REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola
Poslovni broj P-232/2023-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ĐO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici iz odvjetničkog društva Mađarić & Lui, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene 8. travnja 2025. u prisutnosti osobno tužitelja i punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, 19. svibnja 2025. objavio i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnom odredbe Ugovora o kreditu br. 112-50-4089480, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 09.05.2007., kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 1. koja glasi: "Kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja“, zatim sadržane u odredbi čl. 7. koja glasi: "a) CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća Uplate po kreditu valutiraju se datumom odobrenja računa Banke", pa stoga navedene odredbe ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da isplati tužitelju ĐO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 4.420,28 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku:
na iznos od 1,49 € počev od 1.02.2008. do isplate,
na iznos od 3,68 € počev od 1.03.2008. do isplate,
na iznos od 7,43 € počev od 1.04.2008. do isplate,
na iznos od 1,79 € počev od 1.05.2008. do isplate,
na iznos od 2,34 € počev od 1.07.2008. do isplate,
na iznos od 0,87 € počev od 1.10.2008. do isplate,
na iznos od 19,28 € počev od 1.11.2008. do isplate,
na iznos od 6,95 € počev od 1.12.2008. do isplate,
na iznos od 22,62 € počev od 1.01.2009. do isplate,
na iznos od 25,03 € počev od 1.02.2009. do isplate,
na iznos od 26,12 € počev od 1.03.2009. do isplate,
na iznos od 23,71 € počev od 1.04.2009. do isplate,
na iznos od 24,29 € počev od 1.05.2009. do isplate,
na iznos od 19,59 € počev od 1.06.2009. do isplate,
na iznos od 16,12 € počev od 1.07.2009. do isplate,
na iznos od 17,05 € počev od 1.08.2009. do isplate,
na iznos od 18,87 € počev od 1.09.2009. do isplate,
na iznos od 18,71 € počev od 1.10.2009. do isplate,
na iznos od 16,87 € počev od 1.11.2009. do isplate,
na iznos od 20,33 € počev od 1.12.2009. do isplate,
na iznos od 23,11 € počev od 1.01.2010. do isplate,
na iznos od 27,06 € počev od 1.02.2010. do isplate,
na iznos od 26,15 € počev od 1.03.2010. do isplate,
na iznos od 31,51 € počev od 1.04.2010. do isplate,
na iznos od 30,49 € počev od 1.05.2010. do isplate,
na iznos od 32,48 € počev od 1.06.2010. do isplate,
na iznos od 49,63 € počev od 1.07.2010. do isplate,
na iznos od 46,10 € počev od 1.08.2010. do isplate,
na iznos od 56,89 € počev od 1.09.2010. do isplate,
na iznos od 53,16 € počev od 1.10.2010. do isplate,
na iznos od 47,16 € počev od 1.11.2010. do isplate,
na iznos od 59,81 € počev od 1.12.2010. do isplate,
na iznos od 75,91 € počev od 1.01.2011. do isplate,
na iznos od 64,51 € počev od 1.02.2011. do isplate,
na iznos od 68,51 € počev od 1.03.2011. do isplate,
na iznos od 63,43 € počev od 1.04.2011. do isplate,
na iznos od 64,34 € počev od 1.05.2011. do isplate,
na iznos od 85,91 € počev od 1.06.2011. do isplate,
na iznos od 88,02 € počev od 1.07.2011. do isplate,
na iznos od 105,66 € počev od 1.08.2011. do isplate,
na iznos od 96,43 € počev od 1.09.2011. do isplate,
na iznos od 86,33 € počev od 1.10.2011. do isplate,
na iznos od 84,41 € počev od 1.11.2011. do isplate,
na iznos od 83,64 € počev od 1.12.2011. do isplate,
na iznos od 88,40 € počev od 1.01.2012. do isplate,
na iznos od 92,56 € počev od 1.02.2012. do isplate,
na iznos od 93,12 € počev od 1.03.2012. do isplate,
na iznos od 90,24 € počev od 1.04.2012. do isplate,
na iznos od 92,19 € počev od 1.05.2012. do isplate,
na iznos od 93,51 € počev od 1.06.2012. do isplate,
na iznos od 91,28 € počev od 1.07.2012. do isplate,
na iznos od 91,87 € počev od 1.08.2012. do isplate,
na iznos od 90,19 € počev od 1.09.2012. do isplate,
na iznos od 86,57 € počev od 1.10.2012. do isplate,
na iznos od 90,43 € počev od 1.11.2012. do isplate,
na iznos od 92,28 € počev od 1.12.2012. do isplate,
na iznos od 90,98 € počev od 1.01.2013. do isplate,
na iznos od 83,70 € počev od 1.02.2013. do isplate,
na iznos od 89,89 € počev od 1.03.2013. do isplate,
na iznos od 90,43 € počev od 1.04.2013. do isplate,
na iznos od 88,00 € počev od 1.05.2013. do isplate,
na iznos od 80,46 € počev od 1.06.2013. do isplate,
na iznos od 80,27 € počev od 1.07.2013. do isplate,
na iznos od 82,12 € počev od 1.08.2013. do isplate,
na iznos od 85,09 € počev od 1.09.2013. do isplate,
na iznos od 89,20 € počev od 1.10.2013. do isplate,
na iznos od 87,08 € počev od 1.11.2013. do isplate,
na iznos od 88,59 € počev od 1.12.2013. do isplate,
na iznos od 90,29 € počev od 1.01.2014. do isplate,
na iznos od 91,35 € počev od 1.02.2014. do isplate,
na iznos od 93,59 € počev od 1.03.2014. do isplate,
na iznos od 92,85 € počev od 1.04.2014. do isplate,
na iznos od 90,38 € počev od 1.05.2014. do isplate,
na iznos od 89,58 € počev od 1.06.2014. do isplate,
po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužitelju ĐO, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.187,50 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 19. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.
V Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom 9. svibnja 2007. u Puli sklopio Ugovor o kreditu, koji se vodi pod brojem 112-50-4089480 te kojim je ugovorom tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.500,00 CHF pod uvjetima i rokovima kako je utvrđeno predmetnim ugovorom, a koji kredit je tužitelj u cijelosti otplatio 2014. Ističe kako Ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke (čl.12.), a koja odredba je po ocijeni tužitelja nepoštena i ništetna, jer je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, sadržaj kojih odredbi unaprijed priprema banka te parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti, a banka je odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu Banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi, obzirom da se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom da tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Vezano uz valutnu klauzulu ističe kako je odredbom čl. 1. Ugovora ugovoreno da banka stavlja korisniku kredita na raspolaganje kredit u iznosu CHF 25.500,00 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, u svrhu kupnje vozila, a da je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita odnosno tužitelj otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća te da se uplate po kreditu valutiraju s datumom odobrenja računa tuženika. Ukazuje na presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C- 26/13 u kojoj se navodi da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, treba tumačiti na način sa ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ističe da tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja jesu rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Na dan isplate kredita (10. svibnja 2007.) srednji tečaj CHF-a prema tečajnoj listi tuženika iznosio je 4,46, a od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potvrđenu odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te ističe da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a da je navedena odluka obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Ističe da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti tečaj švicarskog franka koji je tužitelju bio poznat u vrijeme isplate predmetnog ugovora - 4,46. S obzirom da je ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka, tužitelj pretpostavlja da je predmetni kredit, primjenjujući gore navedene parametre preplatio za iznos od 4.420,28 EUR (33.304,62 kuna). Dakle, iznos od 4.420,28 EUR predstavlja iznos kojeg je tuženik temeljem ništetne odredbe neutemeljeno naplatio od tužitelja, a na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Kako se radi o složenom kamatnom računu o čemu tužitelj nema niti može imati stručna znanja, isti zadržava pravo da po primitku izračuna od strane tuženika ili financijskog vještačenja uredi tužbeni zahtjev u pogledu konačne visine, svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, dospijeća pojedinačnih mjesečnih iznosa te tijeka zakonskih zateznih kamata. Ističe da se prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj obratio tuženiku radi pokušaja mirnog rješavanja spora, no da je tuženik zahtjev tužitelja smatrao neosnovanim. Potražuje i parnični trošak.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u odnosu na mjesnu nadležnost navodi kako su stranke u ugovoru o kreditu broj 112-50-4089480 ugovorile da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, a registrirano sjedište tuženika je u Zagrebu, pa je mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu, no da odluku o mjesnoj nadležnosti prepušta sudu. Nadalje, ističe da nije sporno da su tužitelj i tuženik 9. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 112-50-4089480 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 25.500,00 s redovnom kamatom od 5,20 % godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15,00 % godišnje, također promjenjiva. Ugovor je sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navodi kako tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna, a da pritom ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, a iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, a da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz samog Zahtjeva za kredit koji je ispunio i potpisao sam tužitelj i u kojem je isti, po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF između više ponuđenih. Nakon što je tužitelj vlastoručno ispunio Zahtjev za kredit, tuženik i tužitelj zaključili su Ugovor o kreditu. Ističe da takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, Narodne novine broj 96/03) i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat utuženog iznosa ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja kao i na kamatu na svaki pojedini anuitet. Nadalje, tuženik ističe da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te potražuje troškove postupka.
3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, opomena pred tužbu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, pregled kamatne stope, tečajna lista te iskaz tužitelja.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23
– dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
5. U ovom predmetu između parničnih stranaka nije sporno da je tužitelj s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj: 112-50-4089480, koji je ugovor solemniziran po javnom bilježniku Mirni Pliško iz Pule 10. svibnja 2007. pod brojem OV-5958/07, i to u kunskoj protuvrijednosti od 25.500,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), te da je namjena kredita bila kupnja motornog vozila (novi automobil Renault). Nesporno je da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl. 7. Ugovora o kreditu). Nesporno je da je predmetni kredit tužitelj u cijelosti otplatio. Također, nije sporna visina tužbenog zahtjeva.
6. Između parničnih stranaka sporno je jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a vezano uz navedeno i je li tuženik obvezan isplatiti tužitelju novčane iznose koje tužitelj potražuje (čija visina nije sporna). S time u vezi sporno je može li se tužitelj kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva kao i osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti.
7. Prvenstveno je valjalo odlučiti o prigovoru mjesne nenadležnosti istaknutom po tuženiku. Naime, tuženik smatra da je za suđenje u konkretnom sporu nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu kao sud sjedišta tuženika, a sve sukladno odredbi čl. 12. predmetnog Ugovora (kojom je određeno da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora), a za koju odredbu tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.
7.1. Kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14, dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.
7.2. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
7.3. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 49. i 55. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14).
7.4. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.
7.5. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je i solemniziran u Puli, tužitelj živi u [adresa], a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu kreditora formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz iskaza tužitelja, dok tuženik suprotno nije dokazao. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 274 km do Zagreba), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.
7.6. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetna.
7.7. Tužitelj je, stoga, tužbu osnovano podnio pred naslovnim sudom kao sudom svog prebivališta. Naime, nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.
7.8. Slijedom navedenog, prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.
8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je, između ostalog, utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
8.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).
8.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 1. i 7. sadrži upravo spornu odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.
8.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
8.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.
8.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
8.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, sud je navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrdio ništetnima.
8.7. Pri tome valja ukazati kako su odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.
9. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule.
9.1. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.
9.2. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužitelja, kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao vjerodostojnog jer je tužitelj iskazivao detaljno, životno i u skladu s materijalnim ispravama u spisu, a iz kojeg iskaza je utvrđeno da su tužitelju u banci ponudili kredit u CHF jer da je to najpovoljniji kredit i da ima stabilnu valutu, te da su mu za valutu CHF u banci samo rekli da je to stabilna valuta, da nije mogao utjecati na sadržaj ugovora glede valutne klauzule i da su mu rekli da iznos rate može minimalno varirati, a iz kojeg je utvrđeno da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su joj objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja.
9.3. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u točci I izreke ove presude.
10. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
10.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.
10.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.
11. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli), s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početni tečaj, kao jedino valjano određeno a time i pošteno.
11.1. Tužitelj u postupku navodi da je tijekom otplate predmetnog kredita uslijed razlike u tečaju valute CHF u odnosu na početni tečaj CHF više uplatio iznos od 4.420,28 EUR a koji iznos potražuje u postupku od tuženika. Kako tuženik u postupku nije osporio visinu tužbenog zahtjeva tužitelja te je ona među strankama nesporna, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu s osnova preplaćenog tečaja na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO i odlučio kao u t. II izreke ove presude te je tuženiku naložio da tužitelju isplati iznos od 4.420,28 EUR na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove.
12. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare. Naime u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod poslovni broj P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava (tijekom 2012.) prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, dok je pravomoćnim okončanjem tog spora zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe čl. 245. ZOO-a. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovni broj P-1401/12 iz postupka kolektivne zaštite interesa potrošača, a kojom je utvrđena nepoštenost o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna donošenjem odluke poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. Slijedom navedenog, a kako predmetno potraživanje zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godine u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te kako od 14. lipnja 2018. do utuženja 1. travnja 2023., nije protekao rok od 5 godina, to je prigovor zastare neosnovan.
13. Tužitelju su dosuđeni parnični troškovi na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa), i to za zastupanje po punomoćniku u postupku i to za sastav tužbe 100 bodova prema Tbr. 7.1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 16. siječnja 2025. i 8. travnja 2025. po 100 bodova za svako prema Tbr. 9.1. Tarife, za sastav podneska od 3. siječnja 2025. 100 bodova prema Tbr. 8.1. Tarife, za sastav podneska od 13. rujna 2023. 25 bodova prema Tbr. 8.4. Tarife, za zastupanje na ročištu za objavu presude 50 bodova prema Tbr. 9.3. Tarife, odnosno ukupno 475 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. Tarife) i pripadajući iznos PDV-a od 25% (Tbr. 46. Tarife) iznosi ukupno 1.187,50 EUR. U preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za priznanje parničnog troška je odbijen kao previsoko postavljen, a tužitelju nije priznat trošak sastava opomene pred tužbu jer se ne radi o trošku koji je bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, kao ni materijalni trošak jer tužitelj nije dokazao da mu je navedeni trošak zaista i nastao, a tužitelju nije priznat ni zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer mu navedeni trošak u skladu s odredbom čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) niti ne nastaje.
13.1. Tuženik nije uspio u sporu, pa je u cijelosti odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.
U Puli 19. svibnja 2025.
Sutkinja
Tamara Dagostin Mušković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. tužitelju po pun.
2. tuženiku po pun.
