REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2790/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mireli Hajdarević, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 4. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnicu Mirelu Hajdarević, odvjetnicu, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102159040 od 20. prosinca 2004. sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi:

"NAKNADA: Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora. Za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno odlukama Banke. "

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužitelju GT isplati iznos od 361,24 eur zajedno sa zateznom kamatom od 1. siječnja 2005. do isplate te iznos od 754,77 eur zajedno sa zateznom kamatom od 1. rujna 2010. do isplate kao i da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 941,78 eur zajedno sa zateznom kamatom od 19. svibnja 2025. do isplate, sve kamate po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 20.12.2004. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102159040 kojim mu je stavljen na raspolaganje iznos od 56.061,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika važećem na dan isplate s time da je temeljem ugovorne odredbe o naknadama bio obvezan prije korištenja kredita podmiriti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 01,000% kojom odredbom je ugovoreno i to da za slučaj prijevremenog povrata kredita tuženik ima pravo naplatiti mu jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama tuženika pa kako su takvim odredbama povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je jasno da tuženiku nikakvi posebni troškovi nisu nastali prilikom obrade kredita, a tužitelj o toj odredbi nije mogao pregovarati niti ju promijeniti jer se radilo o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik, pri čemu mu je zbog prijevremene otplate ovoga kredita tuženik i naplatio iznos od 754,97 eur, to su ove odredbe nepoštene, a time i ništetne pa tužitelj predlaže utvrditi ih ništetnima te potražuje od tuženika isplatu iznosa od 361,24 eur koji mu je naplaćen kao naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita kao i isplatu iznosa od 754,97 eur koji mu je naplaćen zbog prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita. Na navedene iznose potražuje zatezne kamate kao u izreci pod točkom II. počev od dana kada su joj ove naknade naplaćene pa do isplate, a potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 2.443,44 eur navodeći da tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 1.116,21 eur pa da je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena radi čega se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Nadalje, tuženik osporava osnovanost tužbenog zahtjeva, ali ne osporava visinu istoga pri čemu smatra da je tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača jer se navedeno ne presumira. Tvrdi da je odredba o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva te da je tužitelj tijekom pregovora i prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio upoznat o naplati iste na način da ga je o tome informirao službenik tuženika pri čemu mu je ova informacija bila dostupna i u letcima tuženika koji su mu se uručivali prije sklapanja ovoga Ugovora o kreditu. Osim toga, tuženik navodi da su se ovom naknadom pokrivali troškovi tuženika poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova s time da za naplatu ove naknade za obradu kredita u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bilo nikakvih zakonskih ograničenja slijedom čega je bespredmetno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Osim toga, tuženik tvrdi da ova ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Nadalje, tuženik u cijelosti osporava da bi se ugovorna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom jer je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer je tuženik tužitelja o istoj u cijelosti informirao te jer ova ugovorna odredba također ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama. Pored svega navedenoga tuženik ističe i prigovor zastare jer je naknada za obradu kredita tužitelju naplaćena 31.12.2004., dok mu je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 31.8.2010., a vezano uz zatraženi tijek zateznih kamata ističe da je takav zahtjev neosnovan u potpunosti jer bi iste mogle početi teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ili pak tek od podnošenja tužbe jer se ne radi o nepoštenom stjecanju. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška.

3. Vezano uz prigovor tuženika da je tužitelj vrijednost predmeta spora u iznosu od 2.443,44 eur naznačio očito suviše visoko imajući u vidu da kondemnatornim zahtjevom potražuje samo iznos od ukupno 1.116,21 eur, sud je temeljem odredbe čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) na pripremnom ročištu održanom dana 21.2.2025. rješenjem (stranica 218) kao vrijednost predmeta spora odredio upravo iznos od 2.443,44 eur imajući u vidu da je tužitelj pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe za kojeg vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.327,23 eur (2.443,44 eur- 1.116,21 eur) nije naznačena suviše visoko, posebno imajući u vidu da tužitelj na utuženu glavnicu od 361,24 eur potražuje i zatezne kamate čak od 1.1.2005., dakle, za razdoblje više od 20 godina, dok na utuženu glavnicu od 754,97 eur potražuje zatezne kamate čak od 1.9.2010., dakle, za razdoblje od skoro 15 godina.

4. U tijeku postupka izvršen je uvid u dokumentaciju priloženu uz tužbu (stranica 8- 80) te u dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (stranica 103,104,113 i 123), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke (stranica 226 i 227).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.

6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102159040 od 20.12.2004. (stranica 36-39, u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) i to na iznos od 56.061,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tuženika za devize važećem na dan puštanja kredita u tečaj te da je tim Ugovorom o kreditu ugovoreno da je korisnik kredita prije korištenja kredita dužan platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 01,000% od iznosa kredita, s time da tuženik za slučaj prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno svojim važećim odlukama. Nesporno je i to da je tužitelju naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 361,24 eur naplaćena 31.12.2004., dok mu je naknada zbog prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita naplaćena dana 31.8.2010. i to u iznosu od 754,97 eur.

7. Sporno je jesu li navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i ništetne odnosno je li tuženik dužan navedene iznose vratiti tužitelju i to zajedno sa zatraženom zateznom kamatom od dana izvršene naplate te je li za navedeno potraživanje nastupila zastara.

8. Tužitelj u svom iskazu (stranica 226 i 227) navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje stana koji mu je bio potreban za stanovanje njega i njegove obitelji s time da su u tom stanu doista i stanovali sve dok ga nije prodao 2010. Pri tome napominje da niti tada niti kasnije nije bio vlasnik obrta ili trgovačkog društva. Navodi da se je o uvjetima kreditiranja informirao u poslovnici tuženika u Karlovcu te da je od ranije bio klijent te banke s time da je radi ovoga kredita dolazio u tu poslovnicu više puta jer je morao donijeti dokumentaciju na temelju koje je odlučeno o odobravanju kredita. Međutim, tvrdi da nije pregovarao o pojedinim odredbama niti je imao takvu mogućnost jer mu je predmetni Ugovor o kreditu predočen kao gotov, a na pitanje je li ovaj ugovor pročitao prije potpisivanja navodi da mu je samo bilo bitno kolika će mu biti rata kredita i koliki je rok otplate, a vezano uz ugovornu odredbu o plaćanju utuženih naknada navodi da mu je zaposlenica tuženika rekla da je dužan podmiriti troškove obrade toga kredita te da će u slučaju prijevremene otplate morati platiti nekakvu naknadu, ali mu nije ništa pojasnila zbog čega bi te naknade morao platiti i na što se one točno odnose, a u svakom slučaju zna da nije mogao sklopiti ovakav ugovor o kreditu bez takve odredbe o ovim naknadama jer mu je općenito rečeno da su takvi uvjeti kreditiranja pa da takav ugovor može prihvatiti ili ne. Tvrdi da mu je naknada za obradu kredita kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita i naplaćena jer je ovaj kredit doista otplatio prije vremena.

9. Ovakav iskaz tužitelja iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već da je ista sastavni dio predmetnog tipskog ugovora te da je bila uvjet sklapanja istog pa slijedom navedenoga nije niti bilo moguće tužitelja na njegov eventualni zahtjev osloboditi plaćanja ovih naknade ili ih eventualno umanjiti s time da tužitelju nije pojašnjeno na što se iste zapravo odnose i zašto iznose baš toliko koliko je platio, sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično.

10. Nadalje, uvidom u predmetni Ugovor o kreditu (stranica 36-39) također je utvrđeno da niti u istom nije navedeno od čega se sastoje navedene naknade i zašto je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena upravo u navedenom postotku od sredstava koji su tužitelju odobreni, a isto nije navedeno niti u dokumentaciji koju je tuženik priložio uz odgovor na tužbu (stranica 103,104 i 123) za koju tuženik tvrdi da je tužitelju bila dostupna prije potpisivanja predmetnog Ugovora o kreditu pa kako je odredbama čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pri čemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, uz napomenu da je odredbom čl. 84. ZZP-a propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni samo ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, dok je uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiva i nedorečena, to je sud, slijedom svega navedenoga, spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 361,24 eur s osnova naplaćene naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te iznos od 754,97 eur s osnova naplaćene jednokratne naknade zbog prijevremenog povrata cjelokupnog iznosa kredita tj. da mu vrati ono što je od njega primio na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe 104. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u daljnjem tekstu: ZOO/91), koji se u ovome predmetu primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO/05), a koja odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 323. st. 1. ZOO/05, na koje iznose je tužitelju priznato pravo na zatezne kamate od dana naplate do isplate temeljem odredbe čl. 214. ZOO/91, koja odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 1115. ZOO/05 kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj. Stoga je tužitelju na iznos od 361,24 eur priznato pravo na zatezne kamate od 1.1.2005. do isplate, a na iznos od 754,97 eur od 1.9.2010. do isplate.

11. Naime, tuženik je u odgovoru na tužbu (stranica 83-99) naveo da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva kao niti činjenicu da su predmetne naknade tužitelju naplaćene 31.12.2004. i 31.8.2010.

12. Sud je odbio tuženikov prigovor zastare imajući u vidu da prema zauzetom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30.1.2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora pa kako je ništetnost navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju utvrđena tek ovom presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se u ovom slučaju primjenjuje temeljem odredbe čl. 225. ZOO/05, nije još niti počeo teći.

13. Nadalje, ovaj sud nije prihvatio navod tuženika da bi tužitelj trebao posebno dokazivati svoj status potrošača kako bi se mogao pozivati na primjenu odredbi ZZP- a pri čemu se ukazuje da tužitelj u svom iskazu jasno navodi da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, dok iz predmetnog Ugovora o kreditu pak jasno proizlazi da je on u svojstvu korisnika ovog stambenog kredita isti sklopio kao fizička osoba pa iz navedenoga nikako ne proizlazi da bi tužitelj ovaj odobreni kredit koristio za neke druge tj. nepotrošačke svrhe, a ako tuženik ima saznanja da tužitelj isti nije koristio isključivo za potrošačke svrhe, tada je teret dokaza na njemu, a ne na tužitelju jer isti ne može dokazivati negativne činjenice.

14. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br.138/23) i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 9.9.2024. u iznosu od 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 21.2.2025. i 4.4.2025. u iznosima od po 200,00 eur (100 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 800,00 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi 70,89 eur koliko iznosi i trošak sudske pristojbe na presudu pa to onda sveukupno iznosi 941,78 eur koliko je tuženiku pod točkom II. izreke i naloženo da mu nadoknadi na ime parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od 19.5.2025. tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate i to temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

15. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do isplate po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO/05.

U Zagrebu, 19. svibnja 2025.

Sutkinja:

Ivanka Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- punomoćnici tužitelja

- punomoćnicima tuženika