Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-650/2024-7.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sucu tog suda Lovorki Grahek, u parničnom predmetu tužiteljice KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Zoran Kosanović, odvjetnik iz Kutine, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 16. travnja 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice i punomoćnice tuženika, 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 158-50- 3876751 koji su dana 15. siječnja 2007. sklopili tužiteljica KO kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditor u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 3,30% (slovima: tri cijela trideset posto) od iznosa kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici KO iznos od 457,93 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. siječnja 2007. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema članku 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna

- 2

stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici KO troškove postupka u iznosu od 1.007,72 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovom sudu tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate u kojoj je navela da je kao korisnica kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopila u Sisku dana 15. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 158-50- 3876751 , da joj je tim ugovorom odobren kredit u iznosu od 22.877,39 CHF koji se tuženik obvezao joj staviti na raspolaganje u kunama u protuvrijednosti navedenog iznosa po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, d da je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca te da je dana 31.01.2015. u cijelosti podmirila dugovanje po predmetnom kreditu, koji je kredit i zatvoren. Navela je da je odredbom čl. 3. predmetnog ugovora propisano da se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, bez da joj je prethodno i naknadno jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, zašto je baš određena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, što navedenu obvezu nje kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima. Smatra da sporna odredba članka 3. ugovora u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Smatra da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva na koji način ju je doveo u neravnopravan položaj u kojem nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa njom. Smatra da joj je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku – trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Navela je da u ugovoru nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Tuženik joj je odobrio jedan iznos

- 3

kredita, a isplatio mu drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade kredita, teretivši ju prilikom korištenja kredita dana 16. siječnja 2007. za iznos od 3.450,30 HRK, odnosno današnjih 457,93 EUR s troškovima za obradu kredita, koja obrada ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. Tužiteljica smatra da je odredba članka 3. predmetnog ugovora ništetna, što za posljedicu ima povrat svega što se po osnovi istih odredaba primilo. Predložila je utvrditi ništetnom odredbu članka 3. ugovora o kreditu u dijelu kojim se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci jednokratnu naknadu u visini od 3,30% (slovima: tri cijela trideset posto) od iznosa kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela kao i naložiti tuženiku isplatu iznosa od 457,93 EUR s osnove naplaćene naknade zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Naveo je da je nesporno da je sa tužiteljicom sklopio 15. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 158-50-3876751 kojim je stavio na raspolaganje tužiteljici iznos u 22.877,39 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, promjenjivu. Naveo je da je odredba članka 3. predmetnog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, da pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba članka 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a da je tužiteljici ne samo pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je ista razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik je istaknuo da nikada nije zaprimio prigovor tužiteljice u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade te da tužiteljica neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Naveo je da je prije zaključenja ugovora, objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, a s obzirom da tužiteljica nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Istaknuo je i prigovor zastare. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je u postupku izvršio uvid u potvrdu tuženika od 15. studenog 2024. (str. 6 spisa) i Ugovor o kreditu broj 158-50-3876751 od 15. siječnja 2007. (str. 7-12 spisa), otplatni plan (str. 13-20 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice (str. 21-27 spisa) te je proveo saslušanje tužiteljice.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka 3. Ugovor o kreditu broj 158-50-3876751 od 15. siječnja 2007. koja glasi da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje naknada za obradu kredita 3,30% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu iznosa od 457,93 EUR s osnova naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva s pripadajućim zateznim kamatama.

6. Nesporno je da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 158-50-3876751 od 15. siječnja 2007. i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor. Čitanjem predmetnog ugovora utvrđeno je da je njime ugovoren kredit u iznosu od 22.877,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (članak 1. ugovora), da je ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje jednokratne naknade za obradu kredita 3,30 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela (članak 3. ugovora) te da je namjena kredita za kupnju rabljenih automobila već registriranih u [adresa] (članak 6. ugovora).

- 4

7. Među strankama je sporno da li je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu ništetna te da li je tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnoj odredbi ugovora primio na ime naknade za obradu kredita, kao i da li je nastupila zastara takvog potraživanja tužitelja.

8. Na pravni odnos stranaka koji je proizašao iz predmetnog ugovora o kreditu primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03., dalje: ZZP/03). Odredbama članka 87. stavak 1., 2., 3. i 4. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Nadalje, odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. stavak 1. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

9. Na okolnost pregovaranja prilikom sklapanja predmetnog ugovora i davanja bitnih informacija vezanih za spornu odredbu iz tog ugovora te samog svojstva potrošača u postupku provedeno je saslušanje tužiteljice koja je u iskazu navela da je predmetni ugovor sklopila prije od prilike 15 godina sa tuženikom radi kupovine automobila za osobne potrebe te da nije bila vlasnica obrta niti firme. Navela je da je automobil kupila u autokući u Sisku, da se ne sjeća kako se autokuća zvala, a koja prodaje vozila marke Opel. U autokući joj ništa nisu govorili o samom ugovoru o kreditu, oni su pripremili sve papire i nakon toga je otišla u banku potpisati ugovor. U banci ju je čekao gotov ugovor i službenik banke joj ništa nije rekao o samom ugovoru, nije joj rečeno da mora platiti nekakvu naknadu, samo je potpisala ugovor. Nije sigurna da li je poslije bila kod javnog bilježnika. Misli da nije mogla pregovarati o odredbama ugovora o kreditu. Ne zna da li je platila kakvu naknadu za obradu kredita, ako je platila ona je bila oduzeta od iznosa kredita. Navela je da je vidjela da joj je naplaćena naknada za obradu kredita kada je pročitala potvrdu tuženika u kojoj je isto navedeno. Po tom istom ugovoru dobila je povrat pretplaćene kamate i valute nakon provedenih sudskih postupaka. Odgovarajući na posebna pitanja punomoćnice tuženika, tužiteljica je navela da je prije ovog ugovora već imala kredit sa valutnom klauzulom i to za vozilo koje je kupila godinu dana prije sklapanja ovog ugovora. Kada je bila u banci potpisati ugovor dobila je plan otplate gdje su bile navedene rate kredita, sjeća se da su bile navedene 84 rate. Navela je da nije tražila da joj tuženik isključi naplatu naknada kod predmetnog kredita.

- 5

10. Iz iskaza tužiteljice koji je ovaj sud u cijelosti prihvatio kao istinit jer je u skladu s drugim provedenim dokazima u postupku (ugovorom o kreditu i potvrdom tuženika o plaćanju naknade), a tuženik nije dokazao suprotno, sud je utvrdio da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe članka 3. t. 1. ZZP/03 jer je ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti, niti je takva djelatnost tužiteljice dokazana), dok je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. t. 2 ZZP/03 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti.

11. Iz navoda tužiteljice da joj u autokući ništa nisu govorili o samom ugovoru o kreditu, da ju je u banci čekao gotov ugovor, da joj službenik banke ništa nije rekao o samom ugovoru te da joj nije rečeno da mora platiti nekakvu naknadu, proizlazi da tužiteljica nije mogla pregovarati o odredbama ugovora te da nije bila od strane tuženika informirana o visini naknade vezane uz sklapanje ugovora niti na što se ta naknada točno odnosi, a tuženik nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno.

12. Sud je utvrdio da je stavljanjem ugovornih odredbe o naknadi za obradu kredita tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu pri čemu je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj jer nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora, pa tako niti o odredbi o naknadi iz čl. 3. ugovora, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi”. Tuženik tužiteljici nije prezentirao koje ona to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi tužiteljica iste morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (3,30 % od iznosa kredita).

13. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da se o spornoj odredbi ugovora o kreditu o naplati naknade nije unaprijed pregovaralo, da tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, kao i da je ugovor o kreditu bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te da tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, sud je utvrdio da je sporna odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kredita (članak 3. ugovora) nepoštena, a posljedično i ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03.

14. Odredbama članka 323. stavak 1. i 2. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

15. Iz potvrde tuženika od 15. studenog 2024. proizlazi da je tuženik naplatio tužiteljici naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.450,30 kn (3,30% od iznosa kredita) te da je ista naplaćena/ustegnuta prilikom isplate odobrenog kredita 16. siječnja 2007. Valja navesti da je na ročištu za glavnu raspravu održanom 16. travnja 2025. tuženik naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

16. Stoga je tužiteljici dosuđen traženi iznos naplaćene naknade za obradu kredita u iznosu od 457,93 EUR (iznos u eurima izračunat je uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine", broj 57/2022.) sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana koji slijedu danu naplate naknade, odnosno od 17. siječnja 2007. do isplate primjenom odredbe članka 1115.

- 6

ZOO kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema ocjeni ovog suda tuženik je bio nepošten jer je već prilikom sklapanja samoga ugovora kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti morao znati da je sporna odredba ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i to s obzirom na način njezinog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) te s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice) te da je time ta odredba ugovora i ništetna zbog čega je tuženik dužan platiti zatezne kamate od dana stjecanja predmetne naknade.

17. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare s obzirom da se radi o restitucijskom zahtjevu, a na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, odnosno u konkretnom slučaju u odnosu na spornu odredbu o naknadi za obradu kredita donošenjem ove presude.

18. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP i odredbi članka 155. ZPP-a te je tužiteljici na ime zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23., dalje: Tarifa) priznao troškove i to (VPS:1.785,29 EUR): za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife), za sastav podneska od 25. ožujka 2025. 100 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu održanom 16. travnja 2025. 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife) i za pristup na ročište za objavu 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), odnosno ukupno 350 bodova, što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2 EUR iznosi 700,00 EUR, koji iznos uvećan za PDV od 25% ukupno iznosi 875,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR i pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR, odnosno u konačnici ukupan trošak u iznosu od 1.007,72 EUR zajedno sa zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude koja je tužitelju priznata sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP.

U Kutini 19. svibnja 2025.

S u d a c:

Lovorka Grahek

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Tužiteljica po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćniku