Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
[adresa], CS
Poslovni broj: P-534/2023-44
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja LS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnicima iz OD Golubić & Šikić j.t.d.,odvjetnicima iz Čakovca protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupana po punomoćnicima iz OD Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, Zelinska 4, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 7.travnja 2025. u nazočnosti tužitelja uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, dana 19.svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb da tužitelju LS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 4.794,61 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od
4,37 € od 31.03.2010 do isplate
6,99 € od 30.04.2010 do isplate
7,67 € od 31.05.2010 do isplate
13,55 € od 30.06.2010 do isplate
12,34 € od 31.07.2010 do isplate
15,43 € od 31.08.2010 do isplate
14,20 € od 30.09.2010 do isplate
12,22 € od 31.10.2010 do isplate
16,39 € od 30.11.2010 do isplate
21,70 € od 31.12.2010 do isplate
17,94 € od 31.01.2011 do isplate
19,26 € od 28.02.2011 do isplate
17,58 € od 31.03.2011 do isplate
17,89 € od 30.04.2011 do isplate
25,00 € od 31.05.2011 do isplate
25,15 € od 30.06.2011 do isplate
30,97 € od 31.07.2011 do isplate
27,98 € od 31.08.2011 do isplate
24,71 € od 30.09.2011 do isplate
24,36 € od 31.10.2011 do isplate
24,10 € od 30.11.2011 do isplate
25,67 € od 31.12.2011 do isplate
27,03 € od 31.01.2012 do isplate
27,21 € od 29.02.2012 do isplate
26,27 € od 31.03.2012 do isplate
26,90 € od 30.04.2012 do isplate
27,34 € od 31.05.2012 do isplate
26,61 € od 30.06.2012 do isplate
26,80 € od 31.07.2012 do isplate
26,25 € od 31.08.2012 do isplate
25,06 € od 30.09.2012 do isplate
26,33 € od 31.10.2012 do isplate
26,93 € od 30.11.2012 do isplate
26,51 € od 31.12.2012 do isplate
24,13 € od 31.01.2013 do isplate
26,15 € od 28.02.2013 do isplate
26,33 € od 31.03.2013 do isplate
25,53 € od 30.04.2013 do isplate
23,07 € od 31.05.2013 do isplate
23,00 € od 30.06.2013 do isplate
23,61 € od 31.07.2013 do isplate
24,58 € od 31.08.2013 do isplate
25,93 € od 30.09.2013 do isplate
25,23 € od 31.10.2013 do isplate
25,73 € od 30.11.2013 do isplate
26,28 € od 31.12.2013 do isplate
23,62 € od 31.01.2014 do isplate
24,27 € od 28.02.2014 do isplate
24,06 € od 31.03.2014 do isplate
23,34 € od 30.04.2014 do isplate
23,11 € od 31.05.2014 do isplate
23,21 € od 30.06.2014 do isplate
24,03 € od 31.07.2014 do isplate
24,72 € od 31.08.2014 do isplate
24,57 € od 30.09.2014 do isplate
25,17 € od 31.10.2014 do isplate
25,57 € od 30.11.2014 do isplate
25,33 € od 31.12.2014 do isplate
25,66 € od 31.01.2015 do isplate
25,66 € od 28.02.2015 do isplate
25,66 € od 31.03.2015 do isplate
25,66 € od 30.04.2015 do isplate
25,66 € od 31.05.2015 do isplate
25,66 € od 30.06.2015 do isplate
25,66 € od 31.07.2015 do isplate
25,66 € od 31.08.2015 do isplate
25,66 € od 30.09.2015 do isplate
0,59 € od 28.02.2010 do isplate
7,25 € od 31.03.2010 do isplate
6,92 € od 30.04.2010 do isplate
7,58 € od 31.05.2010 do isplate
13,30 € od 30.06.2010 do isplate
12,12 € od 31.07.2010 do isplate
14,20 € od 31.08.2010 do isplate
13,08 € od 30.09.2010 do isplate
10,21 € od 31.10.2010 do isplate
1,06 € od 03.11.2010 do isplate
15,08 € od 30.11.2010 do isplate
12,26 € od 31.12.2010 do isplate
7,67 € od 05.01.2011 do isplate
14,85 € od 31.01.2011 do isplate
1,65 € od 03.02.2011 do isplate
17,70 € od 28.02.2011 do isplate
16,17 € od 31.03.2011 do isplate
16,44 € od 30.04.2011 do isplate
22,94 € od 31.05.2011 do isplate
22,97 € od 30.06.2011 do isplate
28,25 € od 31.07.2011 do isplate
21,97 € od 31.08.2011 do isplate
3,57 € od 03.09.2011 do isplate
22,44 € od 30.09.2011 do isplate
0,12 € od 04.10.2011 do isplate
22,24 € od 31.10.2011 do isplate
25,26 € od 30.11.2011 do isplate
26,89 € od 31.12.2011 do isplate
28,31 € od 31.01.2012 do isplate
28,50 € od 29.02.2012 do isplate
27,51 € od 31.03.2012 do isplate
19,33 € od 30.04.2012 do isplate
8,84 € od 04.05.2012 do isplate
28,63 € od 31.05.2012 do isplate
27,87 € od 30.06.2012 do isplate
28,07 € od 31.07.2012 do isplate
27,50 € od 31.08.2012 do isplate
26,26 € od 30.09.2012 do isplate
27,58 € od 31.10.2012 do isplate
28,21 € od 30.11.2012 do isplate
27,77 € od 31.12.2012 do isplate
25,28 € od 31.01.2013 do isplate
27,39 € od 28.02.2013 do isplate
27,58 € od 31.03.2013 do isplate
26,75 € od 30.04.2013 do isplate
24,18 € od 31.05.2013 do isplate
24,11 € od 30.06.2013 do isplate
24,74 € od 31.07.2013 do isplate
25,76 € od 31.08.2013 do isplate
27,16 € od 30.09.2013 do isplate
26,44 € od 31.10.2013 do isplate
26,95 € od 30.11.2013 do isplate
27,53 € od 31.12.2013 do isplate
24,74 € od 31.01.2014 do isplate
25,42 € od 28.02.2014 do isplate
25,20 € od 31.03.2014 do isplate
24,45 € od 30.04.2014 do isplate
24,21 € od 31.05.2014 do isplate
24,32 € od 30.06.2014 do isplate
25,17 € od 31.07.2014 do isplate
25,88 € od 31.08.2014 do isplate
25,73 € od 30.09.2014 do isplate
26,36 € od 31.10.2014 do isplate
26,78 € od 30.11.2014 do isplate
26,53 € od 31.12.2014 do isplate
26,87 € od 31.01.2015 do isplate
26,87 € od 28.02.2015 do isplate
26,87 € od 31.03.2015 do isplate
26,87 € od 30.04.2015 do isplate
26,87 € od 31.05.2015 do isplate
26,87 € od 30.06.2015 do isplate
26,87 € od 31.07.2015 do isplate
26,87 € od 31.08.2015 do isplate
26,87 € od 30.09.2015 do isplate
868,20 € od 01.10.2015 do isplate
800,54 € od 01.10.2015 do isplate
po stopi kako slijedi
- za razdoblje od 31. ožujka 2010. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2024. do isplate pod stopi od 7,25% godišnje,
a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II.Tužba tužitelja smatra se povučenom u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva od dosuđenog iznosa od 4.794,61 euro do traženog iznosa od 4.924,24 eura.
III.Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.090,00 eura uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,25 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1. Tužitelj LS podnio je tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je NS (ranije C) kao potrošač i tuženik su 4. listopada 2006. u [adresa], u podružnici tuženika, sklopili ugovor o kreditu broj 218- 50-3710739 u iznosu kunske protuvrijednosti od 22.000,00 CHF, s redovnom kamatom po stopi od 3,95 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, s rokom otplate od 300 mjeseci. Ugovorena je promjenjiva godišnja kamatna stopa u visini od 3,95 % te da se njezina kasnija visina mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Prema ugovoru kredit se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, u mjesečnim anuitetima, prema otplatnom planu, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iz mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 28.02.2007. Obje navedene odredbe, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i vraćanju kredita u CHF su ništetne i nepoštene. Namjena kredita bila je stambeni kredit. Tužitelj kao potrošač i tuženik su 16. listopada 2006. u [adresa], u podružnici tuženika, sklopili ugovor o kreditu broj 218-50-3726198 u iznosu kunske protuvrijednosti od 22.000,00 CHF, s redovnom kamatom po stopi od 3,95 % godišnje promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, s rokom otplate od 300 mjeseci. Ugovorena je promjenjiva godišnja kamatna stopa u visini od 3,95 % te da se njezina kasnija visina mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Prema ugovoru tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Prema ugovoru tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima, prema otplatnom planu, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva na naplatu u mjesecu koji slijedi iz mjeseca u kojem je kredit iskorišten, ali ne kasnije od 28.02.2007. Obje navedene odredbe, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi tako i vraćanju kredita u CHF su ništetne i nepoštene. Namjena kredita bila je stambeni kredit. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017-10 od 14.lipnja 2018. kojom je presuđena da se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4.srpnja 2013. u dijelu točke I., II., III. , IV., V. , VI. i VII. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1.siječnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Nadalje, tužitelj se poziva na presudu i rješenje Vrhovnog suda RH, broj: Revt-249/14-2 od 9.travnja 2015. , te na odluke Ustavnog suda RH , broj. U-III-2521/215 i dr. od 13.prosinca 2016. kojima je djelomično uvažena ustavna tužba ukinuta odluka VS RH, broj: REvt-249/14 od 9.travnja 2015. u točci I. izreke presuda i rješenja u dijelu u kojem je odbijena revizija protiv presude VTS RH , broj. Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014. , u točci I. izreke u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Nadalje poziva se na odluke Ustavnog suda RH, na odluku Vrhovnog suda , broj: Revt-575/16-5 od 3.listopada 2017. , na odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno čl.96. i 97. ZZP/07 , tumačenje čl.4. st.2. Direktive 93/13 EEZ od strane suda Europske unije , odluku Ustavnog suda RH od 13.prosinca 2016. , odluku VS RH od 3.listopada 2017. ,Čl.1111. i čl.1115. Zakona o obveznim odnosima. U tužbi se navodi da su tužitelj i NS dana 6.lipnja 2023. sklopili Ugovor kojim je NS prenijela sva svoja potraživanja koja ima prema tuženiku s osnova prava na povrat previše plaćenog iznosa po navedenom ugovoru o kreditu i to uslijed ništetnosti odredbe kojom se povrat kredita veže uz valutnu klauzulu CHF u čl.1. i 7. Ugovora o kreditu. Tužitelj navodi da su banke objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u CHF i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u CHF navele potrošače suprotno Načelu savjesnosti i poštenja na sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. O ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu CHF nije se pojedinačno pregovaralo jer su banke unaprijed sastavile ugovore , te se radi o unaprijed formuliranim standardnim ugovornim odredbama na čiji sadržaj potrošači , pa tako i tužitelj nisu mogli utjecati , već se pregovaralo samo o sklapanju ponuđenog ugovora ,a ne i o spornim ugovornim odredbama. Prosječni tužitelj uključujući i tužitelja LS, pa i NS nisu raspolagali stručnim znanjima, institut valutne klauzule bio im je samo načelno poznat i nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF. Slijedom navedenog tužitelj tvrdi da je tuženik nesavjesni stjecatelj s obzirom da se radi o ništetnim ugovornim odredbama koje je u ugovor unijela banka i temeljem takvih odredbi naplaćivala iznose od tužitelja i ĆS koji joj nisu pripadali. S obzirom na sve navedeno tužitelj je tražio da se naloži tuženiku da mu isplati iznos od 4.924,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa, kao i da mu nadoknadi troškove ovog postupka.
2. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja sredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka , te je tražio da mu tuženik isplati iznos od 4.794,61 euro.
3. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je nesporno da su tužitelj i tuženik 16.10.2006. sklopili ugovor o kreditu broj: 218-50-3726198 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 22.000,00 s ugovorenom redovnom kamatom od 3,95 % godišnjom, promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Dana 5.2.2016. stranke su sklopile Dodatak broj: KONV-1/16 kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita u kunski kredit s valutnom klauzulom euro. Nadalje, tuženik navodi da je nesporno da su NS i tuženik dana 4.10.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 218-50- 3710739 kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 22.000,00 , te je ugovorena redovna kamatna stopa 3,95 % godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Smatra da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora koja se vrijednost ugovorene obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema strani valuti. Tvrdi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja kod sklapanja ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama. Tuženik nadalje ističe da promjena tečaja strane valute nije predvidiva , pa tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF kao niti bilo koje druge strane valute. Neosnovani su navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništetne valutne klauzule pozivajući se na odredbu čl.226. Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da se tužitelj ne može pozivati niti na jedno utvrđenje iz odluka u slučaju franak s obzirom da iz istih proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju zasebno dokazivati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe, pa se ne može pozvati na utvrđenja iz te presude. Tužitelj i tuženik su 5.2.2016. zaključili Dodatak broj: KONV-01/16 kojim je provedena konverzija, te su sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. Navedenim dodatkom ugovorne strane suglasno su utvrdile iznos duga. Tuženik se poziva na ogledni postupak broj: GOS-1/19, te na Odluku VS RH broj: Rev.1172/18 – 2 od 19.3.2019. Slijedom navedenog predlaže da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, te da se naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi trošak parničnog postupka.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o ustupu tražbine ( list 11 spisa), predmetne ugovore o kreditu i solemnizaciju istih ( list 12-21 spisa), otplatne planove ( list 22-57 spisa), pregled izvršenih uplata ( list 58-60 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 71-77 spisa), očitovanje tužitelja s prilozima ( list 80-104 spisa), priopćenje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 14.lipnja 2023. ( list 107 spisa), sudske presude (list 108-124 spisa), podnesak tuženika (list 125-126 i 127 -135 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Slađane Srnec, mag.oec. ( list 145-230 spisa- istovjetno s listom 242-264 spisa), očitovanje tužitelja na nalaz i mišljenje vještaka ( list 275-276 spisa), očitovanje vještaka ( list 284-285 spisa), podnesak tužitelja (list 288 spisa), očitovanje vještaka ( list 291-292 spisa), podnesak tužitelja (list 295 i 296 spisa), očitovanje vještaka ( list 299 – 316 spisa), podnesak tužitelja od 9.12.2024. kojim sređuje tužbeni zahtjev (list 319-323 spisa), te je saslušana svjedokinja NS i tužitelj u svrhu dokazivanja, time da je tuženik na ročištu dana 7.travnja 2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnice tuženika PS.
5. Svjedokinja NS je izjavila da je ona s tuženikom sklopila Ugovor o stambenom kreditu , te je svoja potraživanja iz predmetnog kredita naspram tuženika prenijela na svog brata, tužitelja LS. Glede predmetnog kredita zna da je isti uzela pred više od 16 godina i da se obratila samo tuženiku jer je tamo imala tekući račun. Ne sjeća se u kojoj valuti je tražila kredit , misli da se radilo o eurima. Kredit joj je trebao za izgradnju kuće , a radilo se o kući u kojoj je ona suvlasnik u ½ dijela, a njen brat u ½ dijela, time da je kuća etažirana. U RBA je imala stambenu štednju temeljem koje je već uzela prethodni kredit i imala je dobra iskustva sa Raiffeisen bankom. Ne sjeća se razgovora s djelatnikom banke glede predmetnog kredita. Kod tuženika je uzela kredit jer je imao najpovoljnije uvjete odnosno najmanju kamatu do kojeg saznanja je došla preko interneta. Ne sjeća se što joj je djelatnik banke kazao vezano uz predmetni kredit , no misli da nije spominjao nikakve rizike vezano uz kredit u CHF. Ne vjeruje da joj je spomenut termin valute utočišta, i ne zna da li je bilo rečeno koju valutu u RH i na koji način štiti HNB. Misli da je bila ugovorena fiksna kamatna stopa , time da je možda ista bila i promjenjiva. Kada joj je odobren kredit nazvali su je iz banke, pozvali na potpis ugovora , naveli da ide k javnom bilježniku. Ugovor o kreditu bio je sastavljen kad je došla u banku i djelatnik banke pročitao joj je osnovne točke ugovora , ne sjeća se o čemu se radilo. Nije mogla utjecati ni na jednu odredbu ugovora , niti je to željela. Ne sjeća se da li joj je bila predočena i objašnjena odluka banke u kojoj su navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope i ne zna da li je kredit konvertiran. Nitko je nije upozorio da je rizičnije uzeti kredit u CHF nego u eurima. Kuću koju je gradila iz sredstava kredita koristi za vlastite potrebe odnosno za stanovanje i u istoj nikad nije imala poslovni prostor niti je isti iznajmljivala. Sjeća se da je prva rata kredita iznosila oko 1.000,00 kuna mjesečno , ne sjeća se koliko je iznosila maksimalna rata kredita, zna da je bila malo viša od 1.000,00 kuna. 2016.godine potpisala je Dodatak o konverziji, isti nije čitala , već je samo potpisala jer je to brat od nje tražio. Ne sjeća se da li je nakon sklapanja Dodatka rata kredita bila ista, viša, ili manja, s obzirom da je u to vrijeme bila u bolnici. Ne sjeća se da li joj je u izračunu konverzije bila obračunata bilo kakva preplata.
6. Tužitelj je izjavio da je sredstva kredita trebao za izgradnju kuće. Nije se obraćao drugim bankama s obzirom da je bio klijent Raiffeisen banke. Kada se je došao raspitivati o kreditu tražio je iznos od 15.000,00 eura, no bilo mu je rečeno da su najpovoljniji krediti u CHF odnosno da je tu najmanja kamata i najmanja rata. Djelatnik banke nije mu spominjao nikakve rizike vezane uz CHF , nije spominjao termin valute utočišta koji termin sada prvi put čuje, niti je naveo koju valutu u RH štiti HNB. Čini mu se da je ugovorena promjenjiva kamata , time da mu djelatnik banke nije objasnio o čemu ovisi promjena kamatne stope. Nije mu prezentirao niti uručio nikakvu Odluku banke, niti informaciju u kojoj bi bili navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Poslije ga je banka nazvala , kazali su da je ugovor gotov, te je otišao u banku. Ugovor je bio sastavljen i on ga je trebao potpisati. Smatrao j e da ne može pregovarati već unaprijed sastavljenom ugovoru. Ugovor je pročitao, mislio je da ga razumije, no nije mogao isčitati da će rata kredita rasti više od 50 %. Dobio je puno dokumentacije , pa nije siguran , no čini mu se da je dobio otplatni plan. Ugovor je trebao potpisati kod javnog bilježnika koji mu nije pročitao cijeli ugovor , kazao je da ako neće plaćati ratu kredita da će mu sjesti na plaću. Kod javnog bilježnika nije bio nazočan nitko iz banke. kredit je plaćao putem trajnog naloga. Kada je došlo do povećanja rata kredita bio je u banci pitati za razlog , te mu je objašnjeno da je došlo do povećanja tečaja , time da mu nije bila ponuđena neka druga opcija kredita odnosno kredit u nekoj drugoj valuti. Banka mu je poštom slala obavijesti o promjeni kamate. Tuženik ga je pismeno pozvao na konverziju kredita , te mu je poslan i prijedlog konverzije. On je plaćao i kredit od sestre , radilo se o identičnim kreditima s istim iznosima s razlikom sklapanja od mjesec dana , uočio je da su različiti izračuni konverzije kod oba kredita i da se radi o razlici od oko 10.000,00 kuna. Kod jednog kredita obračunata konverzija bila je veća od 10.000,00 kuna. Stoga je u poslovnici tražio da pred njim izvrše izračun , da se vidi na koji način je došlo do te razlike, no tamo to nitko nije znao izračunati, te je nakon dva do tri mjeseca dobio drugačiji izračun bez objašnjenja prvog izračuna , time da je prihvatio prvi izračun konverzije trebao bi više plaćati 10.000,00 kuna. Nakon drugog izračuna prihvatio je konverziju. Nije mogao utjecati na druge odredbe Aneksa o konverziji. Kod prvog izračuna konverzije bio je u minusu , a ne u preplati kredita , a kod drugog izračuna konverzije po njegovom prigovoru radilo se o nekoj minimalnoj razlici. Kuća za koju je uzeo kredit služi za stanovanje, radi se o kući koja je dvojni objekt i u jednoj polovici živi on s obitelji, a u drugoj njegova sestra. U istoj kući nikad nije bio poslovni prostor , niti se iznajmljivala. U vrijeme uzimanja kredita bio je zaposlen u obiteljskoj firmi Auto centar Bratuša. Glede osnovnog ugovora o kreditu nitko ga u banci nije upozorio da postoje bilo kakvi rizici vezani uz kredite u CHF niti da je rizičnije uzeti kredit u CHF nego u eurima. Kredit u CHF je uzeo jer su mu u banci kazali da je to povoljnija opcija. Bio je svjestan da se rata kredita može mijenjati, s obzirom da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta CHF ali nije bio svjestan da se može mijenjati na način da poraste 50 %. Nije mogao mijenjati ni jednu odredbu osnovnog ugovora , kao niti aneksa ugovora. U slučaju da ne bi potpisao Aneks o konverziji pretpostavlja da bi mu rata kredita i nadalje rasla.
7. Stalni sudski vještak Slađana Srnec, mag.oec. je u svom nalazu od 28.6.2024. vezano uz kredit koji je tužitelj LS sklopio sa tuženikom navela da je preplata tečaja iznosila 1.642,81 euro, dok su negativne tečajne razlike iznosile 63,16 eura , dakle da neto preplata tečaja kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 1.579,65 eura. Razlika nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.9.2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 800,54 eura. Razlike između nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.9.20915. i nedospjele CHF glavnice po početnom planu i početnom tečaju iznosi 1.433,75 eura. Glede kredita sklopljenog između ĆS i tuženika vještakinja je navela da preplata tečaja iznosi 1.612,79 eura, da negativne tečajne razlike iznose 66,57 eura, dakle da neto preplata tečaja kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika iznosi 1.546,22 eura. Razlika nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.9.2015. i nedospjele CHF glavnice po početnom tečaju iznosi 868,20 eura. Razlika između nedospjele EUR glavnice u konverziji po tečaju na dan 30.9.2015. i CHF glavnice po početnom otplatnom planu i početnom tečaju iznosi 1.056,27 eura. U očitovanju vještaka od 17.8.2024. vještakinja navodi da nema potraživanja tužitelja s osnova previše obračunate glavnice. Po prigovoru tužitelja vještakinja se očitovala 2.10.2024. Vještak navodi da ostaje kod svojih ranijih očitovanja. Po prigovoru tužitelja 21.listopada 2024. vještakinja se očituje da je tužitelj LS do 5.1.2023. ukupno uplatio 7.434,90 eura, a NS je do 16.10.2017. do dana otplate kredita uplatila 165.372,11 kuna.
8. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja precizirao i sredio tužbu i tužbeni zahtjev tražeći da mu tuženik isplati iznos od 4.794,61 euro sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik je naveo da nema primjedbi na matematički izračun vještaka.
9. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 –pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan (u konačnici specificiran podneskom od 19.7.2024..god. ), a kako je navedeno u izreci ove presude, s time da će se isto dalje obrazložiti.
10. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.
11. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
12. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili stambeni Ugovor o kreditu, a kojim ugovorom je banka odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 22.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima. Ugovorena je kamata, redovna od 3,95 %, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nije sporno da je NS ( ranije C) kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili stambeni ugovor o kreditu kojim je ĆS C kao korisniku kredita odobren iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF. Otplata kredita dogovorena je u jednakim mjesečnim anuitetima s ugovorenom kamatom od 3,95 % promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora.
13. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi.
14. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.
15. Tužitelji u svojoj tužbi od tuženika traže utvrđenje ništetnosti i isplatu, smatrajući da su tužitelji postupanjem tuženika (banke ) oštećeni, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda RH, broj Pž-7129/13 od 13.6.2014., Pž- 6632/2017 od 14.6.2018., te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku ( odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).
16. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.
17. U kolektivnoj tužbi, na koje pravomoćne sudske odluke se poziva tužitelj u svojoj tužbi, po kojoj kolektivnoj tužbi je odlučivao Visoki trgovački sud RH je kao jedan od tuženika naveden i ovdje tuženik.
18. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
19. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).
20. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).
21. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.
22. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.
23. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).
24. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
25. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.
26. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.
27. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
28. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
29. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
30. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.
31. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
32. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
33. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne aštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
34. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.
35. U odnosu na potraživanje tužitelja s osnova primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. (kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba otplate kredita vezanih uz valutnu klauzulu za tečaj CHF) pa stoga nije nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime otplate kredita vezane uz valutnu klauzulu, jer je tužba tužitelja podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu.
36. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22; dalje u tekstu ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu do prekida zastare došlo je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu, u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude u odnosu na valutnu klauzulu (14. lipnja 2018.god.) zastara počela teći iznova.
37. Dakle, tužba tužitelja je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina budući da je ovaj postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019.god. podnošenjem tužbe ovome sudu, te ovaj sud o istoj treba odlučiti.
38. Bitno je istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.
39. Tužitelji su u svom iskazu ostali kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv.
40. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta CHF ( švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).
41. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.
42. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.
43. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
44. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.
45. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.
46. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.
47. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.
48. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.
49. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
50. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.
51. Tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.
52. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
53. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
54. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.
55. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
56. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
57. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.
58. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.
59. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
60. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
61. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatkom KONV-1 nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.
62. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.
63. Kamatna stopa određena Dodatkom KONV-1 određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).
64. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom KONV-1 nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.
65. Sklapanjem Dodatka KONV-1 nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.
66. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.
67. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba
68. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
69. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
70. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.
71. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
72. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Dodatka nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Dodatkom KONV-1 nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak i da je dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informirani niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.
73. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.
74. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.
75. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.
76. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
77. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
78. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istome je priznao svojstvo potrošača.
79. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.
80. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.
81. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je isti imao prigovor na izračun konverzije s obzirom da se radilo o dva identična kredita s identičnim iznosima kredita koji su sklopljeni u razmaku od 12 dana , a prema izračunu banke isti se razlikovao za navedene kredite u iznosu od 10.000,00 kuna , time da je tek po prigovoru tužitelja napravljen novi izračun konverzije gdje je iznos smanjen za navedenih 10.000,00 kuna, a koje bi tužitelj trebao više plaćati da nije prigovarao izračunu konverzije. Isto tako iz iskaza tužitelja proizlazi da na druge odredbe Dodatka KONV nije mogao utjecati, te da je pristao na konverziju jer je pretpostavljao da bi mu u suprotnom rata kredita i nadalje rasla.
82. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
83. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
84. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.
85. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u Ugovoru o stambenom kreditu je naveden kao fizička osoba, a i u Dodatku ugovora o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.
86. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ( stjecanje bez osnove ) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.
87. Tužitelj je sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 9.12.2024., na što tuženik nije imao nikakvih primjedbi , niti je prigovarao matematičkom izračunu vještaka.
88. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Slađane Srnec, mag.oec. jer je dan stručno i objektivno, u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenja, te je u svojem nalazu vještak dao sve odgovore na postavljena pitanja.
89. Ovaj sud je sukladno odredbi čl. 190. st.3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe kojim je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio ( smanjio) svoj tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka jer ga bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Tužitelj je postavio prvotni tužbeni zahtjev u iznosu od 4.924,24 eura, te je po provedenom vještačenju postavio konačni tužbeni zahtjev u iznosu od 4.794,61 euro. Dakle, razvidno je da je tužitelj odustao od dijela prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva na način da je snizio isti. Kako se tuženik upustio u raspravljanje o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu to navedeno sniženje predstavlja povlačenje djela tužbenog zahtjeva. Tuženik se o istom nije izjasnio u roku od 15 dana od kad mu je dostavljen smanjeni tužbeni zahtjev na očitovanje , te se smatra da je isti pristao na povlačenje dijela tužbenog zahtjeva ( čl.193, st.2. ZPP-a).
90. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.
91. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća nadalje do isplate po stopi kamate sukladno odredbi čl.29. st.1. i 2. Zakona o obveznim odnosima.
92. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.
93. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer tužitelj u ovom postupku sa svojim konačno specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti, sukladno ranije obrazloženom.
94. Trošak tužitelja odnosi se na troškove zastupanja po punomoćniku - odvjetniku, a trošak je odmjeren prema vrijednosti predmeta spora. Sud tužitelju priznaje trošak sukladno čl. 164. Zakona o parničnom postupku kako je zatraženo u predanom troškovniku i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), dakle 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (tbr.7. toč.1.), sastav podneska od 26.9.2023., 8.8.2024., 17.9.2024., 9.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR za svaki podnesak (Tbr.8/1), sastav podneska od 21.10.2024. (Tbr.8.3. Tarife) u iznosu od 100,00 za svaki podnesak,zastupanje na ročištu dana 11.10.2023., 10.1.2025., 7.4.2025. ( Tbr.9/1) u iznosu od 200,00 EUR za zastupanje na svakom ročištu, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura, što ukupno iznosi 1.800,00 eura. Navedenom treba pribrojiti PDV ( Tbr. 46) u iznosu od 450,00 eura, te trošak predujma za vještačenje od 840,00 eura, što ukupno iznosi 3.090,00 eura.
95. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.
Čakovec, 19.svibnja 2025.
Sutkinja:
Jasna Vehtersbah-Stojan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda nenadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH broj 67/18 i 21/22 ), pismeno u tri istovjetna primjerka. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335 st. 9. Zakona o parničnom postupku).
O tome obavijest:
1. tužitelj po pun.
2. tuženik po pun.
