REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-383/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljice DC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dina Galić i Janica Plantak, odvjetnicama iz Varaždina, protiv tuženika ..., [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, od 26. veljače 2025., poslovni broj: P-870/2019-20, 19. svibnja 2025.,

r i j e š i o  j e

I Žalba tuženika ..., odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Varaždinu od 26. veljače 2025., poslovni broj: P- 870/2019-20.

II Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu za postupanje u ovom predmetu istaknut u odgovoru na tužbu od strane tuženika ..., kao neosnovan.

II. Po pravomoćnosti ovog rješenja nastavit će se daljnje postupanje po ovom predmetu od strane ovog suda."

2. Protiv prvostupanjskog rješenja tuženik je pravovremeno izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točki 1. -3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14; - dalje: ZPP). Posebno ističe da je prvostupanjski sud donošenjem pobijanog rješenja počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer da rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama zbog čega se ne može ispitati, da je pogrešno utvrdio činjenično stanje u odnosu na postojanje znatne neravnoteže na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja i da je pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o parničnom postupku i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

2.1. Predlaže da se pobijano rješenje preinači u skladu sa navodima žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Traži trošak sastava žalbe, ali ne navodi u kojem iznosu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijano rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni te se može sa sigurnošću ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a na koju se ukazuje u žalbi tuženika, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, u vezi s člankom 381. ZPP-a, na koje sud pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavka 2. ZPP-a. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio u smislu članka 8. ZPP-a. Na utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti.

6. Predmet odlučivanja u ovom žalbenom stadiju postupka je prvostupanjska odluka kojom je odbijen tuženikov prigovor o nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu za postupanje u predmetnom postupku radi utvrđenja i isplate. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja proizlazi da je tužbom zatraženo utvrđenje ništetnim ugovornih odredba iz Ugovora o kreditu, o promjenljivoj kamatnoj stopi i o klauzuli CHF-a i isplata, kao i da je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu za postupanje u ovoj pravnoj stvari, navodeći da su stranke člankom 13. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, pa da je za suđenje mjesno i stvarno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.

7. Iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno u skladu sa odredbom članka 15. stavka 2. ZPP-a o svojoj nadležnosti odlučio na temelju navoda tužbe i opće poznatih činjenica.

7.1. Prvostupanjski sud smatra da predmetni spor proizlazi iz Ugovora o kreditu koji su 21. lipnja 2006. sklopili tuženik kao davatelj kredita i tužiteljica kao korisnik kredita pa je tužiteljica u tom pravnom poslu potrošač. Navodi i da se u rješavanju spora trebaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 96/03; - dalje ZZP/03). Prema članku 81. stavka 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema stavku 2. istog članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prvostupanjski sud je utvrdio i da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu, da se na temelju zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, te da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj, da tužiteljica ima prebivalište u [adresa], a sud u mjestu sjedišta kreditora čija je mjesna nadležnost određena ugovorom je od prebivališta tužiteljice udaljen više od 70 km, što bi tužiteljici, odnosno njezinom punomoćniku, značajno otežalo dolazak na sudska ročišta (kod suda u Zagrebu), te da bi tužiteljici nastali dodatni troškovi i izazvali potrebu ulaganja dodatnog vremena za putovanje u Zagreb, dok se isto ne bi odnosilo na tuženika jer je njegovo sjedište u [adresa], a isto bi vrijedilo i ako bi angažirala odvjetnika u Zagrebu, jer bi tada imala dodatni trošak dolaska u Zagreb radi sklapanja ugovora o zastupanju, konzultacija sa istim ili bi pak punomoćnik imao dodatni trošak dolaska u [adresa], te da bi je stoga ugovorena mjesna nadležnost mogla odvratiti od ostvarivanja njezinih prava pred sudom. Prvostupanjski sud napominje i da Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41/14) u članku 49. i članku 55. stavka 1. sadrži identične odredbe kao i ZZP/03, te da su ti propisi usklađeni s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

8. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su utemeljena na priloženim dokazima koje je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, pa pobijano rješenje sadrži prihvatljive razloge, pri čemu ovaj sud dodatno ističe da je odredba članka 13. Ugovora o kreditu, nejasna jer u njoj nije konkretiziran sud koji će biti nadležan za slučaj spora, pa je prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužiteljica kao potrošač zbog zablude mogla smatrati da se sjedište kreditora nalazi u [adresa] gdje je Ugovor potpisan i solemniziran, a niti u preambuli ugovora nije navedena adresa sjedišta tuženika u [adresa].

9. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio da je odredba kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Kreditora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, da predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je nepoštena, a slijedom toga i ništetna, pa da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu članka 70. stavka 1. ZPP-a.

10. Člankom 70. stavka 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je svakom 3. istog članka propisano da sporazum važi samo ako je sastavljen u pisanom obliku i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa, a stavkom 5. propisano je da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu.

11. Prema stavu ovog suda neosnovani su žalbeni navodi da ne postoji znatna neravnoteža na štetu potrošača i da tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, budući da bi tužiteljica radi ostvarivanja svojih prava kod suda morala iz [adresa] putovati u [adresa] gdje je sjedište tuženika, a kako je mjesto njezinog prebivališta udaljeno više od 70 km do mjesta sjedišta tuženika, putovanje bi joj iziskivalo i dodatni trošak i dodatno vrijeme. Dakle, nema dvojbe da bi zbog putovanja do suda ugovorene nadležnosti, uslijed odredbe unaprijed formulirane od strane tuženika, tužiteljici bili povećani troškovi, a ujedno bi joj bili povećani i troškovi zastupanja po izabranom punomoćniku koji su odvjetnici sa sjedištem ureda u [adresa]. Naime, Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika propisuju obvezu stranke da naknadi odvjetniku troškove za stvarne izdatke koje je odvjetnik imao u obavljanju povjerenih poslova, a u ove izdatke ulaze trošak izbivanja iz pisarnice, naknada za prijevoz koja se obračunava primjenom Tbr. 46. (cijena putne karte I. razreda ili 30% cijene bezolovnog benzina po prijeđenom kilometru), te dnevnica u visini dnevnice suca županijskog suda. Osim toga, ukoliko bi tužiteljica angažirala za zastupanje odvjetnika iz Zagreba, također bi imala dodatne troškove iz razloga ranije obrazloženih (trošak dolaska u [adresa] radi sklapanja ugovora o zastupanju, konzultacija sa istim ili bi pak punomoćnik imao dodatni trošak dolaska u [adresa]).

12. Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“ broj 96/03) u hrvatski pravni sustav implementirana je Direktiva 93/13/EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora. Člankom 49. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine“ broj 41/14, 110/15, 14/19, - dalje ZZP) koji se sadržajno ne razlikuje od propisa koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim što se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavka 2.) Nadalje, člankom 50. točka 19. ZZP-a propisano je da ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. tog Zakona mogle smatrati nepoštenima između ostalih i odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijekom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu.

13. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je u članku 55. stavka 1. ZZP-a te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. U konkretnom slučaju radi se o ugovornoj klauzuli koja je bila unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj i o njoj se nije posebno pregovaralo, a ta odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući da bi, kako je već rečeno, radi ostvarenja svojih prava pred sudom tužiteljica bila u obvezi putovati u [adresa], što bi joj, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, iziskivalo dodatan trošak i vrijeme, te bi je mjesna nadležnost ugovorena člankom 13. Ugovora, mogla odvratiti od podnošenja tužbe.

14. Iz navedenog proizlazi kako su ispunjene sve pretpostavke propisane citiranim odredbama ZZP-a da bi se sporna ugovorna odredba smatrala nepoštenom.

15. Osim toga, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanom on line 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.

15.1. Takav stav u skladu je i s pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, prema kojem prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnoga poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Konačno se ističe da je člankom 19.l stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16; - dalje ZPK) propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, te da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u oduci broj Gr1-143/2019-2 od 11. prosinca 2019., iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l ZPK-a mjesno nadležan sud prebivališta potrošača (ovdje sud prvog stupnja).

16.1. U smislu odredbe članka 15. ZPP-a, sud ocjenjuje svoju nadležnost na temelju navoda u tužbi i činjenica koje su sudu poznate primjenom propisa koji su na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, a u vrijeme podnošenja tužbe (11. lipnja 2019.) bila je u primjeni odredba članka 19.l stavka 1. ZPK-a, koja uređuje izberivu nadležnost suda prebivališta potrošača u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu.

17. Slijedom navedenog, neutemeljeno tuženik u žalbi navodi da navedena ugovorna odredba nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice odnosno korisnika kredita, a što je suprotno i načelu ekonomičnosti.

18. Stoga je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti i donio pobijano rješenje, slijedom čega je na temelju članka 380. stavka 2. ZPP-a, žalba tuženika odbijena kao neosnovana i potvrđeno prvostupanjsko rješenje.

19. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom, uz napomenu da tuženik u žalbi samo paušalno navodi da traži trošak sastava žalbe bez navođenja iznosa što je u suprotnosti sa člankom 164. stavka 2. ZPP-a.

Slavonski Brod, 19. svibnja 2025.

Sutkinja

Mirjana Šebalj Meglajec