Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], CG

Poslovni broj: P-260/2023-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja FG, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici iz Čakovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz OD Glamuzina&Grošeta d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 10.travnja 2025. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 19.svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. , Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da isplati tužitelju FG iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove kamate i tečaja, u iznosu 4.004,38 EUR (30.171,51 kn) ,sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos :

11,31 EUR od od 01.12.2007. do isplate

11,20 EUR od 01.01.2008.

11,09 EUR od 01.02.2008.

10,98 EUR od 01.03.2008.

10,86 EUR od 01.04.2008.

10,75 EUR od 01.05.2008.

16,43 EUR od 01.06.2008.

16,25 EUR od 01.07.2008.

16,07 EUR od 01.08.2008.

15,89 EUR od 01.09.2008.

15,71 EUR od 01.10.2008.

25,08 EUR od 01.11.2008.

15,35 EUR od 01.12.2008.

27,97 EUR od 01.01.2009.

30,14 EUR od 01.02.2009.

31,01 EUR od 01.03.2009.

37,35 EUR od 01.04.2009.

37,61 EUR od 01.05.2009.

32,72 EUR od 01.06.2009.

29,02 EUR od 01.07.2009.

29,60 EUR od 01.08.2009

31,06 EUR od 01.09.2009.

30,57 EUR od 01.10.2009.

28,44 EUR od 01.11.2009.

31,48 EUR od 01.12.2009.

33,85 EUR od 01.01.2010.

37,37 EUR od 01.02.2010.

36,13 EUR od 01.03.2010.

41,00 EUR od 01.04.2010.

39,66 EUR od 01.05.2010.

41,23 EUR od 01.06.2010.

57,60 EUR od 01.07.2010.

53,79 EUR od 01.08.2010.

63,95 EUR od 01.09.2010.

59,93 EUR od 01.10.2010.

53,71 EUR od 01.11.2010.

65,66 EUR od 01.12.2010.

80,97 EUR od 01.01.2011.

69,46 EUR od 01.02.2011.

72,97 EUR od 01.03.2011.

67,61 EUR od 01.04.2011.

68,10 EUR od 01.05.2011.

88,73 EUR od 01.06.2011.

90,36 EUR od 01.07.2011.

105,99 EUR od 01.08.2011.

96,61 EUR od 01.09.2011.

86,36 EUR od 01.10.2011.

80,97 EUR od 01.11.2011.

79,94 EUR od 01.12.2011.

84,32 EUR od 01.01.2012.

88,09 EUR od 01.02.2012.

88,36 EUR od 01.03.2012.

85,26 EUR od 01.04.2012.

86,85 EUR od 01.05.2012.

87,86 EUR od 01.06.2012.

85,37 EUR od 01.07.2012.

85,64 EUR od 01.08.2012.

83,70 EUR od 01.09.2012.

79,85 EUR od 01.10.2012.

83,31 EUR od 01.11.2012.

84,81 EUR od 01.12.2012.

83,23 EUR od 01.01.2013.

75,79 EUR od 01.02.2013.

81,52 EUR od 01.03.2013.

81,72 EUR od 01.04.2013.

79,02 EUR od 01.05.2013.

71,31 EUR od 01.06.2013.

70,79 EUR od 01.07.2013.

72,27 EUR od 01.08.2013.

74,83 EUR od 01.09.2013.

78,50 EUR od 01.10.2013.

76,09 EUR od 01.11.2013.

do isplate svih navedenih iznosa,i to od dospijeća do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena,a od 1.kolovoza 2015.pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.212,96 eura ,sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate,prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je sa tuženikom dana 19.10.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj: 218-50-3734220. Tužitelj se poziva na presude Visokog trgovačkog suda odnosno Vrhovnog suda RH po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača u kojima je već pravomoćno utvrđeno da su odredbe o ugovorima o kreditu u osam banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba, među kojima je i tuženik, a kojim odredbama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke – tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene, pa tako i ništetne, radi čega nije potrebno ponovno provoditi dokazni postupak da li su odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu tuženika nepoštene, odnosno ništetne. Tužitelj se poziva na čl.81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača , na odluku VTS RH , broj: Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014. , kao i na odredbu čl.29. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog predložio je sudu da donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 28.745,09 kuna.

2. Podneskom od 14.1.2025. tužitelj je sredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

3. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da su parnične stranke čl.12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika , te da je primjenom pravila o opće mjesnoj nadležnosti isto tako nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Glede pozivanja tužitelja na presude VTS RH broj: Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine tuženik navodi da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu odnosno ukoliko sud zauzme suprotan stav da tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba. Tuženik se poziva na odredbe čl. 96. st.1. i 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.godine. Ističe da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF jasna, razumljiva, lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo i nije suprotna Načelu savjesnosti i poštenja čime bi se uzrokovala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tvrdi da su tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanog kredita uz tečaj CHF na koje je tužitelj pristao i podnio zahtjev za kredit u CHF. Nadalje, tužitelj je mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, dakle tužitelj i tuženik su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Glede promjenjive kamatne stope tuženik smatra da je ista tužitelju bila lako uočljiva , jasna i razumljiva slijedom čega nije dopušteno ocjenjivati njenu poštenost. Tuženik je prilikom formiranja i promjene kamatnih stopa uzimao u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke , a koji su neovisni o poslovnoj politici banke. Dakle, banka visinu kamatnih stopa određuje u zavisnosti od tekućih tržišnih prilika cijene novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu. Nadalje tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare , te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije i tužitelju naloži da tuženiku nadoknadi prouzročen parnični trošak uz zatezne zakonske kamate.

4. Nakon provedenog postupka dana 7.6.2022. Općinski sud u Čakovcu donio je presudu , poslovni broj: P-549/2019-31 na koju presudu je tuženik uložio žalbu , te je Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici dana 23.veljače 2023. , poslovni broj. Gž-1359/22-4 donio rješenje kojim se uvažava žalba tuženika , te se presuda Općinskog suda u Čakovcu , poslovni broj: P-549/2019-31 od 7.lipnja 2022. ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu. Iz navedenog rješenja razvidno je da je prvostupanjska presuda ukinuta s obzirom da se iz obrazloženja nije moglo utvrditi na temelju kojih konkretnih odredbi je sud prvog stupnja utvrdio da je neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti, da nije dao nikakve razloge koji dio presuđenog iznosa se odnosi na preplaćenu kamatu, a koji dio na preplaćenu valutu radi čega se ne može ispitati osnovanost dosuđenog iznosa koji je dužan platiti tuženik, a ujedno nije saslušana djelatnica banke MG na okolnost da li je obavijestila tužitelja o posljedicama i rizicima kredita vezano uz tečaj CHF, a radi čega je potrebno saslušati predloženu svjedokinju i ponovno ocijeniti sve već tijekom postupka izvedene dokaze. U nastavku postupka prvostupanjski sud donio je rješenje kojim se odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Čakovcu, provedena je dopuna vještačenja, saslušan je kao svjedok javni bilježnik ĆG, dok je tuženik odustao od saslušanja svoje djelatnice MG.

5. U dokaznom postupku izvršen je uvid u nalaz vještaka Natalije Jambrečić (list 5-7 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 13-31 spisa), podnesak tuženika (list 35-41 spisa), podnesak tužitelja (list 42-45 spisa), predmetni ugovor o kreditu uz solemnizaciju istog (list 48-52 spisa), otplatni plan ( list 54-56 spisa), prijepis knjigovodstvene kartice ( list 59-62 spisa), podnesak tužitelja (list 63 i 66 spisa), nalaz i mišljenje vještaka Slađane Srnec , mag.oec. (list 69 – 99 spisa), podnesak tuženika (list 106-108 spisa), podnesak tužitelja (list 110 i list 111-112 spisa), podnesak tuženika s prilozima ( list 113-128 spisa), podnesak tužitelja (list 129-131 spisa), očitovanje vještaka od 20.prosinca 2021. (list 136-139 spisa), podnesak tužitelja (list 140-143 spisa), ovosudnu presudu broj: P-549/19-31 od 7.lipnja 2022. (list 156-164 spisa), žalbu tuženika s prilozima (list 167-301 spisa), odgovor na žalbu (list 305-307 spisa), rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici , broj: Gž-1359/2022-4 od 23.veljače 2023. (list 312-318 spisa), ovosudno rješenje od 7.4.2023. (list 320-324 spisa), očitovanje vještaka od 7.travnja 2023. (list 339-343 spisa), očitovanje vještaka od 20.4.2023. (list 345-357 spisa), žalbu tuženika na ovosudno rješenje od 7.4.2023. (list 358-388 spisa), rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, broj: Gž-521/2023 od 24.svibnja 2024. (list 392-394 spisa), podnesak tužitelja od 25.11.2024. (list 402-403 spisa), očitovanje vještaka od 10.prosinca 2024. (list 408-412 spisa), podnesak tužitelja od 14.1.2025. (list 415-417 spisa), te je saslušan svjedok ĆG, javni bilježnik i tužitelj FG u svrhu dokazivanja, dok je tuženik na ročištu dana 10.travnja 2025. odustao od saslušanja svjedoka MG.

6. Svjedok ĆG je izjavio da se sjeća svih ugovora koji su bili solemnizirani, bili su vezani uz kredite. Ne sjeća se koji su bili iznosi pojedinih ugovora o kreditima, ili kakve su bile kamate, no zna da su se svi ugovori čitali. U pravilu nisu imali nikakvih negativnih reakcija od strane stranaka, samo u jednom slučaju od sklapanja ugovora odustala je fizička osoba, što se ne odnosi na ovdje nazočnog tužitelja, u manjem postotku znali su odustati ili obrti ili d.o.o., time da su strankama i dva puta znali naznačiti da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali se nisu mogli izjasniti da li će ista i koliko rasti ili padati.

7. Tužitelj FG je izjavio da mu je kredit trebao za kupovinu novog auta, s obzirom da supruga ima problema s kralješnicom, pa su željeli kupiti povišeno vozilo. Kada je bio u banci bilo mu je rečeno da ode u salon vozila Auto shop, da oni imaju punomoćnika u navedenom salonu, te su on i supruga otišli u isti , izabrali vozilo i ta gospođa ih je uputila sa dokumentacijom koju im je dala da ode u svoju firmu kako bi se utvrdila njegova financijska sposobnost, te su mu u firmi dali potvrdu da nema nikakvih drugih kredita, i o visini prihoda, s kojom potvrdom se je vratio u navedeni salon vozila. Ta gospođa mu je tada pročitala ugovor koji je bio tipski ugovor, time da je ugovor već bio unaprijed sastavljen i popunjen osim roka otplate. Oni su prvo htjeli rok otplate na pet godina, no ta gospođa im je predložila otplatu na 7 godina, kako bi im rata bila niža, a s obzirom da im je sin upravo završio fakultet bili su u nepovoljnoj financijskoj situaciji, radi čega su pristali na otplatu od 7 godina. Tom prilikom nije im ništa objašnjeno vezano uz promjenjivu kamatnu stopu, navedena gospođa iz auto salona kazala im je da samo pročitaju ugovor, to je sve išlo brzo kao na traci. Oni su ustvari tražili kredit u kunama, no ta gospođa u auto salonu im je predložila kredit u CHF navodeći da je to najbolje, da to sada svi uzimaju i oni su joj vjerovali. Nije bio spominjan termin valute utočišta i ne zna što to znači utočište. Isto tako nije kazala koju valutu i na koji način štiti HNB. Ta gospođa odnijela je ugovor u banku, te ga je nazvala i kazala kada može ići k bilježniku. On ugovor nije imao kod sebe, već je predmetni ugovor bio kod javnog bilježnika. Ne sjeća se sa sigurnošću, valjda je bilježnik pročitao ugovor. Pročitao je ugovor, mislio je da je sve korektno i pošteno. Kad je bio kod javnog bilježnika nije bio prisutan nitko iz banke. Kada su mu isplaćena sredstva kredita, ta gospođa ga je nazvala da si može podići auto, a sad se više nije sjećao da li je otplatni plan dobio od nje, ili je po isti išao u banku. U otplatnom planu sve rate kredita bile su iste. Kada su podigli vozilo morao je kopirati knjižicu vozila, i original je morao ostaviti u banci, dok je njemu ostala kopija. Prva rata kredita iznosila je oko 1.560,00 kuna mjesečno i takva rata je sa manjim oscilacijama od nekih cca 10,00 kuna bila kroz narednih godinu i pol dana, nakon toga počele su rasti rate kredita i došlo je do 2.400,00 kuna mjesečno. Išao je pitati u banku za razlog, zna da se je i svađao glede visine rate. Kazali su da je do porasta došlo zbog promjene kamate i kursne razlike. Bili su u fazi da prodaju predmetno vozilo, no s obzirom da je knjižica vozila bila deponirana u banci nisu ga mogli prodati do kraja otplate. Zna da su, nakon otplate od pet godina razmišljali da uzmu neki drug kredit gotovinski, da otplate predmetni kredit, u banci su mu kazali da moraju raditi neke izračune, koje bi on trebao posebno platiti, radi čega su odustali od drugog kredita. Kredit je plaćao putem trajnog naloga. Vozilo su kupili za odlazak na posao i zbog osobnih potreba. U to vrijeme nije imao ni obrt, ni firmu, supruga i on su bili oboje zaposleni, on je radio u HT-u, a supruga u Trgocentru. Predmetni kredit nije bio konvertiran.

8. Stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Slađana Srnec, mag.oec., je u svom nalazu od 10.travnja 2021. navela da utvrđena razlika između iznosa kunske protuvrijednosti anuiteta po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema tečaju CHF u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan korištenja kredita naspram iznosa anuiteta koji je tužitelj u kunskoj protuvrijednosti stvarno plaćao tužitelju tijekom otplate kredita iznosi 28.745,13 kuna ukoliko se uvažavaju preplate kamata i manje plaćena kamata odnosno 30.171,51 kuna ako se uvažavaju samo preplate kamata. Na navedeni nalaz i mišljenje tužitelj nije imao primjedbi, dok je tuženik naveo da nema primjedbi na matematički izračun.

9. U očitovanju od 20.12.2021. vještakinja je navela da se datumi preplate kamata i tečaja ne moraju poklapati, te se pozvala na već ranije izrađeni nalaz. Po nalogu suda da razluči utuženo potraživanje s osnova preplaćene kamate , te posebno s osnova preplaćene valute vještakinja se očitovala 10.4.2024. navodeći da preplata kamata u odnosu na početne uvjete iznosi 6.780,31 HRK po početnom tečaju odnosno 1.457,70 CHF. Utjecaj tečaja kao razlika stvarno plaćenih anuiteta po tekućem tečaju i anuiteta po početnom tečaju iznosi 21.964,82 kune. U dopuni nalaza i mišljenja od 19.travnja 2024. vještakinja navodi da utvrđena razlika više uplaćenog iznosa u kunama zbog promjene kamatne stope i tečaja iznosi 28.745,13 kuna ako se uvažavaju preplate kamata i manje plaćenih kamata odnosno 3.815,13 eura. Vještakinja navodi da u tijeku otplate nije bilo manje plaćene kamate. Neto preplata tečaja u odnosu na početni tečaj iznosi 2.915,21 euro , a predstavlja razliku između 3.104,52 eura i 189,31 euro negativnih tečajnih razlika.

10. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 19.7.2024..god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.

11. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

12. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

13. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 25.028,09 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 5,20 %, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke.

14. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.

15. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećeni, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., Pž-6632/2017 od 14.6.2018., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

16. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

17. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.

18. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

19. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

20. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

21. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

22. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

23. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

24. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

25. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

26. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

27. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

28. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

30. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

31. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

32. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak ).

33. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

34. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 04. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 04. travnja 2012.god., tužitelj je još uvijek otplaćivao sporni kredit, te je za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012.

35. Naime, tužba je i za potraživanje isplate s osnova razlike preplate po osnovi jednostrano promjenjive kamate podnesena prije nego je nastupila zastara prava na utuženje koje bi nastupilo sa danom 13. lipnja 2019.god., a tužba je podnesena prije nastupa zastare za to potraživanje dana 12.6. 2019.god.

36. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19.

37. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

38. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

39. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.

40. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.

41. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.

42. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

43. Tužitelji su u svom iskazu ostali kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.

44. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

45. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

46. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

47. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

48. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

49. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

50. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

51. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

52. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

53. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

54. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

55. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

56. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

57. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

58. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

59. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

60. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

61. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

62. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

63. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

64. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

65. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

66. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

67. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

68. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

69. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba.

70. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

71. Tužitelj je sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 14.1.2025.

72. Tuženik nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka niti dopuni istog , a niti se očitovao na sređen tužbeni zahtjev od 14.1.2025.

73. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Slađane Srnec jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.

74. Ovaj sud je sukladno odredbi čl. 190. st.3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe kojom je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja uskladila ( povećala) svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka jer ga bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što je u skladu sa zaključkom predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VS RH, broj:

Su-IV-162/2021 od 26.studenog 2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

75. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

76. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.

77. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

78. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.

79. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 15.1.2021., 25.4.2022., 14.1.2025., u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1), sastav podneska od 20.5.2021. i 25.11.2024. (Tbr.8.3. Tarife) u iznosu od 100,00 za svaki podnesak, sastav podneska od 30.10.2019., 13.2.2021., 11.3.2021., 12.5.2021., 10.12.2021. i 4.4.2025. ( Tbr.8.4. Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 28.5.2020., 21.1.2021., 14.12.2021., 28.4.2022., 10.4.2025. ( Tbr.9/1) u iznosu od 200,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, zastupanje na ročištima za objavu presuda dana 7.6.2022. i 19.5.2025. ( Tbr.9.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura za svako zastupanje, što ukupno iznosi 2.800,00 eura, troškove financijsko knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 185,81 eura, trošak vještačenja od 58,07 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 84,54 eura i za presudu u P-549/19 u iznosu od 84,54 eura, a što ukupno iznosi 3.212,96 eura. Naime, sukladno Tbr. 8. Tarife odvjetniku u prvostupanjskom postupku pripada nagrada kao za tužbu po Tbr.7. za četiri obrazložena podneska, za obrazložene podneske ( Tbr.8.3.) odvjetniku pripada nagrada od 50 % iz Tbr.7. , a za sastav ostalih podnesaka ( Tbr. 8.4. ) odvjetniku pripada 25 % nagrade iz Tbr. 7.

80. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

Čakovec, 19.svibnja 2025.

Sutkinja:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.