Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1271/2024-8

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Brankici Bobšić, u pravnoj stvari tužitelja OO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Klari Jandroković, odvjetnici iz ODVJETNIČKOG DRUŠTVA GRAHOVAC I PARTNERI d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 4. travnja 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegove punomoćnice odvjetnika Domagoja Grahovca i odvjetničke vježbenice ŠO, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, dana 19. svibnja 2025.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI, dioničkom društvu, isplatiti tužitelju OO iznos od 1.476,79 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,36 EUR od 8. veljače 2008. do isplate,

- 3,67 EUR od 7. ožujka 2008. do isplate,

- 6,64 EUR od 8. travnja 2008. do isplate,

- 0,17 EUR od 9. svibnja 2008. do isplate,

- 0,93 EUR od 8. srpnja 2008. do isplate,

- 0,10 EUR od 9. listopada 2008. do isplate,

- 18,69 EUR od 10. studenoga 2008. do isplate,

- 5,04 EUR od 8. prosinca 2008. do isplate,

- 20,19 EUR od 9. siječnja 2009. do isplate,

- 22,25 EUR od 6. veljače 2009. do isplate,

- 23,28 EUR od 9. ožujka 2009. do isplate,

- 20,82 EUR od 8. travnja 2009. do isplate,

- 20,47 EUR od 8. svibnja 2009. do isplate,

- 16,61 EUR od 5. lipnja 2009. do isplate,

- 13,22 EUR od 8. srpnja 2009. do isplate,

- 14,40 EUR od 10. kolovoza 2009. do isplate,

- 16,92 EUR od 8. rujna 2009. do isplate,

- 15,48 EUR od 7. listopada 2009. do isplate,

- 14,08 EUR od 6. studenoga 2009. do isplate,

- 17,30 EUR od 9. prosinca 2009. do isplate,

- 20,34 EUR od 12. siječnja 2010. do isplate,

- 23,54 EUR od 8. veljače 2010. do isplate,

- 22,70 EUR od 8. ožujka 2010. do isplate,

- 28,06 EUR od 9. travnja 2010. do isplate,

- 26,70 EUR od 10. svibnja 2010. do isplate,

- 29,41 EUR od 9. lipnja 2010. do isplate,

- 44,68 EUR od 8. srpnja 2010. do isplate,

- 41,21 EUR od 10. kolovoza 2010. do isplate,

- 54,24 EUR od 8. rujna 2010. do isplate,

- 47,37 EUR od 7. listopada 2010. do isplate,

- 887,92 EUR od 26. listopada 2010. do isplate,

i to za razdoblje od dospijeća svakog pojedinačnog gore navedenog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 234,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 4,16 EUR od 9. siječnja 2009. do isplate,

- 4,19 EUR od 6. veljače 2009. do isplate,

- 4,21 EUR od 9. ožujka 2009. do isplate,

- 4,17 EUR od 8. travnja 2009. do isplate,

- 4,16 EUR od 8. svibnja 2009. do isplate,

- 4,09 EUR od 5. lipnja 2009. do isplate,

- 4,03 EUR od 8. srpnja 2009. do isplate,

- 4,05 EUR od 10. kolovoza 2009. do isplate,

- 4,10 EUR od 8. rujna 2009. do isplate,

- 6,48 EUR od 7. listopada 2009. do isplate,

- 6,44 EUR od 6. studenoga 2009. do isplate,

- 6,53 EUR od 9. prosinca 2009. do isplate,

- 6,61 EUR od 12. siječnja 2010. do isplate,

- 6,70 EUR od 8. veljače 2010. do isplate,

- 6,68 EUR od 8. ožujka 2010. do isplate,

- 6,83 EUR od 9. travnja 2010. do isplate,

- 6,79 EUR od 10. svibnja 2010. do isplate,

- 6,87 EUR od 9. lipnja 2010. do isplate,

- 7,30 EUR od 8. srpnja 2010. do isplate,

- 7,20 EUR od 10. kolovoza 2010. do isplate,

- 7,56 EUR od 8. rujna 2010. do isplate,

- 7,37 EUR od 7. listopada 2010. do isplate,

- 107,61 EUR od 26. listopada 2010. do isplate,

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 7. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj je naveo da je 13. kolovoza 2007. sklopio s tuženikom namjenski Ugovor o kreditu broj: 600583 za kupnju osobnog vozila kojim mu je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.028,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za devize na dan isplate kredita. Nadalje je naveo da su se predmetnim Ugovorom stranke obvezale na međusobne činidbe i to tuženik isplatiti sredstva kredita, a tužitelj kao korisnik kredita vratiti ista uz primjenu valutne klauzule u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan dospijeća (čl. 4. i 8. Ugovora o kreditu) uz pripadajući iznos redovnih mjesečnih kamata po promjenjivoj kamatnoj stopi koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,30 % godišnje (st. 2.1. čl. 2. Ugovora). Tužitelj je, nadalje, naveo da je tuženik tijekom otplatnog razdoblja povisivao stopu redovne kamate, a samim time i mjesečne anuitete pozivajući se na tadašnju situaciju na tržištu, te na odredbu iz čl 2. Ugovora kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora. Tužitelj se u tužbi pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je sud odlučio da su banke, među kojima je i tuženik, u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, na način da su se u potrošačkim ugovorima o kreditu, kao što je i predmetni, unosile nepoštene ugovorne odredbe kojima se redovna ugovorena kamatna stopa mogla mijenjati jednostranom odlukom banke, a bez da se o takvim ugovornim odredbama moglo pojedinačno pregovarati, a što čini takve odredbe ništetnima. Tužitelj je, također, naveo da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila gramatički jasna i vizualno uočljiva, ali da mu, kao prosječnom čovjeku nije mogla biti lako razumljiva, niti mu je pojašnjena od strane službenika banke ili ikoga drugoga, odnosno da prije zaključenja, niti u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora nije od strane banke informiran o parametrima koji bi mogli dovesti do promjene kamatne stope, niti mu je pojašnjen ogroman rizik kojem se izlaže sklapajući Ugovor u kojemu je unesena spomenuta ugovorna odredba. Isto tako tužitelj je naveo da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te da je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o jednostranoj promjeni redovne kamatne stope o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti se na njih moglo utjecati, te da je stoga došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača. Tužitelj je još naveo da su sukladno odredbama čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača utvrđenja nepoštenih odredbi iz presuda u slučaju „Franak“ izravno primjenjiva, te da je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu ništetna jer je tuženik jednostranom odlukom protivno načelu savjesti i poštenja mijenjao kamatnu stopu.

2. Tužitelj je u tužbi u odnosu na valutnu klauzulu u CHF naveo da je tuženik tijekom otplatnog razdoblja, a sukladno odredbama čl. 4. i 8. Ugovora o kreditu, kredit naplaćivao u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan dospijeća. Nadalje je naveo da je presudom poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u dijelu u kojem je utvrđeno da su u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. banke, uključujući i tuženika, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita i to na način da su zaključivale ugovore o kreditima u koje su unosile ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Istaknuo je da se radi o odredbama kojima je glavnica vezana uz ugovorenu valutu CHF, a bez da se prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim elementima kako bi donijeli valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti, te da su time potrošači dovedeni u situaciju potpune neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj je još naveo da mu prilikom i prije sklapanja Ugovora nije objašnjen valutni rizik CHF-a, niti je on koristeći oskudne informacije koje su mu prilikom sklapanja Ugovora pružene mogao predvidjeti kako će iznosi mjesečnih anuiteta toliko značajno rasti u odnosu na one određene u prvom otplatnom planu, jer u suprotnom, da je na vrijeme i na ispravan način o tome bio obaviješten, ne bi sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Nadalje je naveo da se tuženik nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te da je u tipske i standardizirane ugovore na vlastitu inicijativu unosio nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj zbog čega je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu potrošača, a posebno s obzirom na to da je u to vrijeme tuženik već znao o kojem se riziku radi kada se potpisuje ugovor koji sadržajno odgovara tužiteljevom, a tužitelj nije. Tužitelj smatra da je u predmetnom slučaju utvrđenje ništetnosti nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz navedenih obvezujućih presuda iz tzv. slučaja „Franak“ izravno primjenjivo i da su odredba čl. 4. i dio odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, te smatra da je tuženik iznose koje je stekao bez osnove na temelju ništetnosti navedenih odredaba dužan vratiti tužitelju.

3. Slijedom navedenoga, tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika s osnove preplate na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli potražuje isplatu iznosa od 1.476,79 EUR te zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, dok s osnove preplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potražuje isplatu iznosa od 234,13 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose od dospijeća do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

4. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da je tužba neosnovana iz razloga što je potraživanje tužitelja u zastari. Isto tako tuženik je naveo da utvrđenja iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a sve i kada bi presuda iz parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz te presude. Tuženik je, također, naveo da sve kada bi presuda iz parnice Potrošač i bila primjenjiva, ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici Potrošač. Isto tako je naveo da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radilo o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Tuženik je još naveo da predmetne ugovorne odredbe ne uzrokuju, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stana na štetu potrošača. Tuženik je u odgovoru na tužbu još istaknuo da ne osporava samu visinu tužbenog zahtjeva te da je stoga nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem. Konačno je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

5. Sud je tijekom postupka proveo sljedeće dokaze: izvršen je uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 600583 od 13. kolovoza 2007. (str. 9-14 spisa), presliku otplatne tablice po kreditu (str. 15-16 spisa), presliku prometne kartice po kreditu (str. 17-21 spisa), dopis Volksbank d.d. od 25. listopada 2010. (str. 22 spisa), presliku dopisa Volksbank d.d. od 28. listopada 2010. (str. 23 spisa), saslušan je tužitelj (str. 73-74 spisa), te je izvršen uvid i ostalu dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

6. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i sve dokaze zajedno, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim, kako je to navedeno u izreci presude.

7. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz preslike Ugovora o kreditu broj 600583 od 13. kolovoza 2007. (str. 9-14 spisa; dalje Ugovor o kreditu) da je tužitelj kao korisnik kredita isti sklopio s kreditorom, prednikom tuženika, Volksbank d.d. (koji je kasnije poslovao i pod tvrtkama Sberbank d.d., Sberbank d.d. - u sanaciji, Nova hrvatska banka d.d - promjena tvrtke upisana u sudski registar rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-22/9164-2 od 2. ožujka 2022., rješenjem poslovni broj Tt-13/1253/2 od 18. siječnja 2013. i rješenjem poslovni broj Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022., a kako to proizlazi iz javno dostupnog sudskog registra). Nadalje je utvrđeno da je prednik tuženika tim Ugovorom o kreditu tužitelju za kupnju vozila odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 19.028,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećim na dan isplate kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), uz redovnu godišnju kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,30% godišnje (čl. 2.1. Ugovora o kreditu), te s rokom otplate kredita od 60 mjeseca (čl. 5. Ugovora o kreditu). Isto tako je utvrđeno da su stranke u Ugovoru o kreditu navele da se kredit ugovara u valuti, a da se isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti (čl. 4. Ugovora o kreditu), te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 361,70 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize važećem na dan dospijeća (čl. 8. Ugovora o kreditu). Također je utvrđeno i da je navedeni Ugovor o kreditu ovjeren kao javnobilježnička isprava kod javnog bilježnika Ignaca Vugera 21. kolovoza 2007., pod brojem OV-18436/2007, a u istoj ovjeri je navedeno da je Ugovor o kreditu podnesen na ovjeru od strane tužitelja, da mu je isprava pročitana, te da je izjavio da prihvaća pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze i da to odgovara njegovoj volji. Ovdje valja reći da tuženik ne osporava da je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, zbog čega je došlo do razlike u kamatama sadržanima u mjesečnim anuitetima, te ne osporava da je tijekom otplate kredita došlo do promjene tečaja valute CHF. Konačno, tuženik ne osporava ni visinu tužbenog zahtjeva.

8. Među strankama je sporno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete, kao i jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, te je stoga sporna osnova tužbenog zahtjeva. Također je sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja.

9. Saslušan u svrhu dokazivanja tužitelj je iskazao je s prednikom tuženika Volsbank d.d. 2007. zaključio predmetni Ugovor o kreditu za kupnju osobnog automobila. Naime, odlučio je kupiti automobil Volkswagen Jetta, te su ga iz autokuće Zubak uputili u Volksbank d.d. radi podizanja kredita za kupnju automobila. Kredit je podigao uz valutnu klauzulu u valuti CHF te s promjenjivom kamatnom stopom i to iz razloga što mu je to sugerirano od strane banke kao najpovoljniji kredit, te se ne sjeća da bi mu u banci nudili kredit uz valutnu klauzulu u bilo kojoj drugoj valuti. Nije se mogao točno sjetiti iznosa kredita, ali misli da je bio u kunskoj protuvrijednosti od oko 120.000,00 kn. Također se ne sjeća koliko je rata kredita iznosila u početku, ali zna da je kasnije sve više i više rasla. Upravo je zbog porasta rata prijevremeno zatvorio predmetni kredit, a do tada ga je redovno otplaćivao i to on osobno. Također je naveo da mu djelatnik banke prilikom podizanja predmetnog kredita nije ništa govorio o rizicima podizanja kredita uz valutnu klauzulu u CHF, niti mu je objašnjavao ništa o toj valuti, a niti je on išta o tome pitao. Djelatnik banke mu, koliko se sjeća, nije ništa govorio niti o načinu na koji će se mijenjati kamatna stopa, niti od čega to ovisi. Ugovor o kreditu nije pročitao, odnosno pročitao ga je samo površno i to iz razloga što je nastupao s povjerenjem u banku te mu je to bio prvi kredit u životu. Automobil kupljen sredstvima kredita koristio je za svoje osobne potrebe, te ga vozi i dan danas i nikada ga nije koristio u bilo kakve poslovne svrhe. Vjerojatno nije mogao utjecati na pojedine odredbe Ugovora o kreditu, a nije niti pokušao s obzirom na to da je smatrao da na to ne može utjecati, a Ugovor o kreditu je sastavila banka. Ugovor o kreditu je ovjerio kod javnog bilježnika, ali mu niti kod javnog bilježnika nisu ništa govorili o odredbama vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Konačno je naveo da u vrijeme podizanja kredita i otplate istog nije bio vlasnik obrta, firme ili OPG-a.

10. Sud je bitnim dijelovima prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, te je sukladan s dokumentacijom u spisu i to prije svega s Ugovorom o kreditu.

11. Ovdje valja reći da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003.; dalje: ZZP/03) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007. i 125/2007.; dalje: ZZP), a koje povrede traju i dalje, kao i da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i njegovim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP-a, te je naloženo tuženiku prekinuti s takvim postupanjem i zabranjeno mu je takvo ili slično postupanje. Iz izreke navedenih presuda je razvidno da se odnose na ugovore o potrošačkom kreditiranju, dakle i na predmetni Ugovor o kreditu neovisno o tome što se radi o kreditu čija je namjena kupnja vozila i neovisno o tome što je predmetni kredit otplaćen. Pritom valja reći, da je u konkretnom slučaju iz iskaza tužitelja utvrđeno da je isti u ovom pravnom poslu, odnosno prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu i otplate kredita imao status potrošača (čl. 3. st. 1. ZZP-a).

12. Nadalje valja reći da je odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnji tuženika, ovaj sud je vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda.

13. Isto tako valja reći da prema odredbi čl. 74. ZZP-a ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o efektivnoj kamatnoj stopi, odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, kao i kamate i ostale troškove koje potrošač mora platiti kako bi otplatio zajam te, ako je moguće, ukupan iznos tih uplata, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, nominalnu godišnju kamatnu stopu za zajam i nominalnu godišnju kamatnu stopu za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja i odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

14. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 96. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

15. Prema odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005.; dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. U odredbi čl. 272. ZOO-a određeno je da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Nadalje, u odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a propisano je da kad je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Nadalje, u odredbi čl. 4. ZOO-a propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Isto tako u odredbi čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno, u odredbi čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). Konačno, u odredbi čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

16. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, proizlazi da su ništetne odredbe sadržane u čl. 2. i čl. 4. i čl. 8. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorene kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojeg je došlo do povećanja kamatne stope, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF.

17. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Naime, u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, jer ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP-a). Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena, odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. i čl. 270. ZOO-a.

18. Međutim, u odredbi čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama prednika tuženika, dok nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora. Pored toga, navedeni Ugovor o kreditu je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvoj ugovornoj odredbi, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a.

19. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredba uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na odredbe koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati, odnosno omogućiti mu da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe prednik tuženika je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba je protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj morao vratiti predniku tuženika.

20. U odnosu na odredbe čl. 4. i 8. Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF valja reći da iz provedenih dokaza, i to prije svega iz iskaza tužitelja, ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale istim odredbama, niti da je prednik tuženika, informirao tužitelja o rizicima koje nosi valuta CHF, a tuženik nije dokazao drugačije. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa su po ocjeni ovog suda ništetne i nepoštene navedene odredbe Ugovora o kreditu u dijelovima u kojima je ugovorena valutna kaliuzula u CHF. Nadalje valja reći da i iz gore navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje prednika tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako prednik tuženika nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze i utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da je prednik tuženika, kao banka, prihvaćao samo opći rizik valutne klauzule, dok je potrošač prihvaćao i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, s time da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

21. Slijedom svega navedenoga, utvrđeno je da su predmetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno Odluci tuženika i valutna klauzula u CHF ništetne.

22. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

23. U konkretnom slučaju, prednik tuženika je na temelju ništetnih ugovornih odredaba ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i u vidu razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je plaćen predniku tuženika po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa uslijed primjene ništetnih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a.

24. Na temelju tako izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir da je među strankama nesporna visina utuženog potraživanja, utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredaba u utuženom razdoblju preplatio predniku tuženika po predmetnom Ugovoru o kreditu zbog valutne klauzule vezane uz valutu CHF iznos od 1.476,79 EUR (11.126,87 kn), te zbog povišenja kamatne stope iznos od 234,13 EUR (1.764,05 kn), pa je stoga tuženiku naloženo iste iznose isplatiti tužitelju. Imajući u vidu da prednik tuženika nije bio savjestan jer je on sastavio predmetni Ugovor o kreditu, te ga je tužitelju predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju, tako su tužitelju, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a na pojedinačne iznose navedene u t. I. i II. izreke presude dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog tog pojedinačnog iznosa tuženiku, a uzimajući u obzir da tuženik nije osporio da je tužitelj izvršio uplate upravo u navedene dane, te je priznao visinu tužbenog zahtjeva i protivio se provođenju financijskog vještačenju. Visina stope zatezne kamate je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao u t. I. i II. izreke ove presude. Pritom valja reći da tuženik tijekom postupka nije dokazivao da bi tužitelj pojedine anuitete, uslijed primjene spornih ugovornih odredaba, platio manje (negativna razlika), te nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, pa je stoga sud prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane tužitelja (pozitivna razlika), a čija visina je nesporna.

25. Također valja reći da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare za predmetno potraživanje tužitelja. Ovo stoga što je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. dostupne na službenim internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a stranke ni ne tvrde drugačije) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela ispočetka teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a koja presuda je dostupna na službenim internetskim stranicama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2023., tako je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a.

26. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbi čl. 154. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema vrijednosti predmeta spora i troškovniku stranke, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.; dalje: Tarifa) po kojoj vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR.

27. Tako je tužitelju dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od ‭‭1.000,00 EUR, a isti trošak se odnosi na sastavljanje tužbe od 7. lipnja 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 7/1 Tarife), sastavljanje podneska od 20. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 EUR (100 bodova-Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 13. studenoga 2024. i 4. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (100 bodova-Tbr. 9/1 Tarife), te PDV (25%) na navedene radnje u ukupnom iznosu od 200,00 EUR.‭‭‭‭‭ Stoga su tužitelju dosuđeni troškovi parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.000,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje, sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, teku od presuđenja, odnosno od 19. svibnja 2025. do isplate, po stopi određenoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭‭

28. Tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu i uručenje presude jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka, a s obzirom na to da tužitelj presudu može preuzeti neposredno u sudu sukladno odredbi čl. 335. st. 9. ZPP-a.

29. Slijedom navedenog odlučeno je kao u t. III. izreke ove presude.

Zagreb, 19. svibnja 2025.

Sutkinja

Brankica Bobšić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi pismeno u 3 primjeraka, putem ovoga suda. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po odvj. Klari Jandroković

2. Tuženiku

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte