Poslovni broj: P-507/2021-44

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nada Magdić , odvjetnica iz Ogulina , B. Frankopana 8 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici AU, DU, ČUV , MU i Filip Dogan ,svi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 27. studenog 2024. u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice Ilije Boića, odvjetnika iz Zaboka i punomoćnika tuženika Filipa Dogana, odvjetnika iz Zagreba, dana 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I,Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od 17. travnja 2022. i 22. travnja 2024.

II. O d b i j a se kao neosnovan tužbenu zahtjev tužiteljice ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji glasi :

,,Utvrđuje se da su: ugovor o namjenskom kreditu broj 3208854403 sklopljen dana 12.04.2007. godine i dodatak ugovoru o kreditu broj 3208854406/1 sklopljen dana 04.01.2016. godine, oba između tužiteljice ČU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg Bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473 ništetni, te se nalaže tuženiku da tužiteljici isplati novčani iznos od 72.867,37 eura, u roku od 15 dana.“

III. Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici: ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 16.138,24 EUR s zakonskim zateznim kamatama, koje teku i to :

-na iznos od 4,03 EUR od 1. 2. 2008. do isplate,

-na iznos od 8,25 EUR od 1. 4. 2008. do isplate,

-na iznos od 8,25 EUR od 1. 4. 2008. do isplate,

-na iznos od 11,67 EUR od 1.10. 2008. do isplate,

-na iznos od 33,37 EUR od 1.11. 2008. do isplate,

-na iznos od 12,93 EUR od 1.12. 2008. do isplate,

-na iznos od 51,71 EUR od 1. 1. 2009. do isplate,

-na iznos od 57,49 EUR od 1. 2. 2009. do isplate,

-na iznos od 76,49 EUR od 1. 3. 2009. do isplate,

-na iznos od 48,87 EUR od 1. 4. 2009. do isplate,

-na iznos od 48,39 EUR od 1. 5. 2009. do isplate,

-na iznos od 43,50 EUR od 1. 6 .2009. do isplate,

-na iznos od 46,30 EUR od 1. 7. 2009. do isplate,

-na iznos od 39,02 EUR od 1. 8. 2009. do isplate,

-na iznos od 43,92 EUR od 1. 9. 2009. do isplate,

-na iznos od 36,11 EUR od 1. 10. 2009. do isplate,

-na iznos od 40,84 EUR od 1. 11. 2009. do isplate,

-na iznos od 41,71 EUR od 1. 12. 2009. do isplate,

-na iznos od 56,29 EUR od 1. 1. 2010. do isplate,

-na iznos od 66,02 EUR od 1. 2. 2010. do isplate,

-na iznos od 62,32 EUR od 1. 3. 2010. do isplate,

-na iznos od 76,84 EUR od 1. 4. 2010. do isplate,

-na iznos od 83,85 EUR od 1. 5. 2010. do isplate,

-na iznos od 104,99 EUR od 1. 6. 2010. do isplate,

-na iznos od 119,94 EUR od 1. 7. 2010. do isplate,

-na iznos od 100,57 EUR od 1. 8. 2010. do isplate,

-na iznos od 157,02 EUR od 1. 9. .2010. do isplate,

-na iznos od 132,53 EUR od 1.10. 2010. do isplate,

-na iznos od 1.671,37 EUR od 28.10. 2010. do isplate,

-na iznos od 137,38 EUR od 1.11. 2010. do isplate,

-na iznos od 162,74 EUR od 1.12. 2010. do isplate,

- na iznos od 198,86 EUR od 1. 1. 2011. do isplate,

-na iznos od 158,51 EUR od 1. 2. 2011. do isplate,

-na iznos od 169,44 EUR od 1. 3. 2011. do isplate,

-na iznos od 152,80 EUR od 1. 4. 2011. do isplate,

-na iznos od 187,57 EUR od 1. 5. 2011. do isplate,

-na iznos od 219,10 EUR od 1. 6. 2011. do isplate,

-na iznos od 223,76 EUR od 1. 7. 2011. do isplate,

-na iznos od 371,30 EUR od 1. 8. 2011. do isplate,

-na iznos od 231,73 EUR od 1. 9. 2011. do isplate,

-na iznos od 215,27 EUR od 1.10. 2011. do isplate,

-na iznos od 219,38 EUR od 1.11. 2011. do isplate,

-na iznos od 217,56 EUR od 1.12. 2011. do isplate,

-na iznos od 237,03 EUR od 1. 1. 2012. do isplate,

-na iznos od 245,43 EUR od 1. 2. 2012. do isplate,

-na iznos od 245,74 EUR od 1. 3. 2012. do isplate,

-na iznos od 237,73 EUR od 1. 4. 2012. do isplate,

-na iznos od 242,31 EUR od 1. 5. 2012. do isplate,

-na iznos od 249,79 EUR od 1. 6. 2012. do isplate,

-na iznos od 240,59 EUR od 1. 7. 2012. do isplate,

-na iznos od 241,97 EUR od 1. 8. 2012. do isplate,

-na iznos od 227,16 EUR od 1. 9. 2012. do isplate,

-na iznos od 232,59 EUR od 1.10. 2012. do isplate,

-na iznos od 242,60 EUR od 1.11. 2012. do isplate,

-na iznos od 240,69 EUR od 1.12. 2012. do isplate,

-na iznos od 244,25 EUR od 1. 1. 2013. do isplate,

-na iznos od 231,03 EUR od 1. 2. 2013. do isplate,

-na iznos od 227,14 EUR od 1. 3. 2013. do isplate,

-na iznos od 241,15 EUR od 1. 4. 2013. do isplate,

-na iznos od 221,00 EUR od 1. 5. 2013. do isplate,

-na iznos od 218,76 EUR od 1. 6. 2013. do isplate,

-na iznos od 215,43 EUR od 1. 7. 2013. do isplate,

-na iznos od 220,16 EUR od 1. 8. 2013. do isplate,

-na iznos od 226,38 EUR od 1. 9. 2013. do isplate,

-na iznos od 233,62 EUR od 1.10. 2013. do isplate,

-na iznos od 235,54 EUR od 1. 11. 2013. do isplate,

-na iznos od 242,46 EUR od 1.12. 2013. do isplate,

-na iznos od 232,88 EUR od 1. 1. 2014. do isplate,

-na iznos od 195,60 EUR od 1. 2. 2014. do isplate,

-na iznos od 198,88 EUR od 1. 3. 2014. do isplate,

-na iznos od 197,42 EUR od 1. 4. 2014. do isplate,

-na iznos od 191,07 EUR od 1. 5. 2014. do isplate,

-na iznos od 189,29 EUR od 1. 6. 2014. do isplate,

-na iznos od 195,18 EUR od 1. 7. 2014. do isplate,

-na iznos od 201,23 EUR od 1. 8. 2014. do isplate,

-na iznos od 201,91 EUR od 1. 9. 2014. do isplate,

-na iznos od 203,78 EUR od 1.10. 2014. do isplate,

-na iznos od 210,30 EUR od 1.11. 2014. do isplate,

-na iznos od 211,93 EUR od 1. 12. 2014. do isplate,

-na iznos od 212,70 EUR od 1. 1. 2015. do isplate,

-na iznos od 213,19 EUR od 1. 2. 2015. do isplate,

-na iznos od 213,19 EUR od 1. 3. 2015. do isplate,

-na iznos od 213,19 EUR od 1. 4. 2015. do isplate,

-na iznos od 213,19 EUR od 1. 5. 2015. do isplate,

-na iznos od 213,19 EUR od 1. 6. 2015. do isplate,

-na iznos od 213,19 EUR od 1. 7. 2015. do isplate,

-na iznos od 213,19 EUR od 1. 8. 2015. do isplate i

-na iznos od 213,19 EUR od 1. 9. 2015. do isplate,

za razdoblje od 1. 1. 2008. do 30. 6. 2011. po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 1. 7. 2011. do 31. 7. 2015. po stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2015. po stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 1. 1. 2016. do 30. 6. 2016. po stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 1. 7. 2016. do 31.12. 2016. po stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 1. 1. 2017. do 30. 6. 2017. po stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 1. 7. 2017. do 31. 12. 2017. po stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 1. 1. 2018. do 30. 6. 2018. po stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 1. 7. 2018. do 31. 12. 2018. po stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 1. 1. 2019. do 30. 6. 2019. po stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 1. 7. 2019. do 31. 12. 2019. po stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 1. 1. 2020. do 30. 6. 2020. po stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 1. 7. 2020. do 31.12.2020. po stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 1. 1. 2021. do 30. 6. 2021. po stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 1. 7. 2021. do 31.12. 2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 1. 1.2022. do 30. 6. 2022. po stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 1. 7. 2022. do 31.12. 2022. po stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 1. 1. 2023. do 30. 6. 2023. po stopi od 5,50% godišnje, a nakon toga po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Tuženiku : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici: ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.983,05 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 19. svibnja 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa , koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa , koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice ČU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 132,72 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 9.750,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužiteljica ČU u tužbi tvrdi da je sa tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 12. travnja 2007. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208854403, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 211.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate kredita, na rok otplate od 30 godina, a Ugovorom o kreditu ugovorena je valuta CHF za glavnicu po srednjem tečaju banke, za mjesečne anuitete, za izračun kamate, kao i zatezne kamate, s time da je tužiteljica nakon primitka obavijesti tuženika o mogućnosti konverzije predmetnog kredita sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15 ) prihvatila konverziju te sa tuženikom sklopila dana 4. siječnja 2016. Dodatak ugovoru o kreditu, kojim je suglasno utvrđeno da stanje neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 159.616,47 CHF, odnosno 99.495,88 EUR, da na isti dan stanje preplate iznosi 56.009,38 kuna i da je mjesečni anuitet u iznosu od 745,86 EUR, a da je preostali rok otplate kredita 209 mjeseci te tužiteljica tvrdi da je dana 8. siječnja 2016. predmetni kredit otplatila u cijelosti, s time da je tužiteljica radi isplate obračunate i naplaćene kamate iznad redovne ugovorene, u pravnoj stvari pod poslovnim brojem P-712/2015 kod Općinskog suda u Zlataru podnijela protiv tuženika tužbu te je pravomoćnom presudom od dana 30. lipnja 2017. odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice te nadalje tužiteljica tvrdi da je presudom poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda , u istom trgovačkom sporu potvrđena presuda poslovni broj P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u vremenskom razdoblju od 1.studenog 2004. do 31. prosinca 2008., koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ugovaranjem valute – švicarskog franka uz koju je vezana glavnica promjenom – povišenjem tečaja CHF, tužiteljici više obračunao, kako slijedi: za studeni 2008. iznos od 79,03 kuna, za siječanj 2009. iznos od 110,57 kuna, za veljaču 2009. iznos od 153,30 kuna, za ožujak 2009. iznos od 174,94 kuna, za travanj 2009. iznos od 124,23 kuna, za svibanj 2009. iznos od 117,05 kuna, za lipanj 2009. iznos od 37,43 kuna, za siječanj 2010. iznos od 14,51 kuna, za veljaču 2010. iznos od 79,74 kuna, za ožujak 2010. iznos od 62,94 kuna, za travanj 2010. iznos od 172,66 kuna, za svibanj 2010. iznos od 144,73 kuna, za lipanj 2010. iznos od 252,80 kuna, za srpanj 2010. iznos od 566,23 kuna, za kolovoz 2010. iznos od 495,36 kuna, za rujan 2010. iznos od 763,11 kuna, za listopad 2010. iznos od 13.451,06 kuna, za studeni 2010. iznos od 532,34 kuna, za prosinac 2010 iznos od 1.003,78 kuna, za siječanj 2011. iznos od 1.213,31 kuna, za veljaču 2011. iznos od 1.062,86 kuna,za ožujak 2011. iznos od 1.085,85 kuna, za travanj 2011. iznos od 978,08 kuna, za svibanj 2011. iznos od 1.012,50 kuna, za lipanj 2011. iznos od 1.382,99 kuna, za srpanj 2011. iznos od 1.435,90 kuna, za kolovoz 2011. iznos od 1.923,88 kuna, za rujan 2011. iznos od 1.774,49 kuna, za listopad 2011. iznos od 1.541,14 kuna, za studeni 2011. iznos od 1.535,89 kuna, za prosinac 2011. iznos od 1.511,13 kuna, za siječanj 2012. iznos od 1.597,08 kuna, za veljaču 2012. iznos od 1.691,68 kuna, za ožujak 2012. iznos od 1.695,37 kuna, za travanj 2012. iznos od 1.637,41 kuna, za svibanj 2012. iznos od 1.662,27 kuna, za lipanj 2012. iznos od 1.698,36 kuna, za srpanj 2012. iznos od 1.661,46 kuna, za kolovoz 2012. iznos od 1.665,65 kuna, za rujan 2012. iznos od 1.631,69 kuna, za listopad 2012. iznos od 1.567,92 kuna, za studeni 2012. iznos od 1.647,86 kuna, za prosinac 2012. iznos od 1.677,53 kuna, za siječanj 2013. iznos od 1.667,06 kuna, za veljaču 2013. iznos od 1.552,86 kuna, za ožujak 2013. iznos od 1.633,81 kuna, za travanj 2013. iznos od 1.653,10 kuna, za svibanj 2013. iznos od 1.618,32 kuna, za lipanj 2013. iznos od 1.513,11 kuna, za srpanj 2013. iznos od 1.448,12 kuna, za kolovoz 2013. iznos od 1.507,75 kuna, za rujan 2013. iznos od 1.549,14 kuna, za listopad 2013. iznos od 1.653,26 kuna, za studeni 2013. iznos od 1.597,71 kuna, za prosinac 2013. iznos od 1.624,21 kuna, za siječanj 2014. iznos od 1.646,23 kuna, za veljaču 2014. iznos od 1.385,52 kuna, za ožujak 2014. iznos od 1.425,15 kuna, za travanj 2014. iznos od 1.404,81 kuna, za svibanj 2014. iznos od 1.365,25 kuna, za lipanj 2014. iznos od 1.347,38 kuna, za srpanj 2014. iznos od 1.355,22 kuna, za kolovoz 2014. iznos od 1.405,01 kuna, za rujan 2014. iznos od 1.455,86 kuna, za listopad 2014. iznos od 1.451,35 kuna,za studeni 2014. iznos od 1.476,89 kuna, za prosinac 2014. iznos od 1.513,58 kuna, za siječanj 2015. iznos od 1.498,64 kuna, za veljaču 2015. iznos od 1.519,42 kuna, za ožujak 2015. iznos od 1.519,42 kuna, za travanj 2015. iznos od 1.519,42 kuna, za svibanj 2015. iznos od 1.519,42 kuna, za lipanj 2015. iznos od 1.519,42 kuna, za srpanj 2015. iznos od 1.519,42 kuna, za kolovoz 2015. iznos od 1.519,42 kuna i za rujan 2015. iznos od 1.519,42 kuna i nadalje tužiteljica napominje da je kod ugovora o kreditu roba iznos kredita, a kamata je cijena ugovora i time bitan element tog ugovora i kamatu ili kamatnu stopu, koju je tuženik primjenjivao iznad redovne ugovorene, on je mijenjao jednostranom odlukom bez da je s tužiteljicom pregovarao i ugovorio parametre i metode izračuna tih parametara pa je takva promjenjiva kamata utvrđena nepoštenom i ništetnom te jednako tako glede valute obveze, zakonom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava u odnosu prema stranoj valuti, međutim, u trgovačkom je sporu utvrđeno da je nepoštena i ništetna ugovorna odredba u kojoj je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, jer banka kao trgovac nije informirala potrošača o svim potrebnim parametrima za tu valutu niti o činjenici da švicarski franak nije stabilna valuta, a prema načelu restitucije svaka ugovorna strana mora vratiti jedna drugoj ono što je primila na temelju ništetnog pravnog posla i s obzirom da su utvrđene nepoštenim i ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ugovorenoj valuti švicarskog franka uz koju je vezana glavnica, tužiteljica smatra da su ugovor o kreditu i dodatak ugovoru o kreditu u cijelosti ništetni tako da tužiteljica tužbom traži utvrđenje ništenosti u cijelosti Ugovora o namjenskom kreditu broj 3208854403 sklopljen dana 12. travnja 2007. i Dodatka ugovoru o kreditu broj 3208854406/1 sklopljen dana 4. siječnja 2016, oba između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika ništetni te da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog Ugovora i Dodatka ugovoru o kreditu , kao i da tuženik naknadi tužiteljici troškove parničnog postupka ,a ako sud nađe da ovako postavljen tužbeni zahtjev nije osnovan, u smislu odredbe čl. 188. st. 2. ZPP-a tužiteljica predlaže da sud, budući da je tuženik povrijedio odredbe članka 3. ZOO-a o ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu te temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu mijenjao tečaj ugovorene valute, primjenom odredbi članka 1111. ZOO-a/05 o stjecanju bez osnove odnosno osnove koja je kasnije otpala, presudom naloži tuženiku isplatu iznosa od 104.532,81 kuna, zajedno sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

2.

Tužiteljica je dana 17. travnja 2023. nakon nalaza i mišljenja financijskog vještaka precizirala tužbeni zahtjev , kojim traži pod tuženika isplatu iznosa od 16.138,24 EUR /121.593,59 kuna s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa dok su ostali tužbeni zahtjevi ostali neizmijenjeni.

3. Tužiteljica je nakon dopune nalaza i mišljenja podneskom od 22. travnja 2024. precizirala tužbeni zahtjev na način da je tuženik u slučaju da sud utvrdi ništetnost navedenih ugovora dužan platiti tužiteljici ukupni iznos od 72.867,37 EUR dok u ostalom tužbeni zahtjevi ostaju neizmijenjeni.

4. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visine, izračun te činjenice i razloge kojima je tužiteljica obrazložila svoju tužbu u ovom sporu te tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose koji su predmet zahtjeva tužiteljice, a dospjeli su prije 9. prosinca 2016., zatim tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a budući se potrošačka svrha ne podrazumijeva, na tužiteljici je teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača i tuženik ističe prigovor presuđene stvari , jer je tužiteljica već vodila postupak protiv tuženika pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem: P- 712/2015 u odnosu na isti Ugovor o kreditu, odnosno radi utvrđenja ništetnosti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te je u predmetu poslovni broj: P-712/2015 donesena pravomoćna presuda kojom je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom i tužiteljica se nije žalila na navedenu presudu te tuženik tvrdi da s obzirom da sud po službenoj dužnosti pazi na ništetnost kako Ugovora o kreditu , kao cjeline tako i pojedinih odredbi ugovora, to tuženik ističe da je eventualno naslovni sud u (prvo pokrenutom) postupku poslovni broj: P-712/2015 (ukoliko je smatrao da ništetnost promjenjive kamatne stope i/ili valutne klauzule dovodi do ništetnosti cijelog ugovora, što tuženik izričito osporava) mogao utvrditi ništetnost cijelog ugovora, ali naslovni sud to nije učinio i opstojnošću postavljenog tužbenog zahtjeva na ništetnost cijelog ugovora u ovom predmetu ustvari bi se dva puta odlučivalo o dva identična (paralelna) postupka oko ništetnosti Ugovora kao cjeline i to prvi put u postupku poslovni broj : P-712/2015 koji je pravomoćno okončan i gdje sud nije našao po službenoj dužnosti ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i ništetnost cijelog ugovora i ovaj gdje sud također pazi po službenoj dužnosti na ništetnost ugovora pa se radi o presuđenoj stvari i tuženik predlaže da naslovni sud bez daljnjeg razmatranja, a nakon uvida u predmet poslovni broj: P-712/2015, u tome dijelu odbaci tužbu tužiteljice , a podredno glede tvrdnje tužiteljice o ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu, a koji se temelji na odredbama koje uređuju promjenjivost ugovorene kamate stope i valutne klauzule nije osnovan i nema uporište u EU-a i hrvatskom pravu zaštite potrošača, kao ni mnogobrojnim odluka hrvatskih sudova, uključujući odlukama koje su proizašle iz kolektivnog spora, na koji se tužiteljica (očito selektivno) poziva i nadalje tuženik upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1172/2018 u kojoj se navodi : „U ovom slučaju potrebno je utvrditi može li se ugovor održati na snazi bez djelomično ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (…) Tu odredbu je ovaj sud protumačio i primijenio na način da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba prema kojima se redovne kamatne stope mijenjanju sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora.“ dok prema stajalištu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz presude poslovni broj: Pž-6632/2017 proizlazi da ništetnost cijelog ugovora o kreditu ne dolazi u obzir:„Stoga, budući da su prema odredbi članka 1065. ZOO/91 i članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovoren zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.“ te tuženik ističe da u nizu pravomoćnih presuda u pojedinačnim parnicama pokrenutim od strane tužitelja-potrošača sudovi su jasno zauzeli stav o neosnovanosti zahtjeva za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu , a tuženik upućuje i na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. koje je za sve sudove obvezujuće, navedeno je između ostaloga i: ,,Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su pojedine nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti“ i isto tako tuženik navodi i stav suda Europske unije izražen u presudi od 3. listopada 2019. poslovni broj: C-260/18, Č, t. 39.: „Kao drugo, imajući na umu odredbu članka 6. st. 1. Direktive 93/13 u dijelu kojim propisuje da ugovor i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez nepoštenih odredaba, očito je da cilj zaštite koju predviđa ova direktiva nije utvrditi ništetnim sve i cijele ugovore, već „zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se ponovno uspostavlja jednakost između potonjih, pri čemu se precizira da se predmetni ugovor mora, u načelu, održati bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih odredbi.“, s time da tuženik dodatno ističe kako tužiteljica niti jednom riječju ne navodi niti ne tvrdi da je Dodatak Ugovoru sklopljen suprotno ZID ZPK pa je nejasno koji je to razlog zbog kojeg bi naslovni sud (suprotno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u oglednom sporu) utvrdio predmetni Dodatak Ugovoru ništetnim , a i tuženik posebno ističe da je kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,, Narodne novine '' br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“), s obzirom na to da su tužiteljica i tuženik 4. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i sve tužiteljičine uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama ZID ZPK/15. i tuženik ukazuje na to da je sukladno čl. 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK/15, te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama pa prema tome na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa zakonom, s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor, a konverzija kredita, nastupila je: na temelju očitovanja volje tužiteljice koja se kreditno zadužila uz valutnu klauzulu u CHF, da se njezin kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, i to nakon što je tužiteljica u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobila od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate, u brojčanom iznosu pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u čl. 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita i početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom , koju je tuženik primjenjivao na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu i iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu te ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku kredita, ovisno koji je od dva moguća, zakonom propisana slučaja, nastupio pri čemu na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač i takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga, radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi te je tuženik bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužiteljice da konvertira svoj kredit, što je ona i učinila pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15 pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužiteljica stavljena u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate tako da je , dakle tužiteljica svojom slobodnom voljom, prihvatila konverziju i sklapanjem dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužiteljice i tuženika nastao je pravni odnos, koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije, koju mu banka nije mogla uskratiti tako da je sklopljeni pravni posao povodom tužiteljičina prihvata konverzije, koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužiteljice riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije, na način propisan zakonom i taj pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope i njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužiteljica (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote, a taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženika , ali je on po svemu postupio u skladu s zakonom te je tuženik pri tome po ZID ZPK/15 bio dužan napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“ te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ koji uključuju, „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“, a banka je klijentu (ovdje tužiteljici ) bila dužna dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu pa tako ako tužiteljici ponuda nije odgovarala, nije trebala prihvatiti konverziju i tuženik pojašnjava da se sklapao spomenuti pravni posao , koji je po sili zakonskog uređenja uključivao:promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće, na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, zatim utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazuma o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa, dakle, sklapanjem dodatka, tužiteljica i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u, koji je konverzijom ab initio, otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor), temeljem koje je tužiteljica stekla na zakonu utemeljeno potraživanje preplate i kako su voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena , kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor) tako da tužiteljica više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a u potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. , koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. iz čega proizlazi daljnji zaključak ako je tužiteljica iz bilo kojeg razloga smatrala da joj zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njezinom mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji tada nije trebao prihvatiti konverziju, koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u ZID ZPK/15, a tužiteljica je, za razliku od tuženika imala punu slobodu izbora, kojom se i koristila pa stoga su i razlozi na koje se tužiteljica konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu pravno nerelevantni, jer je tužiteljica prethodno prihvatila ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao i u takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima, a u slučaju prakse Europskog suda ( ECJ) treba istaknuti kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj, jer konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR, u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužiteljice i tuženika na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju , a u Hrvatskoj nijednom potrošaču pa tako ni tužiteljici nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud, ni zakonodavac, a ponajmanje tuženik , s time da tuženik tvrdi da odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, na koju se tužiteljica poziva, prihvaćena je u odnosu na procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornog tužbenog zahtjeva i zadržavanja pravnog interesa postaviti takav tužbeni zahtjev nakon konverzije. i u konkretnom predmetu, pozivanje na stavove iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. koje se odnose na isključivo načelno, procesno-pravno pitanje dopuštenosti postavljanja deklaratornih tužbenih zahtjeva, potpuno je promašeno , a u odluci poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske se niti u najmanjoj mjeri, nije izjašnjavao o pravu korisnika kredita, koji su izvršili konverziju, nakon te konverzije, ostvarivati pravo na povrat razlike između stvarno plaćene kamate i početne kamate iz ugovora i nadalje tuženik tvrdi da su tužiteljici povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu, kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja, kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite, s time da se tužiteljica poziva na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iz kolektivnog spora poslovni broj: Pž-7129/13), presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt 249/14) i ocjenu Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: U-III-2521/15, koje su potvrdile da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u konkretnim ugovorima svih banaka u Republici Hrvatskoj u CHF kreditima bile nejasne, nerazumljive, odnosno nepoštene, jer nisu omogućivale potrošaču da predvidi buduće posljedice njihove primjene tijekom razdoblja trajanja ugovora o kreditu, a tuženik nema mogućnosti dovoditi u pitanje sadržaj tih odluka pred redovnim sudovima, ali ukazuje na to da one ne potvrđuju osnovanost tužiteljičinih tužbenih razloga u ovom sporu, nego ih te odluke, štoviše, izravno demantiraju, jer u pravnom poslu, koji je bio sklopljen među strankama u povodu konverzije, povijesne kamatne stope bile su izražene konkretnom brojkom u novom otplatnom planu za cijelo prethodno minulo razdoblje i prihvatom takvog ugovora o konverziji, sukladnog ZID ZPK/15, potrošač naprosto više nije bio u poziciji da „ne može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“, odnosno da ne može provjeriti opravdanost budućih promjena kamatnih stopa, pristajući u takvim okolnostima, na izračun koji je sadržavao tako iskazane kamatne stope u EUR kreditima, pristao je na čvrsto definiranu prošlost, jer su povijesne kamatne stope bile iskazane konkretnom brojkom (pa su u tom smislu sadržajno bile fiksne), ali i na budućnost u pogledu visine kamatne stope nakon konverzije za koje je razdoblje naposljetku ugovorio primjenu točno određenog parametra i fiksnog dijela kamatne stope te tužiteljičine tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15 pa je tako taj zakon propisao osnovno načelo konverzije, podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR i prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom i sklapanjem dodatka, tužiteljica i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja pa je tako „Novi otplatni plan“ iz čl. 19.c, st. (1) točka 3.) ZID ZPK/15, a koji je zamijenio „početno utvrđeni otplatni plan“ uključivao „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa“ ali i ,,sve ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“., s time da su sve tužiteljičine uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom , a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv i izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. , a svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“ i upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta, a sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate , tuženik nije bio duža obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač tako da su stranke sporazumno, trajno i konačno uredile svoj odnos ab initio i nadomjestile EUR valutnom klauzulom pri čemu tuženik upućuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. u kojoj je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a primijenjeno na predmetni slučaj , to znači da je predmetni ugovor o konverziji od 13. siječnja 2016. valjan, što ujedno znači kako se ugovorne stranke, glede svih njegovih uglavaka, moraju držati općih propisa obveznog prava od kojih je u predmetnom slučaju značajan čl. 9. ZOO, koji propisuje kako je svaki sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje pa je tako i tužiteljica , kao korisnik kredita dužna ispuniti svoju obvezu iz ugovora o konverziji od 13. siječnja 2016., a jedna od njih je i pristanak na novi izračun anuiteta te uračunavanje preplaćenog iznosa u buduće anuitete, s time da tuženik napominje da tužiteljica , kao korisnik kredita iz ugovora s nepoštenom ugovornom odredbom, za razliku od tuženika, kao kreditora, mogla je po odredbama novele ZOZP iz 2015. birati: ili zaključiti ugovor o konverziji po kojem se ono što je drugi stekao nepoštenom ugovornom odredbom njemu naknađuje s više načina (pretvaranje kredita iz švicarskih franaka u onaj s eurima, uračunavanje pretplaćenog iznosa u buduće anuitete i drugo) ili ne zaključiti ugovor o konverziji te ostvarivati svoja prava po osnovi posljedica koje sa sobom nosi ništetnost nepoštene ugovorne odredbe (zahtijevati isplatu preplaćenih anuiteta sa zateznim kamatama), a cilj Zakona je bio u tome da na što je moguće jednostavniji način, bez sudskih postupaka se uravnoteže prava i obveze potrošača i kreditora, a u korist potrošača, kod predmetne vrste ugovora za koje je utvrđeno da imaju nepoštene ugovorne odredbe na štetu potrošača, s time da je u predmetnom slučaju tužiteljica odabrala zaključenje ugovora o konverziji i sad je obvezna ispunjavati svoje obveze po ugovoru o konverziji, a ondje nisu ugovorene kamate na utvrđeni obračun preplaćenog iznosa niti teku zatezne kamate, jer sad više nema kašnjenja s ispunjenjem novčane obveze (čl. 29. st. 1. ZOO) niti zatezne kamate teku kao posljedica ništetnosti (čl. 323. ZOO).“, a nadalje tuženik tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe i zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati, a budući da se svrha ne podrazumijeva, na tužiteljici je teret dokaza u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti i tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka te je svojstvo potrošača osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač, jer ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe čl. 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njoj kao tužiteljici teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti dok u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata tuženik tvrdi da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako ,to tužiteljica prikazuje, što tuženik osporava i tuženik ukazuje sudu da je tužiteljica tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i uspjeha iste pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske istaknula svoj zahtjev i ukazala na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe, tužiteljica nije ukazivala na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja i tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2008. tako da čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužiteljici (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu pri čemu se tuženik poziva na stav sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004.: ,,Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.", s time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske navedeno shvaćanje primijenio u odluci poslovni broj: Rev 2781/2011 od 16. lipnja 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl. 214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ tako da tuženik na temelju svega navedenog predlaže da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije i traži naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3208854403 od 12. travnja 2007. , uvid u potvrdu ( solemnizacija ) Javnog bilježnika u Zagrebu Marijana Jurića poslovni broj: OV-5322/2007 od 18. travnja 2007., uvid u izvadak iz zemljišne knjige ( list 17 i 18 spisa ), uvid u Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 4. siječnja 2016., uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zaboku Vlaste Podgajskog poslovni broj: OV-2/16 od dana 4. siječnja 2016., uvid u dopis tuženika tužiteljici od 9. lipnja 2016., uvid u Promet po kreditu/Specifikacija uplata ( list 27 do 35 spisa ),uvid u dopis tuženika tužiteljici od 12. studenog 2015., uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 64 do 68 spisa ), uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 69 spisa ) , uvid u Pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. ( list 70 spisa ) , uvid u Prijedlog izmjene Ugovora o kreditu ( list 71 spisa ), uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franaka ( CHF ), odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF , sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama ( list 72 do 75 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje Mladena Pavetića od dana 30. siječnja 2023., uvid u Očitovanje navedenog vještaka od 12. lipnja 2023. uvid u Dopunu nalaza i mišljenja navedenog vještaka od dana 23. ožujka 2024., saslušan je navedeni vještak na raspravama 22. studenog 2023. i dana 27. studenog 2024. te je saslušana tužiteljica ČU u svrhu dokazivanja.

6.Nesporno je da je tužiteljica ČU s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 12. travnja 2007. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu broj:3208854403 za kupnju stana , kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 211.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti u roku od 30 godina i ugovoreno je da tražbina dospijeva dana 12. travnja 2038 , da je sukladno članku 2. i 7. predmetnog ugovora, obvezala se tužiteljica tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima od 1.057,83 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF, uz redovnu kamatnu stopu, koja je određena kao promjenjiva ,,u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d." te u članku 7. točka 2. Ugovora , ugovoreno je da ,,Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."., a u trenutku ugovaranja kamatna stopa iznosila je 4,50 % godišnje.

7. Nesporno je da je predmetni Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika u Zagrebu Marijana Jurića pod brojem: OV-5322/2007 od 18. travnja 2007.

8.Nesporno je da je tuženik tijekom tog ugovornog odnosa mijenjao kamatnu stopu i da je ista povečavana u odnosu na početnu kamatnu stopu .

9. Nesporno je da su tužiteljica ČU i tuženik Zagrebačka banka d.d. , Zagreb zaključili dana 4. siječnja 2016. Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 159.616,47 CHF , što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.114.246,18 kuna , s time da na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita je 209 rata, da prema izračunu konverzije , zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR , prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR računajući do dana 30. rujna 2015. te njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu , koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 56.009,38 kuna te tako nedospjela glavnica kredita u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 99.495,88 EUR, koju je korisnik kredita ( tužiteljica ) dužna platiti kreditoru ( tuženiku ) zajedno s redovnom kamatom , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, dakle tim Dodatkom Ugovora stranke su se sporazumjele o načinu obračuna eventualne preplate ( čl. 6. ) i o manje uplaćenom iznosu ( čl. 7. ).

10. Nesporno je da je takav Dodatak Ugovoru solemniziran po Javnom bilježniku u Zaboku Vlasti Podgajskom pod brojem : OV-2/16 od 4. siječnja 2016.

11. Sporno je u ovom predmetu da li su u cijelosti ništetni Ugovor o namjenskom kreditu broj 3208854403 sklopljen dana 12. travnja 2007. i Dodatak ugovoru o kreditu broj 3208854406/1 sklopljen dana 4. siječnja 2016. , oba između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika , da li se radi o presuđenoj stvari , da li je tužiteljica aktivno legitimirana u ovom predmetu , da li je tužiteljica potrošač, od kada teku zakonske zatezne kamate , da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice i sporna je pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

12. Tužiteljica ČU je izjavila da je 2007. sklopila Ugovor o namjenskom stambenom kreditu sa tuženikom te je prije toga morala pribaviti svu potrebnu dokumentaciju i pričekati na odobrenje kredita pa su je obavijestili iz banke da s obzirom na svoju kreditnu sposobnost može uzeti kredit u CHF, a to joj je rečeno u poslovnici Zagrebačke banke u Zaboku gdje su joj rekli da je to najsigurnija valuta pa je ona na to pristala i zaključen je Ugovor o kreditu, a iznos kredita je bio oko 150.000,00 EUR na rok otplate od 30 godina, s time da navodi da je zatvorila predmetni kredit , odnosno platila isti nakon što je provedena konverzija,a konverzija je provedena 2015. i radilo se o konverziji valute CHF u EUR. Tužiteljica navodi da je Ugovorom o kreditu dogovorena otplatna rata kredita od oko 4.000,00 kn do 4.500,00 kn , ali je u jednom trenutku ta rata kredita narasla na 8.000,00 kn i to je bilo iz razloga promjene valute CHF i tužiteljica napominje da se radilo o stambenom kreditu te nije vršila ulaganja u nešto drugo, kao što su rizični fondovi i dionice. Tužiteljica ističe da je CHF njoj prezentiran kao najsigurnija valuta te joj nitko ništa nije govorio o eventualnom rastu tečaja CHF i mogućim rizicima toga tečaja. Osim toga tužiteljica tvrdi da u trenutku kada joj je rata kredita narasla na 8.000,00 kn tada još nije bila mogućnost konverzije kredita te je ona došla u banku da se informira i traži zbog čega je došlo do tolikog porasta rate, a u banci su joj rekli da može konvertirati kredit, ali da će ju to puno koštati i konverzija u tom trenutke iz CHF u kune bila bi takva da bi izgledalo da je uzela duplo veći kredit, a dok je što se tiče rizika EUR i CHF bio približno isti, odnosno nije se mogao predvidjeti rast CHF kao valute. Tužiteljica navodi da nakon što je donijet Zakon, pozvana je od strane banke da se provede konverzija iz CHF u EUR, a prema toj konverziji bio je dug 90.000,00 EUR te je željela zatvoriti taj kredit, jer više nije psihički mogla podnositi stres zbog stalnih promjena rata kredita , a da kao pravnica nema nikakvih saznanja o tim izračunima kredita i slično i koliko se sjeća nije konstatirana nikakva preplata po kreditu prilikom te konverzije. Tužiteljica tvrdi da nju nitko nije kontrolirao da li namjenski troši kredit, a živjela je u kući za koju je koristila predmetni stambeni kredit i jedino je bilo ,,nekih'' provjera da li živi u toj kući.Tužiteljica ističe da je predmetni kredit namjenski koristila i u to vrijeme bila je zaposlena u jednoj tvrtci, ali ne u svojoj, s time da je prije dizanja kredita imala svoj trgovački obrt, ali nakon sklapanja tog Ugovora o kreditu nije imala svoj obrt niti tvrtku da bi se bavila profesionalnom djelatnošću , s time da je inače sudski tumač za engleski jezik, ali već dugo nije angažirana za obavljanje tih poslova.Tužiteljica tvrdi da je plaćala rate kredita, ali su joj pri tome pomagali brat i majka pa je tako uspjela otplatiti kredit, odnosno otplaćivala ga je još dugo s obzirom na pozajmicu, koju je uzela radi zatvaranja kredita.Tužiteljica navodi da je banka sastavila predmetni ugovor o kreditu, a da je razumjela uvjete kredita, međutim nije razumjela da bi toliko valuta CHF porasla i da bi joj se toliko povećala rata kredita. Nadalje, tužiteljica navodi da je pročitala predmetni ugovor te je isti solemniziran kod Javnog bilježnika, međutim Javni bilježnik joj također nije ništa objašnjavao u vezi sadržaja Ugovora o kreditu niti je govorio o uvjetima kredita već je samo pitao da li je isti pročitala. Tužiteljica navodi da je imala neke nejasnoće u vezi kredita, koji su se odnosili na ekonomski dio ugovora te je tražila razjašnjenje, a što se uglavnom odnosilo na razliku između anuiteta i rate kredita, ali da joj je prezentiran kao najpovoljniji kredit u CHF, a što se tiče obrta , tužiteljica navodi da isti nikada nije bio registriran na adresi stana za koji je iskorišten kredit. Tužiteljica tvrdi da je sada prodala stan ,ali za 60.000,00 EUR-a manju cijenu , a zbog te afere sa CHF tvrdi da joj se „zgadio“ život u toj nekretnini. Tužiteljica navodi da se prije kredita informirala o stabilnosti tečaja CHF i tada joj je bilo rečeno u poslovnici banke da se taj kredit povoljniji od onoga u EUR, jer su klijenti sigurniji za to i da dolazi do manjih oscilacija u valuti, a da je inače pitala za dobivanje kredita u EUR, međutim u banci su joj rekli da ispunjava uvjete za dobivanje kredita u CHF.

13. Nesporno je da je presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4od 13. lipnja 2014. u pravnoj stvari radi zaštite kolektivnih interesa i prava, u postupku koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 pokrenula udruga ,,Potrošač" protiv osam hrvatskih banaka na temelju Zakona o zaštiti potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenljivosti stope redovnih kamata potrošačkih ugovora o kreditu zaključenih u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., medu ostalim i tuženika nepoštene pa prema tome i ništetne.

14. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. . do 6. kolovoza 2007., i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.

15. Nije osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice da je u konkretnom slučaju ništetan cijeli Ugovor o kreditu. ,

16. Naime, sud smatra da se ne radi se o bitnom sastojku ugovora, tj. predmetu obveze i cijeni pa ugovor o kreditu u skladu s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) može opstati i bez te ništetne odredbe, jer prema čl. 1021. ZOO-a bitni sastojci takvog ugovora sastoje se od obveze banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene te s druge strane obveza korisnika banci plaćati ugovorene kamate, a iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na ugovoreni način i u skladu s pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora, nije ništetna odredba kojom je visina kredita – novčani iznos stavljen na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita određena u protuvrijednosti CHF u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita već je ništetna odredba kojom je visina obveze tužiteljice u pogledu vraćanja kredita, odnosno visina anuiteta kredita u protuvrijednosti u kunama vezana uz tečaj Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja anuiteta tako da ništetnost sporne ugovorne odredbe ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, jer je tužiteljica prema pravno valjanim ugovornim odredbama tuženika bila dužna vratiti primljeni iznos kredita u protuvrijednosti kuna prema tečaju za CHF na dan korištenja kredita zajedno s početnom kamatom.

17. Budući da je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, sud je odbio kao neosnovan i zahtjev za utvrđenjem ništetnosti cijelog Dodatka ugovora o kreditu, kao i povezano s tim zahtjev za vračanjem ( restitucijom ) plaćenog iznosa od 72.867.37 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude.

18. Kako je sud odbio cijeli tako prvopostavljeni zahtjev tužiteljice , to je bio dužan odlučivati i o drugopostavljenom tužbenom zahtjevu sukladno čl. 188. st. 2. ZPP-a, kojeg je sud prihvatio kao osnovan.

19. Tužiteljica svoj drugopostavljeni tužbeni zahtjev temelji na mijenjanju tečaja ugovorene valute –valutne klauzule i ništetnosti samo onih odredbi Ugovora o kreditu i Dodatka ugovora o kreditu , koji se odnose na valutnu klauzulu, a sve uz primjenu instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 1111 ZOO-a.

20 U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili pre ze ntirani m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan

uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice i u svezi s tim valja reći da značaj neravnoteže zbog valutne klau zule u švic a rskim fran cima je tim veći što pro sječni potrošač nije moga o znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći valutni rizik, koji je još v eći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka tako da u Ugo v o r u po stoji pr o mje njivi ele m e nt valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.

21. Naime, kako je to gore navedeno tužiteljici je prije uzimanja kredita rečeno da je za nju najsigurnije da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužiteljici o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu, što je tužiteljica i navela u svom uvjerljivom iskazu.

22. Dakle, tužiteljici od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uopće uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

23. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

24. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to: čl. 1. Ugovora da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom i u čl. 7.Ugovora gdje je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja.

25. Osim gore navedenog valja reći da sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet JU protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

26. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 4. siječnja 2016., Dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ), kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o promjenjivim kamatnim stopama te odredbe o ništetnosti valutne klauzule, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu ureduje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

27. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen po osnovi kamatne stope i valutne klauzule pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

28. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom, Suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

29. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

30. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli.

31. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik bez osnove za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu na nedospjeli dio kredita i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

32. Osim toga, i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

33. Tužiteljica se osnovano pozvala na odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 97/07, 125/07, 75/09, 79/09) u postupku individualne pravne zaštite, jer odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika .

34. Naime , i odredbama čl. 502.c (,,Narodne novine '' br. 148/11 –pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe, u posebnim parnicama za naknadu štete, mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava i u tom slučaju sud je vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

35. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, financije i devizno poslovanje Mladenu Pavetiću na okolnost izračuna iznosa kredita u kunama i ukupnog iznosa kredita u kunama, kojeg je tužiteljica (isplatom / zatvaranjem kredita) uplatila tuženiku u otplati kredita i da izračuna iznos kojeg je tužiteljica više platila zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj od početka otplate kredita pa do 30. rujna 2015.

36. Prema nalazu i mišljenju vještaka utvrđeno je da je ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta, zbog promjene deviznog tečaja – valutna klauzula, za razdoblje od 10. lipnja 2007. do 10. rujna 2015. ukupno iznosi 121.593,59 kn ili 16.138,24 EUR dok prema Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. proizlazi da je ukupno uplaćeno u razdoblju od 25. travnja 2007. do 11. rujna 2015. 731.537,98 kn.

37. Tuženik je stavio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka navodeći da vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužiteljici prilikom provođenja konverzije u iznosu od 56.009,38 kn, a da je vještak i odstupio od zadatka, jer nije dosljedno računao preplate primjenom tečaja na dan isplate kredita i vještak je uzimao u obzir samo slučajeve u kojima je tečaj na dan uplate anuiteta bio viši od tečaja na dan isplate kredita, dakle , kada je kasniji, aktualni tečaj bio viši, vještak računa preplatu tužiteljice , međutim, kada je kasniji, aktualni tečaj bio niži, vještak isto zanemaruje i ne uzima u obzir prilikom izračuna, a tuženik tvrdi da je vještak pravilno izračunao preplatu/manje plaćeno prema tečaju na dan plaćanja anuiteta u odnosu na iznose obračunate samo primjenom tečaja na dan isplate kredita pri čemu tuženik ističe kako uzimanje u obzir samo činjenica , koje idu u korist tužiteljici, a ne i onih koje idu u korist tuženika, nije u skladu s pravilima financijske i pravne struke, jer do promjene tečaja nije dolazilo odlukama tuženika već neovisnog tijela Hrvatske narodne banke , a u slučaju eventualnog utvrđenja nepoštenosti valutne klauzule posljedica je naprosto njeno neprimjenjivanje, s time da nema drugog parametra za izračun tečajne razlike od tečaja važećeg na dan isplate, kao nepromjenjivog, bez parcijalnog uzimanja u obzir samo višeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i razlika se ima računati kao sveukupna razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne razlike i pregledom izračuna je vidljivo da u situacijama kada je tečaj bio niži od onog na dan isplate kredita , vještak isto ne iskazuje u korist banke, a matematički rezultat je pozitivan za tuženika, jer je tužiteljica platila manje nego je dužna primjenom tečaja na dan isplate kredita.

38. Vještak se u podnesku od 12. lipnja 2023. očitovao na gore navedene prigovore tuženika tako da tvrdi da u rješenju , kojim mu je određen zadatak vještačenja nije navedeno da se uzme u obzir konverzija, a to pitanje je pravnog karaktera i da o njemu odlučuje sud te vještak tvrdi da je kod izračuna uzeo u obzir samo razdoblje kada je preplate bilo pa je stoga uzet pozitivan tečaj CHF .

39. Tuženik je nakon takvog očitovanja vještaka ostao kod svih prigovora na njegov nalaz i mišljenje.

40. Vještak je saslušan na glavnoj raspravi dana 22. studenog 2023. te je izjavio da ostaje kod svog nalaza i mišljenja , a da može u dopunskom nalazu i mišljenju izvršiti izračun negativnih tečajnih razlika i preplatu po konverziji , što je vještak u dopuni nalaza i mišljenja od 23. ožujka 2024. i učinio tako da je naveo da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene deviznog tečaja – valutna klauzula za razdoblje od 10. lipnja 2007. do 10. rujna 2015. s uračunatim negativnim tečajnim razlikama ukupno iznosi 120.672,76 kn ili 16.016,02 EUR, s time da je po osnovi konverzije na dan 30. rujna 2015. tuženik priznao tužiteljici preplatu u iznosu od 56.009,38 kn ili 7.338,68 EUR pa je po uračunavanju priznatog iznosa u konverziji ostao dug po osnovi glavnice od 86.984,38 kn ili 11.544,80 EUR na koju se računa zatezna kamata od dospijeća duga do uplate duga.

41. Tuženik je podneskom od dana 23. kolovoza 2024. stavio primjedbe na dopunu nalaza i mišljenja , jer da je vještak iznos preplate priznate po konverziji pogrešno odbio od zakonskih zateznih kamata , a ne od glavnice , jer sukladno čl. 19 c st. 1. toč. 4. na preplatu priznatu u konverziji nisu se obračunavale zakonske zatezne kamate pa se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zakonskih zateznih kamata.

42. Povodom takvih primjedbi na dopunu nalaza i mišljenja vještaka saslušan je navedeni vještak na glavnoj raspravi dana 27. studenog 2024. te je izjavio da kod uračunavanja priznatog iznosa o konverziji u varijanti sa uzetim u obzir negativnim tečajnim razlikama sa priznatim iznosom konverzije prema redoslijedu prvo su zatvarani troškovi, ako ih je bilo, zatim obračunata zatezna kamata i potom glavnica te da prigovor tuženika predstavlja pravno pitanje i o njemu će odlučiti sud.

43. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaku Mladena Pavetića , koji je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije prikazavši dvije varijante izračuna s tzv. pozitivnim tečajnim razlikama i s tzv. negativnim tečajnim razlikama uzevši u obzir i preplatu tužiteljice po konverziji i izvršivši izračun prema zakonskom redoslijedu ( troškovi, zatezne kamate i glavnica ) te je nalaz i mišljenje jasan i određen i sud ga u cijelosti prihvaća.

44. S obzirom na navedeno sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu 16.138,24 EUR prihvativši nalaz i mišljenje vještaka , koji se odnosi na tzv. pozitivne tečajne razlike tako da je valjalo odlučiti kao u toč.III. izreke presude.

45. Tuženik je kao nesavjesni stjecatelj sukladno čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima dužan platiti i zakonske zatezne kamate od 1. veljače 2008. kako je to navedeno u toč. III. izreke presude.

46. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da tužiteljica nije nepošteni stjecatelj , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja te s obzirom na iskaz tužiteljice tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita tako da je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 16.138,24 EUR.

47. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužiteljice od 17. travnja 2022. i od 22. travnja 2024. , međutim takav prigovor nije osnovan.

48. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( ,,Narodne novine '' br. 53/91,1 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19-dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.

49. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 17. travnja 2022. i od 22. travnja 2024., jer je tužiteljica nakon provedbe financijskog vještačenja , iz iste činjenične osnove zahtijevala drugu novčanu svotu pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I. izreke presude .

50. Tuženik nadalje tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je aktivno legitimirana u ovom predmetu , jer iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) nije razvidno za pojedine anuitete tko ih je platio, konkretno konačna otplata u poslovnici pa u slučaju da tužiteljica ne dokaže da je iste platila , tuženik se poziva na shvaćanje Ustavnog suda

Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj U III/3176/2007 od 6. svibnja 2010.

51. Takav prigovor tuženika nije osnovan , jer iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice proizlazi da je ona uzela kredit kod tuženika, da ga je ona otplaćivala i da je ona uzela pozajmicu kad je u konačnici zatvorila kredit tako da je ona aktivno legitimirana u ovom predmetu.

52. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , ali takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju stana, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač i da je i kao takva aktivno legitimirana u ovom predmetu.

53. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

54. Dakle, tužiteljica je dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti.

55. Tuženik je stavio i prigovor presuđene stvari, jer da je tužiteljica već vodila postupak protiv tuženika pred naslovnim sudom pod poslovnim brojem: P-712/2015 u odnosu na isti Ugovor o kreditu, odnosno radi utvrđenja ništetnosti odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te je u predmetu poslovni broj: P-712/2015 donesena pravomoćna presuda kojom je tužiteljica odbijena s tužbenim zahtjevom i tužiteljica se nije žalila na navedenu presudu.

56. Prigovor tuženika o presuđenoj stvari nije osnovan.

57. Vođenje gore navedenog parničnog postupka i pravomoćno okončanje istog nije od utjecaja za vođenje ovog parničnog postupka , koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu i cijelog Dodatka tog ugovora , s time da se prvotnopostavljeni tužbeni zahtjev odnosi na isplatu temeljem valutne klauzule , a ne promjenjive kamatne stope , jer je u svezi ništetnosti promjenjive kamatne stope i isplate temeljem toga , nesporno već donesena pravomoćna odluka u predmetu poslovni broj: P-712/2015.

58. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan .

59. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c ZPP-a .

60. U svezi preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , "u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ja presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 10. prosinca 2021. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbine tužiteljice.

61. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP- a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćnici, koja je odvjetnica u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe. po tbr 7/1 250 bodova , za zastupanje na raspravi dana 26. 4. 2022. po tbr 9/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 17. 10. 2022. po tbr 9/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 17. 4. 2023. po tbr 8/1 250 bodova, za zastupanje na raspravi dana 17. 10. 2023. po tbr 9/1 250 bodova , za zastupanje na raspravi dana 22. 11. 2023. po tbr 9/1 250 bodova ,za sastav podneska od dana 22. 4. 2024. po tbr 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 27. 11. 2024. po tbr 9/1 250 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 4.500,00 EUR te PDV od 25 % u iznosu od 1.125,00 EUR čemu valja pribrojiti troškove financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 EUR i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 92,60 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 5.983,05 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 19. svibnja 2025.

62. Tužiteljica traži i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 132,72 EUR , koji troškovi se odnose na ,,Izračun'' , međutim tužiteljica nije ničim dokazala visinu tih troškova pa je odbijen , kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu tih troškova.

63. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 9.750,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

U Zaboku,19. svibnja 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Nada Magdić , odvjetnica iz Ogulina , B. Frankopana 8

2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Importanne,

Iblerov trg 10/VII