REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U SPLITU

Sukoišanska 6, Split

Poslovni broj: P-104/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Splitu, po sutkinji Heleni Silić Ivanković, u pravnoj stvari tužitelja KI, vl. uslužnog obrta [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, Ulica Domovinskog rata 61, Split, koju zastupa punomoćnik Boris Anić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o., Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave zaključene 3. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Josipa Giljanovića, odvjetnika u Splitu i zamjenika punomoćnika tuženika Tonija Marinca, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Anić & Anić d.o.o., Split, na ročištu za objavu presude 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba čl. 5. Ugovora o dugoročnom kreditu, broj Ugovora: 110607138439, sklopljenog 10. lipnja 2011., kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 1,5% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 (petnaest) dana tužitelju isplati iznos od 1.770,96 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku po stopi koja se za razdoblje od 18. lipnja 2011. do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 (petnaest) dana tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 882,72 eura zajedno sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 19. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 24. veljače 2024. navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita 10. lipnja 2011. sklopio ugovor o dugoročnom kreditu broj: 110607138439 i to na iznos od 240.606,89 eura, a da je u članku 5. navedenog Ugovora stipulirano da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 1,5% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita, te druge naknade utvrđene Odlukom o tarifi naknada Banke. Na temelju te odredbe da je tužitelju od strane tuženika 17. lipnja 2011. naplaćena naknada u iznosu od 13.343,33 kuna, odnosno 1.770,96 eura.

2. Tužitelj je istaknuo da tuženik nije imao nikakve troškove odobravanja kredita, odnosno da ih nije mogao imati u iznosu koji bi bio određen postotkom od glavnice kredita te da iz sporne ugovorne odredbe uopće nije jasno na što bi se točno odnosila predmetna naknada, odnosno koji su to troškovi koje bi tuženik imao u postupku odobravanja kredita.

3. Smatrajući da je navedenom odredbom povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, isti od suda traži da odredbu članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu utvrdi ništetnom te da naloži tuženiku da mu u roku od 15 dana isplati iznos od 1.770,96 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove ovog parničnog postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

4. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz tužbe i osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelj je predložio da sud izvede dokaz čitanjem Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 110607138439 od 10. lipnja 2011., potvrde tuženika od 7. rujna 2023., detaljnog prikaza naloga od 7. rujna 2023. te saslušanjem tužitelja.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva, ali da u cijelosti osporava osnovu istog.

6. Naime, tuženik je naveo da je uistinu 10. lipnja 2011. između njega kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita zaključen Ugovor o dugoročnom kreditu kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 240.606,89 eura te da je člankom 5. navedenog Ugovora predviđena obveza tužitelja platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 1,5% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed.

7. Tuženik, međutim, ističe da je odredba članka 5. predmetnog Ugovora potpuno jasna, lako uočljiva i lako razumljiva te da je ista sukladna odredbi članka 1022. Zakona o obveznim odnosima. Pojasnio je da odredba o naknadi za troškove odobravanja kredita predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom točno određenog kreditnog zahtjeva.

8. Tuženik je nadalje istaknuo da predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu nije tipski ugovor već da se o svim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, da je sa svim tim odredbama tužitelj bio upoznat i da se s istima suglasio, pri čemu je smatrao posebno važnim za istaknuti da je predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu odobren za restrukturiranje dugoročnog kredita od 21. veljače 2008., a koji je bio sklopljen između istih stranaka u svrhu kupnje i uređenja turističkog broda, a ne s ciljem zadovoljavanja nekih eventualnih privatnih potrošačkih potreba tužitelja.

9. Radi dokazivanja istinitosti navoda iz odgovora na tužbu tuženik je predložio ovom sudu izvesti dokaz pregledom spisa Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P- 106/2024, Ugovora o dugoročnom kreditu 110607138439 od 10. lipnja 2011. i druge kreditne dokumentacije priložene uz tužbu, Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 080212337902 od 21. veljače 2008. te saslušanjem tužitelja.

10. Predmet spora je, dakle, zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za odobravanje kredita – jednokratno 1,5% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćanog po navedenoj osnovi.

11. Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom i čitanjem isprava i dokumentacije sadržane u spisu i to: Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 110607138439 od 10. lipnja 2011., potvrde tuženika od 7. rujna 2023., detaljnog prikaza naloga od 7. rujna 2023., Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 080212337902 od 21. veljače 2008. te saslušanjem tužitelja.

12. Sud nije izveo dokaz pregledom spisa Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-106/2024, jer isto nije smatrao dokaznim prijedlogom adekvatnim za utvrđivanje koje od spornih činjenica u ovom postupku.

13. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

14. Među strankama, dakle, nije sporno da su 10. lipnja 2011. sklopile Ugovor o dugoročnom kreditu broj: 110607138439 na iznos od 240.606,89 eura, a u svrhu restrukturiranja dugoročnog kredita broj: 080212337902 od 21. veljače 2008. Nije sporno ni da je odredbom članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 110607138439 od 10. lipnja 2011. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 1,5% (jedancijelihpetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita, te druge naknade utvrđene Odlukom o tarifi naknada Banke. Među strankama nije sporno ni to da je tužitelj s tog osnova 17. lipnja 2011. platio tuženiku iznos od 13.343,33 kuna.

15. Za naglasiti je da među strankama nije sporno ni to da predmetni Ugovor o dugoročnom kreditu ne predstavlja potrošački ugovor, pri čemu je za apostrofirati navode tužitelja s ročišta za glavnu raspravu od 3. travnja 2025.

16. Među strankama je sporno je li odredba članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 110607138439 od 10. lipnja 2011., a kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 1,5% (jedancijelihpetposto) od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita, ništetna.

17. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 3. travnja 2025. tužitelj je u bitnom naveo da je prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imao vremena detaljno pročitati Ugovor i pitati djelatnike tuženika o sadržaju ugovornih odredaba, ali da se zbog proteka vremena od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne može sjetiti je li mu koji od djelatnika banke posebno obrazlagao spornu ugovornu odredbu o troškovima odobravanja kredita. Naglasio je da on po struci nije ni pravnik ni ekonomist, a da su na sastanku s njim u prostorijama tuženika bila tri ekonomista koja su ga "bombardirala" svakakvim informacijama, ali da on ni u kojem slučaju nije mogao s djelatnicima tuženika pregovarati oko toga hoće li biti ugovoreno plaćanje naknade za odobravanje kredita, tzv. ulazne naknade, i u kojoj visini već da je Ugovor sklopljen po principu "uzmi ili ostavi".

18. Iz iskaza tužitelja koji je ovom sudu bio logičan i uvjerljiv proizlazi, dakle, da je on mogao tražiti pojašnjenja od djelatnika tuženika u vezi sadržaja sporne ugovorne odredbe, ali da na njen sadržaj ni u kojem slučaju nije mogao utjecati.

19. S druge pak strane, tuženik je u svom odgovoru na tužbu naveo da se o svim ugovornim odredbama, pa tako i o spornoj odredbi o tzv. ulaznoj naknadi pregovaralo prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu i da su se o sadržaju svih ugovornih odredbi ugovorne strane suglasile, što bi trebalo značiti da je, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, on imao mogućnost utjecati na sadržaj istih, ali tuženik ovom sudu uopće nije predlagao izvesti dokaze koji bi eventualno potvrdili istinitost takvih tvrdnji (primjerice saslušanje djelatnika tuženika) unatoč tome što je odredbom članka 219. stavka 1. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

20. Tuženikovo držanje u ovom postupku svelo se na nastojanje opravdavanja potrebe ugovaranja naknade za odobravanje kredita i to, u suštini, pojašnjavanjem da bi se plaćanje sporne naknade odnosilo na troškove obimne evaluacije, analize i provjere stručnih djelatnika tuženika koje nužno rezultiraju i administrativno- manipulativnim troškovima, ne pojašnjavajući pritom na koji način visina konkretnih troškova odobravanja predmetnog kredita prelazi redovite troškove njegovog poslovanja i to upravo u iznosu od 1.770,96 eura koliko je tužitelju naplaćeno, a koji je iznos određen u visini od 1,5% iznosa odobrenog kredita. Ovdje ovaj sud smatra potrebnim napomenuti da bi ugovaranje naknade za troškove odobravanja kredita u postotku od odobrenog iznosa kredita značilo da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i veću naknadu od onih kojima je odobren niži iznos kredita iako veći iznos odobrenog kredita ne podrazumijeva automatizmom i veće troškove obrade odnosno odobravanja kredita pogotovo u slučaju da razlika u iznosima za koje su krediti odobreni nije značajna.

21. Dakle, na temelju provedenog postupka, ovaj sud je utvrdio da se o ugovornoj odredbi o naknadi za troškove odobravanja kredita nije posebno pregovaralo te da tužitelj ni u kojem slučaju nije imao mogućnost utjecati na to hoće li mu ista biti naplaćena i u kojem iznosu već je, ukoliko je htio sklopiti predmetni ugovor o dugoročnom kreditu, morao prihvatiti i tu od strane tuženika jednostrano i unaprijed formuliranu ugovornu odredbu.

22. U tom smislu irelevantni su navodi tuženika da je sporna ugovorna odredba uočljiva i razumljiva, jer tužitelj nije imao drugog izbora nego istu prihvatiti, dok bi u slučaju neprihvaćanja te odredbe, prema ocjeni ovog suda, on bio ograničen u mogućnosti realiziranja predmetnog ugovora o kreditu koji mu je bio neophodan za refinanciranje Ugovora o dugoročnom kreditu broj 080212337902.

23. U opisanim okolnostima u kojima je, dakle, tuženik informirao tužitelja o obvezi plaćanja predmetne naknade za troškove odobravanja kredita, ali bez ostavljanja mogućnosti istome da o spornoj ugovornoj odredbi pregovara, određujući pritom istu na iznos koji, po ocjeni ovog suda, ne odgovora stvarno nastalim troškovima tuženika potrebnim za odobravanje konkretnog kredita različitim od troškova redovitog poslovanja, postupanje tuženika ne može se okarakterizirati kao postupanje u dobroj vjeri. Pri tome je za napomenuti da stranke, unatoč tome što tužitelj nije potrošač u smislu Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 19/22. i 59/23.) ipak nisu u ravnopravnom položaju, a iz razloga što je tužitelju bila prijeko potrebna usluga tuženika, a radi refinanciranja ranijeg kredita. Osim toga, svrha bankarskog poslovanja ne smije biti samo osiguranje jednostranih interesa banaka u ugovorima o kreditu već i istodobna zaštita jednakovrijednih interesa, prava i obveza druge ugovorne strane – korisnika kredita (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u odluci Pž-3438/2023 od 20. studenog 2024.).

24. Odredbom članka 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:

35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023 i 155/2023; dalje: ZOO-a) propisano je da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

25. Iz odluke Ustavnog suda poslovni broj: U-III-5262/2010 od 6. lipnja 2014. proizlazi da poštovanje načela savjesnosti i poštenja u pravnom prometu podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od sudionika određenog pravnog odnosa te da je svako drugačije postupanje protivno načelima vladavine prava i pravne sigurnosti kao najviše vrednote ustavnog poretka.

26. Zbog svega naprijed navedenog, ocjenjujući postupanje tuženika prilikom ugovaranja sporne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi kao protivno moralu društva u smislu odredbe članka 322. ZOO-a, imajući u vidu i da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u nekolicini svojih odluka izjasnio da je nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja razlog za ništetnost pravnog posla, sud je prihvatio zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništetna i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 5. Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 110607138439 od 10. lipnja 2011. kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti troškove odobravanja kredita – jednokratno 1,5% od iznosa odobrenog kredita, unaprijed, a najkasnije na dan korištenja odobrenog kredita.

27. Odredbom članka 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju da se ima dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.

28. U konkretnom slučaju to znači da je tuženik dužan vratiti tužitelju naknadu za troškove odobravanja kredita i to u iznosu od 1.770,96 eura, a koju visinu tuženik nije osporavao.

29. Pored navedenog, a na temelju odredbe članka 1115. ZOO-a u vezi s odredbama članka 322. i članka 323. istog Zakona, tuženik je, kao nepošteni stjecatelj, dužan platiti tužitelju i zatezne kamate koje na iznos od 1.770,96 eura teku od 18. lipnja 2011. do isplate i to po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, različite od odnosa iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

30. Slijedom svega navedenoga trebalo je odlučiti kao u dijelu pod točkama I. i II. izreke ove presude.

31. Napokon, odluka o zahtjevu tužitelja za naknadu troškova postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 1., članka 155. i članka 164. ZPP-a. Naime, tužitelj je u ovom postupku uspio u cijelosti, slijedom čega ima pravo na naknadu svih troškova koji su bili potrebni za vođenje ovog postupka.

32. Stoga, imajući u vidu odredbe Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023.; dalje: Tarife), vrijednost predmeta spora i zahtjev tužitelja za naknadu troškova, tužitelju su, kao potrebni za svrhovito vođenje postupka, priznati troškovi za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za:

- sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištima od 10. prosinca 2024. i 3. travnja 2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9. točka 1. u vezi s Tbr. 7. točka 1. Tarife),

dakle ukupno 300 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 2 eura (Tbr. 54. Tarife) i uvećano za PDV u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 46. Tarife) sveukupno iznosi 750,00 eura.

33. Pored navedenog, tužitelju je trebalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 63,36 eura sukladno članku 4. točki 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/2018.) te trošak pristojbe na prvostupanjsku odluku u traženom iznosu od 63,36 eura sukladno članku 4. točci 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/2018. i 51/2023.), dakle daljnjih 132,72 eura.

34. Slijedom navedenog, sud je prihvatio zahtjev tužitelja da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 882,72 eura, odnosno odlučio kao u dijelu pod točkom III. izreke ove presude.

Split, 19. svibnja 2025.

Sutkinja

Helena Silić Ivanković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana računajući od prvog idućeg dana od dana njezine objave (članak 335. stavci 7. do 10. ZPP-a). Žalba se podnosi ovom sudu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud RH.

Dna:

- tužitelju po punomoćniku uz pristojbu presude

- tuženiku po punomoćniku

- u spis