REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1929/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ivani Markotić, u pravnoj stvari tužitelja JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Galoši Comisso, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević &Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 9. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Ane Galoši Comisso, odvjetnice i zamjenika punomoćnika tuženika OD, odvjetničkog vježbenika, dana 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. 51404627-5102862818 sklopljenom između tužitelja JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Erste&Steiermärkische bank d. d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320 dana 22. veljače 2006. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita, sadržanu u čl. 10. Ugovora o kreditu, koji glasi: „ Naknada:

Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 2,50% naknade na iznos kredita..."

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. OIB:23057039320 isplatiti tužitelju JD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 541,94 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. veljače 2006. pa do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 1.1.2008. do 31.7.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1.8.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1.1.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 724,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 19. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 22.2.2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 51404627-5102862818 kojim je ugovoreno da će kreditor isplatiti korisniku kredita iznos od 35.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita, sa redovnom promjenjivom kamatnom stopom koja na dan sklapanja ugovora iznosi 7.99 % godišnje, a koja je promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika. Namjena kredita je gotovinski za pokrivanje dospjelih obveza, a ugovor je sklopljen na rok od 144 mjeseca. Ugovorom o kreditu je predviđeno i da naknade za obradu i zatvaranje kredita te svi eventualni budući i neodređeni troškovi padaju na teret potrošača, ali iz ugovornih odredbi nije jasno niti odredivo u kojem iznosu i iz kojih razloga potrošač te dodatne neodređene i neodredive troškove i naknade ima snositi. O tim se spornim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo jer je kreditor unaprijed sastavio ugovor koji predstavlja tipizirani obrazac za sve usluge kreditora sličnog sadržaja. U članku 10. Ugovora o kreditu je određeno plaćanje 2,50% naknade na iznos kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Na ime naknade za obradu kredita tužitelju je tuženik odmah naplatio iznos od 4.083,28 kn, dana 23.2.2006. Tužitelj ističe da je tuženik, suprotno odredbama čl. 59 i čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje u tekstu ZZP-a), sastavio obrazac ugovora u kojem su već bile navedene citirane odredbe o naknadama i troškovima, a o kojim odredbama se uopće nije pregovaralo. Prema čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11,78/15 i 29/18, dalje u tekstu ZOO-a) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 10. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a. Kao posljedicu ništetnosti sporne ugovorne odredbe tužitelj od tuženika na temelju čl. 323. st. 1. i čl. 1111 st. 1 i st. 2 ZOO-a potražuje isplatu iznosa od 541,94 EUR /4.083,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.2.2006. pa do isplate. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže donošenje presude kojom će sud utvrditi ništetnom ugovornu odredbu ugovora o kredita kojom je određeno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te naložiti tuženiku isplatu neosnovano stečenog iznosa, kako je opisano u točkama I i II izreke presude, uz naknadu parničnog troška uvećanog za zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate. Tužitelj uz tužbu kao dokaze prilaže: presliku Ugovora o kreditu broj 51404627- 5102862818 (list 7 – 10 spisa) i pregled prometa po partiji kredita za razdoblje od 23.2.2006. do 29.9.2015. (list 11 – 12 spisa).

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovanost navoda tužbe i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti. Ističe da se tužiteljev status potrošača ne presumira već ga je tužitelj dužan dokazati u ovom postupku. U odnosu na zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10. predmetnog Ugovora o kreditu i zatraženu isplatu iznosa od 541,94 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 23.2.2006. pa do isplate tuženik ističe da je sporna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva. Ista propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u točno naznačenom postotku od 2,50 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom slijedom čega nije dopušteno ocjenjivati je li predmetna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna, budući prema odredbi čl. 84. ZZP-a, u koji je zakon inkorporiran tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ (čl. 4 st. 2 i čl. 5) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ukazuje i na odredbu čl. 83. ZZP-a kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. S tim u vezi ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i to na način da da je tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora o kreditu i prilikom sklapanja ugovora o kreditu službenica Banke koja je ugovarala ovaj kredit s tužiteljem gđa. MD, jasno iskomunicirala da postoji obveza tužiteljice na plaćanje takve naknade. Osim toga, tužitelju je ta informacija bila dostupna i na letcima tuženika koji su mu se uručivali prije sklapanja kredita. Tako je na letku za paket “Iz minusa u plus” bilo navedeno da naknada za obradu kredita iznosi 2,50% pa i iz navedenog proizlazi da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora bio upoznata da će platiti naknadu od 2,50% U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju je bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe u kojem se navodi da je korisnik kredita dužan na pisani poziv Banke uplatiti jednokratnu naknadu koja se obračunava prilikom obrade kredita u propisanom postotku iznosa glavnice kredita ili u apsolutnom iznosu sukladno Odluci o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva, a naplaćuje se prije ili prilikom puštanja kredita u tečaj. Tuženik ističe da u iznos naknade od 2,50 % od iznosa kredita ulaze troškovi koji su mu prouzročeni uslijed obrade kredita (a za koju naplatu u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja) i to operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). S obzirom na troškove nastale prilikom obrade kredita tuženik je sukladno odredbi čl. 10. i nastalim troškovima naplatio naknadu u visini od 2,50 % od visine predmetnog kredita u iznosu od 4.083,72 kn, a tužitelju, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente ovoga pojedinačnog postupka (letci i izvatci iz važećih odluka Banke, okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom i sl.) predmetne ugovorne odredbe nisu mogle ostati nejasne ili nerazumljive. Stoga sudu opće nije dopušteno ocjenjivati nepoštenosti, odnosno ništetnost predmetne odredbe o naknadi za obradu kredita jer je ista jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Uz navedeno, sporna ugovorna odredba ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Tuženik ističe i prigovor zastare na utuženo potraživanje jer je naknada naplaćena dana 22.2.2006. pa se na zahtjev tužitelja za isplatu naplaćene naknade ima primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Naime, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Vezano za dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje zakonske zatezne kamate tekuće od dana 23.2.2006. tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijanu odredbu ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, sukladno čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., NN br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku ZOO-a) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužitelj bi, ukoliko sud ocijeni tužbeni zahtjev osnovanim, eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, odnosno podredno od podnošenja tužbe jer je tek podnošenjem tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se u smislu odredbe članka 214. ZOO-a te shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev-2781/2011 od 16.3.2015., treba smatrati savjesnim. S obzirom na sve navedeno, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka. U prilogu odgovora na tužbu tuženik kao dokaze prilaže preslike letka Prikaz procesa obrade kredita za razdoblje od 2004. do 2011. (list 44 - 45 spisa), Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe (list 58 -63 spisa), letak za Paket "Iz minusa u plus" te sudsku praksu.

3. Tužitelj je u cijelosti ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, a tuženikove navode iz odgovora na tužbu osporava kao neosnovane. Osporava i istaknute prigovore zastare potraživanja, kao i prigovor da tužitelj nema svojstvo potrošača. Naglašava kako tuženik ne spori da je tužitelju temeljem čl. 10 Ugovora naplaćena sporna naknada za obradu kredita. Ponavlja da se radilo o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika pa je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju navedenog članka Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu što je između stranaka nesporno, to je očito da je ista odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena sporna odredba Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a. Slijedom svega iznesenog tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev te naložiti tuženiku da mu naknadi troškove ovog parničnog postupka.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita koju joj je tuženik naplatio na temelju odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu broj 51404627-5102862818 od dana 22.2.2006. Nije sporno da je na ime te jednokratne naknade tuženik dana 22.2.2026. naplatio tužitelju iznos od 541,94 EUR. Sporno je je li ugovorna odredba po kojoj je određeno da je korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini od 2,50 % od iznosa kredita prilikom isplate plasmana bila lako uočljiva, nedvosmislena, razumljiva i jasno prezentirana tužitelju od strane službenika tuženika. Sporno je na koje se eventualno nastale objektivne troškove odnosi i kako iznos odobrenog kredita utječe na visinu te naknade s obzirom da je ista određena u postotku od iznosa odobrenog kredita. Sporno je i je li o njoj tužitelj uopće mogao pregovarati sa tuženikom ili ga je tuženik davanjem na potpis unaprijed pripremljenog sadržaja ugovora doveo u neravnopravan položaj. Sporno je i je li primjenom sporne ugovorne odredbe i naplatom iznosa od 541,94 EUR tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski neopravdana obveza koja na štetu tužitelja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, a što sve spornu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Sporno je i je li nastupila zastara.

5. Bitne činjenice potrebne za donošenje odluke sud je utvrdio čitanjem naprijed pobrojane dokumentacije dostavljene uz tužbu i odgovor na tužbu te je saslušao tužitelja JD (list 129 -130 spisa). Prihvaćen je i dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedokinje MD, od kojeg je izvođenja tuženik odustao. Cijeneći provedene dokaze sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23 – u nastavku ZPP-a) sud utvrđuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Tužitelj JD u svom iskazu navodi da je gospođa MD bila njegova osobna bankarica. S njom je dogovarao sve vezano uz predmetni kredit. Točnije, razgovarali su o iznosu kredita koji mu je potreban, a novac mu je trebao kako bi zatvorio minus u kojem se našao. Kada su dogovarili iznos kredita, bankarica je pripremila ugovor koji mu je dala na potpis. Ne može se više sjetiti je li sve riješeno istoga dana, ali zna da nisu posebno raspravljali o pojedinim ugovornim odredbama. Ne može se sjetiti je li mu objašnjavala što ulazi u naknadu koju je platio, siguran je da nisu posebno razgovarali o načinu na koji je određena njena visina. Ne sjeća se ni je li išta posebno pitao budući, kako je shvatio, nije niti mogao utjecati na unaprijed pripremljeni ugovor. Ugovor je prije potpisivanja pročitao, ali nije financijski stručnjak, činilo mu se da je sve u redu. Kredit je podigao kako bi iz minusa došao u plus, tako su se nekako ti krediti i zvali: iz minusa u plus.

7. Povezujući opisani iskaz sa naprijed citiranom ugovornom odredbom članka 10, ali i izgledom čitavog Ugovora o kreditu sud utvrđuje da se radi o unaprijed pripremljenom, tipskom ugovoru tuženika te da se o sadržaju sporne odredbe nije niti moglo pojedinačno pregovarati. Smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Prema čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5.4.1993. i ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, a prema članku 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. U tom pravcu, zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi prema Direktivi određuje da je položaj potrošača podređen jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30.4.2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

8. Tuženik na kojem je teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo, svrhu i parametre na temelju kojih je određena visina naknade nije dokazao niti u ovom postupku, a pojašnjenje koje nudi u odgovoru na tužbu, da se iz obračunate naknade naplaćuju operativni troškovi (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalni troškovi (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškovi trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine) te povezani regulatorni troškovi (npr. za rad djelatnika, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.) sud ocjenjuje paušalnim i neuvjerljivim jer bi, po prirodi stvari, visina tog troška bila lako odrediva i po visini neovisna o iznosu kredita koji se odobrava, što u konkretnom primjeru nije slučaj. Stoga sud u cijelosti kao istinite i vjerodostojne prihvaća tvrdnju tužitelja da ne zna kako je određena naknada za obradu kredita, što u tu naknadu ulazi niti na temelju čega je određena njena visina. To mu nije moglo jasno niti čitanjem uvjeta za paket "Iz minusa u plus" koji je kod tuženika i podigao budući je i u tom reklamnom letku samo napisano da naknada iznos 2,50 % bez pojašnjenja što se istom podmiruje. Sve navedeno spornu odredbu čl. 10 Ugovora čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno uočljivom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita i slabiju ugovornu stranu u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu (financijska institucija koja se bavi i odobravanjem kredita i naplaćivanjem kamata) koji je jednostrano donio odluku o spornoj naknadi.

9. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, u nastavku ZOO- a), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru st. 1 i st. 2 ). Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavak 2 istog članka propisuje da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U čl. 270. ZOO-a je propisano da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva.

10. Odredbom čl. 59 ZZP-a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. U članku 81 st. 1 ZZP-a je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U stavku 2. istog članka je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. U stavku 3. je propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4 propisano da je trgovac, ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati. U članku 84 ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U članku 87 st.1 ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Primjenjujući citirane zakonske odredbe na utvrđeno činjenično stanje sud utvrđuje da je odredba članka 10 Ugovora o kreditu broj 51404627-5102862818 nepoštena jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo već je ponuđena tužitelju kao dio unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika. Odredba nije jasna niti je lako razumljiva i uočljiva budući ju je tuženik jednostrano odredio, a tužitelj nije niti došao u priliku da mu tuženik pojasni i predoči koje to troškove obrade zahtjeva i odobravanja konkretnog kredita, obzirom na njegovu vrstu i visinu tuženik ima, a koji troškovi, odnosno posao koji korisnik kredita dodatno plaća, ne bi ulazili u redovno poslovanje tuženika kao banke. Kako je tužitelj točan iznos tako određene naknade saznao tek prilikom isplate kredita, to je obveza i neodređena budući u trenutku potpisivanja kredita tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati na određenu visinu (2,50% od iznosa kredita). Stoga je naplata tako određene naknade očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Sve navedeno nepoštenu ugovornu odredbu čini ništetnom slijedom čega je odlučeno kako je opisano u točci I. izreke ove presude.

12. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Kako nije sporno da je tuženik na temelju ugovorne odredbe čl. 10 koju sud utvrđuje ništetnom, ostvario korist u iznosu od 541,94 EUR koji je naplatio tužitelju prilikom isplate dana 22.2.2006., a što je vidljivo i iz priloženog pregleda prometa po partiji kredita, to mu je tako stečeni iznos dužan vratiti uvećano za zateznu kamatu tekuću od dana stjecanja. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ugovorne odredbi koju sud utvrđuje ništetnom, dakle bez valjane pravne osnove pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem plaćenog iznosa.

13. Nije osnovan niti istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. 1.2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetne odredbe ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

14. Odluka o troška je donesena temeljem čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a prema vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju pripada pravo na naknadu troška sastava tužbe u iznosu od 50 bodova (Tbr. 7 t.1), podneska od 7.5.2024. u iznosu od 50 bodova (Tbr. 8 t.1), zastupanja na ročištima održanim dana 9.9.2024., 10.12.2024. i 9.4.2025. u iznosu od po 50 bodova za svako (Tbr. 9.t.1). Uz vrijednost jednog boda u iznosu od 2,00 EUR i 25 % PDV-a u iznosu od 125,00 EUR, priznati trošak tužitelja iznosi 625,00 EUR. Navedenom treba dodati plaćeni trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 66,36 EUR pa ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 724,54 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 19.5.2025. pa do isplate, obračunate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

U Zagrebu 19. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ivana Markotić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude stranke imaju pravo na žalbu koju mogu podnijeti ovome sudu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, a o istoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Pun. tužitelja uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu

2. Pun. tuženika