Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-642/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice JM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 22. travnja 2025., u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženice, te uz javnu objavu presude, 19. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 6. Ugovora o kreditu, broj ugovora: 5140060244-60010454398/2006 od 27. siječnja 2006. godine zaključenog između tužiteljice i Slavonska banka d.d. Osijek, u dijelu koji glasi:
„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed“.
II. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici JM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 499,46 EUR-a (četristodevedesetdeveteura- četrdesetšestcenti) zajedno sa zateznom kamatom koja kamata teče od dana 1. veljače 2006. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2008. od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženici ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB: 14036333877 da tužiteljici JM, OIB: 48619618252plati trošak postupka u iznosu od 1.125,00 EUR-a (tisućustodvadesetpeteura) sa zateznim kamatama koje teku od 19. svibnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
IV. Odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadu troška.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi je dana 27. siječnja 2006. sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, pravnim prednikom tuženice, sklopila Ugovor o kreditu br. 5140060244- 60010454398/2006, koji je ovjeren kod Javnog bilježnika Lidije Perić pod brojem ovjere: OV-2244/2006 dana 27. siječnja 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a prema kojem joj je prednik tuženice, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 53.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju prednika tuženice za devize na dan korištenja kredita. Nadalje, navodi da je predmetni Ugovor o kreditu je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženice, kao jače/dominantne ugovorne strane, te da ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Isto tako, navodi da prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica je u Ugovor o kreditu od 27. siječnja 2006. godine ugradila odredbu kojom je određena naknada u iznosu od 1,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu, navodi, nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita)
– dakle, ističe, radi se o jednostranoj odluci tuženice o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je mogla utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, poglavito jer se radilo o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ističe, kako je takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za nju, kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Stoga je navedeni uglavak o naknadi protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost. Jednako tako, navodi, da je tuženica, prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, nije kao trgovac u cijelosti informirala, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje navodi da je temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženica dana 31. siječnja 2006. naplatila iznos od 3.763,21 kn. Isto je, navodi, vidljivo i iz isplatnog naloga od 31. siječnja 2006., kojeg joj je tuženica dostavila na zahtjev njezina punomoćnika od 16. listopada 2023., te dodaje da iznos od 3.763,21 kuna preračunato u eure po fiksnom tečaju konverzije iznosi 499,46 eura. Tužiteljica navodi da sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe, kao i sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženica, kao nepošteni stjecatelj, dužna platiti i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima). Prema gore opisanim jednostranim i protupravnim postupanjem, navodi, tuženica je stekla nepripadnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 499,46 eura/ 3.763,21 kn, za koji iznos je umanjena njezina imovina. Slijedom navedenog, tužiteljica je temeljem odredbe čl. 1111. st. 1, u vezi odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, navela da potražuje od tuženice isplatu onog što je primila, odnosno više naplatila na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate, a slijedom čega je predložila sudu da nakon provedenog postupka donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev. Podražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate.
1.1. Tijekom postupka, podneskom od 11. rujna 2024., tužiteljica je navela da se protivi spajanju ovog predmeta na spis P-629/2023, budući da je u predmetu P-629/2023 riječ o tužbi radi isplate zbog ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu za koji je naknadno sklopljen sporazum o konverziji, a Vrhovni sud Republike Hrvatske još uvijek nije donio službeno pravno shvaćanje da li potrošači, koji su sklopili sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a nakon sklapanja takvog sporazuma imaju pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ako bi postojala razlika između ukupnog iznosa koji bi im pripadao zbog ništetnosti navedenih ugovornih odredbi do dana izvršene konverzije i ukupnog iznosa koji je potrošačima banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Vezano za navode tuženice da su sporne odredbe Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi bile jasne, razumljive i lako uočljive i da se o njima pojedinačno pregovaralo, navodi da isto nije točno, budući da nije mogla utjecati na sadržaj navedenog ugovora, jer se u konkretnom slučaju radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora, pripremljenog od strane tuženice, kao jače/dominantne ugovorne strane, a ona ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Prema odredbi čl. 81 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača, navodi, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe kako je tuženica u Ugovor o kreditu ugradila odredbu kojom je određena naknada u iznosu od 1,50% od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed, ali da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i iz nje nije vidljivo (niti joj je objašnjeno) na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita). Činjenica da je ulazna naknada određena u paušalnom postotku od odobrenog iznosa kredita, ističe, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi zahtjeva i odobravanju kredita. Naime, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva „pokriveni“ odnosno plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u proizvoljnom postotku od odobrenog iznosa kredita. Nadalje, navodi, odredba o ulaznoj naknadi u visini od 1,50% od iznosa kredita očito uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a osobito što joj je tuženica, nakon terećenja po osnovi ulazne naknade iz odobrenog kreditiranog iznosa, obračunavala i zaračunavala kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je faktički isplatila drugi, manji iznos od ugovorenog kredita za 1,50%, pa je to na opisani način prouzročilo znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama trgovca i potrošača, tim više što nije jasno koje je to eventualno nastale troškove kreditor imao, a koji bi bili u izravnoj korelaciji sa sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, a izraženi u postotnom udjelu od ugovorenog kredita. Stoga je, ističe, navedeni uglavak o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva protivan kogentnim odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi za vrijeme izvršavanja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača). Uz sve navedeno ističe kako tuženica prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije, kao trgovac, informirala nju, kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, jer se u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo o navedenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita, jer se radi(lo) o dijelu standardnog/tipskog ugovora o kreditu koji je izrađen upravo od strane tuženice, pri čemu nije bila u mogućnosti niti je mogla utjecati na sadržaj ugovora, pa je posljedično takva ugovorna obveza dovela do neravnoteže u pravima i obvezama nje, kao korisnika kredita u odnosu prema banci. Navodi kako pod punom materijalnom i kaznenom odgovornošću, decidirano tvrdi da joj nikada prilikom dolaska u banku (kod tuženice), niti prilikom potpisa Ugovora o kreditu, nije uručena niti jedna jedina informacija i(li) brošura, niti joj je na bilo koji način objašnjena struktura troškova obuhvaćenih naknadom za obradu kreditnog zahtjeva, niti je na to mogla utjecati. Banke su svakog pojedinog potrošača trebale i morale adekvatno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, pa su te odredbe potrošačima ostale nerazumljive. Vezano za navode tuženice kako tužiteljica ne može isticati ništetnost, ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, tužiteljica ističe kako se ovdje ne radi o zabrani manjeg značaja budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane (tužiteljice), već je njome povrijeđen javni interes s obzirom na općepoznati broj potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženicom i drugim bankama. Naime, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen, navodi, nema mjesta primjeni odredbe članka 326. Zakona o obveznim odnosima, samo zbog toga što je ugovor u cijelosti ispunjen. U odnosu na navode tuženice koji se odnose na tijek zakonskih zateznih kamata, ističe kako je sukladno odredbi čl. 323 st. 1 Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, dok odredba stavka trećeg istog članka Zakona određuje da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, s time da je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana stjecanja (čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima). S obzirom na navedeno, navodi, sasvim je jasno da ima pravo na povrat onih iznosa koje je tuženica stekla temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu i to s kamatama od dana stjecanja, budući da je tuženik odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer joj je istu nametnula bez mogućnosti pregovaranja, pa je tuženica nepošten stjecatelj. Isto tako, navodi da tuženica neosnovano ističe prigovor zastare. Naime, tužiteljica navodi kako u ovom postupku prvenstveno traži utvrđenje ništetnosti spornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, te na ništetnosti spornih odredbi temelji svoj zahtjev za restituciju/isplatu. S tim u vezi ističe kako je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Odjela dana 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva te da taj rok po shvaćanju Vrhovnog suda počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako pravna shvaćanja služe ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse, te kako su ista obvezna za sve suce, očito je, navodi, prigovor zastare tuženice neosnovan.
2. U odgovoru na tužbu tuženica je navela da prvenstveno ističe kako u vezi s predmetnim ugovorom o kreditu tužiteljica već vodi parnični postupak protiv nje, pred Općinskim sudom u Osijeku, pod poslovnim brojem P-629/2023, te da u tom parničnom postupku potražuje isplatu s osnove ništetnosti odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita, pa kako parnica između njih već postoji i to u odnosu na isti ugovorni odnos i pravnu materiju, predložila je sudu da ovaj parnični predmet spojiti radi zajedničkoga raspravljanja na spis P-629/2023, a sve kako bi se ubrzalo raspravljanje i smanjili troškovi postupka (čl. 313. Zakona o parničnom postupku). Nadalje, navela je da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ali da ne spori da je pravni prednik s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 5140060244-60010454398/2006 dana 27. siječnja 2006., kao i da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Nadalje, ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi u iznosu od 1,50% iznosa kredita, zbog čega sporni čl. 6. ne podliježe testu nepoštenosti (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača). Tuženica nadalje navodi da je predmetna odredba ne samo gramatički razumljiva, već da ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, navodi, da je predmetna ugovorna odredba sastavljena u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti, koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Isto tako, navela je da kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Pri tome ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženica pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Isto tako, tuženica smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža, činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom. Tuženicina djelatnost, isiče, je puno šira od samog kreditiranja i ona bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morala smjeti i naplatiti. Nadalje, navela je kako se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Također, navodi, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani te smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva te da je takav stav zauzela i sudska praksa. Nadalje, tuženica navodi da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženica navodi da je nesporno da se u ovom slučaju radi o tipskom ugovoru (što samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati), međutim, pregovaračka moć potrošača se ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženice, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Prema tome, ističe, tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba, te dodaje, riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužitelj je bio upoznat s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Navodi kako je tužiteljica samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade, očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužiteljicu bio najpovoljniji. Nadalje, ističe da tužiteljica pogrešno navodi u tužbi da je tuženica postupila nepošteno i nesavjesno ugovaranjem sporne naknade, a što je dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, s obzirom da takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je, dodaje, zbog čega tužiteljica smatra da bi ugovorena odredba bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojao njezin propust. Tuženica ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestila tužiteljicu pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena odmah prilikom puštanja novaca te je tužiteljica već u tom trenutku bila svjesna te obveze. Nadalje, tuženica naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti, dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže, prema čemu predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu ravnotežu jer je predmetnim ugovorom odobren i isplaćen iznos 53.000,00 CHF-a (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,50%. Isto tako, ističe kako su neosnovani navodi tužiteljice da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita treba sadržavati strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, a da je u suprotnom takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna. Pored toga, tuženica je prigovarala i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate, navodeći da sukladno čl. 1115. ZOO-a se zatezne kamate vraćaju od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe, dodajući da je takav stav i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Nadalje, tuženica navodi da smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata. U odnosu na prigovor zastare koji je istaknula, tuženica je navela da se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je prema tome zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Isto tako, navela je da tužiteljevo eventualno pozivanje na zaključak Građanskog odjela Vrhovnog suda RH donesenoj na sjednici održanoj 30. siječnja 2020., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva za vraćanjem primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, bilo bi bespredmetno. Stoga je, ističe, potraživanje tužitelja u odnosu na isplatu u zastari. Slijedom svega navedenog, tuženica je predložila sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te ga obveže da joj naknadi troškove parničnog postupka.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 6-12), Izvadak iz matice rođenih (list spisa 13-14), Zahtjev za dostavu dokumentacije od 16. listopada 2023. (list spisa 15), Isplatni nalog (list spisa 16), te je saslušao tužiteljicu.
4. Sud je odbio provesti dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja iz razloga što je visinu tužbenog zahtjeva mogao utvrditi na temelju Isplatnog naloga (list spisa 16).
4.1. Potrebno je reći, da iako je tuženica predložila spajanje postupaka jer da se već pred ovim sudom vodi postupak tužiteljice protiv tuženice, a u vezi utvrđenja ništetnom odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa, ovaj sud je odlučio da neće spojiti navedene postupke, jer je sud stava da se navedenim ne bi ubrzalo odlučivanje, tim više što u ovoj pravnoj stvari nije sporna visina, pa nije bilo potrebno vještačenje i rasprava je završena na jednom ročištu.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženice radi isplate iznosa od 499,46 EUR-a, a koji iznos je tužiteljica isplatila tuženici po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita.
7. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva te je li došlo do zastare potraživanja.
8. Među strankama nije sporno da je prednik tuženika 27. siječnja 2006. s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu.
9. Iz Ugovora o kreditu br. 5140060244-60010454398/2006. (list spisa 6-12) proizlazi da su čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu tužiteljica i tuženica, između ostalog, ugovorili da se tužiteljica obvezuje platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50%, jednokratno, unaprijed.
10. Iz Izvatka iz matice rođenih (list spisa 13-14), proizlazi da je tužiteljica rođena **.**.1980. te da joj je rođeno prezime Perić, a da je sklapanjem braka dana 27. siječnja 2007. promijenila prezime u JM.
11. Iz Zahtjev za dostavu dokumentacije od 16. listopada 2023. (list spisa 15) proizlazi da se punomoćnik tužiteljice – odvjetnik Ivan Kalauz iz Vinkovaca, obratio tuženici radi dostave potvrde o tome koliko je i kada naplaćena naknada za obradu kredita po Ugovoru o kreditu broj 5140060244-60010454398/2006., sklopljenog između tužiteljice i tuženice.
12. Iz Isplatnog naloga (list spisa 16), proizlazi da naknada za obradu kredita (ulazna naknada) za Ugovor o kreditu broj 5140060244, broj partije 60010454398 naplaćena dana 31. siječnja 2006. prilikom korištenja kredita u iznosu od 3.763,21 kn.
13. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu u CHF-u radi kupnje stana u kojem stanuje još i danas. Ugovor o kreditu je bio sastavljen o strane banke, dali su joj da ga pročita, pročitala ga, ali nije ga razumjela, a nije imala ni financijskog savjetnika. Vidjela je odredbu o naknadi za obradu kredita. Pitala je zbog čega je to u Ugovoru, a oni su joj rekli da je to trošak obrade kredita i da se naplaćuje iz samog kredita. Nisu joj naveli koje troškove plaća troškom obrade kredita jer je ona sama platila javnog bilježnika i ostale troškove. Točan iznos naknade za obradu kredita nije znala, ali je znala koliko kredita joj odobravaju i koliko iznosi u postotku naknada za obradu kredita. Ugovor je bio sastavljen i nije mogla pregovarati, rekli su joj da ta stavka mora biti u ugovoru i da oni to tako rade, ili hoće ili neće. Bilo joj je bitno da dobije kredit, da ima riješeno stambeno pitanje. Ugovor je sklopila radi kupnje stana u kojem još uvijek živi i kredit još uvijek otplaćuje. U to vrijeme kao ni danas nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu nego je tada, kao i danas radila u KBC Osijek. To joj je bio prvi ugovor o kreditu u životu. Ne zna je li mogla izračunati koliko iznosi 1,50% od odobrenog iznosa kredita. Ne zna može li i sada izračunati navedeni iznos naknade za obradu kredita. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila je daktilograf, odnosno obavljala je administrativne poslove u KBC Osijek i njezin posao nije financijske naravi.
13.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.
14. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženicom, iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d..
14.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženica je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimirna u ovoj pravnoj stvari.
15. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, ista o naknadi nije mogla pregovarati, a osim toga nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, niti je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja navedene naknade. Navedena odredba o naknadi za obradu kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer nije sadržavala dovoljno jasne parametre za određivanje njezine visine. U vezi s navedenim potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije moglo pregovarati. Tuženica je trebala tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknada, te mu dati parametre za izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.
16. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZPP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.
17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.
18. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke
1 0
odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužiteljici nije obrazloženo da je dužna platiti naknadu za obradu kredita, pa samim time tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije obaviještena o plaćanju navedene naknade, kao niti što čini istu, a prilikom čitanja ugovora istu odredbu nije razumjela, pa nije mogla shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe tim više jer nije znao da će ju platiti, a nije niti znao da ju je platio. Isto tako, tužiteljica nije mogla shvatiti svrhu plaćanja navedene odredbe, pa je stoga navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer o istoj nije bila obavještena pa nije mogla znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
19. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba, a radi kupnje stana u kojem još uvijek stanuje. Slijedom navedenog, a budući da tuženica, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazala, a niti je učinila vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, koji je sklopila kao fizička osoba bila potrošač.
20. Isto tako, na tuženici je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženica to nije dokazala. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije progovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.
21. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da prednica banke- tuženica nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno prednica tuženice nije pregovarala s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženica prilikom ugovaranja sporne odredbe postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
22. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da tužiteljica nije mogla niti pregovarati o istoj, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe, bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno tužiteljica nije obaviještena da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
1 1
23. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust prednice tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da je, između ostalog, i prednik tuženice povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.
24. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod brojem 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.
25. Dakle, s obzirom na to da je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da prednica tuženice nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, budući da tužiteljicu djelatnik banke nije informirao da je dužna platiti navedenu naknadu, tužiteljica nije mogla znati koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica nije obaviještena što čini naknadu za obradu kredita, pa tužiteljica nije mogla shvatiti posljedice navedene ugovorne odredbe tim više jer nije znao da će ju platiti (mislio je da je to polog). Isto tako, tužiteljica nije mogla shvatiti svrhu plaćanja navedene odredbe niti ekonomske posljedice za sebe, pa stoga je navedena odredba za tužiteljicu bila nerazumljiva jer o istoj nije bila obavještena pa nije mogla znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
25.1. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu a kojom odredbom je ugovoreno da je tužiteljica dužna platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno,
1 2
unaprijed, primjenom čl. 81. st. 1. ZZP-a, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I . izreke.
26. Budući da je navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem u je ugovorena naknada za obradu zahtjeva za odobravanje kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženica nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovoren odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženica je dužna tužiteljici vratiti ono što je primila po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 31. siječnja 2006. u iznosu od 499,46 EUR-a.
27. Na iznos od 499,46 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je prednica tuženice bila nepoštena pa je obvezna platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženica je nepoštena jer je povrijedila interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je naplaćena 31. siječnja 2006. u iznosu od 499,46 EUR-a, a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II. izreke.
28. Nije osnovan tuženicin prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
29. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 30. listopada 2024. i 22. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR- a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife za svako ročište, trošak sastava podneska od 11. rujna 2024. u iznosu od 200,00 EUR-a, što ukupno iznosi 800,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 900,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a, iznosi 1.125,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 19. svibnja 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III. izreke.
1 3
29.1. Tužiteljici sud nije priznao naknadu troška za sudsku pristojbu na tužbu jer istu nije platila, te trošak sudske pristojbe na presudu jer ista u vrijeme odlučivanja nije dospjela. Nadalje, sud tužitelju nije priznao naknadu sudske pristojbe za sastav podneska od16. listopada 2023. jer isti nije bio potreban za parnicu sukladno čl. 155. st. 1. ZPP-a.
30. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženicin zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV. izreke.
Osijek, 19. svibnja 2025.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženice
