REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3083/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužiteljice TV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice i zamjenika njezinog punomoćnika odvjetničkog vježbenika PV, te zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika NV, dana 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 12. Ugovora o kreditu broj 919351, zaključenog 1. lipnja 2006. između tužiteljice TV i prednika tuženika Volksbank d.d., u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI, dioničko društvo, isplatiti tužiteljici TV iznos od 327,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. studenoga 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 187,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.‬‬‬‬‬‬‬‬‬

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 15. svibnja 2024. ovome sudu podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj je navela da je 1. lipnja 2006. s pravnim prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu broj 919351, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.500,00 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju za devize tuženika na dan isplate kredita. Nadalje je navela da je u odredbi čl. 12. Ugovora o kreditu ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora, što je, s obzirom na to da je kredit prijevremeno otplaćen, rezultiralo time da je tuženik prilikom zatvaranja kredita temeljem navedene odredbe, naplatio tužiteljici naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tužiteljica je, također, navela da je 29. studenoga 2010. uplatom iznosa od 8.408,94 EUR prijevremeno otplatila predmetni kredit kojom prilikom joj je tuženik naplatio naknadu u iznosu od 327,08 EUR (2.464,41 kn). Tužiteljica smatra da je odredba čl. 12. Ugovora o kreditu nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe. Tužiteljica je, također, navela kako joj je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, te da se stoga odredba čl. 12. Ugovora ima smatrati odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje je istaknula da je ista odredba ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom prijevremene otplate kredita. Još je navela da joj je tuženik prilikom sklapanja Ugovora, ni tijekom otplate kredita, nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao ni visinu troškova i to iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom prijevremenog zatvaranja kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je korisnik kredita dužan platiti naknadu prema uvjetima koje odredi kreditor, također bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o kakvim je uvjetima riječ i kako se isti odražavaju na materijalnu poziciju korisnika kredita. Tužiteljica je nastavno navela da nije imala mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost, visinu i opravdanost obveze koju ju je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 12. Ugovora, niti je stoga bila u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Smatra da je tuženik iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužiteljice za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa, te da je u takvim okolnostima tužiteljici putem tipskog Ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, a koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Tužiteljica je još navela da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, jer je njezina obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Dodala je da je odredba čl. 12. Ugovora protivna i kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, iz koje proizlazi da je tuženik ovlašten zahtijevati naknadu štete jedino ako ju je stvarno pretrpio, dok tuženik nije pretrpio bilo kakvu štetu uslijed prijevremene otplate kredita. Pojasnila je da je ona prijevremenom otplatom kredita stavila tuženiku na raspolaganje dužni iznos glavnice kredita i prije vremena predviđenog za redovnu otplatu, te da ne vidi na koji način bi takvim postupanjem tuženik pretrpio bilo kakvu štetu. Tužiteljica, konačno, smatra da se u naplaćivanju sporne naknade očituje prikrivena namjera tuženika da ostvari barem dio kamata koje mu izmiču zbog prijevremene otplate kredita, s obzirom na to da se prilikom prijevremene otplate vraća samo preostala glavnica kredita, a ne i kamate, a što je u sukobu s odredbom čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima.

2. Slijedom navedenoga, tužiteljica tužbenim zahtjevom postavljenim u tužbi traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 12. Ugovora o kreditu broj 919351, zaključenog 1. lipnja 2006. između tužiteljice i prednika tuženika u dijelu kojim je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Navedenim tužbenim zahtjevom tužiteljica od tuženika, također, potražuje isplatu iznosa od 327,08 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. studenoga 2010. do isplate, uz naknadu troškova parničnog sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te je istaknuo prigovor zastare. Nadalje je naveo da je tužiteljica prijevremenom otplatom kredita postupila protivno odredbama Ugovora o otplati kredita zbog čega tuženik trpi štetu. Pojasnio je da trpi štetu u vidu izravnog umanjenja aktive s posljedicom neusklađenosti bilance i rizika kažnjavanja od nadležnih tijela sukladno važećem zakonodavstvu i gubitka marže kao posljedice uvjeta na tržištu u vrijeme prijevremene otplate. Isto tako tuženik je naveo da je ugovaranje izlazne naknade bilo dopušteno u vremenskom periodu kada je Ugovor sklopljen. Također je naveo da odredba o naknadi za prijevremenu otplatu nije neodrediva činjenica jer je Odluka o kamatama i naknadama bila dostupna tužiteljici u svakom trenutku. Stoga je predložio odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

4. Na ročištu održanom 4. travnja 2025. tuženik je učinio nespornom visinu tužbenog zahtjeva, te činjenica da je tužiteljica predniku tuženiku platila naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita 29. studenoga 2010.

5. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u presliku prometne kartice po kreditu (str. 7-12 spisa), presliku Ugovora o kreditu broj 919351 od 1. lipnja 2006. (str. 13-16 spisa), presliku dopisa tuženika od 18. srpnja 2023. (str. 17 spisa), saslušana je tužiteljica (str. 42 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP), ovaj sud tužbeni zahtjev tužiteljice nalazi osnovanim.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Ugovora o kreditu broj 919351 od 1. lipnja 2006. (str. 13-16 spisa; dalje: Ugovor o kreditu), da je tužiteljica kao korisnica kredita isti sklopila s kreditorom, prednikom tuženika, Volksbank d.d. (koji je kasnije poslovao i pod tvrtkama Sberbank d.d., Sberbank d.d. - u sanaciji, Nova hrvatska banka d.d - promjena tvrtke upisana u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-22/9164-2 od 2. ožujka 2022., rješenjem poslovni broj Tt- 13/1253/2 od 18. siječnja 2013. i rješenjem poslovni broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., a kako to proizlazi iz javno dostupnog sudskog registra). Nadalje je utvrđeno da je prednik tuženika tim Ugovorom o kreditu odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici nenamjenski kredit u iznosu od 16.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju za devize kreditora važećim na dan isplate (čl. 1. i čl. 3. Ugovora o kreditu), uz redovnu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama prednika tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 6,85% godišnje (čl. 2. Ugovora o kreditu), te s rokom otplate kredita od 120 mjeseci (čl. 6. Ugovora o kreditu.). Isto tako nije sporno da su stranke u Ugovoru o kreditu navele da se kredit ugovara u valuti, a da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl. 4. Ugovora o kreditu), te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 190,31 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za devize kreditora važećem na dan dospijeća (čl. 9. Ugovora o kreditu). Nastavno je utvrđeno i da stranke u odredbi čl. 12. Ugovora između ostalog ugovorile da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Konačno, među strankama je nesporna visina tužbenog zahtjeva, kao i činjenica da je tužiteljica tuženiku 29. studenoga 2010. platila s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 327,08 EUR (2.464,41 kn), a isto proizlazi i iz prometne kartice po kreditu (str. 7-12 spisa) i dopisa tuženika od 18. srpnja 2023. (str. 17 spisa).

8. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. 12 Ugovor o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je otplata kredita moguća sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. S tim u vezi je, također, sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i je li nastupila zastara predmetnog potraživanja tužiteljice.

9. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je u bitnom navela da je s prednikom tuženika Volksbank d.d. zaključila predmetni Ugovor o kreditu 2006., te da je o uvjetima Ugovora razgovore vodila u poslovnici tuženika u Varšavskoj ulici u Zagrebu. Nadalje je navela da je kod tuženika predmetnim Ugovorom podigla kredit u valuti CHF u iznosu od oko 16.000,00 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci tuženika, te da je kod ovoga suda pokrenula postupke radi ništetnosti tih odredbi i misli da je jedan postupak pravomoćno završen u njezinu korist. Također je navela da je podigla nenamjenski kredit na rok od 10 godina, te joj je rata u početku iznosila oko 200,00 CHF, a kasnije je narasla skoro dvostruko. Iskazala je i da je 2010. prijevremeno otplatila taj kredit upravo zato što su rasle rate, te joj plaća nije omogućavala da otplaćuje taj kredit. Prilikom zatvaranja predmetnog kredita platila je naknadu tuženiku i to misli u iznosu negdje od oko 2.000,00 kn. Navela je i da je prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu pročitala da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ali da joj djelatnik tuženika nije ništa govorio o toj naknadi prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, te niti ona nije u tom pravcu postavljala pitanja jer nije smatrala da će kredit morati prijevremeno otplatiti. Također je navela da joj nisu niti prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, a niti prije zatvaranja kredita objasnili na što se odnosi ta naknada već su samo rekli da mora platiti naknadu u tom iznosu jer prijevremeno zatvara kredit. Isto tako je navela da joj, kada je zaključivala kredit u banci, nisu rekli koliko ta naknada u slučaju prijevremenog zatvaranja kredita iznosi, niti od čega ovisi visina te naknade. Nadalje je navela da prilikom zaključivanja Ugovora o kreditu nije mogla pregovarati niti o jednoj odredbi Ugovora, te je Ugovor o kreditu sastavila banka. Još je navela da je sva sredstva kredita potrošila za svoje osobne potrebe i da je kupila automobil, te da sredstva kredita nije koristila u bilo kakve poslovne svrhe. Navedeno vozilo nije davala u najam, niti u zakup, a radilo se o rabljenom vozilu. Konačno je navela da u vrijeme sklapanja Ugovora i otplaćivanja kredita nije imala obrt, niti firmu.

10. Sud je u bitnom, kao životan, logičan i uvjerljiv, prihvatio iskaz tužiteljice, a uzimajući u obzir da je isti sukladan s ostalim provedenim dokazima i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

11. Slijedom navedenoga valja reći da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita ista imala svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP), dok tuženik nije dokazao drugačije. Naime, tužiteljica je iskazala da je sva sredstva kredita potrošila za svoje osobne potrebe i da je kupila automobil, te da sredstva kredita nije koristila u bilo kakve poslovne svrhe.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

13. U odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Dakle, iz provedenih dokaza proizlazi da je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, ništetna odredba čl. 12. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Naime, iz svega navedenoga, proizlazi da je tužiteljica mogla prijevremeno otplatiti kredit samo uz plaćanje naknade za prijevremenu otplatu koju je tužiteljica tuženiku i platila. Nadalje, iz iskaza tužiteljice je utvrđeno da joj djelatnik tuženika nije ništa govorio o navedenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita prilikom zaključenja Ugovora o kreditu, niti su joj tom prilikom, a niti prije zatvaranja kredita, objasnili na što se odnosi ta naknada, već su joj samo rekli da mora platiti naknadu u tom iznosu jer prijevremeno zatvara kredit. Stoga navedena odredba predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a jer je Ugovor o kreditu sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Naime, odredba čl. 12. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je mogućnost prijevremene otplate kredita ovisna isključivo o odluci i uvjetima jednog ugovaratelja (tuženika), a u koje uvjete ulazi i plaćanje naknade, bez istovremeno preciznog naznačavanja da će takvu naknadu biti potrebno platiti u slučaju prijevremene otplate kredita, te bez određivanja visine iste naknade, a onda i bez navođenja na što se takva naknada točno odnosi, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju dužnik ne može predvidjeti.

15. Tužiteljici je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti da će u slučaju prijevremene otplate kredita morati platiti naknadu, kao i razloge za plaćanje iste, te joj objasniti na što se takva naknada točno odnosi i koliko iznosi, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način joj omogućiti da pristane na takvu odredbu (koja jasno definira uvjete i razloge naplaćivanja naknade te visinu iste), a što tuženik nije učinio. Stoga je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a. Pritom valja reći da tuženik, po ocjeni ovog suda, prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije uzeo u obzir zakonite interese tužiteljice kao potrošača jer se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru i jer se o spornim odredbama nije pregovaralo. Još valja dodati da se ocjena uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, određuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih naknada, već i ocjenom ograničenosti potrošača u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu, nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) u slučaju neprihvaćanja te odredbe. U konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije bila svjesna da ima obvezu plaćanja predmetne naknade, pa imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju Ugovora o kreditu bila ograničena uvjetima banke, to po ocjeni ovog suda tuženik nije postupao u dobroj vjeri, dok tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti oko prihvaćanja iste, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također valja reći da se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost spornih odredaba, među ostalim, odnosa između iznosa naknada te zauzvrat pruženih usluga (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev- 266/2024-2 od 9. listopada 2024.). Kako iz gore navedenog proizlazi da tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje predmetne naknade, te kako joj bez takve ugovorne odredbe ne bi bila odobrena prijevremena otplata kredita, kao i da se o tome nije pregovaralo, tako po ocjeni ovog suda tužiteljica, nije imala saznanja o krajnjoj svrsi navedene naknade. Ovdje još u odnosu na navode tuženika o pretrpljenoj šteti valja istaknuti da je odredbom čl. 1024. st. 3. i 4. ZOO-a propisana dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Iz navedenog, dakle, proizlazi bi tuženik eventualno imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, objektivno nastali prijevremenom otplatom kredita, međutim, tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao da bi izravno pretrpio štetu prijevremenom otplatom kredita, kao ni visinu iste. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. I. izreke ove presude.

16. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

17. Kako je iz prometne kartice po kreditu i dopisa tuženika od 18. srpnja 2023., a i iz nespornih navoda stranaka, utvrđeno da je tužiteljica platila tuženiku s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 327,08 EUR (2.464,41 kn) dana 29. studenoga 2010., tako je u t. II. izreke ove presude, sukladno gore citiranim odredbama, naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici navedeni iznos. Na tako dosuđeni iznos tužiteljici su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana kada je tužiteljica platila tuženiku navedeni iznos, odnosno od 29. studenoga 2010. do isplate, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, pri čemu je sud imao u vidu da tuženik nije bio savjestan jer je isključivo on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužiteljici predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga odlučeno je kao u t. II. izreke ove presude.

18. Konačno, valja reći da nije osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako t. I. izreke ove presude još nije pravomoćna, tako u konkretnom slučaju nije niti počeo teći petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

19. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za isplatu, odnosno u iznosu od 327,08 EUR. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Revr- 774/2005-2 od 13. prosinca 2005. i rješenju poslovni broj Revr-475/2008-2 od 27. listopada 2008.). Stoga, kako je u konkretnom slučaju deklaratorni zahtjev iz t. I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, tako se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na deklaratorni zahtjev ne uzima u obzir. Stoga je sud odluku o trošku donio sukladno vrijednosti zahtjeva za isplatu (tako i Županijski sud u Puli-Pola u presudi poslovni broj Gž-1313/2023-2 od 27. studenoga 2023.).

20. Troškovi su odmjereni prema troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

21. Tako je tužiteljici dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 187,50 EUR. ‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬‬Isti trošak se odnosi na sastavljanje tužbe u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 1. srpnja 2024. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištu 4. travnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR (25 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 37,50 EUR. Stoga su tužiteljici priznati troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od‬ ‬187,50 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 19. svibnja 2025. do isplate po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a‬. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke.‬‬‬‬‬‬‬‬

22. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbi i na presudu jer je tužiteljica iste nije platila niti je pozvana na paćenje istih. Ovo stoga što je tužiteljica, sukladno odredbi čl. 15. st. 1. t. 5. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.) oslobođena od plaćanja pristojbi kao dijete branitelja poginulog u Domovinskom ratu, a sukladno rješenju Gradskog ureda za branitelje Grada Zagreba od 21. rujna 2021. (str. 19 spisa).‬‬‬‬‬‬‬

Zagreb, 19. svibnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA

1. Tužiteljici po odvj.

2. Tuženiku po odvj.