer pravni poredak zloporabu prava zabranjuje i nalaže ugovornicima da se u ostvarivanju prava i obveza iz ugovornih odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja (članak 4. ZOO-a). Ugovor o doživotnom uzdržavanju dvostrano je obvezni, naplatni i strogo formalni ugovor. Predmet obveze davatelja uzdržavanja sastoji u raznim davanjima i činjenju radi uzdržavanja primatelja uzdržavanja, što je ovdje izostalo. Za traženje raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju zbog neizvršavanja obveza, potrebno je da jedna od ugovornih strana svjesno izbjegava vršenje svojih preuzetih obveza u namjeri da bi ih se lišila, a nesporno je utvrđeno da tuženica te obveze nije izvršavala. Dok jedna strana želi i spremna je izvršavati obveze iz ugovora, dužnost je druge strane da je bezrazložno u tome ne sprečava.

13. Neosnovan je žalbeni navod žaliteljice da je predmetni Ugovor u biti nastavak ranije zaključenog Ugovora s davateljem uzdržavanja, sinom tužiteljice i pok. supruga, E (N) Novakovim, koji je Ugovor i žaliteljica ispunjavala kao njegova supruga, jer predmet ovog postupka nije taj Ugovor, koji je raskinut zbog smrti davatelja uzdržavanja, niti je sud utvrđivao, jer nije relevantno, da li je sin tužiteljice ispunjavao obveze preuzete Ugovorom. Također, žaliteljica neosnovano navodi da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenice utvrđene iskazima svjedoka ĆZ, JZ i OZ, jer je prvostupanjski sud nakon što je proveo sve predložene dokaze, sukladno članku 8. ZPP-a, zaključio na temelju iskaza MZ, CZ, ZZ, HZ i PZ te tužiteljice, kao parnične stranke, da tuženica nije ispunjavala ugovorne obveze, a da je tužiteljica u tome nije sprečavala. Svjedokinja ĆZ i svjedok OZ tuženičini su prijatelji, tužiteljicu i njenog pok. supruga ne poznaju, sva saznanja o spornom odnosu imaju od tuženice, a sve da je i točno kako svjedoci navode da je jednom prilikom tuženica, kada je došla sa [adresa] u [adresa] posjetila tužiteljicu, navedeno se ne može podvesti pod izvršavanje obveza iz Ugovora. Svjedokinja KZ je tuženičina sestra, zainteresirana za njen uspjeh u sporu. S druge strane svjedoci na temelju čijih iskaza je prvostupanjski sud zaključio da tuženica nije ispunjavala preuzete obveze su ZZ, djelatnica Centra za socijalnu skrb, javna bilježnica Fabijana Kliman te supružnici MZ i CZ, koji su dugogodišnji prijatelji obitelji tužiteljice i koji su njoj i pok. suprugu pomagali, vozili ih liječnicima i sl. a da istovremeno nemaju nikakvi materijalni interes za uspjeh tužiteljice u sporu Stoga, suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, da tuženica, bez da ju je tužiteljica u tome sprečavala, nije izvršavala obveze preuzete predmetnim Ugovorom.

14. Zbog navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu, po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

15. Tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak za odgovor na žalbu, jer isti nije bio potreban (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Puli-Pola 19. svibnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić