REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-750/2019-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po Almi Opačak, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB:02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 15. travnja 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja Alme Opačak, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika PB, odvjetničkog vježbenika iz Slavonskog Broda, 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba članaka 4. čl. 5. i čl. 7. Ugovor o kreditu br. 901108210 od 15. ožujka 2006. zaključenog između tužitelja ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB:02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB:02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s osnove ništetne odredbe o promjeni kamatne stope isplati iznos od 3.296,80 EUR sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose od:

-32,69 EUR počam od 6.11.2007. do konačne isplate

-32,91 EUR počam od 2.1.2008. do konačne isplate

-33,26 EUR počam od 5.2.2008. do konačne isplate

-33,26 EUR počam od 5.2.2028. do konačne isplate

-36,25 EUR počam od 10.3.2008. do konačne isplate

-62,79 EUR počam od 23.4.2008. do konačne isplate

-62,50 EUR počam od 12.6.2008. do konačne isplate

-62,50 EUR počam od 12.6.2008. do konačne isplate

-62,50 EUR počam od 9.7.2008. do konačne isplate

-61,60 EUR počam od 29.7.2008. do konačne isplate

-63,80 EUR počam od 7.10.2008. do konačne isplate

-63,80 EUR počam od 7.10.2008. do konačne isplate

-64,23 EUR počam od 25.11.2008. do konačne isplate

-67,98 EUR počam od 30.12.2008. do konačne isplate

-67,94 EUR počam od 13.1.2009. do konačne isplate

-69,57 EUR počam od 23.2.2009. do konačne isplate

-69,31 EUR počam od 28.2.2009. do konačne isplate

-67,48 EUR počam od 11.4.2009. do konačne isplate

-67,44 EUR počam od 30.5.2009. do konačne isplate

-67,44 EUR počam od 30.6.2009. do konačne isplate

-67,24 EUR počam od 9.7.2009. do konačne isplate

-66,81 EUR počam od 28.7.2009. do konačne isplate

-66,81 EUR počam od 28.7.2009. do konačne isplate

-66,97 EUR počam od 28.9.2009. do konačne isplate

-66,93 EUR počam od 11.11.2009. do konačne isplate

-66,91 EUR počam od 16.11.2009. do konačne isplate

-66,91 EUR počam od 16.12.2009. do konačne isplate

-70,57 EUR počam od 9.4.2010. do konačne isplate

-73,68 EUR počam od 28.6.2010. do konačne isplate

-73,88 EUR počam od 30.7.2010. do konačne isplate

-77,64 EUR počam od 4.9.2010. do konačne isplate

-77,64 EUR počam od 4.9.2010. do konačne isplate

-75,56 EUR počam od 4.10.2010. do konačne isplate

-74,73 EUR počam od 2.11.2010. do konačne isplate

-74,73 EUR počam od 2.11.2010. do konačne isplate

-78,49 EUR počam od 7.12.2010. do konačne isplate

-78,70 EUR počam od 15.2.2011. do konačne isplate

-80,59 EUR počam od 21.3.2011. do konačne isplate

-63,48 EUR počam od 4.4.2011. do konačne isplate

-67,84 EUR počam od 10.6.2011. do konačne isplate

-68,42 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-68,42 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-68,42 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-68,42 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-57,13 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-57,13 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-57,13 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-46,05 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-46,05 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-47,53 EUR počam od 11.6.2012. do konačne isplate

-47,26 EUR počam od 8.8.2012. do konačne isplate

-46,22 EUR počam od 16.1.2013. do konačne isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB:02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da tužitelju ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] s osnove ništetne odredbe o valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak isplati iznos od 2.133,67 EUR sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca. 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to na iznose od:

-0,68 EUR počam od 29.5.2006. do konačne isplate

-1,38 EUR počam od 21.9.2006. do konačne isplate

-15,99 EUR počam od 30.12.2008. do konačne isplate

-15,79 EUR počam od 13.1.2009. do konačne isplate

-23,60 EUR počam od 23.2.2009. do konačne isplate

-22,36 EUR počam od 28.2.2009. do konačne isplate

-13,57 EUR počam od 11.4.2009. do konačne isplate

-13,37 EUR počam od 30.5.2009. do konačne isplate

-13,37 EUR počam od 30.6.2009. do konačne isplate

-12,41 EUR počam od 9.7.2009. do konačne isplate

-10,36 EUR počam od 28.7.2009. do konačne isplate

-10,36 EUR počam od 28.7.2009. do konačne isplate

-11,15 EUR počam od 28.9.2009. do konačne isplate

-10,96 EUR počam od 11.11.2009. do konačne isplate

-10,85 EUR počam od 16.11.2009. do konačne isplate

-10,85 EUR počam od 16.12.2009. do konačne isplate

-28,37 EUR počam od 9.4.2010. do konačne isplate

-43,31 EUR počam od 28.6.2010. do konačne isplate

-44,23 EUR počam od 30.7.2010. do konačne isplate

-62,29 EUR počam od 4.9.2010. do konačne isplate

-62,29 EUR počam od 4.9.2010. do konačne isplate

-52,29 EUR počam od 4.10.2010. do konačne isplate

-48,30 EUR počam od 2.11.2010. do konačne isplate

-48,30 EUR počam od 2.11.2010. do konačne isplate

-66,34 EUR počam od 7.12.2010. do konačne isplate

-67,36 EUR počam od 15.2.2011. do konačne isplate

-76,64 EUR počam od 21.3.2011. do konačne isplate

-66,73 EUR počam od 4.4.2011. do konačne isplate

-92,57 EUR počam od 10.6.2011. do konačne isplate

-96,04 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-96,04 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-96,04 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-96,04 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-96,04 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-96,04 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-96,04 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-96,04 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-96,04 EUR počam od 25.10.2011. do konačne isplate

-109,13 EUR počam od 11.6.2012. do konačne isplate

-106,77 EUR počam od 8.8.2012. do konačne isplate

-97,54 EUR počam od 16.1.2013. do konačne isplate

sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu br. 901108210 od 15. ožujka 2006. zaključenog između tužitelja ĆB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] kao korisnika kredita i Privredna banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB:02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb kao davatelja kredita.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.753,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se tužitelj s dijelom troškova postupka u iznosu od 200,00 eura kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe u odnosu na točku II. i III. tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj je kod ovoga suda podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1.1. Tužitelj u tužbi između ostalog navodi da je s tuženikom 15. ožujka 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 901108210 na iznos od 100.858,59 CHF, s redovnim ugovorenim kamatama po promjenjivoj stopi 4,35% godišnje i rokom otplate od 360 mjeseci. Svrha podizanja kredita bila je dovršenje stambenog objekta.

1.2. Tužitelj dalje navodi da je ugovorena redovna kamatna stopa kao promjenjiva a da su otplatni anuiteti vezani uz valutu CHF uz promjenjivi tečaj i da tužitelj pristaje na povišenje anuiteta u slučaju promjene kamatne stope.

1.3. Ističe da tuženik prilikom sklapanja ugovora nije tužitelja upoznao s općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i mogućnošću promjene kamatne stope čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

1.4. Vezano uz postupak ugovaranja, ističe da je djelatnik tuženika aktivno savjetovao tužitelja na sklapanje ugovora vezanim uz valutu CHF kao povoljnijeg za njega, s usmenim obećanjem da nije izgledna promjena anuiteta u iznosu većem od 100-tinjak kuna.

1.5. Tužitelj ukazuje na propuste tuženika prilikom sklapanja ugovora o kreditu, odnosno tuženik je propustio upozoriti tužitelja s opći rizikom vezanim uz svaku valutnu klauzulu, o tome da je izvjestan rast CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u Euro zonu i povećani rizik od istovremenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

1.6. Tužitelj se poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/12. od 4. 7. 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4. od 13. 06. 2014. godine, donesenih u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Poziva se i na odredbu članka 131.st.1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je predviđeno da se utvrđenja iz navedenih presuda imaju primijeniti u postupcima koje potrošač samostalno pokrene radi uzrokovane naknade štete. Poziva se i na odluku Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. kojom je potvrđeno da je u ugovorima o kreditu došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača ugovaranjem promjenjive kamatne stope.

1.7. Tužitelj nadalje navodi da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je kredit ugovoren u valuti CHF ništetna jer o valutnoj klauzuli stranke nisu posebno pregovarale. Takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF je ništetna a navedeno proizlazi iz presude Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017-10. od 14. 06. 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013.

1.8. Tužitelj podnosi stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b. Zakon o parničnom postupku i predlaže da sud naloži tuženiku dostavu dokumentacije potrebne za postavljanje tužbenog zahtjeva, koju dokumentaciju na traženje tužitelja nije dostavio u postupku prije utuženja.

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nepostojanje interesa za podnošenje tužbe tuženik temelji na odredbama čl. 131. ZZP 09 u kojem se navodi da interes postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Smatra da pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 i Pž- 6632/17 neosnovano budući je u konkretnom slučaju potpisan Dodatak predmetnom ugovoru temeljem kojeg je provedena konverzija istog.

2.2. Tuženik smatra da je cjelokupno potraživanje tužitelja promašeno budući je prethodni ugovor prestao postojati sklapanjem Dodatka ugovoru a ukoliko su i postojala određena potraživanja, ista su obuhvaćena novim ugovorom o kreditu. je promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao.

2.3. U svezi potraživanja tužitelja po osnovi valutne klauzule ističe da osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Pri tome ukazuje da kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Navodi da sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama i da u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Ističe da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima i da je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom. Poziva se na stajalište Vrhovnog suda RH iz presude Rev-1990/91 i odluku Ustavnog suda RH U-I1746/2006 od 17.06.2009. Nadalje, ukazuje da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule a Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Zaključno, smatra da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli.

2.4. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta zbog čega je zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora neosnovan.

2.5. Poziva se na praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske u presudi Rev 895/2003, od 9.02.2005.g. Napominje da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Iz takvog ponašanja tužitelja može se zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

2.6. Napominje da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem što obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna.

2.7. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju.

2.8. Napominje da kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu i neosnovano je traženje tužitelja zahtijevati da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, protivno zakonu.

2.9. Smatra nespornim da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik i učinio. Odredba o kamatnoj stopi je jasna i razumljiva, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.9. ugovora. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi.

2.10. Napominje da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope a da je odredbom čl. 26. st. 3. ZOO predviđena i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje.

2.11. Smatra zaključno da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope. Ukazuje na činjenicu da je izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. uveden novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 1.1.2014. i da se isto ne može primjenjivati na razdoblje prije 1.1.2014.g. jer je to nedopustivo i nezakonito.

2.12. Tuženik dalje navodi da sukladno važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, Opći uvjeti poslovanja su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“.

2.13. Zaključno, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi.

2.14. Poziva se na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5.4.1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, u kojoj se u čl. 3. pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.". Takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13).

2.15. Ukazuje na objektivni kriteriji kao uvjete promjenjivosti koji određuju cijenu kredita, iskazani kroz troškove izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te maržu koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, određuju i visinu kamatne stope. Tuženik je kronološki ukazao na faktore koji su utjecali na cijenu kredita u periodu otplate pozivajući se i na očitovanje HNB-a danom na upit potrošača, u kojem navode da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB.

2.16. Temeljeno na iznijetom, tuženik smatra da u njegovom postupanju nema protupravnosti i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja.

2.17. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare pozivajući se na čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) kojim je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011082105 od 15. ožujka 2006. solemniziran po Javnom bilježniku Ruži Medunić iz Slavonskog Broda, broj: OU-176/2006, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 100.858,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 360 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,35% godišnje.

5. Sporno je da li je sklopljen Dodatak ugovoru i provedena konverzija ugovora ili je kredit u cijelosti zatvoren bez provedene konverzije. Sporno je da li su u Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne, ima li sada tužitelj pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužitelj ima status potrošača i da li je dopušteno ispitivati poštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 9011082105 od 15. ožujka 2006. (list 5-7 spisa), uvid u otplatni plan (list 8-11 spisa), u zahtjev tužitelja od 7.5.2019. i odgovor tuženika od 21.5.2019. (list 4 spisa), u Opće uvjete poslovanja s građanima od 19.10.2004. (list 23-27 spisa), u brošuru tuženika Poslovanje s građanima Informiranje o načinu promjene kamatne stope po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 28-31 spisa), u Ugovor o kreditu broj 9018631474 s otplatnim planom od 26.8.2014. (str. 61-78 spisa) uvid u prijepis knjigovodstvene kartice (str. 79-104, 108-110, 113-182 i 186-211 spisa), u pregled uplata po kreditu (str. 105-107 i 111-112 spisa), u plan otplate (str. 221-227 spisa), u nalaz i mišljenje vještaka Mirne Tot Nužda od 29. siječnja 2025. (str. 229-241 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

7. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje i dopuna navedenom nalazu i mišljenju, sve iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužitelj je prihvatio nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavio specificirani tužbeni zahtjev.

8. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

9. Iz Ugovora o kreditu broj 9011082105 od 15. ožujka 2006. (list 5-7 spisa) utvrđeno je da je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu za otplatu kredita u drugim bankama (stambenog kredita u HYPO banci) i dovršenje kuće (čl. 2.1.) u iznosu od 10.858,59 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 4.) i s rokom otplate od 360 mjeseca (čl. 7.1.).

10. Saslušan pred sudom tužitelj je iskazao da je realizirao kredit početkom 2006. s namjenom za adaptaciju obiteljske kuće u njegovom vlasništvu. Istakao je da je u to vrijeme imao kredit kod Hypo banke koji je predmetnim kreditom zatvorio i ostatak ostavio za potrebne radove na adaptaciji obiteljske kuće. U banku tuženika je otišao jer se prethodno raspitao o kreditima i vidio da oni imaju najpovoljnije uvjete, odnosno najnižu kamatnu stopu u odnosu na druge banke. Dolaskom u banku i iskazivanjem namjere bio mu je ponuđen kredit vezan uz CHF i promjenjivu kamatnu stopu. Prezentirano mu je da se radi o kreditu koji je najpovoljniji s najnižom kamatnom stopom a time i najnižom ratom otplate. Istakao je da se do tada nije susretao s valutom CHF i nitko ga nije upozorio na eventualne rizike promjene tečaja, niti ga je upozorio što to znači ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. Razgovor se uglavnom svodio na potrebnu dokumentaciju za realizaciju kredita i potrebnu dokumentaciju za zatvaranje prethodnog kredita. Nitko mu nije nudio nikakav drugi kredit vezan uz drugu valutu niti je on tražio ponudu za druge kredite jer mu je ovaj kredit u početku odgovarao niti je u njemu vidio nikakve prijetnje niti rizike ugovaranja. Ugovor je pročitao u dijelu koji ga je zanimao, znao je koliki iznos realizira, kolika mu je rata i rok otplate. Kredit i danas još uvijek otplaćuje vezano uz valutu CHF. Konverziju nije radio. Kredit se uplaćuje neposrednom uplatom u banci. Stambeni objekt za koju namjenu je realizirao kredit isključivo mu služi u privatne svrhe i u njemu ne obavlja nikakvu djelatnost. U vrijeme realizacije kredita nije bio vlasnikom nikakvog obrta, niti udjela u trgovačkom društvu. U početku mu je rata kredita iznosila 1.800,00 kn, a naknadno otišla na 3.800,0 kn. Išao se u banku raspitivati zbog čega je to tako a rečeno mu je da što je potpisao, da se tako i obračunava.

11. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužitelja istinitim u dijelu u kojem iskazuje da mu je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njegov je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu, prijepisu knjigovodstvene kartice, iz koje je utvrđeno da je tužitelju tijekom razdoblja otplate kredita rata znatno porasla.

12. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužitelja, utvrđeno je da je kredit realizirao s namjenom zatvaranja obveza iz prethodnog stambenog kredita i u svrhu adaptacije stambenog objekta. Uz ovakvo činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužitelj bio u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, jer je sklopio pravni posao s tuženikom, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

13. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužitelja, valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Općim uvjetima poslovanja s građanima od 19.10.2004. (list 23-27 spisa) i brošurom tuženika naziva Poslovanje s građanima Informiranje o načinu promjene kamatne stope po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 28-31 spisa) koje je tuženik dostavio, ne mogu biti dokazom o informiranju tužitelja na valjani način jer u istima nisu iskazani niti načini promjene tečaja CHF, niti faktori koji utječu na promjenu tečaja, niti faktori koji utječu na promjenu kamatne stope, niti rizici ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom, niti je tuženik dokazao da je o navedenim uvjetima poslovanja razgovarao s tužiteljem.

14. Pozivom na članak 81. i 82. ZZP sud je stava da je odredba ugovora o valutnoj klauzuli sadržana u čl. 7. Ugovora nepoštena. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kao i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 16. rujna 2019. zauzima se stav i potvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008., u kojem je sklopljen i ugovor o kreditu s tužiteljem, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njemu nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. O tim odredbama tužitelj nije dobio mogućnost pregovaranja. Navedeni mu je kredit od strane zaposlenika auto kuće prezentiran kao najpovoljnijim, a riječ je o ugovoru koji je unaprijed formuliran od strane trgovca tj. tuženika.

15. Stoga je odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a kojom je ugovoreno vraćanje kredita u jednakim mjesečnim anuitetima, obračunato u kunama, a vezano za tečaj CHF, nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba (čl. 87. ZZP), jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, ista je nerazumljiva i unaprijed je formulirana od strane tuženika kao trgovca. Obveza tužitelja je nesumnjivo zbog znatnog rasta tečaja CHF tijekom otplate kredita rasla, a što je vidljivo iz knjigovodstvene kartice s pregledima uplata. U postupku je iskazom tužitelja utvrđeno da mu je predmetni kredit vezan za valutu CHF predočen najpovoljnijim, a prihvaćajući upravo sklapanje takovog ugovora doveden je u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika.

16. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužitelj kao potrošač bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe. Tužitelj je po zanimanju bravar i nema financijskih znanja kao tuženik, niti je mogao sa njime ravnopravno razgovarati.

17. Sud smatra da je u konkretnom slučaju dopušteno provoditi test poštenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja valutne klauzule prema mišljenju suda predstavlja ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP.

18. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora, a predmet bitan element ugovora o kreditu, sadržaj odredbe čl. 7.2. između stranaka zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se predmet ugovora veže uz stranu valutu, uz činjenicu da tužitelju nisu uopće pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, već naprotiv, takav mu je kredit ponuđen i predočen kao najpovoljniji, po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu potrošača. Sud je stava da je takova odredba nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

19. Jednako tako, prema mišljenju suda, tužitelj se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženika, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljicom, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

20. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 4,35% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije pokušao dokazati da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredba ugovora kojom će kamatna stopa biti promjenjiva, a koju određuje tuženik svojom Odlukom, nije jasna niti razumljiva da bi isključivala ocjenu poštenosti.

21. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva.

22. Odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj kao potrošač nije dobio mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 4,35% porasla do 6,10% (str. 231 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužitelja kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

23. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

24. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi oglašavanja, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara, te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, upozorio tužitelja da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

25. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude, a vezano uz ugovorne odredbe članka 4.,5. i 7. Ugovora o kreditu.

26. Sud je odbio tužitelja s dijelom tužbenog zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe članka 6. Ugovora o kreditu jer se radi o ugovornoj odredbi kojom je predviđeno da će se na zakašnjele uplate obračunavati zakonska zatezna kamata što je zasigurno dopušteno i u skladu sa zakonskim propisima.

27. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

28. U postupku je tuženik istakao da bi predmetni kredit bio konvertiran tako da bi se na isti odnosili pravni učinci Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, br. 102/2015), koji prigovor tuženika je odbijen kao neosnovan.

29. Uvidom u materijalnu dokumentaciju spisa, posebice u pregled uplata po kreditu (str. 105-107 i 111-112 spisa) i nalaz i mišljenje vještaka Mirne Tot Nužda od 29. siječnja 2025. (str. 229-241 spisa) utvrđeno je da predmetni kredit nije konvertiran već zbog neurednosti u otplati kredita 11.srpnja 2013. otkazan, a ukupni postojeći dug refinanciran novim Ugovorom o kreditu broj 9018631474 od 26.8.2014. (str. 61-78 spisa).

30. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

31. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda iz Slavonskog Broda. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje, u kojem navodi da je uslijed promjene tečaja CHF uzimajući u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita, tužitelj više platilo iznos od 2.133,67 eura a u slijed promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu iznos od 3.296,80 eura ili ukupno 5.430,47 eura.

32. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja, tužitelj je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 7. veljače 2025. postavio tužbeni zahtjev u deklaratornom dijelu kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora vezanim iz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu i specificiralo tužbeni zahtjev u kondemnatornom dijeli u skladu s nalazom na način da je postavio traženje po osnovi ništetnih odredbi u iznosu od 5.430,47 eura.

33. Tuženik se u podnesku od 11.2.2025. protivio nalazu i mišljenju vještaka, u dijelu obračuna stečenog bez osnove temeljem promjenjive kamatne stope ponovno ističući zakonito ugovaranje promjenjive kamatne stope, koje navode je ovaj sud odbio kao neosnovane kako je to i prethodno navedeno u obrazloženju ove presude. Nadalje, ponovno je isticao sve prigovore vezane uz konverziju predmetnog kredita, koji prigovori su jednako tako neosnovani i bespredmetni jer se ne radi o konvertiranom kreditu.

34. Tuženik se protivio i preinaci tužbenog zahtjeva koju je sud dopustio temeljem odredbe čl. 190. st.3. ZPP-a, jer je dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje spora između stranaka i iz razloga što bi nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu, koje pravo je jedan vid „prava na sud“ sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“ broj: 18/97,6/99-pročišćeni tekst,8/99-isp., 14/02 i 1/06: dalje Konvencija) te je stoga u svakom pojedinom slučaju primjenom testa razmjernosti potrebno ispitati je li takvim ograničenjem narušena sama bit toga prava, dakle da li dolazi do povrede prava na pristup sudu. U situaciji kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi povrata stečenog bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće budući je teško procijeniti i odrediti iznos koji bi eventualno pripao tužitelju, već je nužno i u pravilu potrebno provesti financijsko vještačenje nakon kojega je i tek tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane uz visinu tužbenog zahtjeva, nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila odmah nakon provedenog financijskog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije utjecaja na dužinu i trajanje ovoga postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju ostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koji dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na naknadu štete, čime se tužitelju dalje nameće prekomjeran teret. Stoga, odluka kojom se ne bi dopustila preinaka tužbe ne bi bila razmjerna legitimnom cilju iz odredbe čl.190.st.1.ZPP-a, čime bi bila narušena sama bit tužiteljevog prava na pristup sudu.

35. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

36. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

37. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

38. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

39. U provedenom postupku dokazano je da je tuženik temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi primio novčane iznose od tužitelja u visini kako je to obračunato nalazom i mišljenjem vještaka.

40. Radi navedenog sud je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. Zakona o obveznim odnosima prihvatio postavljeni tužbeni zahtjev i odlučio kao pod II. i III. izreke presude.

41. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

42. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

43. Vezano uz kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. godine donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

44. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatu na ime valutne klauzule, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici 14. lipnja 2018. donesena pravomoćna presuda Pž-6632/17, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

45. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

46. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za valutnu klauzulu računa počev od 14. lipnja 2018. a za kamatnu stopu od 13. lipnja 2014.

47. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare na preinačeni dio tužbenog zahtjeva. To stoga, što rok zastare radi isplate primljenog na temelju ništetne odredbe ugovora o glavnici kredita u CHF, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024., „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

48. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud mu je dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

49. Vezano uz dio deklaratornog tužbenog zahtjeva sa kojim je tužitelj odbijen (pod IV. izreke presude) ovaj sud smatra da odbijajućim dijelom tužbenog zahtjeva za tužitelja nisu nastali nikakvi troškovi.

50. Vezano uz kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, ovaj sud smatra da je tužitelj postavljeni tužbeni zahtjev u pretpostavljenoj visini, bez financijskih znanja, nakon provedenog financijskog vještačenja isti točno odredio i specificirao, zbog kojeg postupanja za tuženika također nisu nastali nikakvi troškovi.

51. Takvu odluku ovaj sud temelji i na pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije iskazao u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

52. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška. Potrebno je ovdje istaći i činjenicu da za tuženika odbijajućim dijelom tužbenog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi u postupku.

53. Tužitelj je zatražio naknadu troška u iznosu od 1.953,00 eura skupa s troškovima naknade za vještačenje. Priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (5.430,47 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištu 24.5.2024. i 15.4.2025. za svako 200,00 eura ili ukupno 400,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 29.10.2019., 7.2.2025. i 25.2.2025. za svako u iznosu od 200,00 eura ili ukupno 600,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife) ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 1.300,00 eura. Tužitelju je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 53,00 eura i trošak naknade za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 eura. Ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 1.753,00 eura.

54. Na priznati trošak tužitelju su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

55. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod V. izreke presude.

56. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za podnesak od 15.4.2024. u iznosu od 200,00 eura za koju radnju spisu nema dokaza da je bila poduzeta.

57. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod VI. izreke presude.

Slavonski Brod, 19. svibnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna: 1. Odvj. Alma Opačak, Slavonski Brod,

2.OD Leko i partneri, Zagreb.