UsI-1290/2024-8
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Upravni sud u Splitu, po sucu toga suda Silviju Čoviću, sucu pojedincu, te Lidiji Trogrlić, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja TS iz [adresa], protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi tzv. šutnje uprave, 19. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se tužba u ovom upravnom sporu kao nedopuštena.
II. Neće se održati ročište za raspravu zakazano za 6. lipnja 2025. s početkom u 11,15 sati.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 22. svibnja 2024. pokrenuo upravni spor, podnoseći tužbu zbog šutnje uprave, istaknuvši da tuženik više od osam mjeseci izbjegava postupiti po njegovom prigovoru, kojeg je 21. rujna 2023. izjavio u predmetu KLASA: 053-02/20- 01/55 te da zbog toga traži sudsku zaštitu od tzv. šutnje uprave, odnosno ne donošenja odluke o navedenom prigovoru. Istaknuo je i da je 5. siječnja 2024. podnio prigovor, kojim je od tuženika, u skladu s člankom 156. ZUP-a, zatražio donošenja odgovora na prigovor iz rujna 2023. ili donošenje rješenja kojim bi ili bio odbijen ili odbačen ili na njega odgovoreno.
2. Tuženik je odgovorio na tužbu, istaknuvši da je tužitelj 22. travnja 2020. podnio molbu za očitovanjem. Tvrdi da je on u molbi naveo da je u „Narodne novine“ broj 10/20 od 24. siječnja 2020. objavljena nepravomoćna presuda Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI-353/2019-6 od 19. prosinca 2019., protiv koje je 28. siječnja 2020. izjavio žalbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Postavio je upit je li riječ o nezakonitom postupanju i jesu li „Narodne novine“ trebale objaviti i podatak da je riječ o nepravomoćnoj presudi protiv koje je izjavljena žalba. Istaknuo je da je 6. travnja 2020. odgovorio na navedeni upit, nakon čega je tužitelj 14. travnja 2020. uputio mu predstavku zbog objavljivanja nepravomoćne presude i da se na to očitovao dopisom KLASA: 053-02/20-01/55, URBROJ: 514-05-02/2-20-02 od 30. travnja 2020. Istaknuo je da se prigovor tužitelja od 21. rujna 2023. odnosi na prigovor kojeg je on izjavio protiv dopisa od 30. travnja 2020. u neupravnoj stvari. Stoga je predložio odbaciti tužbu, jer nije riječ o upravnoj stvari i predmetu u kojem bi se mogao primijeniti odredba članka 156. ZUP-a.
3. Tužba nije dopuštena.
4. U skladu s međunarodnom pravnom stečevinom i regulacijom članka 6. stavka 1. Konvencije (Europske) za zaštitu ljudskih prava s protokolima 1, 4, 6, 7, 11, 12, 13 i 14, koja je u primjeni od 6. studenog 1997. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10., u daljnjem tekstu: Konvencija), pravo na pravično suđenje, koje u sebi obuhvaća i pravo na pristup sudu, najvažnije je procesno ljudsko pravo, koje je u hrvatskom pravnom sustavu sadržano na ustavnoj i zakonskoj razini.
5. Tako Ustav Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14., u daljnjem tekstu: Ustav), u članku 29. stavku 1., a Zakon o sudovima („Narodne novine“, broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24., u daljnjem tekstu: ZS), u članku 4. stavku 1., određuje da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Dakle, navedene odredbe osiguravaju svakome da od suda zatraži i dobije djelotvornu sudsku zaštitu u vezi sa svojim pravima i/ili obvezama.
6. Ustavotvorac, u članku 19. stavku 2. Ustava, jamči sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.
7. Navedena jamstava prava na pravično suđenje primjenjuje se i na sudski postupak koji se vodi pred upravnim sudom, a koji je, na ustavnoj razini, reguliran navedenom odredbom članka 19. stavka 2. Ustava, a na zakonskoj razini, odredbama Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 20/10, 143/12, 152/14 i 94/16). Izloženo pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-1001/07 od 7. srpnja 2010. („Narodne novine“, broj: 90/10.).
8. U nekolicini odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, izraženo je pravno shvaćanje prema kojem pravo na pristup sudu, kao važan aspekt prava na sud koje je jedno od imanentnih pravu na pravično suđenje, nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima (osobito kad je riječ o pretpostavkama koje se tiču dopuštenosti ulaganja pravnih sredstava), budući da po samoj svojoj naravi zahtijeva regulaciju države, koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da s time bude narušena sama bit "prava na sud". Takva se ograničenja također neće smatrati suglasnima članku 29. stavku 1. Ustava ako nisu propisana radi ostvarenja legitimnog cilja ili ne postoji razuman odnos razmjernosti između sredstava koja su upotrijebljena i cilja koji se namjeravao postići (vidi odluku Ustavnog suda broj: U-III-1/2009 od 3. studenoga 2010., objavljenu u "Narodnim novinama" broj 126/10.). Drugačije izneseno, takva ograničenja ne smiju ugroziti ili ograničiti pravo na pristup sudu na način koji ne bi bio u skladu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije, osim kada takva ograničenja služe da bi se ostvario legitiman cilj te kada postoji proporcionalan odnos između cilja koji se želi ostvariti i nametnutih ograničenja. Ustavni sud je istaknuo i da je obveza sudova, i u situaciji vlastite nenadležnosti, pa i u situaciji zakonske podnormiranosti, pitanje sudske nadležnosti ili dopuštenosti pojedinog pravnog sredstva, metodom teleološkog tumačenja osigurati ostvarivanje prava na sud za svaku stranku, barem usmjeravanjem na drugi raspoloživi put učinkovite pravne zaštite utvrđenjem koji bi to pravni put bio, a ako ga nema onda utvrđenjem zašto sudska zaštita nije potrebna. Tako i u odluci poslovni broj U-III-2042/2013 od 19. svibnja 2020. (dostupno na: www.usud.hr).
9. Može se zaključiti da je obveza suda u upravnom sporu u situaciji kada posebnim zakonom, kojima se specijalno uređuje određena pravna materija, nije uređena ikakva daljnja upravno sudska zaštita, prilikom odlučivanja o tužbi podnesenoj protiv odluka državnih tijela i pravnih osoba s javnim ovlastima (javnopravnih tijela), kao prvi korak kod ispitivanja tužbe, procijeniti je li riječ o pojedinačnoj odluci u smislu članka 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS) koju je donijelo javnopravno tijelo kako je ono definirano člankom 2. stavkom 2. ZUS-a.
10. Prema odredi članka 2. stavka 1. ZUS-a cilj toga zakona je osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnom odlukom ili postupanjem javnopravnog tijela, dok prema stavku 2. toga članka javnopravnim tijelom u smislu toga zakona smatra se tijelo državne uprave i drugo državno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravna osoba koja ima javnu ovlast i pravna osoba koja obavlja javnu službu (pružatelj javnih usluga).
11. Prema odredbi članka 3. stavka 1. točkama 1. do 4. ZUS-a predmet upravnog spora je ocjena zakonitosti pojedinačne odluke javnopravnog tijela (upravnog akta), ocjena zakonitosti postupanja i propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisi te ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora, s time da je točkom 1. toga stavka upravni akt određen kao pojedinačna odluka kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari. U tom smislu, elementi pojma pojedinačne odluke pretpostavljaju određenog nosioca, autoritativnost, pravno djelovanje, konkretnost i da se takva odluka donosi u nekoj upravnoj stvari.
12. Shodno članku 2. stavku 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21., u daljnjem tekstu: ZUP) upravnom stvari smatra se svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka (u daljnjem tekstu: stranke) neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje.
13. Iščitavajući citirane norme ZUS-a i ZUP-a valja zaključiti da kumulativne pretpostavke da bi se pojedini predmet smatrao upravnom stvari koja bi bila podvrgnuta upravno-sudskoj kontroli podrazumijevaju: a) odlučivanje od javnopravnog tijela, b) odlučivanje u upravnom postupku, c) odlučivanje o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičkih ili pravnih osoba ili drugih stranaka i, krajnje, d) neposredna primjena zakona, drugih propisa ili općih akata, kojima je uređeno pojedino upravno područje.
14. Polazeći od iznesenih pravnih stajališta i ocjena Ustavnog suda Republike Hrvatske te izloženih općenitih pravnih shvaćanja vezano za definiranje upravne stvari i cilja uspostavljanja novoga pravnog uređenja upravno-sudske zaštite te primijenivši ta načelna pravna shvaćanja na konkretan predmet, ocjenjujući pretpostavke za vođenje upravnog spora, valja istaknuti sljedeće.
15. Nije sporno da je tužiteljev prigovor utemeljen na odredbi članka 156. ZUP- a i da se odnosi na njegove upite, predstavke i prigovore vezano za, kako tvrdi, objavljivanje nepravomoćne presude Upravnog suda u Splitu poslovni broj UsI- 353/2019-6 od 19. prosinca 2019. Srž tužiteljeva prigovora je u tomu da je ta odluka objavljena u „Narodne novine“ broj 10/20 od 24. siječnja 2020., iako pri objavi nije naznačeno da je riječ o nepravomoćnoj presudi i da je protiv nje 28. siječnja 2020. podnio žalbu Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske.
15.1. Nije sporno i da je ta presuda objavljena u skladu s člankom 14. stavkom 8. Zakona o elektroničkim komunikacijama ("Narodne novine", broj: 73/08., 90/11., 133/12., 80/13., 71/14. i 72/17.)
16. Pokazalo se spornim je li osporena odluka tuženika kojom bi bilo odlučeno o tužiteljevu prigovoru može biti predmet ocjene u upravnom sporu. Je li, u biti, riječ o pojedinačnoj odluci javnopravnog tijela čiju se zakonitost razmatra unutar upravno- sudske kontrole, je li riječ o (drugom obliku) postupanja na području upravnog prava te je li posljedično tomu riječ o šutnji uprave.
17. Teleološki tumačeći i iščitavajući citirane norme ZUS-a i ZUP-a pojedinačno i u njihovim združenim učincima te uzimajući u obzir sadržaj i opseg zatražene upravno-pravne zaštite kroz institut prigovora, sud smatra da u konkretnom predmetu nije riječ o pojedinačnoj odluci javnopravnog tijela kojom se odlučuje o ikakvim pravima, obvezama i pravnim interesima tužitelja na području upravnog prava u smislu odredbi članka 3. ZUS-a i članka 2. stavka 1. ZUP-a. Nije riječ o odluci koja bi bila predmet ocjene u upravnom sporu. Nije riječ niti o postupanju javnopravnog tijela na području upravnog prava te o situaciji u kojoj bi tužitelju bila osigurana upravno-sudska zaštita pa i u situaciji tzv. šutnje uprave. Sud smatra da u konkretnom predmetu nije riječ niti o ikakvoj upravnoj stvari u smislu odredbi članka 2. ZUP-a, a niti je riječ o situaciji propisanoj člankom 156. ZUP-a (zaštita od drugih oblika postupanja javnopravnog tijela).
18. Stoga, a budući da ne postoje pretpostavke za vođenje spora, valjalo je, na temelju odredbi članka 46. stavka 1. točke 7. ZUS-a, odbaciti tužbu kao nedopuštenu, odnosno riješiti kao pod točkom I. izreke.
U Splitu 19. svibnja 2025.
S U D A C
Silvio Čović
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv točke I. izreke ovoga rješenja dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka istog, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovoga suda, pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (članak 128. stavak 1. u vezi s člankom 46. stavkom 2. ZUS-a), a protiv točke II. izreke ovoga rješenja nije dopuštena žalba te ono u tom dijelu ne mora biti obrazloženo na temelju odredbi članka 125. stavka 5. i članka 128. stavka 1. ZUS-a.
DNA:
- tužitelju TS iz [adresa],
- na znanje i tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz povrat spisa upravnog tijela,
- u spis.
