REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1672/2024-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice GNP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Jurišićeva 4, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 6. svibnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te punomoćnika tuženika, dana 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 758416 od 31. srpnja 2007. sklopljenog između prednika tuženika Volksbank d.d., kao kreditora, i tužiteljice GNP, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužiteljice platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, koja je sadržana u točki 11.1. navedenog Ugovora, kojom je ugovoreno da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora.

II Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. isplatiti tužiteljici GNP iznos od 319,88 EUR sa zateznim kamatama od 9. svibnja 2012. do isplate, po kamatnoj stopi, za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.487,04 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s prednikom tuženika Volksbank d.d., kao kreditorom, dana 31. srpnja 2007. sklopila Ugovor o kreditu broj: 758416, kojim joj je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 25.885,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Kredit je ugovoren za kupnju vozila za osobne potrebe tužiteljice, te je ga je ona prijevremeno u cijelosti otplatila 9. svibnja 2012., za što je tuženiku platila naknadu u iznosu od 2.410,10 kn. Tvrdi da prednik tuženika, prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao, niti je ugovorom utvrdio egzaktne parametre temeljem kojih bi tužiteljica mogla znati kolika će biti njezina obveza ukoliko prijevremeno otplati kredit. Sporna ugovorna odredba iz točke 11.1. Ugovora govori samo o uvjetima dogovorenim s kreditorom u slučaju prijevremenog vraćanja kredita sukladno Odluci o kamatama i naknadama kreditora, tako da je prednik tuženika tom ugovornom odredbom sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita, bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica smatra da je navedena ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna i radi toga što je neodrediva, pa je i cijena/činidba neodrediva, slijedom čega je predložila da sud navedenu ugovornu odredbu utvrdi ništetnom i naloži tuženiku da joj isplati naplaćeni joj iznos navedene naknade od 319,88 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od dana 9. svibnja 2012. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu, te je istaknuo prigovor zastare, jer tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala, a ako bi se radilo o stjecanju bez osnove, u kojem slučaju je zastarni rok pet godina od dana sklapanja ništetnog pravnog posla, petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu, slijedom čega smatra da je svakako nastupila zastara potraživanja tužiteljice. Osporio je i da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, jer je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila potpuno poslovno sposobna te je svjesno potpisala Ugovor o kreditu, koji je i solemniziran, kojom prilikom joj je javni bilježnik razjasnio njegov sadržaj. Smatra da se mora se uzeti u obzir da je tuženik kreditna institucija - banka, zbog čega tuženik podliježe specifičnom ekonomskom i pravnom režimu te da se ne bi stoga moglo ustvrditi da bi tuženik prijevremenom otplatom dobio na raspolaganje cjelokupni preostali iznos kredita ranije no što je to bilo predviđeno otplatnim planom, pa da stoga tuženik ne bi mogao trpjeti štetne posljedice. Takva bi tvrdnja možda mogla biti opravdana u slučaju drugih subjekata pravnog prometa, no ne i u slučaju tuženika kao kreditne institucije. Naime, trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se likvidonosna i kamatonosna struktura bilance tuženika, s obzirom da prijevremenom otplatom tuženik mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi tuženik još uvijek ima dugoročnu obvezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja. Ova operacija ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje neto kamatnih prihoda tuženika. Slijedom navedenog, ustvrdio je da trpi štetu u vidu izravnog umanjenja aktive s posljedicom neusklađenosti bilance i rizika kažnjavanja od nadležnih tijela sukladno važećem zakonodavstvu i gubitka marže kao posljedice uvjeta na tržištu u vrijeme prijevremene otplate. Smatra da je naknada za prijevremenu otplatu ugovorena u nerazmjerno manjem iznosu od stvarno nastale štete za tuženika, pa je stoga razvidno da je postupanje tuženika utemeljeno na zakonu te da navedena odredba nije i ne može biti ništetna. Zaključno tuženik ističe da se prilikom sklapanja Ugovora oslonio na to da će tužiteljica u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a kao sredstvo svoje zaštite definirao je naknadu od 3% od preostalog nedospjelog iznosa glavnice. Tako određeni iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete, koja će mu u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, što predstavlja legitimno i zakonito sredstvo zaštite. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva smatra da tužiteljica nije dokazala osnovu tužbenog zahtjeva, pa nema mjesta raspravljanju o visini, te je predložio odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, uz naknadu tuženiku troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u prometnu karticu po kreditu, Ugovor o kreditu broj 758416 od 31. srpnja 2007. (dalje: Ugovor), izveden je dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Darku Prpiću, te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporno, a isto i proizlazi iz sadržaja Ugovora, tj. da su isti sklopili tužiteljica, kao korisnik kredita, i pravni prednik tuženika Volksbank d.d., kao kreditor, kao i da je istim tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 25.885,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate (točka 1. Ugovora), s ugovorenom kamatnom stopom od 5,30% godišnje (točka 2.1. Ugovora), koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika. Iz istog proizlazi i da se točkom 6.1. Ugovora korisnik obvezao platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn, koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Proizlazi i da je točkom 11.1. ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita na pisani zahtjev korisnika, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora. Nije sporno niti da se na predmetni odnos ne primjenjuju utvrđenja suda iz postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu posl.br. P-1401/2012 kojom su pravomoćno utvrđene povrede prava potrošača od strane, između ostalih, i tuženika, koje se odnose na kredite s valutnom klauzulom u CHF, i to na odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, dok u istom postupku nije utvrđivana ništetnost sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

6. Iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju vozila, a da se radi o potrošačkom ugovoru proizlazi iz okolnosti da je isti tužiteljica podigla kao fizička osoba i to radi kupnje vozila marke Toyota koje joj je bilo potrebno za privatne svrhe, kako to proizlazi iz njenog iskaza koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i uvjerljiv. Ovo s obzirom na čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, dalje: ZZP/07), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nadalje, iz njezinog iskaza proizlazi i da su je iz autokuće Toyota centar, u kojoj je odabrala vozilo, uputili u Volksbank d.d., jer su s njima imali suradnju, tako da nije imala mogućnost izbora banke u kojoj će podići kredit. Kada je došla u banku, pred njom je isprintan ugovor i dan joj na potpis, tako da nije bilo pregovaranja o bilo kojoj ugovornoj odredbi. Ugovor je letimice pročitala, a obzirom da nije pravne struke mnogi su joj pojmovi bili nejasni, a priznala je da nije tražila posebno objašnjenje, niti joj je djelatnik banke išta posebno objasnio. Jedino se bila interesirala za mogućnost kredita u EUR, ali joj je bilo rečeno da to ne dolazi u obzir. Ništa joj nije rečeno vezano za ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita odnosno, kako i zašto se i u kojem iznosu naplaćuje. Kako je rata sve više rasla, prijevremeno je zatvorila kredit, te nije odmah shvatila da joj je naplaćena naknada, jer joj je bilo rečeno koji ukupan iznos mora podmiriti.

7. Iz nalaza i mišljenja vještaka, na koji stranke nisu imale primjedbi te ga i sud prihvaća kao nepristrano i obrazloženo te sukladno pravilima struke, proizlazi da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit na dan 9. svibnja 2012. Ukoliko bi uzeli u obzir nedospjelu glavnicu na dan prijevremene otplate kredita 9. svibnja 2012. i od nje izračunali 4,00% dobili bi iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita od 385,95 CHF, odnosno kunska protuvrijednost prema srednjem tečaju HNB-a na dan prijevremene otplate kredita iznosi 2.410,10 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 kn) iznosi 319,88 EUR, a što i proizlazi iz prometne kartice po kreditu.

8. Dakle, u postupku je utvrđeno da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom obrascu ugovora, da tužiteljici iz sporne odredbe nije bilo jasno da u slučaju prijevremene otplate kredita ona tuženiku mora podmiriti naknadu, jer je u istoj navedeno samo da je prijevremena otplata moguća u skladu s uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora, niti joj je to djelatnik tuženika objasnio kakve će imati obveze u slučaju prijevremene otplate kredita, a isto tako tom odredbom nije bilo definirano u kojoj visini će ista biti naplaćena. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornim.

9. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

10. Glede ništetnosti sporne ugovorne odredbe za istaknuti je da je odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 97. ZZP/07, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 102. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 99. ZZP/07. Nadalje, navedena odredba u smislu obveze tužiteljice na plaćanje troškova i naknada u slučaju prijevremene otplate kredita nije određena jer je spornom odredbom samo ugovorena mogućnost prijevremene otplate sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama, tako da tužiteljici iz iste nije moglo biti jasno da je u obvezi platiti naknadu u tom slučaju, a niti joj je moglo bilo jasno u kojoj visini, jer nije navedeno konkretno koji su to uvjeti za prijevremenu otplatu kredita, nit da postoji obveza plaćanja naknade i u kojoj visini, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, za koju je utvrđeno da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za prijevremenu oplatu kredita u relativno visokom iznosu od naplaćenih 319,88 EUR. Pritom je za istaknuti i da tuženik nije niti dokazao da bi ti troškovi odgovarali izvršenoj usluzi, odnosno šteti koju je eventualno pretrpio prijevremenom otplatom, niti je dokazao da bi ta šteta bila predvidiva i da ju je opravdano mogao unaprijed regulirati tom ugovornom odredbama, ali sve i da je, i u tom slučaju bi se radilo o ništetnoj odredbi, jer tužiteljica nije unaprijed bila upoznata s istom (tuženik nije dokazao niti da je tužiteljica bila upoznat s navedenom Odlukom), u ugovoru nije određeno na koje troškove i štetu se naknada odnosi, niti je određena njena visina, odnosno, kao što je već navedeno, radi se o neodređenoj obvezi. Stoga je odredba spornog ugovora, kojom je tuženik za sebe ugovorio plaćanje te naknade, bez da je istovremeno precizno odredio na što se ta naknada odnosi i u kojoj visini ju je tužiteljica u obvezi platiti nedovoljno određena te, imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koja dužniku nije jasna ili je ne može predvidjeti. Tuženik je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu trebao objasniti razloge naplate te naknade i upoznati tužiteljicu s njenom visinom, pojedinačno o tome pregovarati i na taj joj način omogućiti, kao potrošaču, da pristane na takve odredbe ili odbije njihovo ugovaranje. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO, jer je za tužiteljicu ugovorena obveza za koju ne zna na što se konkretno odnosi te je neizvjesna njena visina, a s obzirom na visinu nametnute obveze, dovela je do značajne neravnoteže u ugovornom odnosu.

12. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio spornu odredbu ništetnom, s obzirom da Ugovor može opstati bez te odredbe.

13. Sukladno odredbi 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe (8. ožujka 2024.) proteklo više od 5 godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je ona u ovom postupku zatražila da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za usluge kreditora, utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice, koja je usmjerena na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

14. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita od 319,88 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. st. 1. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana naplate naknade, odnosno 9. svibnja 2012., do isplate. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknade pripada tužiteljici jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je bila upoznata s tim na što se naknada odnosi, u kojoj visini i zašto baš u toj se naplaćuje.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

16. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7 toč. 1. (100 bodova), sastav podneska od 22. kolovoza 2024. po Tbr. 8. toč. 1. (100 bodova), trošak sastava podneska od 12. veljače 2025. po Tbr. 8. toč. 4. (25 bodova), zastupanja na ročištima od 3. prosinca 2024. i 6. svibnja 2025., oba po Tbr. 9. toč. 1. (2x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 225,00 EUR, trošak vještačenja u iznosu od 200,00 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i presudu u iznosu od 66,36 EUR. Nije joj priznat trošak sastava podneska od 24. travnja 2025. kao nepotreban, jer se tužiteljica podneskom od 12. veljače 2025. već očitovala na navode odgovora na tužbu, u kojem je bio istaknut prigovor zastare, pa se u tom podnesku mogla i trebala očitovati i na taj prigovor. Isto tako joj za sastav podneska od 12. veljače 2024. nije priznata nagrada po Tbr. 8. toč. 1., jer je istim podneskom nepotrebno ponovno postavljen tužbeni zahtjev kao u tužbi, već joj je priznata nagrada po Tbr. 8. toč. 4., tj. za očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka, i to imajući u vidu da je u istom samo navedeno da nema primjedbi na nalaz i mišljenje.

17. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 1.487,04 EUR, i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

18. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 19. svibnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika