REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Sv. Florijana 2, Požega
Poslovni broj: Gž Ovr-213/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, po sutkinji toga suda Branki Ribičić, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja Hrvatske banke za obnovu i razvitak, OIB 26702280390, Strossmayerov Trg 9, Zagreb zastupanog po punomoćniku NE dipl. iur, protiv ovršenika AE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku ŽE iz Gajski, Grlić, Prka i Partneri odvjetničkog društvo d.o.o. Zagreb Ribnjak 12-14, radi ovrhe na nekretninama, rješavajući žalbu ovrhovoditelja protiv rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Ovr-547/2021-31 od 10. srpnja 2024. dana 19. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e
Žalba ovrhovoditelja se uvažava, te se ukida rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Ovr-547/2021-31 od 10. srpnja 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odgođena je ovrha u ovom ovršnom predmetu do pravomoćnog dovršetka parničnog postupka radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe, ili do proteka roka iz izreke zaključka, kojim se upućuje ovršenik AE, da u roku od 30 dana od dana dostave tog zaključka pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja HRVATSKE BANKE ZA OBNOVU I RAZVITAK, radi proglašenja nedopuštenom ovrhe, određene rješenjem o ovrsi istog suda poslovni broj Ovr-247/2019 od 23. travnja 2019.
2. Protiv tog rješenja pravodobno je žalbu izjavio ovrhovoditelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila ovršnog postupka, sa prijedlogom da se pobijano rješenje ukine, te ovršni postupak nastavi.
2.1. U navodima žalbe ovrhovoditelj ističe da nisu ispunjeni razlozi za odgodu ovrhe koji su propisani u članku 65. Ovršnog zakona niti da je na njega primjenjiva praksa suda Europske unije broj C-407/17 od 26.06.2019. a koja se odnosi na zaštitu načela djelotvornosti koje treba biti zajamčeno Direktivom Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, da protiv ovrhovoditelja nije podnesena niti tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, niti je podnesena tužba radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave na temelju koje je ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak radi namirenja svoje tražbine, da prema odredbi članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. NN 79/07, 125/07, 79/09 dalje: ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da iz Ugovora o kreditu jasno proizlazi da nije riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu nego je kredit dan u okviru HBOR-ovog programa „Gospodarstvo“, te je namijenjen u svrhu: dogradnje i opremanje suvremenog pogona za čuvanje i doradu jabuka, zamjene nasada jabuka, izgradnje sustava za navodnjavanje, sustava zaštite od mraza i sustava zaštite od tuče s izradom bunara s kružnim sistemom i izrada bazena, dakle u svrhu obavljanje poslovne djelatnosti, da je ovršenik predmetni Ugovor o kreditu potpisao kao predsjednik uprave korisnika kredita, te jamac platac koji je funkcionalno povezan s korisnikom kredita, tako da se ne može tumačiti da je ovršenik „obična“ fizička osoba koja potpada pod definiciju potrošača sukladno navedenoj odredbi ZZP/07. Direktiva kao i Zakon o zaštiti potrošača da se ne primjenjuju na ugovore o kreditu koje HBOR, ovdje ovrhovoditelj, kao razvojna i izvozna banka sklapa s korisnicima kredita koji prema definiciji nisu potrošači, da se Direktiva primjenjuje na ugovor o jamstvu ili ugovor o osiguranju koji je fizička osoba sklopila s kreditnom institucijom radi osiguranja ugovornih obveza koje je prema kreditnoj instituciji preuzelo trgovačko društvo u okviru ugovora o kreditu u slučaju kada jamac djeluje za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije i ni na koji način nije funkcionalno povezan s tim društvom, a što ovdje nije slučaj, da stoga ne postoji dužnost suda da po službenoj dužnosti ispita i utvrdi da li predmetne ovršne isprave sadrže nepoštene (ništetne) odredbe. Zaključno ističe da je HBOR razvojna i izvozna banka koja u okviru svoje djelatnosti ne daje potrošačke kredite fizičkim osobama, pa ovrhovoditelj smatra da u konkretnom slučaju ovršenik, iako fizička osoba, nije i potrošači u smislu Zakona o zaštiti potrošača i Direktive, obzirom da je osoba povezana s trgovačkim društvom kojemu je kredit odobren.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba je osnovana.
5. Ovaj drugostupanjski sud je ispitao pobijano rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na žalbene razloge iz članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP), u vezi sa člankom 381. ZPP-a i člankom 21. stavkom 1. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20 dalje: OZ), nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.
6. U razlozima pobijanog rješenja prvostupanjski sud navodi da je 11. ožujka 2022., na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesen Zaključak koji glasi: „U ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, ovršni sud je dužan po službenoj dužnosti preispitati sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe“. Tako je ovršni sud dužan po službenoj dužnosti sumarno provjeriti je li ovršenik potrošač, je li potrošački ugovor priložen uz prijedlog za ovrhu, po potrebi zakazati ročište i izvijestiti potrošača o ništetnosti odredbi ugovora i posljedicama ništetnosti, zatim uzeti izjavu potrošača želi li ostati vezan nepoštenim ugovornim odredbama koje odricanje mora biti unijeto u zapisnik ili službenu bilješku u spisu (odricanje od zaštite). Ako se potrošač nije odrekao zaštite, a ovršni sud ocijeni da su odredbe ništetne ovlašten je odbiti prijedlog za ovrhu u cijelosti ili djelomično. Sud će na naprijed navedeni način postupiti i ako je rješenje o ovrsi doneseno te može preinačiti svoje rješenje o ovrsi i ovršni zahtjev odbiti u cijelosti ili djelomično odnosno obustaviti ovrhu u cijelosti ili djelomično. Obveze koje ima prvostupanjski ovršni sud ima i drugostupanjski sud. U sumnji jesu li pojedine odredbe ništetne, sud će ovršenika uputiti u parnicu radi nedopustivosti ovrhe, a dok se ne odluči je li ovrha nedopuštena, sud će odgoditi ovrhu po službenoj dužnosti. Na isti način će sud postupiti i povodom žalbe nakon proteka roka, a i u stadiju provedbe ovrhe.
6.1. Iz Sporazuma o osnivanju založnog prava na nekretninama i pokretninama radi osiguranja novčane tražbine proizlazi da je zaključen između ovdje ovrhovoditelja, Hrvatske banke za obnovu i razvitak kao založnog vjerovnika sjedne strane, te Impulscommerce d.o.o. po predsjedniku uprave AE kao korisnika kredita i založnog dužnika, Marijan ugostiteljsko-trgovački centar d.o.o. po predsjedniku uprave AE kao sudužnika i založnog dužnika, Marsa- Voće d.o.o. po predsjedniku uprave AE kao sudužniku, te AE kao jamcu platcu i založnom dužniku radi osiguranja tražbine po Ugovoru o kreditu broj G-02/09 od 27. 1. 2019. Hrvatske banke za obnovu i razvitak za kredit u iznosu od 30.000.000,00 kuna, što na dan 18. 12 2008. predstavlja protuvrijednost od 4.166.037,71 eura uz valutnu klauzulu u euro s kamatnom stopom od 4 % godišnje koja je promjenjiva i zateznu kamatu od 9 % godišnje koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama založnog vjerovnika te da Ugovorom o kreditu ni Dodatkom I Ugovoru o kreditu zaključenom između istih stranaka nije određena promjenjivost redovne kamatne stope.
6.2. Nastavno prvostupanjski sud utvrđuje da je Dodatkom I sporazuma određena je promjenjivost kamate stope od 4% sukladno odluci uprave založnog vjerovnika kao i zatezne kamate od 12 %, da je Dodatkom II Ugovoru o kreditu određena je promjenjivost kamatne stope od 4 % na temelju odluke uprave ovrhovoditelja prema kriterijima iz Odluke o kamatnim stopama i Pravilnika o načinu i rokovima obračuna kamata ovrhovoditelja, kao i Dodatkom III Ugovoru o kreditu koji je zaključen između ovrhovoditelja s jedne strane, te Impulscommerce d.o.o. kao korisnika kredita, te ovršenika kao jamca platca s druge strane.
7. Iako Ugovor o kreditu i dodatci ugovora o kreditu temeljem kojih su sastavljene ovršne isprave Sporazum o osiguranju novčane tražbine i prvostupanjski sud smatra da nisu potrošački ugovori, smatra da ovršenik AE kao založni ipak ima status potrošača, u skladu sa Obaviješću Europske komisije – Smjernicama za tumačenje i primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL C 323, 27. rujna 2019.) gdje je zauzeto pravno shvaćanje prema kojem u slučaju kada se između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača sklapa akcesorni ugovor, isti je obuhvaćen Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, čak i u slučaju ako se glavni ugovor sklapa između trgovačkih društava pa nije obuhvaćen područjem primjene Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, da iako tražbine ovrhovoditelja proizlaze iz citiranih ugovora o kreditu sklopljenih između trgovačkih društava, sporazumom s dodacima kao akcesornim ugovorom je ovršenik kao fizička osoba osnovao založno pravo na svojim nekretninama, pa stoga da postoji dužnost ovog suda da po službenoj dužnosti ispita i utvrdi da li predmetne ovršne isprave sadrže nepoštene (ništetne) odredbe.
8. Stav je ovog suda kako je navodima žalbe, odluka i stav prvostupanjskog suda dovedena u sumnju. Naime prvostupanjski sud zanemaruje da je ovršenik, zajedno sa Impulscommerce d.o.o. kao korisnikom kredita, Marijan ugostiteljsko-trgovački centar d.o.o. kao sudužnikom i založnim dužnikom, Marsa-Voće d.o.o. kao sudužnikom te Marijan Ugostiteljstvo –trgovački centar d.o.o kao sudužnikom, kao jamac platac sa ovrhovoditeljem zaključio Ugovoru o kreditu broj G-02/09 od 27. 1. 2019. i dodatke tom ugovoru, te preuzeo obvezu vraćanja kredita podignutog radi financiranja gospodarskog projekta, dogradnje i opremanja suvremenog pogona za čuvanje i doradu jabuka, zamjenu nasada jabuka na 140 ha, sustava za navodnjavanje i zaštite od mraza i tuče, te da je na temelju ugovora o kreditu zaključen Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava i Dodatci sporazuma, te da je ovršenik osnivač i predsjednik uprave korisnika kredita Impulscommerce d.o.o.. Stoga se opravdano dovodi u sumnju da u ovom slučaju ovršenik kao založni dužnik ni na koji način ne bi bio funkcionalno povezan sa korisnikom kredita i da je prilikom sklapanja ovršne isprave Sporazuma o osiguranju novčane tražbine, djelovao za potrebe koje bi bile izvan okvira njegovog poduzeća, tako da u konkretnom slučaju je upitna primjena Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.
9. Stoga će prvostupanjski sud ponovo ispitati da li se ovršenik u ovom slučaju, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača može smatrati potrošačem u okviru kojeg statusa bi se tada moglo razmatrati ispunjenje pretpostavki za odgodu ovrhe sukladno odredbi članka 65. OZ-a, te u skladu sa utvrđenim donijeti novu odluku.
10. Radi iznesenog je žalbu ovrhovoditelja valjalo uvažiti i temeljem članka 380. točka 3. ZPP-a, u vezi sa člankom 21. stavak 1. OZ-a, odlučiti kao u izreci.
U Požegi, 19. svibnja 2025.
Sutkinja
Branka Ribičić
