REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-852/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja IT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Petar Fumić, odvjetnik u Zagrebu, Slovenska ulica 13, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 27. ožujka 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika te punomoćnice tuženika, dana 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredba čl. 7. ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51404627-5103551969 koji je sklopljen 10. svibnja 2007. između tuženika, Erste&Steiermärkische Bank d. d. Rijeka i tužitelja IT i to u dijelu koji glasi: „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.“.

II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d. d. Rijeka isplatiti tužitelju IT iznos od 3.402,15 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referente stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev, koji glasi: „Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51404627-5103551969 koji je sklopljen 10. svibnja 2007. između tuženika Erste&Steiermärkische Bank d. d. Rijeka i tužitelja, IT, koja glasi:

„… 31.050,00 CHF (tridesetjednatisućapedesetCHF) protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj.“"

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.126,03 EUR sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.

V. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnice od 3.402,15 EUR za razdoblje do 30. rujna 2015.

VI. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka prema tužitelju IT u iznosu 2.745,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos od 2.626,87 EUR od 1. listopada 2015. i na iznos od 116,67 od 22. prosinca 2015., pa sve do isplate.

VII. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d. Rijeka nadoknaditi tužitelju IT troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.149,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućima od 19. svibnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

VIII. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog

postupka preko dosuđenog iznosa troškova iz t. VII. izreke ove presude.

IX. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret Državnog proračuna punomoćniku tužitelja – odvjetniku Petru Fumiću, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz Zagreba, Amruševa 8/I naknadi troškove delegacije predmeta u iznosu od 12,96 EUR na žiro-račun IBAN:

[broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.

X. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadu troškova delegacije predmeta preko dosuđenog iznosa iz točke IX. Izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 10. svibnja 2007. sklopio ugovor o kreditu br. 2402006-1031262160/51404627- 5103551969 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, koji je 14. svibnja 2007. solemniziran kod javnog bilježnika Nike Bagarića iz Požege pod brojem OV-8048/07. Temeljem navedenog ugovora tuženik je tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.050,00 CHF s rokom otplate od 144 mjeseca.

1. 2. Tužitelj je naveo da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF bez jasnih parametra po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati u trenutku dospijeća mjesečnih anuiteta, niti je na iste mogao utjecati ili pregovarati s tuženikom, tako da su kamatna stopa i tečaj tijekom trajanja ugovornog odnosa više puta mijenjani na njegovu štetu. Tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u nepoštene i time ništetne i da je tuženik temeljem istih od tužitelja naplatio iznose za koje ne postoji pravna osnova te da je iste dužan vratiti tužitelju prema pravilima o stjecanju bez osnove.

1. 3. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača.

1. 4. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnima odredbe predmetnog ugovora o kreditu sadržane u čl. 2. i čl. 7. ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u te da se tuženiku naloži isplata iznosa 4.668,72 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, uz obrazloženje da su ugovorne strane u čl. 14. predmetnog ugovora o kreditu ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, čime su potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika.

2. 2. Nakon isticanja prigovora mjesne nenadležnosti, tuženik je u okviru raspravljanja o glavnoj stvari, osporio tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora o kreditu, navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja navedenih činjenica.

2. 3. Nadalje, tuženik je naveo da su ugovorne strane 21. prosinca 2015. sklopile aneks ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), čime su stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, čime je tužiteljev položaj izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tuženik je naveo da je postupio sukladno odredbama ZID ZPK/15, prema kojima je bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa ugovora, a tužitelj je imao mogućnost odlučiti o tome želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos i odlučio je prihvatiti sklapanje aneksa ugovora. Dakle, tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom provođenjem konverzije kredita iz CHF- a u EUR, čime je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana s retroaktivnim učinkom konverzije te je uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana retroaktivnim priznanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF-u, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu. Tuženik stoga smatra da tužitelj nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu više nema pravni interes bilo što potraživati temeljem osnovnog ugovora o kreditu.

2. 4. Tuženik je osporio tužiteljevu tvrdnju da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u iz osnovnog ugovora o kreditu bile nepoštene i ništetne te da tužitelja nije potpuno obavijestio o svim uvjetima ugovora. Naveo je da je valutna klauzula ugovorena sukladno dispozitivnoj normi iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) te da na tečajnim razlikama nije ostvario, niti može ostvariti ekstra profit jer je i sam bio zadužen u CHF-u te da trpi isti tečajni rizik kao i tužitelj. Tuženik je osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata na eventualnu tužiteljevu tražbinu, smatrajući se savjesnim stjecateljem u okviru instituta stjecanja bez osnove te da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, ali ne i od ranije. Tuženik je također istaknuo prigovor zastare eventualne tužiteljeve tražbine.

2. 5. Konačno, tuženik je uvjetno (u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva) istaknuo procesno-pravni prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove preplate koja je tužitelju priznata aneksom ugovora o kreditu i to u iznosu od 2.745,26 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos od 2.626,87 EUR od 1. listopada 2015. i na iznos od 116,67 EUR od 22. prosinca 2015. do isplate.

2. 6. Tuženik je predložio da sud odbaci tužbu, a podredno da odbije sve tužbene zahtjeve kao neosnovane.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 20. siječnja 2025. kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku po osnovi ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli naloži isplata iznosa od 4.528,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, pa do isplate.

4. 1. Tužitelj je osporio osnovanost tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda, navodeći da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti prema registriranom sjedištu tuženika klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo te da je ista nepoštena i ništetna, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora, opće imovno stanje tužitelja i udaljenost između tužiteljevog prebivališta i sjedišta tuženika, troškovi tužiteljevog dolaska u sud prema sjedištu tuženika mogli bi ga odvratiti od bilo kakvog prigovora, pravnog lijeka ili tužbe jer bi to za njega bilo naročito otegotno. Predložio je stoga da sud odbije prigovor mjesne nenadležnosti, a podredno da predmet ustupi Općinskom sudu u Požegi, na području kojega se nalazi tužiteljevo prebivalište.

4. 2. Uvidom u predmetni ugovor o kreditu utvrđeno je da su odredbom čl. 14. stranke za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Također je utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u poslovnici tuženika u Požegi, na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Požegi.

4. 3. Također je iz ugovora o kreditu te iz provedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio u svojstvu potrošača te da se o ugovornoj odredbi koja sadrži sporazum o određivanju mjesne nadležnosti suda za slučaj spora, nije pojedinačno pregovaralo, da je ista sadržana u standardnom ugovoru sastavljenom od strane tuženika kao trgovca te da tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe. Ugovorna odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer mu je nametnuta mjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika, koji sud je znatno udaljen od njegovog mjesta prebivališta i mjesta sklapanja predmetnog ugovora. Takva ugovorna odredba mogla bi odvratiti tužitelja od traženja sudske zaštite i bitno mu otežati pristup sudu.

4. 4. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi čl. 82. ZZP-a, ugovorna odredba koja bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogla smatrati nepoštenom je primjerice i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom.

4. 5. Iz svega navedenog utvrđeno je da je ugovorna odredba koja sadrži sporazum o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu tuženika nepoštena i ništetna, slijedom čega bi za određivanje mjesne nadležnosti suda trebalo primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. – u daljnjem tekstu: ZPP).

4. 6. Prema odredbi čl. 48. st. 1. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Prema odredbi čl. 59. ZPP-a, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

4. 7. Kako je utvrđeno da je ništetan sporazum stranaka o određivanju nadležnosti suda koji je općemjesno nadležan za tuženika (Općinski sud u Rijeci), prema odredbama ZPP-a općemjesno bi bio nadležan isti taj sud jer tuženik u Rijeci ima sjedište ili pak sud na čijem području se nalazi poslovna jedinica tuženika u okviru čije djelatnosti je sklopljen predmetni ugovor o kreditu (Općinski sud u Požegi).

4. 8. Tužba u ovom predmetu podnesena je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su- IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao stvarno i mjesno nadležan sud za postupanje u ovom predmetu. Kako se radi o rješenju protiv kojeg nije dopuštena žalba, isto je stvorilo pravne učinke u smislu da je ustanovljena mjesna nadležnost ovog suda. Prihvaćanjem tuženikovog prigovora mjesne nenadležnosti ovog suda te ustupanjem predmeta općemjesno nadležnom sudu prema sjedištu tuženika ili sudu prema sjedištu poslovne jedinice tuženika, ovaj sud bi postupio protivno rješenju najvišeg redovnog suda u državi, a ujedno i suda koji je, između ostalog, nadležan odlučivati o sukobu nadležnosti sudova kojima je neposredno zajednički viši sud.

4. 9. Sud je stoga na pripremnom ročištu rješenjem odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan, nakon čega je u skladu s načelom ekonomičnosti postupka nastavio s postupanjem u ovom predmetu.

5. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u dokumentaciju na stranicama br. 15-126, 161-317 i 425-427 spisa te je izvršio uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. na stranicama br. 518- 551 spisa.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, dok je tuženikov prigovor radi prebijanja ocijenjen neosnovanim, odnosno utvrđeno je da ne postoji tuženikova tražbina u odnosu na koju je istaknuo taj prigovor.

7. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

7. 2. Sporno je bilo može li tužitelj, nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, bilo što osnovano potraživati od tuženika, sporna je bila pravna valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u te je li tužitelj bio valjano i u potpunosti informiran o valutnom riziku CHF-a, postojanje i visina tužiteljeve tražbine, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, sporan je bio tužiteljev status potrošača te potrošačka svrha ugovora. Također je bila sporna osnovanost tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.

8. Uvidom u ugovor o kreditu od 10. svibnja 2007. uz sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (hipoteke) na nekretnini, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nike Bagarića iz Požege 14. svibnja 2007., pod brojem OV-8048/07. utvrđeno je da je isti sklopljen radi zatvaranja obveza (iz minusa u plus) na iznos od 31.050,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Člankom 7. ugovora je određena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 7,99% godišnje te je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima na rok od 144 mjeseca. Mjesečni anuitet ugovoren je u iznosu od 335,93 CHF, a vraćanje kredita ugovoreno je po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa banke. Također je navedeno da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

9. Uvidom u aneks ugovora o kreditu od 21. prosinca 2015. utvrđeno je da je istim izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30. rujna 2015. od 11.310,24 EUR te da po provedbi konverzije postoji više uplaćen iznos (preplata) u iznosu od 20.682,55 kn, odnosno po fiksnom tečaju 2.745,05 EUR, koja će se koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan podmirenja po njihovom dospijeću, sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

10. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio kako bi zatvorio obveze po ranijem ugovoru o kreditu kojeg je također sklopio s tuženikom. Od ranije je više godina bio klijent tuženika, a prethodni kredit bio je gotovinski i sredstva istoga iskoristio je za uređenje kuće koju je prethodno kupio. Kako bi si olakšao otplatu kredita, otišao je kod tuženika tražiti novi kredit kojim će zatvoriti raniji kredit i u banci mu je rečeno da je kredit s valutnom klauzulom u CHF-u bolji jer je niža kamata i manji te sigurniji tečaj od tečaja EUR-a. Napomenuo je da je prethodni kredit sklopio s valutnom klauzulom u eurima. Tužitelj je naveo da o valuti CHF nije ništa znao, a u banci mu je rečeno da je to sigurnija valuta od eura, čiji je tečaj u odnosu na kunu rastao više od tečaja CHF-a. On je inače tražio novi kredit također u eurima, ali su mu u banci rekli da mu je kredit s valutnom klauzulom u CHF-u puno povoljniji i sigurniji te je zbog toga takav kredit i prihvatio, a kasnije se vidjelo da to nije bilo tako kao što mu je u banci rečeno. Kroz koju godinu ili dvije nakon sklapanja ugovora mjesečni anuiteti kredita su počeli rasti, u početku otplate kredita iznosili su oko 1.400,00 kn mjesečno, da bi potom porasli na oko 2.400,00 kn mjesečno. Zbog povećanja mjesečnih anuiteta nije pravovremeno mogao plaćati niti režijske troškove, račun mu je bio blokiran te je većinu svojih primanja koristio za otplatu kredita. Kako bi smanjio iznos mjesečnih anuiteta, sklopio je dodatak ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita u EUR. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je umirovljenik, nije imao obrt, niti trgovačko društvo. Prije provedene konverzije kredita s tuženikom je sklapao anekse ugovora, kojima je ishodio produljenje roka otplate kredita kako bi mu mjesečni anuitet bio manji.

11. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor zaključio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., I,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da tužitelj ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za zatvaranje obveza po ranijem kreditu, čija je sredstva tužitelj iskoristio za uređenje kuće.

11. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

12. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

12. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

12. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

12. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

12. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

12. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužitelj bio obvezan otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta.

13. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika, iako je tužitelj namjeravao sklopiti predmetni ugovor s valutnom klauzulom u eurima, ali su ga djelatnici tuženika uvjerili da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu sigurniji i stabilniji od tečaja eura te da je isti povoljniji za tužitelja zbog niže kamatne stope. Djelatnici tuženika tužitelja nisu upoznali sa činjenicom da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF-a, kao što je to činila u odnosu na EUR, zbog čega tužitelj nije mogao predvidjeti budući značajni rast tečaja CHF-a, odnosno nije znao za velik rizik tako ugovorene valutne klauzule.

13. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 10. svibnja 2007., a solemniziran kod javnog bilježnika 14. svibnja 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

13. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

13. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

13. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. 10. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

13. 11. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da ga tuženik prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF-u, budući da je tužitelju sama banka ponudila upravo kredit vezan uz CHF, prezentirajući ga kao najpovoljniji kredit. Tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama sklapanja takvog ugovora, a tuženik ga nije upozorio na činjenicu da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na EUR, ali ne i u odnosu na CHF, što mu kao savjesnom gospodarstveniku i financijskoj instituciji nije moglo biti nepoznato. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga povećani do te mjere da nije imao dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba, pa tako niti za plaćanje režijskih troškova, zbog čega mu je račun bio blokiran i zbog čega je tražio produljenje roka otplate kredita kako bi mu se mjesečni anuitet smanjio. Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onoga koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

13. 12. Sud je stoga utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu CHF.

14. 1. Tužitelj je deklaratornim tužbenim zahtjevom zatražio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 2. ugovora o kreditu, prema kojoj je iznos kredita bio 31.050,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Navedena odredba je, prema ocjeni ovog suda, pravno valjana, jer ista sadrži osnovni element ugovora o kreditu a to je iznos kredita koji je isplaćen tužitelju prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita i s kojim tečajem CHF-a u odnosu na kunu je tužitelj u tom trenutku bio upoznat.

14. 2. Tužitelj je također zatražio utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 7. ugovora, koja govori o valutnoj klauzuli na način da će se povrat obveza iz ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunati po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa banke te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja te da potpisom ugovora potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Navedena ugovorna odredba je ništetna u skladu s utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača i u skladu s dokazima provedenima u ovom postupku, jer tužitelj nije u potpunosti bio informiran o mogućem nekontroliranom rastu tečaja CHF-a tijekom otplate kredita, pa stoga nije niti mogao valjano potvrditi da ga je banka informirala o svim mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF-a.

14. 3. Sud je stoga odbio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. ugovora, a prihvatio je deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 7. ugovora.

15. 1. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 2. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

16. 1. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. Zagreb, kojemu je naloženo i da utvrdi je li konverzija kredita provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja aneksa predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kroz razdoblje od početka otplate kredita pa do konverzije te je li pri izračunu konverzije uzeta u obzir valuta kredita (CHF-EUR).

16. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 34.116,87 kn, odnosno eurska protuvrijednost od 4.528,18 EUR.

16. 3. Nadalje, utvrđeno je da ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 7.340,96 kn, odnosno 974,31 EUR.

16. 4. Prema aneksu ugovora o kreditu, utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 21. prosinca 2015. te iznosi 20.682,55 kn, odnosno 2.745,05 EUR po fiksnom tečaju EUR- a.

16. 5. Financijski vještak je izračunao da zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do konverzije iznose 1.619,02 EUR, pa kada se od zbroja tih zateznih kamata s iznosom više plaćenih razlika anuiteta s osnove valutne klauzule oduzme iznos preplate utvrđene konverzijom (2.745,05 EUR), dobije se iznos od 3.402,15 EUR.

16. 6. Financijskim vještačenjem također je utvrđeno da je konverzija kredita provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15 te da su kod izračuna konverzije uzete u obzir sve uplate tužitelja.

16. 7. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka te je tužbeni zahtjev postavio u skladu s istim, potražujući isplatu iznosa preplate uslijed promjene tečaja CHF-a od 4.528,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog mjesečnog iznosa preplate, pa do isplate. Tužitelj je također naveo da osporava pravnu valjanost provedene konverzije uz obrazloženje da iz financijskog vještačenja proizlazi da izvršenom konverzijom kredita tužitelj nije obeštećen za preplaćene iznose uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF-u.

16. 8. Tuženik nije prigovorio matematičkom izračunu financijskog vještaka, ali je i nadalje osporavao osnovanost tužiteljeve tražbine.

16. 9. Nalaz i mišljenje vještaka izrađeni su temeljem sve potrebne dokumentacije, u skladu s nalogom suda, nepristrano i stručno te je sud iste prihvatio u cijelosti.

17. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi aneksa ugovora o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati te načinu uračunavanja iste u buduće mjesečne anuitete. Potrebno je stoga utvrditi je li preplatom priznatom aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen i u kojem dijelu za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

17. 2. U odnosu na deklaratorni i kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Iako je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja osporio pravnu valjanost aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u EUR jer postoji razlika između iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je aneks ugovora o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav aneks ugovora bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Slijedom navedenog, razlika u iznosima preostale glavnice po obračunu tuženika prema odredbama ZID ZPK/15 i po obračunu u odnosu na tečaj CHF-a na dan isplate kredita sama po sebi ne predstavlja razlog ništetnosti aneksa ugovora o kreditu. Aneks ugovora o kreditu rezultat je valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog aneksa ugovora ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti). Osim toga, odredbe iz sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopio aneks ugovora o kreditu, prihvatio je sva prava i obveze iz istoga.

18. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj konverzijom kredita djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u i to s iznosom preplate priznate sporazumom o konverziji od 2.745,05 EUR, a taj iznos uračunat je u njegove buduće mjesečne anuitete na način kako je to navedeno u aneksu ugovora o kreditu (isti se umanjuju za 50% sve dok se preplata ne iskoristi). Navedeni iznos stoga je potrebno uračunati u tužiteljevu tražbinu koja je predmet kondemnatornog tužbenog zahtjeva, jer bi bez takvog uračunavanja tužitelj navedeni iznos ostvario dva puta: jednom kroz umanjenje budućih mjesečnih anuiteta nakon konverzije, a drugi puta u ovoj parnici. Uračunavanje preplate priznate konverzijom kredita u tužiteljevu tražbinu koja je predmet kondemnatornog tužbenog zahtjeva u ovom predmetu, a temelji se na povećanju tečaja CHF-a do 30. rujna 2015., potrebno je izvršiti sukladno redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a. Radi toga je financijskom vještaku naloženo da na preplaćene iznose zbog povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je važio na dan isplate kredita izračuna zakonske zatezne kamate od dana svake tužiteljeve mjesečne uplate, pa do 30. rujna 2015. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule (4.528,18 EUR) do 30. rujna 2015. iznose 1.619,02 EUR. Kada se od zbroja više plaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule i iznosa zateznih kamata do 30. rujna 2015. (što ukupno iznosi 6.147,20 EUR) oduzme iznos preplate utvrđen sporazumom o konverziji (2.745,05 EUR) dobije se iznos preostale tražbine tužitelja na dan 30. rujna 2015. od 3.402,15 EUR, koji se odnosi isključivo na glavnicu jer su kamate do 30. rujna 2015. u cijelosti namirene dijelom iznosa preplate utvrđene konverzijom kredita, a preostalim dijelom preplate utvrđene konverzijom kredita djelomično je namirena i tužiteljeve glavna tražbina. Nakon takvog uračunavanja efekta konverzije na tužiteljevu tražbinu, tužitelj na iznos glavnice za koji nije obeštećen preplatom utvrđenom konverzijom kredita, ima pravo na daljnje zakonske zatezne kamate nakon konverzije, odnosno od 1. listopada 2015.

18. 2. Za iznos tražbine s osnova razlike anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, koji je preostao nakon uračunavanja efekta konverzije, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne ugovorne odredbe te je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti. Tuženik je bio nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog mjesečnog preplaćenog iznosa anuiteta te je stoga dužan tužitelju platiti zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa, sukladno odredbama čl. 1115. ZOO-a, a kako su kamate na tužiteljevu tražbinu izračunate do 30. rujna 2015. i do toga dana su u cijelosti namirene dijelom iznosa preplate priznate konverzijom kredita, tuženik je dužan na preostali dio glavnice, koji nije namiren preplatom priznatom konverzijom, platiti zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate.

19. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor tužiteljeve tražbine. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora , odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao.

20. Slijedom navedenog, sud je prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.402,15 kn, što predstavlja iznos tražbine s osnove preplate zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u do konverzije 30. rujna 2015., a koji je preostao nakon uračunavanja efekta konverzije, odnosno preplate priznate konverzijom u iznosu od 2.745,05 EUR u iznos zakonskih zateznih kamata do 30. rujna 2015. te u dio glavnice. Preostali dio kondemnatornog tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.126,03 EUR sud je odbio kao neosnovan.

21. Sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja, a koja se odnosi na iznos preplate priznat sporazumom o konverziji. Naime, aneks ugovora o kreditu kojim je utvrđena preplata, predstavlja valjan pravni posao, pa ne postoje uvjeti da tuženik temeljem instituta stjecanja bez osnove od tužitelja potražuje iznose koji su utvrđeni u tom aneksu. Osim toga, sud je kod odlučivanja o visini tužiteljeve tražbine uzeo u obzir efekt konverzije i uračunao je preplatu priznatu konverzijom kredita u tužiteljevu tražbinu. Sud je stoga utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina za koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.

22. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2., u vezi sa čl. 155. ZPP-a, razmjeru uspjehu stranaka u parnici u odnosu na konačno postavljen tužbeni zahtjev.

22. 2. Tužitelj je tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 4.528,18 EUR, od čega mu je dosuđen iznos od 3.402,15 EUR što predstavlja 75,13% njegovog zahtjeva, dok je tuženik uspio u parnici u odnosu na iznos za koji je odbijen tužbeni zahtjev, odnosno u odnosu na iznos 1.126,03 EUR. Stoga kvantitativni uspjeh tužitelja u parnici iznosi 75,13%, dok kvantitativni uspjeh tuženika iznosi 24,87%. Kod utvrđivanja uspjeha stranaka u parnici sud je uzeo u obzir i njihov uspjeh u pogledu osnove tužbenog zahtjeva, koju je tuženik osporavao tijekom cijelog postupka. Iako je sud djelomično odbio deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 2. ugovora o kreditu, radilo se o odbijanju tužbenog zahtjeva zbog načina tumačenja smisla navedene ugovorne odredbe, a zapravo je osnova tužbenog zahtjeva dokazana u cijelosti u okviru utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u u smislu kako je to bilo ugovoreno dijelom odredbe čl. 7. ugovora o kreditu. Pored navedenog, utvrđeno je da tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti valutne klauzule usprkos provedenoj konverziji kredita, a što je tuženik također osporavao tijekom cijelog postupka. Sud je stoga ocijenio da je tužitelj u pogledu osnove kondemnatornog tužbenog zahtjeva uspio u potpunosti, odnosno da njegov uspjeh u kvalitativnom smislu iznosi 100%. Uzimajući u obzir uspjeh stranaka u kvantitavnom i kvalitativnom smislu, proizlazi da prosječni uspjeh tužitelja u parnici iznosi 87,57%, a tuženikov uspjeh 12,43%. Oduzimanjem od postotka tužiteljevog uspjeha u postupku postotka tuženikovog uspjeha (87,57% - 12,43%), dobiva se postotak od 75,14% u korist tužitelja te su tužitelju u tom omjeru dosuđeni troškovi koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

22. 3. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7. 1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 18. ožujka 2024. i 20. siječnja 2025. po tbr. 8. 1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 5. studenoga 2024. i 27. ožujka 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- što ukupno iznosi 500 bodova ili 1.000,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 250,00 EUR, što ukupno iznosi 1.250,00 EUR.

22. 4. Tužitelju nisu odmjereni troškovi sastava podnesaka od 14. listopada 2024. i 26. ožujka 2025. jer mu nije bilo odobreno podnošenje tih podnesaka, a navode iz tih podnesaka, koji nisu istaknuti u ranijim podnescima, tužitelj je mogao istaknuti na ročištima, pa navedena dva podneska nisu bila potrebna za svrhovito vođenje postupka.

22. 5. Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 46,57 EUR, koju je platio 13. lipnja 2023., dok mu trošak sudske pristojbe na presudu nije dosuđen jer je prema odredbi čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/18., 51/23), koja se primjenjuje od 20. svibnja 2023., oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

22. 6. Slijedom navedenog, tužiteljevi troškovi s osnova zastupanja po punomoćniku i s osnova plaćene sudske pristojbe na tužbu iznose 1.296,57 EUR, od kojeg iznosa je tužitelju dosuđeno 75,14% ili 974,24 EUR.

22. 7. Troškovima zastupanja tužitelja dodani su ukupni tužiteljevi troškovi s osnova uplaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 175,00 EUR jer je financijsko vještačenje na način kako ga je predložio tužitelj bilo potrebno neovisno o uspjehu stranaka u postupku.

22. 8. Tuženiku je stoga naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.149,24 EUR, dok je preostali dio tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka sud odbio kao neosnovan.

22. 9. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

23. 1. U okviru zahtjeva za naknadu troškova postupka tužitelj je zatražio i naknadu putnih troškova za pristup na ročišta od sjedišta ureda tužiteljevog punomoćnika do sjedišta ove stalne službe prema prijeđenim kilometrima osobnim automobilom i to za 98 km u oba smjera u iznosu od po 49,00 EUR za svako ročište, uključujući i troškove plaćene cestarine u iznosu od 1,70 EUR za jedan smjer. Takav tužiteljev zahtjev sud je smatrao zahtjevom njegovog punomoćnika za naknadu troškova delegacije predmeta.

23. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

23. 3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su-IV-223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno i mjesno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

23. 4. Sud je prihvatio zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadu putnih troškova, ali prema cijeni javnog prijevoza jer naknada putnih troškova prema prijeđenim kilometrima vlastitim automobilom nije predviđena citiranom odredbom Zakona o sudovima, kao niti naknada troškova s osnova plaćene cestarine za vožnju autocestom. Prema javno objavljenom cjeniku HŽ – putničkog prijevoza d.o.o., cijena putne karte na relaciji Zagreb, Glavni kolodvor – Zabok iznosi u jednom smjeru 3,24 EUR, a u oba smjera 6,48 EUR. Sud je stoga punomoćniku tužitelja dosudio putne troškove za pristup na dva ročišta u iznosu od 12,96 EUR, dok je preko tog iznosa odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova delegacije kao neosnovan.

24. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 19. svibnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Petar Fumić, Zagreb, Amruševa 8/I

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6

3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točku IX. I X. izreke

Po pravomoćnosti:

Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Zagreb, Katančićeva 5, u odnosu na točke IX. i X. izreke