Republika Hrvatska

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, M. Gupca 22

Poslovni broj: P-857/2023.-24.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sutkinji toga suda Nives Škudar, u pravnoj stvari tužitelja GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Ines Bojić, odvjetnici u Zagrebu, Gorjanska 29, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB 53056966535, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 21. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika i u prisutnosti zamjenika punomoćnika tuženika AH, odvjetničkog vježbenika u OD Glamuzina & Grošeta, dana 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržane u čl. 1 i čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 028- 50-2822446, između tužitelja GH, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, kao kreditora, sklopljenog dana 9. svibnja 2005. godine solemniziranog dana 31. svibnja 2005. godine po Javnom bilježniku Vesni Pučar, , broj ovjere: OU- 510/05.

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d, OIB: 53056966535, tužitelju GH, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplatiti iznos od 6.122,79EUR sa zakonskim zateznim kamatama sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim počev od 1. siječnja 2008. po stopi koja se do 31. srpnja 2015. godine utvrđuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje teku:

- Na iznos od 0,01EUR od 1. rujna 2005. godine do isplate

- Na iznos od 0,02EUR od 5. listopada 2005. godine do isplate

- Na iznos od 0,22EUR od 3. studenog 2005. godine do isplate

- Na iznos od 1,56EUR od 14. studenog 2008. godine do isplate

- Na iznos od 2,99EUR od 20. siječnja 2009. godine do isplate

- Na iznos od 4,02EUR od 25. veljače 2009. godine do isplate

- Na iznos od 4,49EUR od 26. ožujka 2009. godine do isplate

- Na iznos od 3,20EUR od 22. travnja 2009. godine do isplate

- Na iznos od 3,45EUR od 29. svibnja 2009. godine do isplate

- Na iznos od 1,49EUR od 29. svibnja 2009. godine do isplate

- Na iznos od 0,04EUR od 5. srpnja 2009. godine do isplate

- Na iznos od 0,42EUR od 30. srpnja 2009. godine do isplate

- Na iznos od 1,19EUR od 14. kolovoza 2009. godine do isplate

- Na iznos od 1,12EUR od 3. rujna 2009. godine do isplate

- Na iznos od 0,35EUR od 14. listopada 2009. godine do isplate

- Na iznos od 1,79EUR od 3. studenog 2009. godine do isplate

- Na iznos od 2,95EUR od 9. prosinca 2009. godine do isplate

- Na iznos od 4,60EUR od 17. siječnja 2010. godine do isplate

- Na iznos od 4,22EUR od 27. veljače 2010. godine do isplate

- Na iznos od 6,46EUR od 1. travnja 2010. godine do isplate

- Na iznos od 6,04EUR od 1. svibnja 2010. godine do isplate

- Na iznos od 6,86EUR od 30. svibnja 2010. godine do isplate

- Na iznos od 14,02EUR od 30. svibnja 2010. godine do isplate

- Na iznos od 12,55EUR od 8. srpnja 2010. godine do isplate

- Na iznos od 16,04EUR od 14. kolovoza 2010. godine do isplate

- Na iznos od 14,57EUR od 1. listopada 2010. godine do isplate

- Na iznos od 12,22EUR od 10. studenog 2010. godine do isplate

- Na iznos od 17,18EUR od 2. prosinca 2010. godine do isplate

- Na iznos od 23,50EUR od 4. siječnja 2011. godine do isplate

- Na iznos od 19,03EUR od 11. veljače 2011. godine do isplate

- Na iznos od 20,60EUR od 26. ožujka 2011. godine do isplate

- Na iznos od 18,60EUR od 5. travnja 2011. godine do isplate

- Na iznos od 18,96EUR od 8. svibnja 2011. godine do isplate

- Na iznos od 27,43EUR od 22. svibnja 2011. godine do isplate

- Na iznos od 28,25EUR od 22. lipnja 2011. godine do isplate

- Na iznos od 35,33EUR od 1. kolovoza 2011. godine do isplate

- Na iznos od 31,69EUR od 14. kolovoza 2011. godine do isplate

- Na iznos od 27,72EUR od 9. rujna 2011. godine do isplate

- Na iznos od 27,29EUR od 29. listopada 2011. godine do isplate

- Na iznos od 26,98EUR od 1. prosinca 2011. godine do isplate

- Na iznos od 28,88EUR od 31. prosinca 2011. godine do isplate

- Na iznos od 30,53EUR od 1. veljače 2012. godine do isplate

- Na iznos od 30,30EUR od 9. veljače 2012. godine do isplate

- Na iznos od 29,17EUR od 4. ožujka 2012. godine do isplate

- Na iznos od 29,93EUR od 1. lipnja 2012. godine do isplate

- Na iznos od 30,45EUR od 9. lipnja 2012. godine do isplate

- Na iznos od 29,58EUR od 21. srpnja 2012. godine do isplate

- Na iznos od 29,81EUR od 18. kolovoza 2012. godine do isplate

- Na iznos od 29,15EUR od 28. rujna 2012. godine do isplate

- Na iznos od 27,73EUR od 23. listopada 2012. godine do isplate

- Na iznos od 29,24EUR od 21. studenog 2012. godine do isplate

- Na iznos od 29,97EUR od 19. prosinca 2012. godine do isplate

- Na iznos od 29,46EUR od 18. siječnja 2013. godine do isplate

- Na iznos od 26,61EUR od 24. siječnja 2013. godine do isplate

- Na iznos od 29,03EUR od 30. ožujka 2013. godine do isplate

- Na iznos od 29,24EUR od 30. travnja 2013. godine do isplate

- Na iznos od 28,29EUR od 30. svibnja 2013. godine do isplate

- Na iznos od 25,34EUR od 30. lipnja 2013. godine do isplate

- Na iznos od 25,26EUR od 14. srpnja 2013. godine do isplate

- Na iznos od 25,99EUR od 10. rujna 2013. godine do isplate

- Na iznos od 27,15EUR od 13. rujna 2013. godine do isplate

- Na iznos od 28,77EUR od 16. studenog 2013. godine do isplate

- Na iznos od 27,93EUR od 28. prosinca 2013. godine do isplate

- Na iznos od 28,52EUR od 28. prosinca 2013. godine do isplate

- Na iznos od 29,19EUR od 8. veljače 2014. godine do isplate

- Na iznos od 27,30EUR od 9. travnja 2014. godine do isplate

- Na iznos od 28,11EUR od 3. svibnja 2014. godine do isplate

- Na iznos od 27,84EUR od 6. svibnja 2014. godine do isplate

- Na iznos od 26,95EUR od 14. svibnja 2014. godine do isplate

- Na iznos od 26,66EUR od 15. srpnja 2014. godine do isplate

- Na iznos od 26,79EUR od 25. srpnja 2014. godine do isplate

- Na iznos od 27,81EUR od 14. kolovoza 2014. godine do isplate

- Na iznos od 28,66EUR od 27. kolovoza 2014. godine do isplate

- Na iznos od 28,48EUR od 27. rujna 2014. godine do isplate

- Na iznos od 29,23EUR od 1. studenog 2014. godine do isplate

- Na iznos od 29,73EUR od 29. studenog 2014. godine do isplate

- Na iznos od 29,43EUR od 1, veljače 2015. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 6. ožujka 2015. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 1. travnja 2015. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 9. svibnja 2015. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 13. lipnja 2015. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 11. srpnja 2015. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 12. kolovoza 2015. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 27. rujna 2015. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 28. listopada 2015. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 13. studenog 2015. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 15. prosinca 2015. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 14. siječnja 2016. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 23. siječnja 2016. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 9. veljače 2016. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 8. ožujka 2016. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 8. travnja 2016. godine do isplate

- Na iznos od 29,84EUR od 6. svibnja 2016. godine do isplate

- Na iznos od 36,89EUR od 22. srpnja 2016. godine do isplate

- Na iznos od 39,78EUR od 13. kolovoza 2016. godine do isplate

- Na iznos od 39,18EUR od 13. kolovoza 2016. godine do isplate

- Na iznos od 38,05EUR od 13. listopada 2016. godine do isplate

- Na iznos od 39,19EUR od 13. listopada 2016. godine do isplate

- Na iznos od 39,41EUR od 22. studenog 2016. godine do isplate

- Na iznos od 41,09EUR od 9. prosinca 2016. godine do isplate

- Na iznos od 41,74EUR od 19. siječnja 2017. godine do isplate

- Na iznos od 41,22EUR od 11. veljače 2017. godine do isplate

- Na iznos od 40,54EUR od 10. ožujka 2017. godine do isplate

- Na iznos od 40,28EUR od 19. travnja 2017. godine do isplate

- Na iznos od 39,13EUR od 18. svibnja 2017. godine do isplate

- Na iznos od 37,45EUR od 9. lipnja 2017. godine do isplate

- Na iznos od 36,95EUR od 12. srpnja 2017. godine do isplate

- Na iznos od 32,24EUR od 11. kolovoza 2017. godine do isplate

- Na iznos od 31,63EUR od 10. rujna 2017. godine do isplate

- Na iznos od 32,70EUR od 4. listopada 2017. godine do isplate

- Na iznos od 31,28EUR od 4. studenog 2017. godine do isplate

- Na iznos od 31,28EUR od 10. prosinca 2017. godine do isplate

- Na iznos od 30,60EUR od 16. siječnja 2018. godine do isplate

- Na iznos od 30,02EUR od 3. veljače 2018. godine do isplate

- Na iznos od 30,88EUR od 1. travnja 2018. godine do isplate

- Na iznos od 28,63EUR od 1. travnja 2018. godine do isplate

- Na iznos od 26,30EUR od 6. svibnja 2018. godine do isplate

- Na iznos od 30,52EUR od 19. srpnja 2018. godine do isplate

- Na iznos od 29,68EUR od 21. kolovoza 2018. godine do isplate

- Na iznos od 29,55EUR od 19. rujna 2018. godine do isplate

- Na iznos od 32,70EUR od 26. listopada 2018. godine do isplate

- Na iznos od 33,12EUR od 14. studenog 2018. godine do isplate

- Na iznos od 32,29EUR od 20. studenog 2018. godine do isplate

- Na iznos od 32,96EUR od 7. prosinca 2018. godine do isplate

- Na iznos od 33,49EUR od 28. prosinca 2018. godine do isplate

- Na iznos od 32,21EUR od 23. siječnja 2019. godine do isplate

- Na iznos od 32,55EUR od 26. veljače 2019. godine do isplate

- Na iznos od 34,46EUR od 20. ožujka 2019. godine do isplate

- Na iznos od 32,26EUR od 20. ožujka 2019. godine do isplate

- Na iznos od 33,66EUR od 20. travnja 2019. godine do isplate

- Na iznos od 34,82EUR od 28. svibnja 2019. godine do isplate

- Na iznos od 35,14EUR od 22. lipnja 2019. godine do isplate

- Na iznos od 36,95EUR od 23. srpnja 2019. godine do isplate

- Na iznos od 37,92EUR od 21. kolovoza 2019. godine do isplate

- Na iznos od 36,58EUR od 24. rujna 2019. godine do isplate

- Na iznos od 36,71EUR od 22. listopada 2019. godine do isplate

- Na iznos od 38,11EUR od 21. studenog 2019. godine do isplate

- Na iznos od 40,18EUR od 20. prosinca 2019. godine do isplate

- Na iznos od 41,32EUR od 21. siječnja 2020. godine do isplate

- Na iznos od 44,69EUR od 19. veljače 2020. godine do isplate

- Na iznos od 43,82EUR od 18. ožujka 2020. godine do isplate

- Na iznos od 42,70EUR od 16. travnja 2020. godine do isplate

- Na iznos od 42,84EUR od 21. svibnja 2020. godine do isplate

- Na iznos od 40,64EUR od 17. lipnja 2020. godine do isplate

- Na iznos od 40,95EUR od 21. srpnja 2020. godine do isplate

- Na iznos od 40,97EUR od 18. kolovoza 2020. godine do isplate

- Na iznos od 42,57EUR od 22. rujna 2020. godine do isplate

- Na iznos od 40,81EUR od 20. listopada 2020. godine do isplate

- Na iznos od 40,14EUR od 21. studenog 2020. godine do isplate

- Na iznos od 41,28EUR od 23. prosinca 2020. godine do isplate

- Na iznos od 39,43EUR od 18. veljače 2021. godine do isplate

- Na iznos od 38,21EUR od 18. ožujka 2021. godine do isplate

- Na iznos od 38,44EUR od 17. travnja 2021. godine do isplate

- Na iznos od 38,42EUR od 17. travnja 2021. godine do isplate

- Na iznos od 38,05EUR od 18. svibnja 2021. godine do isplate

- Na iznos od 40,51EUR od 19. lipnja 2021. godine do isplate

- Na iznos od 39,86EUR od 21. srpnja 2021. godine do isplate

- Na iznos od 39,58EUR od 17. kolovoza 2021. godine do isplate

- Na iznos od 42,45EUR od 21. rujna 2021. godine do isplate

- Na iznos od 44,71EUR od 26. listopada 2021. godine do isplate

- Na iznos od 45,66EUR od 17. studenog 2021. godine do isplate

- Na iznos od 45,87EUR od 25. prosinca 2021. godine do isplate

- Na iznos od 46,37EUR od 18. siječnja 2022. godine do isplate

- Na iznos od 47,49EUR od 22. veljače 2022. godine do isplate

- Na iznos od 48,11EUR od 22. ožujka 2022. godine do isplate

- Na iznos od 47,25EUR od 21. travnja 2022. godine do isplate

- Na iznos od 50,45EUR od 17. svibnja 2022. godine do isplate

- Na iznos od 54,49EUR od 22. lipnja 2022. godine do isplate

- Na iznos od 54,19EUR od 12. srpnja 2022. godine do isplate

- Na iznos od 58,06EUR od 17. kolovoza 2022. godine do isplate

- Na iznos od 52,27EUR od 16. rujna 2022. godine do isplate

- Na iznos od 53,35EUR od 18. listopada 2022. godine do isplate

- Na iznos od 53,10EUR od 22. studenog 2022. godine do isplate

- Na iznos od 51,57EUR od 17. siječnja 2023. godine do isplate

- Na iznos od 49,95EUR od 17. siječnja 2023. godine do isplate

- Na iznos od 50,43EUR od 1. travnja 2023. godine do isplate

- Na iznos od 48,70EUR od 21. ožujka 2023. godine do isplate

- Na iznos od 46,63EUR od 18. travnja 2023. godine do isplate

- Na iznos od 47,92EUR od 23. svibnja 2023. godine do isplate

- Na iznos od 44,74EUR od 20. lipnja 2023. godine do isplate

- Na iznos od 44,94EUR od 18. srpnja 2023. godine do isplate

- Na iznos do 46,34EUR od 17. kolovoza 2023. godine do isplate

- Na iznos od 44,88EUR od 20. rujna 2023. godine do isplate

- Na iznos od 45,77EUR od 19. listopada 2023. godine do isplate

- Na iznos od 40,66EUR od 21. studenog 2023. godine do isplate

- Na iznos od 42,11EUR od 23. prosinca 2023. godine do isplate

- Na iznos od 44,27EUR od 19. siječnja 2024. godine do isplate

- Na iznos od 47,69EUR od 20. veljače 2024. godine do isplate

- Na iznos od 47,83EUR od 19. ožujka 2024. godine do isplate

- Na iznos do 48,27EUR od 16. travnja 2024. godine do isplate

- Na iznos od 45,85EUR od 22. svibnja 2024. godine do isplate

- Na iznos od 45,27EUR od 20. lipnja 2024. godine do isplate

- Na iznos od 42,82EUR od 16. srpnja 2024. godine do isplate

- Na iznos od 42,88EUR od 21. kolovoza 2024. godine do isplate

- Na iznos od 42,50EUR od 17. rujna 2024. godine do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.750,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.Tužitelj je dana12. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je tužitelj dana 9. svibnja 2005. godine sa Raiffeisenbank Austria d.d., ovdje tuženikom, sklopio Ugovor o kreditu, broj: 028-50-2822446, (dalje u tužbi: Ugovor), kojim Ugovorom je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00CHF prema srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita ugovoren je na 240 mjeseci s otplatom u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku po isplati kredita, uz redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,95%, koja kamatna stopa je ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Na dan sklapanja ugovora 9. svibnja 2005. godine srednji tečaj tuženika za CHF iznosio je 4,74kn za jedan švicarski franak. Tijekom otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao što je dovelo i do povećanja iznosa mjesečnih anuiteta tužitelja.

1.1. Ništetnost ugovornih odredaba kojima se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak.

1.2. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. U obrazloženju presude, poslovni broj: Pž-6632/17 Visoki trgovački sud RH istaknuo je kako su objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u švicarskim francima i istovremenim propuštanjem davanja informacije o rizičnosti kredita u švicarskim francima banke, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Navedeno stajalište potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2221/2018, od 3. rujna 2019. godine, kojom su odbijene kao neosnovane revizije tuženih banaka podnesene protiv presude Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018. godine, odnosno kojom je potvrđeno da su banke, pa tako i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, pri čemu je u tom smislu Vrhovni sud u cijelosti prihvatio obrazloženje izneseno u presudi Visokog trgovačkog suda. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

1.3. Budući da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita također veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač nije bio informiran o riziku koji za sobom povlači valutna klauzula, sukladno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P1401/2012, tužitelj predlaže da se u Ugovoru o kreditu utvrde ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1 i čl. .7 Ugovora. S tim u vezi, tužitelj ističe da je presuda donesena u postupku po kolektivnoj tužbi obvezujuća i u konkretnom slučaju koji se tiče povrede interesa tužitelja kao individualnog potrošača te vezano za navedeno ukazuje na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Rev-2245/17 i Rev-3142/2018, u kojima Vrhovni sud jasno navodi da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupaka kolektivne zaštite, odnosno, da odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi. U tom smislu Vrhovni sud u odluci poslovni broj: Rev-3142/2018, od 19. ožujka 2019. godine, navodi i da u individualnim parnicama koje se vode temeljem kolektivne tužbe nema potrebe ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na utvrđenja u kolektivnom sporu i odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača koje propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s odredbama Zakona o parničnom postupku.

1.4. Prema mišljenju tužitelja, u konkretnom slučaju radi utvrđenja više plaćenog iznosa kredita treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi tuženika – 4,74 kn za jedan švicarski franak, odnosno tečaj na dan isplate kredita. Slijedom navedenog, obzirom da su ništetne ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj smatra da je zbog primjene navedenih ugovornih odredbi predmetni kredit preplatio za iznos od najmanje 5.766,93EUR/43.450,94kn.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž- 6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-6632/17: „Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od obave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1 , odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“. Tužitelj, dakle, mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Nevezano za pravni stav o primjeni utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, tuženik ističe da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, kako se detaljno obrazlaže u nastavku ovog odgovora na tužbu. O valutnoj klauzuli u CHF Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 5.-6. ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž-6632/17 navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“ te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv.predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“ Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao.

2.1. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

2.2. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju.

2.3. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani“. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno i ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja.

2.4. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Pojedinačno pregovaranje. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR.

2.5. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt- 249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelja (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provoditi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Tužitelj je, osim toga, neovisno o ZIDZPK, od samog početka kreditnog odnosa imao ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Naime, čl. 9. Ugovora sadržava odredbu pod naslovom „Promjena valutne klauzule“ a koja glasi: Kreditor može, u tijeku redovne otplate kredita, na pisani zahtjev korisnika kredita koji uredno ispunjava sve obveze po ugovoru o kreditu, izvršiti konverziju obveze Korisnika kredita po ovom ugovoru izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije. Korisnik kredita potpisom ovog ugovora pristaje da se sukladno njegovom zahtjevu valutna klauzula uglavljena u ovom ugovoru veže uz EUR, uz primjenu kamatne stope redovne kamate na potraživanja uz valutnu klauzulu u EUR, sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“

2.6. Prema tome, sve i da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF postojala neravnoteža između ugovornih strana, tužitelju je citiranom odredbom dana mogućnost kompenzacije navodne neravnoteže, a koju mogućnost tužitelj nije iskoristio. Tuženik posebno skreće pozornost na odredbu čl. 98. ZZP 2007 (čl. 83. ZZP 2003) sukladno kojoj se prilikom ocjene (ne)poštenosti ugovorne odredbe u obzir moraju uzeti sve okolnosti, kao i sve ostale odredbe ugovora koji sadrži spornu odredbu. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. U tom smislu, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a 2007, prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. (iii) dobio mogućnost konverzije odnosno ugovorno pravo da tijekom trajanja ugovora po vlastitoj volji glavnicu kredita veže uz valutu EUR, kako je obrazloženo. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

2.7. Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni u ovom odgovoru na tužbu, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH IH od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021. (o ništetnosti valutne klauzule u CHF), a koji navodi: da je sporna odluka USRH (o ništetnosti valutne klauzule u CHF) u kontradikciji s odlukom istog suda u predmetu U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016. (kojom je institut valutne klauzule ocijenjen sukladnim Ustavu RH) te da

„… u vremenu na koje se odnosi utvrđena ništetnost ugovora o kreditu (2004. do 2008. godine), valuta Sfr je bila u padu prema kuni (2004. 4,9 kn, 2006. 4,7 kn, 2008. 4,5 kn), a rast je počeo iza 2010. godine. Iz toga slijedi da se, prema odluci većine, ništetnost valutne klauzule kao ugovorne odredbe može procjenjivati prema okolnostima koje su nastupile (godinama) nakon zaključenja ugovora. Takvo stajalište trpi opravdanu kritiku.(…) Da su banke znale, da je bilo tko znao, da će Sfr aprecirati – jednostavno bi kupovale Sfr na tržištu valuta i obogatile se, nikakvi krediti im ne bi bili potrebni.(…) Ostaje otvoreno i pitanje regulatora. Krediti s valutnom klauzulom u Sfr kod nas nisu bili zabranjeni, makar postoji regulator koji je to mogao učiniti. Tako se dolazi do apsurdne situacije da država kroz ovlaštenog regulatora nešto smatra zakonitim, a kroz sudove – nepoštenim i ništetnim.(…) Pravo mora predstavljati izvjesnost i sigurnost, kako bi mu fizičke i pravne osobe mogle prilagoditi svoje ponašanje. Nasilno prilagođavanje ranije postojećeg prava nekoj kasnijoj konkretnoj situaciji ne pridonosi tim kvalitetama, koje pravo mora posjedovati.“

2.8. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u ugovor o kreditu na listu 14 do 16 spisa, proveo dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Centar za financijska vještačenja Zagreb, te saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja, a koji je preciziran nakon provedenog financijskog vještačenja, je osnovan.

5. Nisu osnovani navodi tuženika da se u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, tj. apstraktnoj razini, te da povreda interesa pojedinačnog potrošača ne proizlazi iz utvrđene povrede u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, jer je isto u suprotnosti sa presudom Visokog trgovačkog suda, posl.br. Pž- 7129/13 u kojoj se izrijekom navodi da pojedini potrošači u slučaju postojanja osuđujuće odluke, dakle kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, to znači da takva presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koje pokrenu potrošači obvezuje ostale sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi.

6. Presuda donesena u postupku po kolektivnoj tužbi obvezujuća je i u konkretnom slučaju koji se tiče povreda interesa tužitelja kao individualnog potrošača, radi čega su svi prigovori tuženika usmjereni na osporavanje ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli neosnovani, pa je izlišno i svako daljnje problematiziranje istog od strane tuženika.

7. U odnosu na navode tuženika da je tužitelju prije zaključenja ugovora dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, te da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, navodi se kako je tuženik s tužiteljem sklopio standardni ugovor o kreditu koji je bio unaprijed sastavljen od strane tuženika te tužitelj nije imao ama baš nikakav utjecaj na njegov oblik i sadržaj, niti je imao mogućnost pregovaranja o bilo kojoj odredbi takvog standardiziranog ugovora. Tužitelj kao prosječan potrošač nema stručna znanja, a svoje neznanje nadomješta povjerenjem u banku kao što je to bilo i u konkretnom slučaju, a isto proizlazi iz samog iskaza tužitelja koji je naveo u svom iskazu da mu je kredit u CHF bio ponuđen od tuženika kao najpovoljniji jer je imao nižu kamatnu stopu od kredita u Euru, a što se tiče valute u CHF nije ga nitko upozoravao na rizike vezane uz navedenu valutu.

7.1. Banka je u takvom odnosu jača strana te bi svakog pojedinog potrošača trebala informirati o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a pogotovo kada se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je ona sama sastavila bez aktivnog sudjelovanja druge strane u njegovom sastavljanju, a takvo ponašanje nalaže načelo savjesnosti i poštenja koje je u datom konkretnom slučaju izostalo i koje je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

8. Nije nadalje osnovan prigovor zastare istaknut od strane tuženika jer je zastarni rok u konkretnom slučaju prekinut podnošenjem kolektivne tužbe, pa slijedom toga u vrijeme podnošenja tužbe zastara nije nastupila, a u prilog navedenoj tvrdnji je odluka Vrhovnog suda RH u predmetu posl.br. Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine u kojoj je zauzeto stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl.. 241. ZOO-a a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Obzirom da je presuda Pž-6632/17 postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužba u ovome predmet je podnijeta dana 12. lipnja 2023. godine, to je razvidno da je ista podnijeta unutar zastarnog roka od pet godina te je prigovor zastare tuženika odbijen kao neosnovan.

9. Neosnovan je prigovor tuženika da je tuženik pošteni stjecatelj te da je tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima i u skladu sa regulativnom Hrvatske narodne banke, budući da je evidentno da tuženi prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije postupao savjesno i u dobroj vjeri radi čega se ne može smatrati poštenim stjecateljem, te je utvrđeno da su nepoštene ugovorne odredbe u ugovor unesene na inicijativu tuženika kao banke i to sa sadržajem standardiziranog ugovora o kreditu na koje potrošači nisu mogli utjecati, a koje su odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a radi čega tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

10. Provedenim financijskim vještačenjem, a kojemu je bio zadatak utvrditi razliku u tečaju u svakom plaćenom anuitetu u odnosu na tečaj prilikom isplate kredita utvrđeno je slijedeće:

- vještak je na temelju dostupne dokumentacije u spisu utvrdio da su se u promatranom razdoblju mijenjale kamatne stope te se posljedično na promjenu kamatne stope anuitet tužitelja mijenja od inicijalnih 151,16 CHF do 162,70 CHF kao najvećeg iznosa. Od početka otplate kredita pa do izrade nalaza tečaj CHF je oscilirao na više ili na niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita te je vještak iznose koji su prelazili inicijalno visinu obveze iskazanu u kunama na dan isplate kredita iskazao sa pozitivnim predznakom, a koji predstavljaju potraživanje korisnika kredita, dok su vrijednosti anuiteta i tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita, iskazani sa negativnim predznakom,

- u zaključnom mišljenju vještak navodi da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezano uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj za otplatu, u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit, da ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u razdoblju otplate kredita iznosi 6.122,79 eura, a ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj za vrijeme otplate u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupno iznosi 167,82 eura.

11. Nakon dostavljenog nalaza i mišljenja financijskog vještaka tužitelj je podneskom od 28. siječnja 2025. uskladio tužbeni zahtjev sa rezultatima vještačenja na način da potražuje od tuženika isplatu iznosa od 6.122,79 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni dospjeli iznos od dospijeća do isplate, dok u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ostaje neizmijenjen.

12. Tuženik se podneskom od 6. ožujka 2025. očitovao na nalaz i mišljenje vještaka te na podnesak tužitelja, navodeći da je tužitelj preinačio tužbu na način da je povećao postojeći tužbeni zahtjev te postavio nove zahtjeve uz postojeći, jer je u odnosu na pojedinačne anuitete sadržane u tužbenom zahtjevu tužitelj preinačio na način da je obuhvatio anuitete koji nisu bili obuhvaćeni u tužbi, jer je tužbom obuhvatio anuitete od listopada 2010. do lipnja 2023. a u podnesku od 28.01.obuhvaća i anuitete sve do rujna 2024. godine te se tuženik takvoj preinaci tužbe protivi i ističe prigovor zastare u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev, smatrajući da se zastarni rok u odnosu na preinačenu tužbu ima računati prema danu podnošenja preinačene tužbe a radnija se tužba smatra povučenom. Osporava tijek zakonskih zateznih kamate jer tuženik nije nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. U odnosu na dostavljeni nalaz i mišljenje financijskog vještaka tvrdi da isti ne pridonosi rješenju ovog spora jer je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit iako je predmetni kredit nesporno vezan uz valutu CHF.

13. Sud je odbio prigovor preinake tuženika jer se prema stajalištu Vrhovnog suda RH, u odlukama broj Su-123/24 od 27. svibnja 2024., Su-162/21 od 26. studenoga 2021., govori o dopuštenosti preinake tužbenih zahtjeva u predmetima po tužbama u CHF, dok se u odnosu na prigovor preinake nakon 1. lipnja 2023. (koji je prvotno utužen) navodi da se u konkretnom slučaju radi o otplati kredita za kojeg nije izvršena konverzija a koji je i nadalje u tijeku. Zastara tako preinačenog tužbenog zahtjeva prema stavu ovog suda i stavu Vrhovnog suda RH počinje teći danom podnošenja tužbe a ne danom isticanja preinačenog tužbenog zahtjeva, budući da je tužbeni zahtjev samo usklađen sa nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, dok se činjenična i pravna podloga nije mijenjala od podnošenja tužbe.

14. Stoga je sud, smatrajući da tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje, prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate budući da je na nedvojben način utvrđeno kako je tuženik bio nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

15. Pri tome valja naglasiti da je financijski vještak svoj nalaz izradio stručno i savjesno u skladu sa pravilima struke i na temelju dokumentacije koja je bila dostupna u spisu, a kojem matematičkom izračunu se niti stranke nisu protivile.

16. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci.

17. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08,123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP)

17.1. Tužitelju su odmjereni troškovi sastava tužbe sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) i to za sastav tužbe po tar.br. 7/I – 200 eura, za sastav podneska od 30. 09. 2024. i 28. 01.2025., oboje po tar.br. 8/I a svako po 200 eura, te za pristup ročištu 08.10.2024. i 21. 03. 2025., oboje po tar.br.

9/I a svako po 200 eura, što ukupno iznosi 1.000,00 eura, a uvećano za PDV od 25% u iznosu od 250,00 eura, te ukupno iznosi 1.250,00 eura.

17.2. Tužitelju su u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a dosuđeni troškovi financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 500 eura, slijedom čega je tužitelju sveukupno na ime troškova parničnog postupka dosuđen iznos od 1.750,00 eura, a na koji iznos je dosuđena zakonska zatezna kamata tekuća od dana donošenja presude do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

17.3. Slijedom iznijetog odlučeno je kako u izreci.

U Zaboku, 19. svibnja 2025.

Sutkinja

Nives Škudar

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pismeno u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Ines Bojić, Zagreb

2. Odvjetnik Josip Grošeta, Zagreb

3. E-oglasna ploča suda