REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1362/2016-89

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu tog suda Violeti Veselić kao sucu pojedincu, temeljem prijedloga višeg sudskog savjetnika-specijaliste Lidije Đogaš Batovanja, u pravnoj stvari tužitelja PE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku HE iz Odvjetničkog društva Rački i kolege, protiv I-tuženika Veka-Ing d.o.o., Zagreb, Kneza Branimira 189, OIB 84788334631, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Kalauzu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Damir Rudeš, Marijo Rođak i Hrvoje Kalauz i II- tuženika Mlađan servis d.o.o., Zagreb, Milivoja Matošeca 3, OIB 09833594219, zastupanog po punomoćniku Krunoslavu Pradeganu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Pradegan & Spicijarić, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 17. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 19. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženicima Veka – Ing d.o.o., OIB: 84788334631, Kneza Branimira 189, Zagreb i Mlađan servis d.o.o., OIB: 09833594219, Milivoja Matošeca 3, Zagreb solidarno isplatiti tužitelju PE, OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], na ime naknade imovinske štete iznos od 5.241,42 EUR, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu koja teče:

- na iznos od 4.953,35 EUR počevši od 17. lipnja 2017. godine

- na iznos od 288,07 EUR počevši od 13. srpnja 2015. godine

i to do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženicima Veka – Ing d.o.o., OIB: 84788334631, Kneza Branimira 189, Zagreb i Mlađan servis d.o.o., OIB: 09833594219, Milivoja Matošeca 3, Zagreb solidarno isplatiti tužitelju PE, OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] na ime naknade neimovinske štete iznos od 1.327,23 EUR, uvećan za pripadajuću zateznu kamatu koja teče od 9. listopada 2015. godine i to po stopi koja se određuje od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženicima Veka – Ing d.o.o., OIB: 84788334631, Kneza Branimira 189, Zagreb i Mlađan servis d.o.o., OIB: 09833594219, Milivoja Matošeca 3, Zagreb solidarno isplatiti tužitelju PE, OIB: OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] trošak parničnog postupka koliko isti bude dosuđen sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

II Nalaže se tužitelju naknaditi I-tuženiku troškove postupka u iznosu od 4.500,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate, te II-tuženiku u iznosu od 4.187,50 eura tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate, sve po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 9. listopada 2015. podnio tužbu pred Općinskim sudom u Zadru protiv I i II-tuženika u kojoj navodi kako je tužitelj od I-tuženika kupio toplinsku pumpu koja je montirana po II-tuženiku kao i da je navedeno razvidno iz računa od 1. kolovoza 2013. Navodi kako je kupljena oprema radila neko vrijeme kada je došlo do kvara na opremi koji je tužitelj prijavio I-tuženiku. Navodi kako je I-tuženik izvršio pregled lošeg rada pumpe i predložio način rješenja koji tužitelj nije prihvatio jer bi tada tužitelj morao platiti još 25.000,00 kn za novi izmjenjivač, što smatra da nije bio dužan učiniti. Smatra da je riječ o proizvodu koji je trebao pravilno funkcionirati, a smatra da je do kvara došlo jer se ili radi o lošem proizvodu ili o lošem montiranju te navodi da je II-tuženik naplatio uslugu puštanja u pogon u iznosu od 2.500,00 kn.

2. Nadalje, tužitelj navodi kako je za vrijeme ljeta i velikih vrućina bio zbog svoje djece prisiljen kupiti prijenosni klima uređaj čija je cijena iznosila 2.170,49 kn. Tužitelj smatra kako trpi štetu zbog propusta na strani I-tuženika jer su njegovi zaposlenici pustili u pogon navedeni uređaj. Također, tužitelj navodi da osim štete koju je pretrpio zbog lošeg montiranja, da je trpio i dodatnu štetu jer nije mogao osigurati hlađenje prostora u kojem živi s obitelji s koje osnove potražuje naknadu štete u visini od 10.000,00 kn. Tužitelj smatra kako su I i II-tuženik solidarno odgovorni za popravljanje kupljene opreme čime predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže I i II-tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 37.170,49 kn/4.933,37 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 14. srpnja 2015. do isplate sve uz naknadu troškova postupka.

3. Nadalje, tužitelj je podneskom od 7. veljače 2020. nakon provedenog strojarskog vještačenja, uredio tužbeni zahtjev na način da sada potražuje isplatu iznosa od 39.491,49 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 37.321,00 kn od dana 17. lipnja 2017. do isplate i na iznos od 2.170,49 kn od 13. srpnja 2017. do isplate, sve uz naknadu troškova postupka, a što je tužitelj sukladno izmjenama na strani valute u Republici Hrvatskoj uredio na način da sada potražuje od I i II-tuženika da solidarno isplate iznos od 5.241,42 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od 4.953,35 eura od dana 17. lipnja 2017. do isplate i na iznos od 288,07 eura od 13. srpnja 2017. do isplate, sve uz naknadu troškova postupka.

4. I-tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu, te ističe prigovor mjesne nenadležnosti i smatra da je u ovom sporu nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje, I-tuženik navodi kako nikada nije bio u poslovnom odnosu s tužiteljem niti je radio ugradnju uređaja niti opremanje. Navodi kako je prvi kontakt sa tužiteljem bio po pozivu tužitelja u lipnju 2015., dvije godine nakon ugradnje uređaja, kada su djelatnici I-tuženika došli na adresu tužitelja i tom prilikom detektirali kvar te nedostatke na cjelokupnom sustavu. I-tuženik ističe da su njegovi djelatnici tom prilikom sastavili radni nalog u kojem su naveli koje je sve radove potrebno obaviti i koje dijelove treba ugraditi da bi cjelokupni sustav ispravno radio. Nadalje, I-tuženik osporava visinu utuženog potraživanja te smatra da je iznos paušalno određen budući je stava da sama činjenica da tužitelj nije mogao osigurati hlađenje prostora ne predstavlja osnov za dosuđenje pravične naknade niti je iz tužbenog zahtjeva jasno o kakvoj se nematerijalnoj šteti riječ. Sve i kad bi se tijekom postupka utvrdilo da je tužitelju nastala materijalna šteta, I-tuženik smatra da bi i tada valjalo prigovoriti visini koju tužitelj potražuje jer smatra kako je ista previsoko postavljena. I-tuženik nadalje osporava i tijek zakonskih zateznih kamata navodeći kako se tužitelj prije pokretanja postupka nije obratio I-tuženiku sa odštetnim zahtjevom. Nadalje, u odnosu na naknadu materijalne štete I-tuženik navodi kako je i taj iznos paušalno određen po tužitelju, da je iznos iz računa na koji se tužitelj poziva znatno viši od onog kojeg tužitelj potražuje, kao i da je iz navedenog računa vidljivo da je tužitelj naručio robu koju I-tuženik uopće nema u svom asortimanu čime I-tuženik navodi kako je nejasno po kojoj osnovi tužitelj zahtijeva od I-tuženika novčanu naknadu. Također, I-tuženik navodi kako je iz računa jasno vidljivo da je svu robu isporučio II- tuženik. Opetovano ističe kako nije vršio nikakve radove na instalacijama tužitelja i opreza radi ističe prigovor pasivne legitimacije. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. U odgovoru na tužbu II-tuženik navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, navodi kako je neistinit navod tužitelja da je II-tuženik tužitelju montirao toplinsku pumpu već se radilo o isporuci toplinske pumpe. II-tuženik navodi da su montažu toplinske pumpe i puštanje u pogon izvršile druge osobe, neovisne o II-tuženiku, a da o navedenom događaju II-tuženik ima saznanja jer se tužitelj nakon kvara toplinske pumpe obratio OE, osnivaču II-tuženika. Navodi kako je navedena oprema bila u funkciji dvije godine od početka kolovoza 2013. do srpnja 2015. Također, II-tuženik navodi da do kvara nije došlo niti zbog loše kvalitete uređaja niti zbog njegove loše montaže, a da iz razgovora sa tužiteljem koji je s njim nakon kvara obavio OE proizlazi da je nekoliko dana prije samog kvara sustava na svom ekranu javljao određeni kvar, pri čemu tužitelj o tom kvaru nije obavijestio II-tuženika niti bilo koga drugog (servisera) već je isključivo sam pokušavao otkloniti kvar na način da je u internet tražilicu upisivao ono što je bilo prikazano na ekranu navedenog sustava. Tužitelj je smatrao da je na taj način otklonio kvar i da je potom u više navrata puštao sustav u pogon, a što je učinio više puta jer bi nakon tzv. otklanjanja kvara od strane tužitelja, sustav ponovno prikazivao da postoji kvar. II-tuženik nadalje navodi kako je nakon nekoliko dana zbog zanemarivanja problema odnosno kvara i neprestanog prisilnog startanja uređaja od strane tužitelja došlo do uništenja vanjske jedinice. Nadalje, navodi kako iz e-mail poruke koju je zaposlenik I-tuženika uputio tužitelju dana 10. srpnja 2015. proizlazi sa je zbog prisilnog startanja uređaja došlo do puknuća izmjenjivača što je za posljedicu imalo miješanje vode i freona, a što je dovelo do kvara vanjske jedinice. Također, II- tuženik navodi kako tužitelj nije uredno održavao niti servisirao predmetni sustav, a da je do kvara moglo doći i jer je sustav možda ostao bez vode. Navodi kako tužitelj nikada nije pozvao II-tuženika da obavi servis ili kontrolu predmetnog sustava, niti je to zatražio od nekog drugog. Smatra kako na strani II-tuženika ne postoji odgovornost za kvar na opremi za hlađenje i grijanje budući II-tuženik smatra kako je za štetu isključivo odgovoran tužitelj. Navodi kako je nejasno po kojoj osnovi tužitelj potražuje isplatu iznosa od 10.000,00 kn jer navodi da isti potražuje jer nije mogao osigurati hlađenje prostora iako je prethodno naveo da je kupio prijenosni klima uređaj. Slijedom navedenog, II-tuženik predlaže u cijelosti odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

6. Nadalje, tužitelj je podneskom od 30. lipnja 2016. naveo kako pojašnjava da se imovinska šteta koju potražuje od I i II-tuženika odnosi na običnu štetu nastalu kvarom toplinske pumpe, a da se potraživanje naknade neimovinske štete odnosi na povredu prava osobnosti zbog povrede prava na duševno zdravlje uslijed osjećaja nezadovoljstva, bijesa, ogorčenosti, povrijeđenosti i prijevare koju je tužitelj doživio zbog ponašanja I i II-tuženika koji su jakog intenziteta i traju do danas kao i duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti zbog nemogućnosti spavanja, odmora i rada u vlastitom domu uslijed neadekvatnog grijanja/hlađenja prostorija, koja smanjuje životnu aktivnost tužitelja dugotrajno i to u trajanju od više od godine dana.

7. Rješenjem Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2988/15 od 30. studenog 2015. navedeni sud se oglasio mjesno nenadležnim i nakon pravomoćnosti navedenog rješenja, ovaj predmet ustupio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kao stvarno i mjesno nadležnom, koje rješenje je postalo pravomoćno dana 23. prosinca 2015.

8. U postupku izvođenja dokaza, sud je izvršio uvid u radni nalog broj 18/2015 sa lista 4 spisa, račun broj 96/17 sa lista 5-6 spisa, e-mail korespondenciju sa lista 7-8 spisa, račun broj 49823-11-1 sa lista 9-10 spisa, odštetni zahtjev, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, zakonskog zastupnika I-tuženika RE, potom svjedoka ĐE, UE, JE. Nadalje, sud je proveo i dokaz strojarskim vještačenjem po vještaku Damiru Jelaviću. Sud nije proveo dokaz saslušanjem svjedoka OE obzirom je II- tuženik odustao od predloženog dokaza zbog lošeg zdravstvenog stanja navedenog svjedoka.

9. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovanim kao u toč. I. izreke.

10. Među strankama je nesporno da je tužitelj kupio toplinsku pumpu i da je II- tuženik istu isporučio tužitelju, kao i da je ista radila od kolovoza 2013. do lipnja 2015.

11. Među strankama je sporna pasivna legitimacija I i II-tuženika, osnov i visina utuženog potraživanja, odgovornost I i II-tuženika, uzročno posljedična veza između postupanja I i II-tuženika i nastale štete, kao i da bi I i II-tuženik nanijeli štetu tužitelju jer se radi o lošem proizvodu ili lošem montiranju ili neispravnom puštanju sustava u rad te je sporno da je kod tužitelja uslijed nastalih neugodnosti zbog predmetnog kvara toplinske pumpe došlo do povrede prava osobnosti.

12. Na okolnost utvrđenja spornih činjenica među strankama, sud je proveo dokaz uvidom u priloženu dokumentaciju, saslušanjem tužitelja i zakonskog zastupnika I- tuženika kao stranaka, svjedoka ĐE, UE, JE te je na navedene sporne okolnosti proveden i dokaz strojarskim vještačenjem.

13. Uvidom u radni nalog broj 18/2015 sa lista 4 spisa, sud je utvrdio kako je naručitelj istog tužitelj, da se radi o detekciji kvara uređaja, da je isti sastavljen po I- tuženiku koji je u navedenom radnom nalogu naveo kako na sustavu nedostaje određeni dio potrebnih dijelova te što je potrebno izvršiti na predmetnom sustavu za pravilno funkcioniranje istog. Navedeni nalog je potpisan po zaposleniku I-tuženika i po tužitelju dana 17. lipnja 2015.

14. Uvidom u račun broj 96/17 sa lista 5-6 spisa, sud je utvrdio kako je isti sastavljen po II-tuženiku 1. kolovoza 2013. gdje je kao predmet servisa naznačena toplinska pumpa, a pod opisom radova je naznačena instalacija toplinske pumpe te da isti glasi na iznos od 83.941,31 kn. Također, pregledom navedenog računa, sud je utvrdio kako je jedna od stavki i usluga puštanja električnog sustava u pogon.

15. Uvidom u priloženu e-mail korespondenciju sa lista 7-8 spisa, sud je utvrdio kako se ĐE u ime I-tuženika obratio tužitelju putem e-maila dana 10. srpnja 2015. pri tome navodeći kako je zbog prisilnog startanja uređaja i zbog nedostatka osjetnika protoka došlo do puknuća izmjenjivača uslijed čega je došlo do miješanja vode i freona te hidrauličkog udara na sam kompresor i onesposobljavanja vanjske jedinice za daljnji rad. Navodi i da sistemu nedostaje osjetnik protoka, spremnik tehnološke vode za hlađenje/grijanje cca 100 litara, sitne preinake oko grananja za podno grijanje. Također navodi i da I-tuženik kao uvoznik opreme nude tužitelju kao znak dobre volje besplatno novi izmjenjivač, osjetnik protoka, te puštanje u rad. Navodi i da je potrebno nabaviti i novu vanjsku jedinicu jer stara više nije u funkciji. Nadalje, ističe da je to što I-tuženik može ponuditi budući uređaj nije pušten u pogon od strane I-tuženika.

16. Uvidom u račun broj 49823-11-1 od 13. srpnja 2015. sa lista 9-10 spisa, sud je utvrdio kako navedeni račun glasi na LE, a da se radi o Vivax Cool mobilnom klima uređaju po cijeni od 2.170,49 kn.

17. Nadalje, sud je proveo dokaz iskazima tužitelja i zakonskog zastupnika I- tuženika kao stranaka, svjedoka ĐE, UE i JE.

18. Tako tužitelj u iskazu koji je dao zamolbeno putem Općinskog suda u Zadru dana 11. veljače 2020. navodi kako je tijekom 2013. započeo gradnju obiteljske kuće u [adresa] sa suprugom, te su se odlučili da izgradnju sustava grijanja i hlađenja unutar kuće povjere tvrtki Mlađan servis d.o.o. iz Zagreba (II-tuženik). Iskazuje da je tvrtka II-tuženika izvršila ugradnju sustava. Napominje da bi se sustav pustio u funkciju i da bi se ostvarila garancija na uređaje da je trebao doći djelatnik tvrtke I- tuženika kako bi isti testirao kompletnu ugradnju sustava i pustio ju u pogon, a sve kako bi se vidjela ispravnost sustava grijanja i hlađenja i kako bi se ostvarila garancija. Uslugu tvrtke I-tuženika tužitelj je platio u iznosu od 2.500,00 kn. Došao je djelatnik za kojeg su rekli da je ovlašten za puštanje sustava u funkciju, te su rekli da je on djelatnik I-tuženika. Iskazuje da od kada je sustav pušten u funkciju da je isti radio s manjim poteškoćama cca 1 godinu. Tužitelj se ne sjeća je li prilikom puštanja u funkciju od strane djelatnika I-tuženika bio prisutan on ili supruga. Nakon otprilike godinu dana pokušao je upaliti sistem, no međutim isti nije funkcionirao te je kontaktirao tvrtku II-tuženika, ali mu se isti nisu javljali na telefon, no javio mu se sin vlasnika tvrtke u to vrijeme, koji je sada vlasnik iste, te mu je tužitelj objasnio kako sustav ne funkcionira. Prilikom paljenja, nakon nekoliko minuta što je otišao iz kotlovnice gdje je bio termostat, čula se buka iz kotlovnice, te je eksplodirao kotao, koji je pištao i sam od sebe se ugasio. Nakon dan ili dva pristupili su djelatnici iz tvrtke II-tuženika, pregledali kotao te izvijestili tužitelja kako su se pomiješali voda i ulje, te da je zbog toga došlo do eksplozije. Tužitelj navodi kako je od prodavatelja zatražio novi uređaj, budući je ovaj neispravan i to godinu dana nakon što je isti kupio, te su ga uputili da se obrati tvrtki I-tuženika jer da oni daju garanciju na uređaj. Nakon što se obratio tvrtki I-tuženika poslali su svoje inženjere – tehničare da pregledaju kotao, koji su nakon pregleda ustanovili da je do nefunkcioniranja kotla došlo zbog neispravnog postavljanja sistema od strane II-tuženika, te da ga oni nisu pustili u funkciju, pa da zbog toga garancija na uređaj ne vrijedi, a ujedno su napomenuli kako čovjek koji je pustio sustav u pogon nije njihov djelatnik, niti osoba ovlaštena da to napravi u njihovo ime. Nakon toga se ponovno obratio tvrtki II- tuženika koja mu je postavila kompletan sustav grijanja i hlađenja, a kojoj je platio cjelokupno postavljanje sustava gdje su mu rekli da mu ne mogu pomoći nego da kupi novi sustav za cca 35.000,00 kn. Napominje kako je godinu dana bio bez sustava grijanja i hlađenja u kući u kojoj je živio sa dvoje malodobne djece, čime je bio prisiljen kupiti prijenosne klime, a potom novi cjelokupni sustav od druge tvrtke, koji sad besprijekorno funkcionira. Tužitelj iskazuje da je navedeni sustav kupio od II- tuženika za nešto više od cca 100.000,00 kn. Navodi da on nije preuzeo pumpu, jer je kompletan sustav pribavio i ugradio II-tuženik. Iskazuje da je sistem u rad pustila osoba koja se predstavila kao ovlašteni djelatnik I-tuženika. Navodi da nije sam pokušao otkloniti kvar. Nadalje, navodi da kvar nije otklonjen, već je po drugoj tvrtki ugrađen potpuno novi sustav, a da se neispravna pumpa nalazi na istom mjestu gdje je i ugrađena. Pri pojašnjenju na što se odnosi visina utuženog potraživanja tužitelj navodi da istim traži da ga se obešteti u visini nastale štete zbog neispravnog sustava, kao i zbog novog uređaja koji je kupljen.

19. U ponovljenom iskazu pred ovim sudom tužitelj je naveo da je predmetnu toplinsku pumpu kupio od II-tuženika, cijeli sistem, te napominje kako za isto postoji račun. Predmetnu pumpu montirao je također II-tuženik, ne zna tko je točno istu pustio u pogon jer nije identificirao osobu, no napominje kako je II-tuženik doveo osobu za koju je rekao da je certificirana za isto, te da je ta osoba cijeli sistem pustila u pogon. Po utvrđenju kvara budući sistem nije radio, a što je tužitelj sam utvrdio, prijavio je kvar II-tuženiku koji ga je uputio na distributera, te tužitelj misli da se radilo o I-tuženiku koji mu je odgovorio da mu ne mogu priznati garanciju za predmetni sustav budući su nakon provedenog izvida po vještaku I-tuženika istaknuli kako garanciju ne mogu priznati obzirom je sustav u pogon pustila osoba koja za isto nije ovlaštena uopće, a niti je ista ovlaštena na to od strane I-tuženika. Nadalje, iskazuje da je, nakon što je sustav prestao sa radom, pokušao sustav pokrenuti ponovnim paljenjem dva puta, no ništa se nije dogodilo. Nadalje kontaktirao je II-tuženika gdje su mu sugerirali da proba ponovno upaliti, što je i učinio, te je sustav proradio. Potom je otišao u drugi dio kuće i potom se čulo kako je nešto eksplodiralo. Obavijestio je II- tuženika što se dogodilo, te su izašli na teren, utvrdili kvar i uputili ga da se obrati distributeru, misli da se radilo o I-tuženiku. Ne može se točno sjetiti koliko dugo prije kvara je predmetni sustav radio, ali misli da se radilo o barem godinu dana jer je sustav servisiran od strane II-tuženika jednom ili dva puta. Navodi da je netko iz II- tuženika bio prisutan u trenutku kada je predmetni sustav prvotno pušten u pogon.

20. Zakonski zastupnik I-tuženika FE u svom iskazu navodi kako se predmetna tvrtka u kojoj radi kao direktor bavi veleprodajom dizalica za grijanje te slične materijale i dijelove koji se odnose na toplinske sustave. Kod pojašnjenja rada tvrtke I-tuženika sa samim korisnicima ističe da odnosa tehnički nema obzirom instalater kupuje robu od tvrtke, instalira ju, dok djelatnici I-tuženika dolaze na lice mjesta gdje je roba instalirana, provjeravaju ispravnost iste te nakon toga puštaju u pogon ukoliko su prethodni uvjeti zadovoljeni. Nakon toga se izdaje garancija koja vrijedi sljedeće tri godine ukoliko se sustav redovito održava. Sve korake naplaćuju od instalatera, sve poduzete radnje uključujući i opremu. Nema neposrednih saznanja o predmetnom događaju, već o onome što je čuo unutar tvrtke. Navodi da servis predmetnih uređaja radi instalater u dogovoru sa strankom, no nema saznanja da li su redoviti servisi vršeni kod tužitelja.

21. Svjedok ĐE navodi da je za konkretni slučaj saznao u firmi budući je tužitelj kontaktirao tvrtku I-tuženika telefonskim putem i požalio se na neke probleme u sustavu. Dugi niz godina (17 godina) radi ovaj posao, od puštanja u pogon do utvrđenja pravilnosti rada svih dijelova te ističe da nije kod tužitelja pustio navedeni sustav u pogon niti zna tko je to učinio, a ni sam tužitelj nije znao reći tko je navedeni sustav omogućio da radi. Konstatirao je da je sustav radio dvije godine i da je nakon toga prestao raditi jer je došlo do puknuća jednog dijela sustava. Svjedok navodi da je osobno izišao na teren kod tužitelja, pregledao navedeni sustav i utvrdio koji dijelovi nedostaju da bi sustav kao takav mogao funkcionirati. Inače je praksa ukoliko pri izlasku na teren, a radi puštanja u pogon samog sustava utvrde da određeni dijelovi nedostaju, koji se ne prodaju u firmi I-tuženika, da se tada takva naznaka stavi i stranka pribavlja predmetne dijelove, pa tek nakon instalacije istih i utvrđenja ispravnosti se sustav stavlja u pogon. S obzirom da je obavijestio tužitelja što je potrebno sve zamijeniti, predmetna tvrtka je sastavila ponudu za tužitelja u kojoj su mu izašli u susret na način da mu se određeni dijelovi daju gratis kao i samo puštanje u pogon, a sve iz razloga da bi se tužitelju pomoglo. Nema saznanja što se dalje događalo. Navedenu obavijest o potrebnim dijelovima kao i neku vrstu okvirne informacije o ponudi gdje su naveli gratis dijelove i uslugu puštanja u pogon dostavio je tužitelju putem e-maila. Osobno vodi evidenciju svakog puštanja sustava u rad te je vidljivo gdje je isto odrađeno kao i je li bilo naznaka da su određeni dijelovi nedostajali. Još jednom ističe da ne zna tko je kod tužitelja predmetni sustav pustio u rad niti mu je tužitelj to znao reći. Svjedok ističe da je tužitelj rekao kako je dolazio netko radi čišćenja sustava, jer je bilo problema između prijelaza sezone grijanja u sezonu hlađenja, no nije znao reći tko, kada i bilo kakve druge detalje. Nema saznanja da postoji kakav pisani trag o neurednom radu sustava unutar te dvije godine od puštanja u pogon.

22. Svjedok UE iskazuje da je prvi kojeg je kontaktirao tužitelj i izložio mu svoj problem. Navodi kako mu je tužitelj rekao je da je u više navrata pokušavao pokrenuti sustav, a nakon što je svjedok razgovarao i sa gospodinom OE iz Mlađan servisa (II-tuženika) doznao je da mu je tužitelj priznao kako je pokušao na silu pokrenuti sustav tražeći grešku na internetu, međutim nije uspio te je to u konačnici priznao i svjedoku nakon što ga je ponovno kontaktirao. Obzirom je kolega ĐE išao na teren puštati u pogon sustave u blizini tužitelja, zamolio ga je da ode i do tužitelja, vidi u čemu je problem te je uz njega poslao i SE koji poznaje rad cjelokupnog sustava, a radi sigurnosti i kontrole. Predmetni dio, dizalica topline prodana je u tvrtki I-tuženika, no nema saznanja da su oni istu pustili u pogon. Zna se dogoditi da od trenutka prodaje dizalica topline, a obzirom se radi o veleprodaji, pa do puštanja u pogon prođe i nekoliko godina. Oni predmetne sustave puštaju u pogon samo na poziv stranaka kojima su prodali uređaj. Prodaja se vrši i krajnjem kupcu, kao i instalaterima te ostalima. Ističe da se vrlo malo prodaje dijelova vrši krajnjem kupcu. Gospodin ĐE je napravio zapisnik, kontaktirali su i gospodina OE te obavijestili tužitelja o dijelovima koje je potrebno izmijeniti i nadomjestiti. Dalje ne zna što se događalo, no zna da je oko 2015. II-tuženik kontaktirao tvrtku I- tuženika radi kupovine vanjske jedinice uz ostale dijelove, dok im je za tužitelja rekao serviser II-tuženika. Kontaktirali su tužitelja putem e-maila te mu ponudili gratis zamjenu nekih dijelova kao i da puštanje u pogon odradi njihova tvrtka, no nakon toga nema saznanja što se dalje događalo i je li tužitelj kontaktirao firmu ili ne. Vezano za predmetni spor iskazuje kako je kod I-tuženika, a za potrebe predmetnog sustava kupljena vanjska jedinica dizalice topline, interfest sučelje koje upravlja dizalicom topline i pločasti izmjenjivač. Ističe kako I-tuženik navedeni sustav nije pustio u pogon. Također, napominje kako I-tuženik nije niti montirao dijelove koji su kupljeni kod istog. Navodi da se kod ponovnog pokretanja sustava radilo o pokušaju pokretanja sustava od strane tužitelja, da se nije radilo o nekoj mehaničkoj sili, nego pokušaju pokretanja na displayu. Nadalje pojašnjava kako je predmetni dio sustava prodan Mlađan servisu (II-tuženiku), a ne tužitelju osobno.

23. Svjedok JE iskazuje da se jedino sjeća da je negdje oko 2012. pomogao OE u prevoženju i dostavi klima uređaja koji je bio dosta težak. OE je starije životne dobi te je iz tog razloga na zamolbu pomogao. Sjeća se da su uređaj dovezli na neku lokaciju, iznijeli i odnijeli u dvorište kuće u kojoj je trebalo provesti montažu. To je sve u čemu je sudjelovao. Napominje da g. OE zna već dugi niz godina i da su u prijateljskim odnosima. Isto tako sjeća se kako mu je OE nakon nekoliko godina od predmetne dostave rekao da ima problem vezan za istu i podsjetio ga na predmetnu dostavu iz 2012.

24. Nadalje, sud je proveo dokaz strojarskim vještačenjem po vještaku Damiru Jelaviću koji u svom pisanom nalazu i mišljenju od 5. lipnja 2019. navodi kako prema stanju spisa proizlazi da tužitelj nije vršio redovne servise održavanja niti je osobu koja je, po njemu, pustila u rad navedenu pumpu, ikada zvao radi redovnog servisiranja pumpe u dvije godine rada iste pa isti zaključuje da je uzrok kvara toplinske pumpe loše održavanje, nepridržavanje uputstava za rad pumpe i prisilno puštanje u rad iste usprkos porukama u grešci sustava, a da šteta koja je proizašla iz kvara pumpe po ocjeni vještaka iznosi 37.321,00 kn (uključen PDV). Vještak također navodi kako račun na koji se tužitelj poziva nema stavku montaže te smatra da je II- tuženik pumpu isporučio tužitelju, ali ne i da je istu montirao.

25. Obzirom na istaknute prigovore tužitelja i II-tuženika vještak se usmeno očitovao na ročištu 11. veljače 2020. kojom prilikom je istaknuo kako smatra da je kvar predmetne pumpe uzrokovan neispravnim rukovanjem i nepoštivanjem uputstava za rad koje se ogleda u nepozivanju servisera u skladu sa uputstvima za upotrebu. Serviser se poziva jednom godišnje, a nepobitno je kako nije pozvan niti jednom prije nego je pumpa pokvarena pred istek druge godine rada. Također navodi i kako je i neispravna montaža mogla uzrokovati kvar no isti navodi kako nema saznanja tko je tu montažu i kako obavio. Nadalje, vještak se usmeno očitovao i na ročištu održanom dana 17. ožujka 2025. kojom prilikom je na upit punomoćnika stranaka naveo kako je loša ili pogrešna montaža toplinske pumpe mogla dovesti do kvara iste, jer sve što je pogrešno može dovesti do kvara, no je li bilo pogreške u postupanju on navedeno ne zna. Nadalje, navodi da je prema stanju spisa neodržavanje sustava dovelo do kvara toplinske pumpe, jer održavanje toplinske pumpe nije bilo uredno te navedeno predstavlja i njegovo mišljenje.

26. Sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Damira Jelavića u dijelu u kojem isti smatra kako II-tuženik nije montirao predmetni sustav grijanja-hlađenja jer je uvidom u račun na listu 5-6 spisa jasno vidljivo kako je naznačeno da se radi o instalaciji toplinske pumpe, za što sud ne treba imati posebna stručna znanja da bi utvrdio da se radi o montaži, dok je iz navedenog računa jasno vidljivo i da je jedna od stavki naznačenih i naplaćenih u iznosu od 2.500,00 kn puštanje sustava u pogon čime sud smatra kako je time utvrđeno da je upravo II-tuženik montirao i pustio u pogon predmetni sustav. Naime, nije životno i logično da je sustav pušten u pogon, a da prethodno nije montiran, dok montaža odnosno instalacija proizlazi upravo iz navedenog računa, kako je to prethodno navedeno. Nadalje, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Damira Jelavića u dijelu u kojem isti navodi kako isti smatra da i pogrešna montaža može dovesti do kvara no da on to nije utvrdio provedenim vještačenjem već da je kvar pumpe uzrokovan prema stanju spisa uslijed neodržavanja sustava, neispravnim rukovanjem i nepoštivanjem uputstava za rad koje se ogleda u nepozivanju servisera u skladu sa uputstvima za upotrebu. Naime, tužitelj nije pružio dokaz niti je predložio izvođenje dokaza iz kojih bi sud sa sigurnošću mogao utvrditi da je tužitelj barem jednom pozvao servisera za održavanje predmetnog sustava i navedene pumpe, a koja je od instalacije i puštanja u pogon radila gotovo dvije godine i to od kolovoza 2013. do lipnja 2015. kada je detektiran kvar pumpe od strane djelatnika I-tuženika. Neživotno i nelogično je da bi montaža predmetnog sustava time dovela do predmetnog kvara jer za zaključiti je da bi se tako velik kvar kakav se dogodio na predmetnoj pumpi, a koji je potvrdio i I- tuženik izlaskom na teren kod tužitelja, pokazao u vrlo kratkom roku nakon montaže ili se predmetni sustav zbog krive montaže ne bi niti mogao pokrenuti te da svakako navedeni sustav i pumpa ne bi mogle raditi gotovo dvije godine od montaže. Time sud smatra irelevantnom činjenicu da se tužitelj nije mogao sjetiti koja osoba je točno pustila predmetni sustav u pogon jer navedeno prema utvrđenjima iz postupka i prema nalazu i mišljenju vještaka nije niti u uzročnoj vezi sa predmetnim kvarom i sa nastalom štetom na koju tužitelj ukazuje ovim postupkom.

27. Slijedom navedenog, sud je prihvatio dio nalaza i mišljenja vještaka upravo u dijelu u kojem isti smatra da je do kvara pumpe došlo uslijed lošeg održavanja, nepridržavanje uputstava za rad pumpe i prisilnog puštanja u rad iste od strane tužitelja usprkos porukama u grešci sustava, a sve budući je predmetni nalaz i mišljenje sačinjen stručno, jasno i objektivno u skladu sa pravilima strojarske struke, a vještak je svojim naknadnim usmenim obrazloženjem otklonio sve istaknute prigovore i primjedbe na pisani nalaz i mišljenje, te stranke navedenom nalazu, nakon usmenog očitovanja vještaka, nisu isticale daljnje primjedbe.

28. Sud je prihvatio iskaz tužitelja u kojem isti navodi kako je predmetni sustav grijanja/hlađenja kupio kod II-tuženika, da je isti isporučen od strane II-tuženika, kao i da je navedeni sustav II-tuženik i montirao te da je netko od djelatnika II-tuženika isti pustio u pogon. Sud ne prihvaća iskaz tužitelja u dijelu u kojem isti navodi da je navedeni sustav pustio u pogon netko od djelatnika I-tuženika jer navedeno ne proizlazi iz svih ostalih iskaza danih tijekom postupka niti navedeno proizlazi iz priložene dokumentacije u spisu. Također, sud je prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem isti iskazuje da je predmetni sustav radio uz poteškoće, a da on iste nije nikada do predmetnog kvara prijavio nikome niti o istome postoji dokaz u spisu no upravo se u navedenom dijelu iskaza ogleda odgovornost tužitelja za neodržavanje predmetne pumpe i cijelog sustava, a za istaknuti je da tužitelj nije ukazao u čemu su se navedene poteškoće ogledale, ali ako ih je i bilo, iste očito nisu bile otežavajuće

1 0

za rad sustava jer je isti radio gotovo pune dvije godine od puštanja u pogon. Sud nije prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem isti tvrdi kako nikada nije sam pokušao pokrenuti sustav nakon što je pokazivao grešku u radu obzirom je u ponovljenom iskazu isti navedeno ipak iskazao i to da je sam pokušao pokrenuti navedeni sustav više puta. Sud ne prihvaća iskaz tužitelja dan na ročištu 14. prosinca 2021. (6 godina nakon pokretanja postupka) u dijelu u kojem tvrdi da mu je djelatnik II-tuženika rekao da sam ponovno pokrene sustav jer navedeno nije niti spomenuo u prvom iskazu koji je dao 11. veljače 2020. (5 godina nakon pokretanja postupka), jer je životno i logično da je sjećanje bolje što je bliže navedenom događaju, uz napomenu da je tužbu između ostalog podignuo i protiv II-tuženika. Sud smatra da je time utvrdio niz nedosljednosti u iskazu tužitelja, čime je njegov iskaz prihvaćen samo djelomično, a kako je to prethodno pojašnjeno.

29. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka ĐE i UE obzirom su isti iskazivali životno i logično, te u međusobnom suglasju kao i u suglasju sa priloženom dokumentacijom u spisu (radni nalog broj 18/2015, račun broj 96/17, e-mail korespondencija sa lista 7-8 spisa) gdje je vidljivo da je navedeni sustav grijanja/hlađenja tužitelj kupio kod II-tuženika, no iz iskaza oba svjedoka ne proizlazi tko je montirao navedeni sustav niti tko je isti pustio u pogon. Naime, sam tužitelj ne zna tko je osoba koja je sustav pustila u pogon već navodi kako mu se osoba predstavila kao djelatnik I-tuženika o čemu u spisu nema nikakvih pisanih dokaza u smislu radnog naloga ili izdavanja garancije nakon utvrđenih ispunjenih preduvjeta koji su potrebni da bi uređaj bio pušten u pogon i da bi mu se izdala valjana garancija, ali je isti naknadno naveo da je II-tuženik doveo osobu za koju je tužitelju rekao da je ovlaštena za puštanje predmetnog sustava u pogon, a koji dio iskaza tužitelja je i sud prihvatio kako je to prethodno navedeno. Iz iskaza oba svjedoka također proizlazi i da su djelatnici I-tuženika na poziv tužitelja nakon nastalog kvara izašli na teren radi utvrđenja problema te da su mu se potom putem e-maila obratili sa uputama koji dijelovi nedostaju i da su izašli tužitelju u susret na način da su mu dio dijelova i radova ponudili odraditi besplatno. Također, sud je prihvatio iskaz svjedoka UE i u dijelu u kojem isti navodi kako je tužitelj gospodinu OE (odgovorna osoba II-tuženika) rekao da je sam pokušao sustav ponovno pokrenuti te da je tražio grešku na internetu, jer je navedeno priznao i tužitelj u svom iskazu.

30. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka BE u dijelu kojim isti opisuje način rada tvrtke I-tuženika obzirom je isti iskazivao životno i logično te je isti detaljno opisano način tko kupuje robu, tko istu instalira i tko ju potom pušta u pogon kao i koje je preduvjete potrebno ispuniti za izdavanje valjane garancije na navedenu robu. U ostalom dijelu iskaza sud isti nije cijenio obzirom svjedok nema neposrednih saznanja o predmetnom uređaju/sustavu grijanja, instalaciji i puštanja u pogon istog niti o poteškoćama na koje tužitelj u ovom postupku ukazuje.

31. Sud nije posebno cijenio iskaz svjedoka JE obzirom isti nema neposrednih saznanja o predmetu ovog postupka te je iz iskaza istog nejasno kome je isti zajedno sa vlasnikom tvrtke II-tuženika dostavio klimu, kada (spominje samo 2012. godinu što nije godina na koju se odnosi ovaj postupak jer je sustav kupljen 2013.), gdje, je li ista samo dostavljena ili je i montirana i tko je navedenu montažu napravio, a niti ima saznanja da je ista potom puštena u pogon.

32. Odredbom čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) propisano je da onaj tko drugome uzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je odredbom čl. 1046. ZOO-a propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Uzročnost kao

1 1

pretpostavka odgovornosti za štetu jest veza između štetne radnje, kao uzroka, i nastale štete, kao posljedice. Od više mogućih uzroka koji mogu biti u bližoj ili daljoj vezi s nastalom štetom uzima se u obzir onaj koji je pravno relevantan, jer je adekvatan i tipičan. Tipičan je onaj uzrok koji redovno dovodi do određene štete, za koji životno iskustvo pokazuje da uzrokuje određene štetne posljedice. Isključuju se svi događaji koji su na određeni način ušli u kompleks uzroka koji su prethodili šteti, ali nisu tipični za nastanak takve štete. Nadalje, neimovinsku štetu čini već sama povreda prava osobnosti (povreda časti, ugleda, gubitak dijela tijela itd.), a pretrpljeni bolovi i strah, izazvani štetnom radnjom, samo su mjerilo težine povrede prava osobnosti i uzimaju se u obzir pored drugih relevantnih okolnosti pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade, ali samo i onda ukoliko je osnov predmetnog potraživanja dokazan, što ovdje nije slučaj.

33. Sukladno čl. 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). U konkretnom slučaju tužitelj osim na imovinsku štetu upire i na povredu prava osobnosti koje se prema mišljenju tužitelja ogleda u povredi prava na duševno zdravlje i to zbog duševne boli uslijed osjećaja nezadovoljstva, bijesa, ogorčenosti, povrijeđenosti koju je tužitelj doživio zbog ponašanja štetnika, koji su jakog intenziteta i traju do danas, a da je imao i duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti, nemogućnosti spavanja, odmora i rada u vlastitom domu uslijed neadekvatnog grijanja/hlađenja prostorije koje smanjenje životnih aktivnosti je dugotrajno više od godine dana.

34. Nadalje, odgovornost za štetu jest odnos u kojem je jedna strana dužna popraviti prouzročenu štetu drugoj strani, a druga je strana ovlaštena zahtijevati takav popravak, dok su pretpostavke odgovornosti za štetu subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu – subjekt koji je odgovoran za štetu odnosno štetnik, što bi u ovom slučaju bili I i II-tuženik prema mišljenju tužitelja, a onaj koji zahtijeva odštetu oštećenik, u konkretnom slučaju tužitelj. Sljedeća pretpostavka odgovornosti za štetu jest štetna radnja štetnika – tj. štetnik mora počiniti štetnu radnju, a što je u ovom slučaju, kako to tužitelj navodi, kvar na pumpi tužitelja koju su po mišljenju istog uzrokovali I i II-tuženik i da su takvim postupanjem nanijeli imovinsku štetu tužitelju u vidu nastale štete na pumpi kao i neimovinsku koja se ogleda u povredi prava na duševno zdravlje i na smanjenje životnih aktivnosti kako je to prethodno pojašnjeno, te potom šteta koja mora nastati na strani oštećenika, što bi ovdje bila šteta na pumpi kao imovinska šteta i povreda prava osobnosti kao neimovinska šteta na koju tužitelj ukazuje.

35. Sljedeća pretpostavka odgovornosti jest uzročna veza (kauzalni neksus) – izvršena štetna radnja koja mora kao uzrok proizvesti određenu štetu kao posljedicu, a to je u predmetnom slučaju prema mišljenju tužitelja, gore opisano ponašanje I i II- tuženika (loš proizvod, neispravna montaža i puštanje u pogon) koja je dovelo do nastanka štete tužitelju u smislu kvara na pumpi, te do povrede prava osobnosti tužitelja. Naime, bez postojanja uzročne veze između štetne radnje i štete nema niti štetnikove odgovornosti za štetu. Uzročna veza se ne predmnijeva, već oštećenik mora dokazati njezino postojanje. Kauzalni neksus predstavlja vezu koja mora postojati između štetne radnje i štete tako da se šteta javlja kao posljedica štetne radnje. Posljednja pretpostavka odgovornosti jest protupravnost štetne radnje koja bi se ogledala u gruboj nepažnji i namjeri I i II-tuženika da se navedenim postupanjem uslijed nepravilne montaže ili lošeg proizvoda nanese šteta tužitelju. Osim toga za napomenuti je da protupravnost ima svoje objektivne elemente (štetna je radnja protivna nekom pravnom pravilu) i svoje subjektivne elemente (štetna je radnja počinjena krivnjom štetnika). Sukladno čl. 1049. ZOO-a krivnja postoji kad je štetnik prouzročio štetu namjerno ili nepažnjom pri čemu sud ukazuje kako je namjera

1 2

najteža vrsta krivnje jer kad je riječ o namjeri, to znači da štetnik želi uzrok, a to je štetna radnja, ali i posljedicu, a što je šteta prouzročena drugoj osobi. Da bi se utvrdilo da je štetnik postupao namjerno, zahtijeva se da je štetnik postupao znajući i hotimice. Nadalje, nepažnja je druga vrsta krivnje koja se za razliku od namjere određuje objektivno pri čemu se ponašanje učinitelja uspoređuje s ponašanjem drugih ljudi da bi se utvrdilo je li učinitelj pridao nužnu pažnju tj. onu pažnju koja je redovita i uobičajena u kontaktu među ljudima pri čemu razlikujemo krajnju nepažnju ili grubu nepažnju i običnu nepažnju. Krajnjom/grubom nepažnjom postupa onaj štetnik koji u svom ponašanju nije upotrijebio ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek, pri čemu se radi o vrlo nerazumnom ponašanju pa se po pravnim posljedicama krajnja nepažnja često izjednačava sa namjerom.

36. Sud ovdje ukazuje da utvrđivanje postojanja, trajanja i intenziteta navedenih elemenata bez utvrđenog osnova tužbenog zahtjeva, odnosno nastale štete na način opisan u tužbi, odnosno samo na temelju subjektivne percepcije i doživljaja stranke omogućilo bi pogodovanje težnjama koje nisu spojive sa naravi i društvenom svrhom pravične naknade štete u smislu čl. 1100. st. 2. ZOO-a, pa kako je dakle postojanje protupravnosti štetne radnje, kao i same štetne radnje koja bi se zbila na opisani način, a što tužitelj nije dokazao te time niti uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i eventualno nastale štete koja kao takva nije niti dokazana, a što sve kako je prethodno navedeno predstavlja pretpostavke odgovornosti za štetu prema čl. 1045. ZOO-a, to je u nedostatku iste valjalo odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

37. Naime, sud ukazuje kako u provedenom postupku utvrđeno da je I-tuženik prodao valjan sustav grijanja/hlađenja zajedno sa predmetnom pumpom II-tuženiku te iz provedenih dokaza ne proizlazi da je navedeni sustav uključujući i navedenu pumpu imao ikakve nedostatke niti je tužitelja navedeno dokazao tijekom ovog postupka, da je navedeni sustav i pumpu II-tuženik po zamolbi tužitelja pribavio, isporučio, montirao i pustio u pogon, da je naknadno kod tužitelja pristupila osoba za koju je II-tuženik rekao da je osoba ovlaštena na poduzimanje takve radnje, da je potom sustav radio gotovo dvije godine od instalacije u kolovozu 2013. do lipnja 2015. (dakle dvije sezone grijanja 2013. i 2014. te gotovo tri sezone hlađenja 2013., 2014. i početak ljeta 2015.) kada je tužitelj prijavio kvar, da tužitelj nije pozivao servis radi redovnog održavanja sustava unutar gotovo dvije godine rada iste ili ako je primijetio bilo kakve poteškoće, da je tužitelj kada je na ekranu sustava bila istaknuta obavijest o greški, samostalno pokušavao osposobiti navedeni sustav hlađenja/grijanja slijedom čega je došlo do predmetnog kvara na pumpi, da je I- tuženik izašao na teren, utvrdio nedostatke na koje je upozorio tužitelja i ponudio istome dio radova odraditi besplatno, na što tužitelj nije pristao, čime ovaj sud smatra kako tužitelj nije dokazao odgovornost ni I niti II-tuženika za nastali kvar na pumpi jer suprotno navodima tužitelja, isti ničime nije dokazao da je bilo kakvo postupanje I ili II-tuženika uzrokovalo neispravnost i u konačnici kvar predmetne pumpe, a što bi prema mišljenju tužitelja za posljedicu imalo i povredu prava osobnosti tužitelja. Navedeno ne proizlazi niti iz priložene dokumentacije u spisu, kako je to sud prethodno pojasnio, niti iz iskaza svjedoka ĐE i UE koji su jedini svjedoci koji su o navedenom imali neka neposredna saznanja, a pogotovo ne proizlazi iz provedenog strojarskog vještačenja jer je upravo vještak Damir Jelavić u svom nalazu i mišljenju naveo kako smatra da je do kvara pumpe došlo upravo uslijed lošeg održavanja, nepridržavanje uputstava za rad pumpe i prisilnog puštanja u rad iste usprkos porukama u grešci sustava. Nadalje, sud smatra da je II-tuženik izvršio montažu navedenog sustava te da je isti pustio u pogon, no vještak nije utvrdio uzročnu vezu između montaže predmetnog sustava i nastalog kvara jer kako je to prethodno navedeno, uzrok kvara leži u lošem održavanju od strane tužitelja, nepridržavanju uputstava za rad pumpe i prisilnog puštanja u rad iste

1 3

usprkos porukama u grešci sustava. Naime, tužitelj također ničime u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a nije dokazao da je barem jedan servis odrađen na navedenom sustavu u razdoblju od kada je pušten u pogon u kolovozu 2013. pa do kvara u lipnju 2015. Također, sud ističe kako je predmetni sustav radio gotovo dvije godine pa je teško za povjerovati da bi sustav uopće mogao biti pušten u pogon ili uopće raditi nakon neispravne montaže te bi se u tom slučaju, po mišljenju ovog suda takav nedostatak pokazao odmah na početku puštanja u pogon navedenog sustava.

38. Nadalje, sud ukazuje kako se sukladno odredbi čl. 35. Ustava Republike Hrvatske svakome jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti. Svaka povreda prava osobnosti ne mora uvijek stvarati i pravni odnos odgovornosti za neimovinsku štetu, a u smislu obveze novčane naknade odnosno svaka povreda prava osobnosti ne mora nužno imati za posljedicu obvezu štetnika za isplatu pravične novčane naknade, jer za to trebaju biti ispunjene potrebne pretpostavke, a to je, kao što je već navedeno, da takvu isplatu opravdava težina povrede i okolnosti slučaja. Cijeneći sve pravno relevantne okolnosti o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva u ovom slučaju u odnosu na povredu prava dostojanstva prema ocjeni ovog suda ne radi se o takvoj povredi jer su navodi tužitelja o takvoj vrsti povrede paušalni, a tužitelj je trebao dokazati neugodnosti kojima je bio izložen u konkretnom slučaju, što isti nije dokazao pa nije dokazao niti da je pretrpio takvu štetu koja bi opravdavala dosuđivanje naknade za povredu prava osobnosti.

39. Zaključno, a cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, za reći je da je kod tužitelja moguće došlo do neugodnosti jer nikome nije ugodno da se nađe u ljetnim vrućinama bez adekvatnog sustava rashlađivanja prostora u kojem živi on i njegova obitelj, potom eventualno nastali dodatni troškovi radi rješavanja navedene situacije, kao i nezadovoljstvo proizašlo iz cjelokupne situacije u kojoj se tužitelj našao u mjesecu lipnju 2015., no u kontekstu činjenice da je provedenim vještačenjem utvrđeno, kao i iskazima danim tijekom postupka i što je i sam tužitelj iskazao da je samostalno pokušao ponovno pokrenuti predmetni sustav u rad nakon čega je došlo do navedenog kvara, to je upravo na tužitelju isključiva odgovornost za navedeni kvar, pa sve i da je tužitelj dokazao odgovornost I i II-tuženika, a što ovaj sud smatra da nije, tada i bez obzira na subjektivne osjećaje tužitelja da je postupanjem I i II- tuženika nakon što je došlo do kvara i nakon što im se tužitelj obratio za pomoć, došlo do takve povrede, sud smatra kako tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje glede povrede prava osobnosti, niti je u isto uvjerio sud, budući nije predočio činjenice iz kojih proizlazi konkretna, opisana i individualizirana sumnja da je u pitanju povreda prava osobnosti.

40. Budući u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao niti jedan od elemenata pretpostavci za odgovornost za štetu, od samog štetnika, štetne radnje, nastale štete, uzročne veze i protupravnosti, kako za neimovinsku tako i za imovinsku štetu, to nema mjesta primjeni odredbe čl. 1045. ZOO-a, pa kako nije utvrđena osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, to nema mjesta niti raspravljanju o visini tužbenog zahtjeva. Prema odredbi članka 19. stavak 1. i 2. ZOO-a svaka fizička osoba ima pravo na zaštiti svojih prava osobnosti pod pretpostavkama uređenim zakonom. Pod pravima osobnosti razumijevaju se pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr. 41. Time sud smatra kako nije povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja koje se ogleda u povredi prava osobnosti, te da bi istom nastala neimovinska šteta u smislu čl. 19. st. 2. u svezi s čl. 1046. ZOO-a.

42. Slijedom svega navedenog, valjalo je tužitelja odbiti sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti, čime je odlučeno kao u izreci ove presude.

1 4

43. Kako je tužitelj odbijen u pogledu glavnog potraživanja, to je isti odbijen i u pogledu sporednih potraživanja, kako zakonskih zateznih kamata na utuženo potraživanje tako i u pogledu troškova postupka, čime je odlučeno kao u izreci presude.

44. O troškovima postupka I-tuženika sud je odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a koji su odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 148/09, 142/12, 108/14, 126/22, 138/23, dalje Tarifa) i zatraženom trošku prema predanom troškovniku te vrijednosti predmeta spora od 5.241,42 eura. Slijedom navedenoga I-tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu, sastav podnesaka od 16.7.2019., 27.6.2024., te trošak zastupanja na ročištima dana 30.11.20215., 13.6.2016., 10.10.2017., 6.3.2018., 16.4.2018., 5.4.2019., 11.2.2020., 8.2.2021., 29.4.2021., 14.12.2021., 14.2.2023., 17.4.2023.14.11.2024. i 17.3.2025. za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura, potom za pristup na ročište 5.4.2017., 12.1.2023., 16.1.2025. i 14.2.2025. za svaku radnju u iznosu od po 50,00 eura, čemu je valjalo pridodati PDV 25% što ukupno iznosi 4.500,00 eura, čime je odlučeno kao u toč. II. izreke.

45. I-tuženiku nije priznata zatražena visina troška za pristup na ročišta 5.4.2017., 12.1.2023., 16.1.2025. i 14.2.2025. obzirom su ista odgođena prije početka raspravljanja, čime stranka ima pravo na 25% od zatražene visine, a što je sud I- tuženiku priznao za svaku radnju u iznosu od po 50,00 eura kako je to prethodno navedeno u točki 42. obrazloženja.

46. O troškovima postupka II-tuženika sud je odlučio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a koji su odmjereni sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 148/09, 142/12, 108/14, 126/22, 138/23, dalje Tarifa) i zatraženom trošku prema predanom troškovniku te vrijednosti predmeta spora od 5.241,42 eura. Slijedom navedenoga tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu, sastav podnesaka od 12.10.2016., 22.5.2018.,10.7.2019., te trošak zastupanja na ročištima dana 30.11.2015., 13.6.2016., 6.3.2018., 4.4.2019., 11.2.2020., 8.2.2021., 29.4.2021., 14.12.2021., 14.2.2023., 17.4.2023., 12.12.2023. i 17.3.2025. za svaku radnju u iznosu od po 200,00 eura, potom za sastav podneska od 18.4.2016., 21.12.2017. i za pristup na ročište 5.4.2017., 12.12.2023., 14.11.2024., 16.1.2025. i 14.2.2025. za svaku radnju u iznosu od po 50,00 eura, čemu je valjalo pridodati PDV 25% što ukupno iznosi 4.187,50 eura, čime je odlučeno kao u toč. II. izreke.

47. II-tuženiku nije priznata zatražena visina troška za pristup na ročišta 14.2.2025. obzirom je isto odgođeno prije početka raspravljanja, čime stranka ima pravo na 25% od zatražene visine, a što je sud II-tuženiku priznao u iznosu od 50,00 eura kako je to prethodno navedeno u točki 44. obrazloženja.

48. Odluka o tijeku zateznih kamata na trošak parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 19. svibnja 2025.

Sudac:

Violeta Veselić

1 5

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi pisano u tri istovjetna primjerka putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. tužitelju po pun. uz pristojbu za presudu

2. I-tuženiku po pun.

3. II-tuženiku po pun.

U Zagrebu, dana 19. svibnja 2025. godine

Viši sudski savjetnik-specijalist: Lidija Đogaš Batovanja