Republika Hrvatska

Repubblica di Croazia

Općinski sud u Puli-Pola

Tribunale comunale di Pula-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Sezione distaccata di Rovinj-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-1034/2019-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sucu Robertu Uggeriju, u parničnom postupku tužitelja: 1. IV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. IVP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje oboje zastupa punomoćnica Kristina Cerin Načinović, odvjetnica u Rovinju, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 8. travnja 2025., u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 19. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se točka I. tužbenog zahtjeva i tužba tužitelja UV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], od dana 12. lipnja 2019., posl.br. P-1034/2019, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3212160823, zaključenog 17. siječnja 2008. između prvotužitelja IV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i drugotužiteljice IVP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao sudužnika, svi s jedne strane i tuženice Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, s druge strane kao Kreditora, a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima tuženice, te kojima je ugovorena valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženici Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da prvotužitelju IV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati u roku od 15 dana iznos od 27.918,30 eura (dvadeset sedam tisuća devetsto osamnaest eura i trideset centa) zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na iznose kako slijedi:

- 0,89 eura od 12. veljače 2008.

- 32,68 eura od 10. ožujka 2008.

- 27,19 eura od 10. travnja 2008.

- 21,08 eura od 10. svibnja 2008.

- 21,02 eura od 10. lipnja 2008.

- 17,83 eura od 10. srpnja 2008.

- 15,33 eura od 10. kolovoza 2008.

- 17,11 eura od 10. rujna 2008.

- 30,22 eura od 10. listopada 2008.

- 44,21 eura od 10. studenoga 2008.

- 27,46 eura od 14. prosinca 2008.

- 64,65 eura od 24. siječnja 2009.

- 61,86 eura od 10. veljače 2009.

- 1,33 eura od 11. veljače 2009.

- 70,69 eura od 10. ožujka 2009.

- 54,21 eura od 10. travnja 2009.

- 53,90 eura od 10. svibnja 2009.

- 50,74 eura od 10. lipnja 2009.

- 52,55 eura od 10. srpnja 2009.

- 67,44 eura od 12. kolovoza 2009.

- 73,73 eura od 10. rujna 2009.

- 68,44 eura od 10. listopada 2009.

- 71,64 eura od 10. studenoga 2009.

- 72,24 eura od 10. prosinca 2009.

- 82,12 eura od 10. siječnja 2010.

- 65,32 eura od 10. veljače 2010.

- 23,43 eura od 13. veljače 2010.

- 86,22 eura od 10. ožujka 2010.

- 96,07 eura od 10. travnja 2010.

- 73,01 eura od 10. svibnja 2010.

- 27,68 eura od 11. svibnja 2010.

- 115,17 eura od 10. lipnja 2010.

- 86,80 eura od 10. srpnja 2010.

- 38,51 eura od 12. srpnja 2010.

- 112,17 eura od 10. kolovoza 2010.

- 129,67 eura od 10. rujna 2010.

- 20,63 eura od 12. rujna 2010.

- 133,85 eura od 10. listopada 2010.

- 136,53 eura od 10. studenoga 2010.

- 148,15 eura od 10. prosinca 2010.

- 3,90 eura od 22. prosinca 2010.

- 176,47 eura od 10. siječnja 2011.

- 149,81 eura od 10. veljače 2011.

- 157,78 eura od 10. ožujka 2011.

- 147,61 eura od 10. travnja 2011.

- 169,74 eura od 10. svibnja 2011.

- 190,33 eura od 10. lipnja 2011.

- 219,18 eura od 13. srpnja 2011.

- 268,65 eura od 10. kolovoza 2011.

- 187,27 eura od 10. rujna 2011.

- 177,19 eura od 10. listopada 2011.

- 177,86 eura od 10. studenoga 2011.

- 177,89 eura od 11. prosinca 2011.

- 23.320,85 eura od 23. prosinca 2011.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10 da prvotužitelju IV, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i drugotužiteljici IVP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana, naknadi parnični trošak u iznosu od 9.090,35 eura, zajedno sa zateznom kamatom računajući od donošenja prvostupanjske presude, do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Kod ovoga je suda, dana 12. lipnja 2019. zaprimljena tužba, pod posl.br. P- 1034/2019 tužitelja IV (korisnika kredita), i tužiteljice IVP (sudužnika), protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., radi utvrđenja ništetnosti i isplate; tj. radi isplate preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti ugovorene valutne klauzule, uz koju je vezana glavnica CHF-a, te obračunate prema srednjem tečaju HNB-a, na dan isplate kredita, uz navedenu valutnu klauzulu. U točki I. tužbenog zahtjeva je naveden i ZV založni dužnik (u kojoj se traži ništetnost odredbi valutne klauzule, uz koju je vezana glavnica CHF-a). U zaprimljenoj tužbi dakle, u točki I. tužbenog zahtjeva je naveden i založni dužnik ZV (trećetužitelj), protiv iste tuženice.

1.1. Nakon zaprimljenog podneska tužitelja od 26. listopada 2021., ovaj je sud uvidom u podatke JRO MUP-a RH, utvrdio: da je ZV preminuo dana **.**.2018. dakle, prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari. Slijedom navedenog, ovaj je sud odbacio tužbu UV u odnosu na istu tuženicu, primjenom odredbi čl. 82. i čl. 83. st. 5. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu ZPP); jer je nedvojbeno utvrđeno: da je ZV preminuo navedenog nadnevka, prije podnošenja tužbe, u ovoj pravnoj stvari.

1.2. Utvrđeni nedostatak, predstavlja neotklonjivi nedostatak u smislu odredbe čl. 83. ZPP-a; a ovaj se sud poziva na stajalište i zaključak sa sastanka predsjednika Građanskih odjela sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. studenoga 2019. broj SU-4-245/19 kao i na pravno shvaćanje Građanskog odjela Visokog suda Republike Hrvatske od 5. srpnja 2021. broj SU-4-16/21-4 iz kojeg proizlazi: da ukoliko je tužba podnesena protiv umrle fizičke osobe ili pravne osobe koja je prestala postojati, riječ je o neotklonjivom nedostatku zbog kojeg tužbu treba odbaciti. Kako je dakle, u ovom postupku utvrđeno da je ZV preminuo, prije podnošenja tužbe, to je sud odlučio kao u izreci ovog rješenja i odbacio tužbu istoga, u odnosu na tuženicu.

1.3. Tužitelji svojom tužbom tvrde: da je između prvotužitelja kao korisnika kredita i drugotužiteljice kao sudužnice, s jedne strane i tuženice kao kreditora, s druge strane, zaključen u [adresa] dana 17. siječnja 2008. Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3212160823; kojim je Ugovorom tuženica odobrila i stavila na raspolaganje prvotužitelju (kao korisniku kredita) iznos od 114.800,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (u daljnjem tekstu HNB) na dan isplate kredita; da je kredit odobren radi kupnje građevinskog zemljišta; da je kredit isplaćen prvotužitelju 23. siječnja 2008.; da su odredbom čl. 2 Ugovora, parnične stranke ugovorile kamatu koja je na dan zaključenja iznosila 5,15% godišnje; da je kamata promjenjiva prema Odluci banke o kreditiranju građana; s rokom otplate kredita od 29 godina ili 348 mjeseci; uz primjenjivu godišnju kamatnu stopu; da je ugovor zaključen radi kupnje građevinskog zemljišta; i da se radi o potrošačkom kreditu; da je korisnik kredita od tuženice primio otplatni plan, s prikazanim mjesečnim anuitetima; da je tuženica nakon zaključenog Ugovora, jednostranim Odlukama povećavala kamatnu stopu (od početne u visini od 5,15%) i to: na 5,80%; te na 6,30% te po stopi od 6,05% i dr.; da su takve promjene kamatne stope znatno utjecale na rast mjesečnih anuiteta; da je jačanjem tečaja CHF-a, u odnosu na nacionalnu valutu kunu, također utjecalo na značajni rast anuiteta; da su Ugovorom parnične stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u švicarskim francima; a koje su odredbe ništetne; da je odredbama čl. 1., 2. i 7. Ugovora određeno: da je kamatna stopa tijekom postojanja obveze po kreditu promjenjiva, sukladno Odluci banke o kreditiranju građana; i da je ista na dan zaključenja Ugovora, iznosila 5,15% godišnje.

1.4. Nadalje tužitelji tvrde: da u čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu je navedeno: da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita, kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 114.800,00 CHF, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita; i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen Ugovorom; da u čl. 2. je navedeno da korisnik kredita je dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 114.800,00 CHF i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja; te da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveza po navedenom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženice i na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,15% godišnje; da je u čl. 2. st. 4. navedeno da: "ukoliko korisnik kredita…, kreditor može promijeniti redovnu kamatnu stopu na način da je uskladi s redovnom kamatnom stopom… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora"; te da je u čl. 7. st. 2. ugovoreno: "za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i Odluke o statusu klijenata, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta-rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, tj. rate. O izmijenjenom iznosu anuiteta-rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja kreditora“; tako da je sukladno tim odredbama zaključenog Ugovora o namjenskom kreditu, tuženica jednostranim odlukama više puta povisivala kamatu.".

2. Da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 godine, kojom je utvrđeno: da je ovdje tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a u kojem je razdoblju zaključen ugovor između parničnih stranaka, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača tj. korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je slijedom toga ništetna.

2.1. Da pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač, a sve na temelju odredbi Zakona o zaštiti potrošača; imajući u vidu pravni stav izražen u navedenoj presudi, da je nesporno, da su ugovorne odredbe iz ugovora koji su zaključile parnične stranke, a koje se ugovorne odredbe odnose na promjenjivu kamatnu stopu, nerazumljive jer promjena kamatne stope u cijelosti ovisi o tuženikovoj odluci; da ista ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu; niti da je na precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u navedenoj presudi istaknuo: da ugovorna odredba koja promjenu kamatne stope čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja tj. banke, ovdje tuženice, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača (korisnika kredita). Da je banka jednostrano odredila obvezu potrošača, u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu; a da prvotužitelj nijednu odluku banke o promjeni, nije mogao predvidjeti, niti da je pravilnost iste mogao provjeriti; jer da su nedostajali egzaktni kriteriji; a koji nisu niti ugovoreni; i da mu nisu nikada predočeni. Da su predmetne ugovorne odredbe Ugovora uvedene i protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer je tuženica predložila sadržaj ugovora, a u fazi pregovora i zaključenja istih banka mu nije pružila dovoljno informacija, za donošenja odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, niti ga banka upozorila na povećani rizik koji donosi ugovaranje promjenjive kamatne stope, niti na uvjete pod kojima će jednostrano mijenjati ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu; i da su se oni (tužitelji) osnovom ništetnih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu, obvezali plaćati, jednostrano izmijenjene anuitete.

2.2. Da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12, u dijelu u kojem je utvrđeno: da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedio kolektivne interese potrošača tj. korisnika kredita, uključujući i tužiteljeve interese, zaključujući ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače, uključujući tužitelje, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, uključujući vrijeme pregovora u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN96/2003); a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07), te i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

2.3. Da pravni stav izražen u navedenoj presudi ima obvezujući učinak za sve sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač a sve na temelju odredbi Zakona o zaštiti potrošača; u fazi pregovora i zaključenja ugovora korisniku kredita, da je od strane zaposlenika banke predočeno: da je riječ o najboljoj opciji financiranja adaptacije stambenog objekta (u ovom predmetu radi kupnje građevinskog zemljišta, a potom i gradnje objekta) ; međutim, istovremeno da ga banka nije informirala o općem riziku vezanom za ugovaranje valutne klauzule, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći, u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro, tj. o tome da je rast tečaja CHF-a gotovo potpuno izvjestan i u povećanom riziku, koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope; da korisnik kredita, zbog navedenog, nije bio svjestan rizika kojim se izlaže zaključenjem predmetnog kredita; da on (prvotužitelj) nije utjecao, niti je uopće mogao utjecati, na sadržaj ugovorne odredbe, kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti mu je (a niti sudužnici) u trenutku zaključenja ugovora s tuženicom bilo poznato postojanje rizika, koji time on preuzima. S druge strane, tuženici je svakako bilo poznato, a što proizlazi iz obrazloženja predmetne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku, onako kako to čini u odnosu na euro, te da je rast švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO-zone gotovo potpuno izvjestan. Također, tuženici je itekako bilo poznato, da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, o čemu također nije obavijestila prvotužitelja; kao da tzv. „valuta utočišta“, CHF je sigurna za ulagače, uključujući tuženicu, jer nema rizika smanjenja vrijednosti, ali postoji mogućnost njegovog povećanja; upravo stoga je krajnje nepovoljan za korisnike kredita, čija je obveza vezana uz kretanje te valute, dok istovremeno ne ostvaruje primanja u toj valuti, već u kunskoj valuti; time da je rizik CHF kao tzv. „valute utočišta“ preuzeli samo tužitelji, ne znajući pritom za sav opisani rizik; da je banka preuzela samo opći rizik valutne klauzule, koji je u ovom slučaju bio neznatan, te je svoja potraživanja osigurala založnim pravom na nekretnini, bjanko mjenicama, te izjavom o zapljeni i zadužnicom i dr.; dok, da je on preuzeo, zajedno sa sudužnicom ( tj. tužitelji), sav rizik valutne klauzule, bez odgovarajuće kompenzacije takvog rizika.

2.4. Iz obrazloženja predmetne presude jasno proizlazi: da je banka bila svjesna da postoji rizik valutne klauzule u CHF s kojim su svi potrošači trebali biti upoznati, da bi mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice zaključenih ugovora i informirano se odlučiti o zaključenju ili ne ugovora o kreditu s ugovornom odredbom, kojom je glavnica vezana uz valutu CHF; da je on na taj način doveden u položaj „uzmi ili ostavi“, tj. bio je, radi rješavanja važnog pitanja svoje obitelj, prisiljen zaključiti taj tipski ugovor o kreditu, o čijem sadržaju nije bilo u mogućnosti pregovarati; da je on, istovremeno, imao povjerenje u banku i njezine zaposlenike pri tome, nimalo ne sumnjajući da će ga zaključenje takvog ugovora o potrošačkom kreditu, dovesti u nezavidnu financijsku situaciju.

2.5. Slijedom navedenog, tužitelji zaključno tvrde: da su odredbe Ugovora pobliže navedene kao u izreci ove presude, ništetne.

3. Tužitelji svojom tužbom tvrde: da je Ugovorom o kreditu tuženica odobrila korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 114.800,00 CHF sve obračunato prema srednjem tečaju za CHF tuženice, važećem na dan korištenja kredita, uz valutnu klauzulu; i da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatih po srednjem tečaju za CHF banke, na dan plaćanja; od početka otplate kredita pa nadalje, da se tečaj švicarskog franka stalno mijenjao, na način da se je povećavao, što je imalo za posljedicu značajno povećanje mjesečnih iznosa anuiteta kredita, u odnosu na početni.

3.1. Da Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., je pravomoćno utvrđeno: da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, pa da su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, da je navedenom presudom pravomoćno utvrđeno: da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak; budući da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka.

3.2. Da se naprijed označena pravomoćna presuda, donesena u kolektivnom sporu, ima primijeniti na predmetni slučaj proizlazi iz činjenice da se ista odnosi na ugovore o kreditu sklopljene u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. od strane sedam banaka, između ostalih i ove banke, a kojima su povrijeđeni interesi i prava potrošača korisnika kredita. Budući da je predmetni ugovor o kreditu zaključen 2008., a sadrži sporne odredbe u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, koje odredbe su proglašene ništetnima, time da presuda donesena u kolektivnom sporu ima se primijeniti na konkretan slučaj.

3.3. Obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a prvotužitelj kao potrošač u trenutku zaključenja ugovora, nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, tužitelji predlažu da se u predmetnom ugovoru o kreditu primjenom odredbi pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012, utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kojima se glavnica i anuiteti kredita, vežu za tečaj valute švicarskog franka. Naime, ništetnost dijela odredbi ovog ugovora o kreditu riješena je kao prethodno pitanje u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i presudom VSRH. Nadalje, da odredbe čl. 502. c. ZPP-a i čl. 118. ZZP propisuju direktni učinak tužbe, za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima, radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, kao što je i predmetni postupak, pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude, kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a. st. 1. ZPP-a.

3.4. I Vrhovni sud RH da je u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. jasno izrazio pravno shvaćanje, da u pojedinačnim postupcima, radi utvrđivanja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, nije potrebno ponovno utvrđivati, da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502. c ZPP-a a isto tako i čl. 118. ZZP vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu; da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi, u pojedinačnom sporu, u odnosu na istovrsni ugovor.

3.5. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane, da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila.

3.6. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez pravne osnove iz čl. 1111. ZOO-a; zahtjev prvotužitelja za isplatu, je restitucijski zahtjev, kao posljedica proglašenja dijela odredbi Ugovora o kreditu, ništetnim. Prvotužitelj je plaćanjem anuiteta, obračunatog prema tečaju švicarskog franka na dan plaćanja, tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist, na temelju tih ništetnih odredbi.

3.7. Budući da je predmetni kredit preplaćen, prvotužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Za utuženi period potrebno je utvrditi novčanu razliku izraženu po mjesecima koju je prvotužitelj po osnovi promjene tečaja švicarskog franka, stvarno isplatio tuženici, u odnosu na onu koju je trebao isplatiti, prema inicijalno ugovorenom anuitetu preračunatom u domaću valutu, prema tečaju CHF važećeg na dan isplate kredita. U konkretnom slučaju je tuženica nepošten stjecatelj, pa je kao takav na primljene iznose stečene bez osnove, dužan platiti i zatezne kamate, od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, do konačne isplate (čl.1115. ZOO-a).

4. Slijedom svega navedenog, prvotužitelj traži povrat preplaćenih iznosa koje je tuženica neosnovano stekla po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, i to u visini koju je prvotužitelj uskladio, nakon provedenog vještačenja (i dopunskog vještačenja) podneskom u iznosu od 27.918,30 eura, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom na svaki dospjeli iznos, kako je specificirano u tužbenom zahtjevu, uz naknadu parničnog troška. Dakle, tužitelji su konačno specificirali tužbeni zahtjev dana 2. srpnja 2024., kao u izreci ove presude.

4.1. Tuženica odgovorom na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja uz isticanje prigovora zastare na utužene iznose (kao u izreci ove odluke); te predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, jer je neosnovan; kao i naložiti tužiteljima da tuženici naknade trošak ovog postupka, u cijelosti.

5. Ovaj je sud tijekom glavne rasprave proveo dokazni postupak; te je u dokaznom postupku, nakon pribavljene suglasnosti stranaka, izveden dokaz: čitanjem svih priloga uz tužbu; Ugovora; odgovora na tužbu sa prilozima; svih podnesaka stranaka; nalaza i mišljenja vještaka financijske struke; dopunskog nalaza vještaka financijske struke; te podneska tužitelja kojim su konačno specificirali tužbeni zahtjev; te je tijekom ročišta za glavnu raspravu izveden dokaz neposrednim saslušanjem stalnog sudskog vještaka financijske struke Dinka Brajnovića, dipl. oec.; njegovim neposrednim saslušanjem i saslušanjem prvotužitelja IV, kao stranke u postupku.

5.1. Iz iskaza prvotužitelja (po struci pomorac) proizlazi: da je kod tuženice ostvario kredit za kupnju građevinskog zemljišta (radi buduće gradnje stambenog objekta) u iznosu od 114.800,00 CHF-a, sa kamatnom stopom 5,15 %; s time da je isplata uslijedila u kunama; prethodno, da je saznao da tuženica daje kredite u valuti CHF-a; zato, da se raspitao kod tuženice; i saznao: da se takvi ugovori o kreditu brzo rješavaju; i da je švicarski franak inače stabilna valuta; i da se ugovorom ugovara i zakonska kamata. Da je odlučilo zaključiti ugovor s tuženicom i podignuti kredit u gore navedenom iznosu, u protuvrijednosti kuna i odmah zatim: putem banke, neposredno isplatiti prodavatelja zemljišta. Da mu je djelatnica banke govorila da je CHF inače stabilna valuta; zato, da je odlučio podići kredit u toj valuti; da mu djelatnici banke, nisu detaljno objasnili uvjete kredita; da su mu odredbe kredita bile nerazumljive; da se radilo o tipskom, "šablonskom kreditu". Da je isplatio kredit prijevremeno, tj. prije ugovorenog roka, u tome da je ekonomski sudjelovala cijela njegova obitelj (otac UV, majka IVP i dr.). Na kraju, da je prodao ono kupljeno zemljište kreditom, jer nije imao više ekonomskih mogućnosti, za dovršiti započetu gradnju objekta. Da je taj teren kupio za gradnju obiteljskog objekta. Da mu nije dana mogućnost ugovaranja, pregovaranja i dogovaranja odredbi ugovora; jer da su sve točke ugovora bile već unaprijed odštampane na ugovoru; da inače nema takvog znanja da bi mogao razumjeti, u potpunosti odredbe ugovora; da se u tom ugovoru koriste bankarski termini. Da mu je djelatnica banke prezentirala kamatnu stopu i tvrdila: da je to najbolja solucija za njega, sve u pravcu zaključenja ugovora u CHF-u; da se odlučio za taj ugovor jer je u onom trenutku, kamatna stopa bila najniža; da mu nije poznat značaj vraćanja kredita s valutnom klauzulom; da mu je djelatnica banke objasnila valutnu klauzulu, ali da mu nije rekla: da se istom može kamata mijenjati često i brzo; da je ona tvrdila: da je to najstabilnija valuta u odnosu na kunu; naposljetku, da je prijevremeno zatvorio i otplatio kredit tuženici i to dana 23. prosinca 2011. godine.

5.2. Na osnovu prihvaćenih navoda iz iskaza prvotužitelja ovaj je sud utvrdio: da nije imao mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita; da se kamatna stopa stalno mijenjala; da mu nitko nije znao objasniti dinamiku promjenjivih kamata; da je u trenutku zaključenja ugovora kamatna stopa bila povoljna; međutim, nakon toga, da je: svaki mjesec plaćao ratu kredita u većem iznosu; na početku, da je iznosila oko 2900,00 kuna; a da protekom vremena, rata iznosila čak 4900,00 kuna, i da se stalno mijenjao tečaj, na njegovu štetu; da bankar mu nije ništa rekao, niti objasnio, niti ga upozorio: da postoji rizik promjene kamata i tečaja; da je isplatio kredit u cijelosti i to prijevremeno dana 23. prosinca 2011. godine; niti da, bankarski referenti koji su radili na tim ugovorima, mu nisu znali objasniti značaj takvih kamata, u odnosu na valutnu klauzulu; da običan građanin nije nikako mogao shvatiti dinamiku vraćanja kredita zaključenog u toj valuti; da nisu više mogli podnijeti anuitete. Da je tim kreditom zapravo ugrozio svoju osobnu egzistenciju, ali isto tako svih članova njegove obitelji. Zatim, da je bio prisiljen i prodati kupljeni teren kreditom, sa nedovršenom zgradom.

6. Na temelju uvida u sam Ugovor o kreditu koji prileži spisu, utvrđeno je da se radi o standardiziranom (tipskom) ugovoru. Odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05 - u daljnjem tekstu ZOO), važećim u vrijeme zaključenja konkretnog Ugovora o kreditu propisano je: da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku zaključenja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

6.1. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a, propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

6.2. Imajući u vidu navedeno, valja istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. (NN br. 79/07, i br. 125/07 u daljnjem tekstu ZZP, kao lex specialis (prije toga ZPP od 2003 NN 96/2003.). Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12, u dijelu u kojem je utvrđeno: da su tužene banke, u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese potrošača tj. korisnika kredita; dakle, protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača od 2003. (NN 96/2003 godine); a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07) te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. (NN broj 79/07, broj 125/07) odredbom čl. 96 (čl.81. ZZP/03.) propisuje da: se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. propisano da: smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u stavku 3. istog članka propisano je da: činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca; dok je u stavku 4. propisano da: ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

6.3. Sukladno odredbi čl. 99 ZZP/07a (čl. 84. ZZP/03) nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

6.4. Nadalje, sukladno odredbi čl. 102 ZZP/07 (čl. 87 ZZP/03), nepoštena ugovorna odredba je ništava.

6.5. Naime, iz navedenih odredbi proizlazi: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom, tj. tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne potpisati.

6.6. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora.

6.7. Sve navedeno jasno proizlazi i iz iskaza prvotužitelja kada logično i uvjerljivo navodi da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice, kao i da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovarao o nikakvoj odredbi kredita; niti da mu je objašnjeno koliko bi kamata iznosila; a niti da je bio upoznat o ekonomskom značaju i o ekonomskim posljedicama valutne klauzule, kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a niti o varijabilnosti tečaja; da nije bio upoznat o posljedicama odredbe Ugovora i Odluke o kamatnim stopama tuženice (vezano za valutu CHF-a).

6.8. Iskaz prvotužitelja je sud prihvatio u potpunosti, jer je životan, logičan, neposredno uvjerljiv, bez ikakvih proturječnosti i podudaran s ostalim izvedenim dokazima tijekom postupka. S druge strane, tuženica nikakvim dokazima nije osporila takve navode tužitelja (tuženica je bila dužna dokazati protivno s obzirom da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru).

6.9. Valja istaknuti kako pravilno tužitelji interpretiraju navedeni ugovor po principu «uzmi ili ostavi», jer je imajući u vidu prethodno navedeno, prvotužitelj mogao samo isti prihvatiti ili ne.

6.10. Navodi tuženice da je ugovor prilagođen potrebama prvotužitelja je samo djelomično točna, jer je navedeni ugovor prilagođen samo u dijelovima koji se tiču iznosa, roka otplate, namjene i slično, no te ne otklanja činjenicu da je i dalje riječ o standardiziranom obliku ugovora o kreditu, kojem se mijenjaju samo navedeni elementi ovisno o situaciji, ali glavni oblik je i dalje isti, a naravno i oni bitni elementi na kojima tuženica kao kreditor ustraje i bez kojih isti niti ne bi bio zaključen.

6.11. U odnosu na navode tuženice da se radi o odredbama koje su jasne, lako razumljive i lako uočljive, valja navesti da je prvotužitelj u smislu odredbe čl. 3. ZZP-a potrošač, odnosno, fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da prvotužitelj (potrošač) nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva (inače on je moreplovac), što dodatno ukazuje sudu da nema pravnog, niti ekonomskog znanja i to sve za razliku od tuženice, koja je zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, pristupila u okviru svoje djelatnosti.

6.12. Odredba o kamatnoj stopi je uočljiva, obzirom da se ista nalazi na vidljivom mjestu. No ova odredba nikako nije jasna, ni razumljiva, a niti konkretizirana. Ovdje ne govorimo o gramatičkoj razumljivosti odredbe, već isključivo o razumijevanju ekonomskih čimbenika koji utječu na određivanje takve naknade. Potrošač mora na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Obzirom da banka, kao financijska institucija, nije prenijela potrošaču sve bitne informacije, a o spornoj odredbi se nije pregovaralo, pa navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, tj. ovdje prvotužitelja; dodatno, predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te prvotužitelj nije mogao prigovoriti, a niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe; takva odredba predstavlja netransparentan trošak, što sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, te u konačnici ništetnom (tako i u odnosu na sudužnika).

6.13. S obzirom da je prvotužitelj temeljem navedenih odredbi Ugovora platio tuženici kamate, u visini kako je to gore navedeno, očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje prvotužitelja; iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi čl.102 ZPP/07 (čl. 87. ZZP/03; jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe čl. 96 ZPP/07 (čl. 81.ZZP/03).

6.14. Nadalje, budući da odredba Ugovora o kreditu kojom je određeno, da je visina kamate, isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade, čini takvu odredbu neodređenom i neodredivom, te dovodi korisnika kredita, u neravnopravan položaj, u odnosu na kreditora (ovdje tužena banka), iz razloga što ona ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema potom pravo pregovarati o visini o kojoj je kreditor jednostrano donio odluku. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe, gore navedenih točaka Ugovora, utvrđene su ništetnim.

6.15. U pogledu navedenog, ugovor mora na transparentan način sadržavati razloge i pojedinosti mehanizma otplate kredita, a sve kako bi potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice, koje iz toga za njega proizlaze; a banka nije u trenutku zaključenja ugovora pojasnila tužitelju, što sve takva naknada obuhvaća, zašto se ona naplaćuje, da bi se ona imala primijeniti; te odredbe nisu određene, niti su odredive, već je odluka o visini otplate kredita donijeta od strane tuženice, kao jače ugovorne strane, te prvotužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecat na sadržaj tih ugovornih odredbi; zato su te ugovorne odredbe nepoštene, jer se o njima nije posebno unaprijed pregovaralo; dodatno iste odredbe nisu jasne, jer ne ukazuju koji će se akti i koji će se uvjeti kreditora primjenjivati; što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu dakle, potrošača, tj. prvotužitelja (što se direktno reflektira i odnosi na preuzete obveze i dužnosti sudužnika, prema tuženici), pa je kao takva odredba ništetna.

7. Tuženica je, kao financijska institucija, trebala uvažavati interese potrošača, ali se nije ponijela kao savjestan gospodarstvenik, nego je svojim postupanjem povrijedila: načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje; načelo jednake vrijednosti činidba sa zabranom zloupotrebe prava; te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani; koja su temeljna načela obveznog prava. Profesionalna djelatnost banaka jeste: zaključivati ugovore o kreditu. Dužnost je banaka, da potrošačima prije zaključenja pravnog posla, daju sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, da pojasne bitne značajke i rizike predloženog proizvoda te njegove moguće učinke, a sve kako bi potrošač raspolagao svim podacima koje mu omogućavaju donošenje odluke, te kako bi mogao razumjeti ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći po predmetnom ugovoru. U ovom konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu je formularni, tipski ugovor unaprijed pripremljen od strane banke za veći broj korisnika. Dakle, prvotužitelj je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti (zajedno sa sudužnikom); a da se prvotužitelj nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora, tada do njegovog zaključenja, ne bi niti došlo; stoga ovaj sud drži: da pozicija tužitelja i tuženice u ovakvom ugovornom odnosu nije jednaka, niti ravnopravna; stoga, da banka nije postupila, u konkretnom slučaju, pošteno prema potrošaču, tj. prvotužitelju (niti slijedom u odnosu na sudužnicu).

8. I odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako je u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

9. U ovom postupku prvotužitelj ima status potrošača, jer to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je kao korisnik kredita i fizička osoba zaključila s tuženicom, kao davateljicom kredita i to radi kupnje građevinske čestice, potom i radi gradnje stambenog obiteljskog objekta. Prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je: svaka fizička osoba, koja zaključuje pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili zaključuje pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti. U čl. 2. Direktive 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik (u konkretnom slučaju prvotužitelj) u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja, pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati. Kako je u konkretnom slučaju prvotužitelj predmetni ugovor zaključio (sa sudužnicom) kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva od banke zatražio radi kupnje građevinske čestice (potom i radi gradnje stambenog obiteljskog objekta), on ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženici, koja suprotno od toga, nije dokazala tijekom postupka; tuženica dakle, nije dokazala: da korisnik kredita, predmetni kreditni iznos nije iskoristio, u ugovorenu svrhu.

10. Nakon svih izvedenih dokaza ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u njihovoj ukupnosti ovaj je sud zaključio i drži dokazanim: da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

11. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno: da su tužena banka i korisnik kredita, zaključili Ugovor o kreditu broja: 3212160823 od dana 17. siječnja 2008., a što proizlazi i iz iskaza saslušanog prvotužitelja tijekom postupka; da je navedenim ugovorom o kreditu, banka odobrila prvotužitelju kredit za kupnju građevinskog zemljišta, u kunskoj protuvrijednosti od 114.800,00 CHF, prema srednjem tečaju za devize tužene banke, važećem na dan korištenja kredita za kupnju; da navedeni ugovor o kreditu ugovornice su ugovorile obračun kamata u visini 5,15% dekurzivno godišnje, koje se kamate obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete; te da ugovornice su ugovorile rok otplate kredita od 29 godina ili 348 mjeseci, od dana stavljanja kredita u otplatu; i da se kredit imao otplaćivati u 348 jednakih mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti, obračunatih po srednjem tečaju banke, na dan plaćanja; da ugovorom o kreditu su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope, pri čemu je banka bila ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama banke, a korisnik kredita svojim potpisom na tom ugovoru izjavio da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest tužene banke o visini kamatne stope, visini anuiteta i otplatni plan, u skladu s promjenjivom kamatnom stopom (tako je i sudužnica potpisom prihvatila sve navedeno).

11.1. Odlukom VTS-a RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi protiv više tuženika podignutoj radi zaštite interesa potrošača u parnici koja se vodila pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl.br. P- 1401/12. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknada štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Glede pitanja primjene citiranih odluka za konkretni slučaj, sama činjenica što je tužena sudjelovala u postupku po kolektivnoj tužbi, uz sadržaj navedenih presuda kojima je odlučeno o ništetnosti promjenjive kamatne stope za ugovore o kreditu koje je i tuženica, zaključivala sa svojim klijentima u razdoblju od 01. lipnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, u kojem razdoblju su tužitelji zaključili predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, dovoljni su razlozi da se zaključi o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice.

11.2. Dakle, ništetnost ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope upravo je utvrđena navedenim presudama. Naime, presudom VS RH Revt-249/14 potvrđena je drugostupanjska odluka u dijelu kojem je suđeno o povredi kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time i tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredaba Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud je u svojoj odluci potvrdio stavove sudova nižeg stupnja da su ugovori o kreditu u navedenom razdoblju ugovarali ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu koje su bile lako uočljive i jasne, ali odredbe nisu bile razumljive potrošačima, budući da je banka svojim odlukama određivala način promjene kamatne stope, koja terminologija banke je visoko stručna i kao takva razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku izobrazbu i bave se bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, sukladno čemu sud smatra, da je takva odredba nepoštena temeljem čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine, odnosno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Nadalje, Vrhovni sud utvrđuje kako ugovorna kamata za koju se korisnik kredita obvezao platiti banci za korištenje novčanih sredstava koja su mu odobrena kao takva: nije bila određena, odnosno odrediva sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05; što se istovjetno dogodilo i u konkretnom slučaju ovoga postupka.

11.3. Ugovor o namjenskom kreditu između stranaka je zaključen dana 17. siječnja 2008., pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelji u tužbi iznose, kao i vezano za utvrđenja, da li prvotužitelj ima status potrošača, imaju primijeniti ZZP iz 2007.( NN79/07), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ovoga Ugovora i odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine (NN 96/03).

11.4. Odredbom čl. 96. ZZP/07 (čl. 81. ZZP/03) propisano je da: se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito, ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

11.5. U Ugovoru o namjenskom kreditu od navedenog dana, zapravo ni nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti, jer se zapravo promjenjivost kamatne stope vezuje za promjenu tržišnih uvjeta i Odluku o kamatnim stopama banke, a da se pri tome ne navode ni minimalni kriteriji ili parametri o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima takve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što očito nije uslijedilo.

12. Dakle u tužbenoj osnovi tužbe tužitelji tvrde: da su sa tuženicom zaključili Ugovor o kreditu; te da je temeljem predmetnog Ugovora o kreditu banka odobrila kao korisniku (prvotužitelju) kredit u CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita; da je ugovoreno da se kredit u iznosu CHF-a i kamata iz Ugovora otplaćuju, u jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće, na dan dospijeća tj. plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora; da je na primjenu navedenih odredba prvotužitelj pristao (kao i sudužnica) budući da se radi o standardiziranom i po tuženoj unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama prvotužitelj kao potrošač nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati, te da je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, tužena propustila potrošača u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da je na dan korištenja kredita iz predmetnog ugovora srednji tečaj CHF-a utvrđen prema tečajnoj listi tuženice, a da se od početka otplate kredita, pa nadalje tečaj CHF-a stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta prvotužitelja; da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno: da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Da je navedenom odlukom pravomoćno utvrđeno: da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, pa da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a prvotužitelj kao potrošač u trenutku zaključenja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF. Shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelji predlažu da se u predmetnom ugovoru o kreditu, kao prethodno pitanje, odnosno deklaratorni preambul, utvrde ništetnim u dijelu, odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute CHF; da je iz svega navedenog razvidno da Ugovor sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli, koje su protivne Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva, te osnovnim načelima obveznog prava propisanima Zakonom o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, dalje: ZOO) u članku 3. (načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu), članku 4. (načelo savjesnosti i poštenja), članku 6. (načelo zabrane zlouporabe prava), članku 7. (načelo jednake vrijednosti davanja), članku 8. (načelo zabrane uzrokovanja štete), i članku 10. (ponašanje u ispunjavanju obveza i ostvarivanju prava), te načelima prava zaštite potrošača, uslijed čega su takve odredbe Ugovora ne proizvode pravni učinak; da su odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, protivne kogentnim odredbama članka 81.

82.i 87 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP), s time da je posljedica nepoštenosti ugovornih odredaba njihova ništetnost; dok da je u odredbi čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača; te vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženice o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli; da je odredbom čl. 323. ZOO-a, propisano: da ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila; to da tužitelji drže: da se u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba primijeniti tečaj švicarskog franka koji je na dan korištenja predmetnog ugovora bio važeći, prema tečajnoj listi HN banke. Imajući u vidu navedeno, valja ponovno istaknuti da je u vrijeme zaključenja ugovora na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. NN broj 79/07, broj 125/07 u daljnjem tekstu ZZP, kao lex specialis ( prije toga ZPP od 2003 NN 96/2003 godine). Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12, u dijelu u kojem je utvrđeno: da su tužene banke, u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese potrošača tj. korisnika kredita; dakle, protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača od 2003. (NN 96/2003 godine); a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine, protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07).

13. Prvotužitelj od tuženice potražuje povrat svih koristi i iznosa koje je tuženica neosnovano stekla primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, i to preciziranim tužbenim zahtjevom a odnosi na neosnovano stečene tečajne razlike iskazane kroz anuitete do dana otplate kredita, sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom, od dana svakog pojedinog stjecanja (tuženice); onako, kako je specificirano podneskom tužitelja od dana 2. srpnja 2024.; kao u izreci ove presude.

14. Dakle, predmet je ovog postupka isplata razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe, odnosno dijelova ugovornih odredbi Ugovora o kreditu zaključen između stranaka u postupku, kojim ugovornim odredbama je ugovorena valutna klauzula, kamata, uz koju je vezana glavnica CHF-a.

15. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno: da su stranke u postupku zaključile Ugovor o kreditu, kao namjenski kredit, u kunskoj protuvrijednosti CHF-a s rokom otplate 348 mjeseci s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci banke o kreditiranju građana i koja je na dan zaključenja ugovora o kreditu iznosila 5,15% godišnje, a obračunava se u CHF-u (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima; da su stranke Ugovora o kreditu ugovorile da se odobreni kreditni iznos i kamata Ugovora otplaćuje u roku otplate od 348 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici banke, koja je sastavni dio ugovora; a u slučaju promjene kamatne stope da korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Da je 23. prosinca 2011. korisnik kredita (ovdje prvotužitelj uz ekonomsku pomoć članova obitelji, tj. oca i majke i dr.), izvršio konačnu prijevremenu otplatu kredita.

16. Između stranaka je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, te se ističe i prigovor zastare.

17. Ugovor o kreditu između stranaka je zaključen navedenog dana, pa se na sadržaj toga Ugovora, a vezano uz primjenu materijalno pravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužiteljica u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača ZZP/07 (i ranijeg ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ovoga Ugovora.

18. Odredbom čl. 96. ZZP/07 (čl. 81. ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Odredbom čl. 99. ZZP/07 (čl. 84. ZZP/03) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 100. ZZP/07 (čl. 85. ZZP/03) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive. Odredbom čl. 101. ZZP/07 (čl. 86. ZZP/03) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača. Konačno odredbom čl. 102. ZZP/07 (čl. 87. ZZP/03) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

18.1. Sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu upućuje na zaključak, da se radi o tipskom "šablonskom" ugovoru jer je unaprijed izrađen model ugovora kojim banka odobrava namjenske kredite kod kojih je u pravilu isključena mogućnost pregovaranja i mijenjana sadržaja ugovora. Da bi neka odredba ugovora bila nepoštena zapravo nije bitno da li se radi o tipskom ili individualnom ugovoru već da se radi o adhezijskom zaključivanju ugovora, a to znači da se zaključuje pristupanjem jedne strane bez mogućnosti pregovaranja i utjecaja na sadržaj ugovora.

18.2. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje: da su dijelom te odredbe za korisnika kredita kao prosječnog klijenta nepoštene i nerazumljive, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takvih ugovornih odredbi kao potrošaču, što isti potvrđuje, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnika kredita kao potrošača, zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na Kune nije pod kontrolom HNB-a); da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF- a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

19. Tužitelji se (osnovano) pozivaju na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, donesenu u postupku i protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno: da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu; da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana; a da je time tuženica i postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

20. Nadalje, iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/2014- 2 od 09. travnja 2015. godine, kojom je odbio revizije tužene banke (između ostalog i ovdje tuženice), kao neosnovane, te presudom istog suda posl.br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., zauzeto je stajalište: o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima, kao što je konkretni; s time da je prethodila parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07, kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

20.1. S obzirom da predmetnu parnicu prvotužitelj pokreće (sa sudužnicom) kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima isti je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem, iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora, u predmetnoj parnici.

20.2. Ovaj sud drži dakle, da je više nego očito da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je istu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega korisnik kredita, kao potrošač nije imao utjecaj na njegov sadržaj, poglavito jer je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog, tipskog, ugovora trgovca.

21. Ovaj sud, uvažavajući sve gore navedeno, je u ovom postupku primijenio odredbe kako slijedi: Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07, ZZP/07 (i NN 96/03 ZZP/03) važećeg u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora, i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva; članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, to ovaj sud drži: da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom zaključenja ugovora korisniku kredita, kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi isti kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane kao korisnika kredita i potrošača, u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne (djelomično), tj. u ovom slučaju, u dijelu kao u izreci, ove presude.

22. Tužitelji se u predmetnoj parnici (osnovano) pozivaju na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom zaključenja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7.st.1 i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala.

22.1. U ovom predmetu nije izveden dokaz saslušanjem bankara tužene, (obzirom tuženica navedeno nije predložila); a inače ovaj sud drži: da taj dokaz nije relevantan, kraj činjeničnih utvrđenja, na kojim se temelje pravna utvrđenja iz presude donesene u tzv. kolektivnom sporu, kako je u prethodnim točkama, ove presude obrazloženo.

23. Prigovor zastare potraživanja koji je podnijela tužena nije osnovan, s obzirom da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO- a, te je podnošenjem kolektivne tužbe (kolektivne tužbe korisnika kredita vezanih za valutnu klauzulu uz valutu CHF s istim ugovornim odredbama), nastupio prekid zastare do donošenja presude Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, odnosno pravomoćnosti prvostupanjske presude od 13. lipnja 2014. godine u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. "valutnoj klauzuli", a tužba je podnesena u ovom parničnom predmetu 8. travnja 2021. godine, prije isteka općeg zastarnog roka od 5 godina.

23.1. U svezi prigovora zastare tuženice, valja naglasiti da je: na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu prvotužitelja, da mu tuženica vrati ono što je stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost; stoga je prigovor zastare tuženice neosnovan. U ovom parničnom postupku petit tužbenog zahtjeva sastoji se od dva dijela, deklaratornog kojim se sudu predlaže donošenje deklaratorne presude radi utvrđenja ništetnim spornih ugovornih odredbi, po tužbi tužitelja; i kondemnatornog zahtjeva prvotužitelja kojim se zahtjeva isplata preplaćenih novčanih iznosa nastalih kao posljedica ništetnih ugovornih odredbi. Stoga, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastara u konkretnom slučaju nije nastupila; obzirom da zastarni rok počinje teći tek kada sud pravomoćno utvrdi ništetnost ugovora, odnosno ugovorne odredbe.

24. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem (i dopunskim financijskim vještačenjem) po stalnom sudskom vještaku Dinku Brajnoviću, dipl. oec. iz Rovinjskog Sela koji je dostavio pisani nalaz i mišljenje u kojemu je na temelju dokumentacije iz spisa konstatirao odlučne činjenice za izradu svoga nalaza prema naloženom zadatku suda, a koje su zapravo i nesporne. Naime, vještaku je naloženo kao zadatak da utvrdi novčane razlike između stvarno isplaćenih anuiteta iz spornog Ugovor o kreditu u razdoblju od zaključenja Ugovora do konačne otplate predmetnog kredita i mjesečnog anuiteta koje bi prvotužitelj platio tuženoj da se nije mijenjao početni tečaj CHF-a; odnosno: da se je cijelo vrijeme primjenjivao tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita tužiteljici (a kojeg je sud prihvatio jer logičan, uvjerljiv sastavljen na osnovu zakona i bez ikakvih proturječnosti), s time da se u obračunu posebno iskaže posljednjeg uvećanog anuiteta kod konačne otplate kredita.

24.1. U tablicama vještak je prikazao simulirani plan otplate kredita u valuti HRK, u kojemu je utvrdio anuitete korištenjem ugovorene kamatne stope i srednjeg tečaja za CHF kreditora na dan važećeg na dan isplate kredita. Tako utvrđenim obvezama sučeljavaju se uplate korisnika kredita, tijekom otplate kredita i konačno konstatira razlika koja nastaje kod svake pojedinačne mjesečne obveze i uplate korisnika kredita. Inicijalni mjesečni anuitet utvrđen je na temelju parametra izračuna koji su strankama bili poznati u trenutku zaključenja ugovora. Iako se tužbeni zahtjev ovdje ne odnosi i na preplatu po osnovi promjenjive kamatne stope, promjena kamatne stope tijekom otplate kredita ima za posljedicu utvrđenje novih vrijednosti anuiteta, svih u valuti HRK budući je glavnica kredita preračunata primjenom ugovorenog tečaja. U tablicama je prikazana djelomična otplata kredita, nadalje i konačna otplata kredita. Ukupne obveze korisnika kredita prema otplatnom planu sačinjenom na temelju parametra koji su bili poznati u trenutku odobrenja kredita, do konačne otplate kredita. Usporedbom mjesečnih anuiteta utvrđenih u tablicama i stvarnih uplata korisnika kredita koje su preuzete iz dokumentacije tužene, dobiva se obračun novčanih razlika svakog pojedinačnog anuiteta. Novčane razlike po svakom pojedinačnom anuitetu, po dinamici otplatnog plana, vještak je prikazao u tablicama, kao neto preplate u korist korisnika kredita. Prikazani su pojedinačni iznosi negativne razlike koje su nastale kod zatvaranja onih anuiteta kod kojih je stvarna uplata korisnika kredita, manja od iznosa anuiteta utvrđenog u nalazu vještaka. Metoda izračuna ovoga vještaka u kontekstu negativnih razlika sastoji se u tome, što isti manje plaćene iznose po pojedinom anuitetu (anuiteti kod kojih je tečaj CHF bio manji od tečaja na dan korištenja kredita) pokriva pozitivnim razlikama, a tek nakon takvog prebijanja pozitivne razlike anuiteta prikazuje kao neto preplatu (u tablicama).

25. Podneskom su tužitelji precizirali tužbeni zahtjev sukladno dopunskom nalazu vještaka; u bitnome prihvaćajući utvrđene preplate, po vještaku financijske struke.

25.1. Na ročištu sudski je vještak ostao u potpunosti kod svog pisanog nalaza: a stranke u postupku, nisu imale primjedbi na nalaz vještaka; stoga su tužitelji prihvaćajući nalaz u cijelosti, ostali u potpunosti kod svoje tražbine, a u iznosu, kao u izreci ove presude.

25.2. Sud je prihvatio pisani nalaz vještaka u cijelosti, prihvaćajući njegovu metodu obračuna kao ispravnu, slijedom čega je tužbeni zahtjev isplate usvojen u cijelosti, onako kako je istoga prvotužitelj postavio prema prihvaćenom iznosu neto pretplate; sadržaja kao u izreci ove presude; uz pripadajuće zakonske zatezne kamate na pojedini preplaćeni iznos, a sve pozivom na odredbu čl. 323 st. 2. ZOO/05.

26. Nedvojbeno je, da je zahtjev prvotužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

26.1. Prvotužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatog prema promijenjenom tečaju CHF-a tužene, na dan plaćanja, tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist, na temelju tih ništetnih odredbi.

27. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je kako je naprijed navedeno regulirano Direktivnom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

28. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o "ex tunc" učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka zaključenja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka zaključenja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

29. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

30. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene banke, kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u koja se tijekom otplate mijenjala prema odluci tuženice nepoštena, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena banka sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženica nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. čl.1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, mora platiti i zateznu kamatu na svaki iznos preplate anuiteta od dana stjecanja odnosno, od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kojem je sadržan iznos preplate, kad je prvotužitelju zapravo i nastala šteta, sukladno čl. 1086. Zakona o obveznim odnosima.

31. Slijedom prednjih navoda, predlaže se sudu utvrditi ništetnost ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na odredbe o deviznoj klauzuli u CHF-u, te da naloži tuženici da prvotužitelju, u roku 15 dana, plati iznos utvrđene preplate koju visinu su tužitelji precizirali, nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate, na svaki pojedini iznos preplate, a koja kamata teče na pojedine iznose kako je precizirano u podnesku tužitelja u kojemu su uskladili tužbeni zahtjev, nakon provedenog dopunskog vještačenja, a sve uz naknadu parničnog troška.

32. Ovaj sud dodatno drži: da predmetni Ugovor o kreditu zapravo nema nikakvog jasnog kriterija koji bi pojašnjavao kako bi se kamatna stopa mijenjala i o čemu bi to ovisilo na način da to prosječan potrošač može shvatiti; štoviše, sadržaj napadnutih odredbi, je po motrištu suda konfuzan, kako se promjena visine kamatne stope vezuje za Odluku banke o kreditiranju građana, jer zasigurno ne pojašnjava nikakve kriterije i parametre o čemu bi ta promjena ovisila. Osim toga ovdje valja naglasiti da CHF krediti nisu obični krediti, nego su to krediti koji su neposredno povezani s FOREKS tržištem o čemu su potrošači također morali biti na jednostavan način i obaviješteni. Banka je morala dati informacije potrošačima putem posebnih savjetnika sa posebnim kvalifikacijama za takav posao i primijeniti dužan stupanj pažnje stručnjaka da potrošača informira o svim rizicima ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali i o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže za valutu CHF-a.

32.1. U ovoj pravnoj stvari predmet raspravljanja su ništetne odredbe, dijelovi odredbi o valutnoj klauzuli, s obzirom su tužitelji ustali zasebnom tužbom radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora; a prvotužitelj i radi isplate iznosa, glede promjenjive kamatne stope. Isto vrijedi i za odredbe Ugovora o kreditu u koje je vezana glavnica- švicarski franak, a o kojima se također tužena banka nije pobrinula da pojedinačno o njima korisnika kredita dovoljno informira kao o rizičnoj valuti odnosno, da su odredbe tužiteljima bile ne dovoljno protumačene a time, nerazumljive i nejasne.

32.2. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda iz odluke posl. br. Rev-2221/18 kojom je u cijelosti prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipanja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule o ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na Ugovor o kreditu koji se sklapaju u valuti CHF, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe.

33. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi u kojima se glavnica veže za valutu CHF- a i ugovara obračun kamate u CHF-u sud zaključuje: da su dijelom te odredbe za korisnika kredita, kao prosječnog klijenta banke također nepoštene i nerazumljive, jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za korisnika kredita, kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita, uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB- a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

34. Kako je o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula (ali i redovna kamata), uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona iz izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništenom, ovaj sud je zaključio: da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, u dijelu kao gore, a sve kako su činjenice o kojima je prvotužitelj iskazivao (informiranost o parametrima vezanim za odobrenje kredita uz valutnu klauzulu CHF) utvrđene i provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka, i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna. Stoga, postoji direktan učinak tužbe koja obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima, radi ostvarivanja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/22, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP).

35. S obzirom na toč. IV. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu (P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđena presudom VTS RH br. Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine) koja se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju i ovoga suda ni nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak saslušanjem djelatnika banke tj. bankara (što tuženica nije predložila), jer bi se u suprotnom svako drugačije postupanje s obzirom na iznesena utvrđenja iz toga postupka i citirane zakonske odredbe, bilo nesvrsishodno, neekonomično i tegobno za potrošača, a konačno i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Polazeći od takvog pravnog stava, radi utvrđenja koliko korisnik kredita "preplatio" na ime ništetnih ugovorenih odredbi, iz ugovora o kreditu, koji se odnose na promjenu ugovorene valutne klauzule u švicarskim francima, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku; te je izveden i dokaz saslušanjem prvotužitelja.

36. Naime, iz nalaza, dopunskog nalaza i iz navoda iz iskaza vještaka te i priloženih tablica razvidno je, da je vještak krenuo od polaznih ugovornih elemenata kreditora (kakav stav zauzima i ovaj sud), jer su upravo oni i jedini koje je korisnik kredita prihvatio kao poznate i nesporne, to je izračunao razliku preplaćenog tečaja na način, da je napravljen izračun mjesečne razlike anuiteta u HRK stavljanjem u odnosu, iznos mjesečnog anuiteta i primljenog iznosa u HRK i ugovorene kamatne stope u odnosu, na mjesečne iznose anuiteta u HRK, koje je kreditor naplaćivao s promjenom tečaja CHF-a. Iz realiziranog otplatnog plana po kreditu, te specifikacije-uplata po kreditu, vidljivo je da se uslijed promjene tečaja CHF-a, u odnosu na HRK mijenjao i udio u iznosu mjesečnog anuiteta i visina samog anuiteta, u odnosu na početni-inicijalni otplatni plan, koji je uručen korisniku kredita, po sklopljenom ugovoru i ispati kredita. Iz prikazanog obračuna u tablicama razvidan je izračun razlike mjesečnih anuiteta na način, da je u odnos stavljena kunska vrijednost anuiteta koje je korisnik kredita plaćao kreditoru svaki mjesec i koji su bili podložni promjeni tečaja CHF u kunskoj vrijednosti, s anuitetima po početnom otplatnom planu, s time da je pri izračunu korišten srednji tečaj kreditora, na dan plaćanja obveze, što je i predviđeno navedenim člankom Ugovora. Podaci u tablici prikazuju tijek otplate kredita, koji je nastao uslijed promjene tečaja, te plaćene iznose od strane korisnika kredita koji predstavljaju iste elemente otplate po tečaju CHF, na dan dospijeća-uplate anuiteta uključujući i nastale promjene. Dakle, kada se od ukupnog iznosa anuiteta u HRK koje je kreditor naplaćivao od korisnika kredita, a koji sadrže promjene tečaja CHF; pa kada se oduzme, iznos anuiteta u HRK koji odgovaraju iznosu, u trenutku nastanka obveze (po otplatnom planu koji sadrži promjenu kamatne stope), dobiva se razlika mjesečnih preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja i ukupnog iznosa, kao u izreci ove presude.

36.1. Sud prihvaća u cijelosti pisani nalaz i mišljenje vještaka koje se može u cijelosti pratiti i iz predočenih tablica, te isto tako i dopunski nalaz; te sud drži: da je obračun razlike više uplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja jasno vidljiv za svaki preplaćeni iznos; i da nema osnove za sumnju, da bi se u navedenim iznosima kumulirao i obračun, po osnovi promjene kamatne stope.

37. Ovaj je sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti; a pri tome sud drži nedvojbenim da je, zahtjev prvotužitelja za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

37.1. Korisniku kredita je plaćanjem anuiteta, obračunatog prema tečaju CHF-a tuženici na dan plaćanja, tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženica je stekla nepripadnu korist, na temelju tih ništetnih odredbi.

38. Pri tome, valja nadodati da je sud utvrdio osnovom odredaba Zakona o zaštiti potrošača: da kad utvrđuje, da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na tzv. valutnu klauzulu prema kojima se kamate obračunavaju u valuti CHF, zatim, prema kojima se kamate na glavnicu obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan plaćanja kamata, zatim, da se zakonske zatezne kamate obračunavaju u valuti CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženice, važeće na dan plaćanja kamata, te da se kredit otplaćuje (glavnica i redovne kamate) u kunskoj protuvrijednosti CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora, jer se o navedenom ugovornim odredbama nije između stranka pojedinačno pregovaralo, budući tuženica nije dokazala suprotno; pa da stoga korisnik kredita, kao potrošač nije bio u potpunosti informiran o mogućim rizicima primjene valutne klauzule, prema kojoj se otplata kredita veže za tečaj valute CHF prema valuti kuna, jer je korisniku kredita bio poznat jedino tečaj valute CHF u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, dok mu nije bio poznat tečaj, u budućem razdoblju otplate kredita, a niti mu je tuženica predočila egzaktne, jasne i određene parametre, koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti kuna, a time i na visinu anuiteta otplate kredita.

39. Naime valja ponoviti i nadodati, da su u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, važile odredbe Zakona o zaštiti potrošača, a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika; isto tako je propisano i odredbom članka 138.a ZZP/07; na potpuno jednak način bilo je propisano i prema odredbi članka 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice i to da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete, pozvati na pravno utvrđenje iz presude, kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, time da će u tom slučaju sud biti vezan za takva utvrđenja u parnici, u kojoj će se osoba na njih pozvati.

40. Valja ponoviti, sagledavajući izloženo, da u ovom parničnom postupku sud ima u vidu: da je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženice iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi: da je u navedenom predmetu dana 04. srpnja 2013. godine, donesena presuda koja je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., i Rev- 2221/18 od 17. rujna 2019.; da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno: da su banke, a među njima i tuženica iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi: da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi: da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena, a niti odrediva. Da je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno: da su banke a među njima i tuženica, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici (kao trgovci) nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedenim pravomoćnim odlukama je utvrđeno: da su banke, a među njima i tuženica iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. godine pa do 31. prosinca 2008. godine, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, i to: a) zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametara koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima; i b) sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici (trgovci) nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Iz navedenih odluka proizlazi: da su navedene ugovorne odredbe bile nerazumljive za potrošače, jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena, a niti odrediva, i jer nisu dobili nikakve informacije o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF i kakve bi posljedice za njih iz toga mogle proizaći u smislu povećanja anuiteta otplate kredita vezanih za tečaj valute CHF prema valuti kuna.

41. Dakle, ovaj sud drži da: prethodno navedena utvrđenja i pravni stavovi proizašli iz tzv. „kolektivnog spora“ za zaštitu interesa i prava potrošača koji su prethodno u bitnome izloženi, mogu se primijeniti na odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ali samo u dijelu: kojim je ugovorena valuta (iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franaka po srednjem tečaju kreditora tj. banke na dan korištenja), uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te isto tako i to samo u dijelu: kojem je propisano da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan dospijeća, tj. plaćanja za CHF banke tuženice; to da stoga te odredbe tog ugovora, i samo u tom dijelu, ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (pobliže navedene kao u izreci presude).

41.1. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih ili ništetnih u dijelu navedenih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene).

42. U konkretnom slučaju, zakonodavac je iz određenih pravno-političkih razloga, a očito i radi zaštite javno pravnog interesa, odredio da presuda donesena u zaštiti kolektivnih interesa i potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

43. Tužitelji su nakon zaključenja prethodnog postupka preinačili tužbeni zahtjev za isplatu, čemu se tuženica protivila; to valja reći, da prema odredbi čl. 190. st. 2. ZPP- a, (iznimno tužitelji mogu preinačiti tužbu, do zaključenja glavne rasprave, ako bez svoje krivnje nisu mogli preinačiti, do zaključenja prethodnog postupka), kako je prvotužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka i dopunskim nalazom istoga, sve obzirom da je za postavljanje zahtjeva u njegovoj visini, bilo potrebno stručno znanje vještaka financijske struke, to je sud preinaku tužiteljice prihvatio.

44. Slijedom navedenoga, sud je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u prije gore navedenim točkama Ugovora o kreditu, te je stoga odlučeno kao u izreci ove presude.

45. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

46. U konkretnom slučaju, tuženica je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist, kao u izreci ove presude. Odluka o zateznim kamatama se temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a (koja propisuje: kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva) i čl. 29. st. 2. ZOO-a.

47. Dakle, predmet spora u ovoj pravnoj stvari je utvrđenje ništetnim gore pobliže navedenih točaka Ugovora o kreditu, kojima je ugovorena obveza tužitelja (i sudužnika tj. drugotužiteljice supotpisnice istog ugovora) da tuženici plati glavnicu i anuitete kredita i kamate sve vezano za valutu CHF-a ; i posljedično isplata navedenih iznosa kao gore. Iz Ugovora o kreditu slijedi, da je tuženica davatelj kredita i da je kao kreditor stavila na raspolaganje prvotužitelju, korisniku kredita, gore navedeni iznos u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenim rokom otplate. Uvidom u Ugovor o kreditu, ovaj je sud utvrdio: da se radi o standardiziranom, tipskom ugovoru; odredbom čl. 295. ZOO-a propisano je: da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku zaključenja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru; a da je odredbom čl. 269. ZOO-a propisano: da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju; a u st. 2. propisano je: da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva; dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da: kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan; te da je u vrijeme zaključenja Ugovora na snazi bio ZZP/07 (ranije ZZP/03), koji odredbama čl. 96 i 102 propisuje: da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; te: da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca; i propisano: da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

48. Ovaj je sud nakon svih izvedenih dokaza zaključio i drži dokazanim: da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži sporne odredbe, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada, niti zašto je baš tako određena, sve u odnosu na iznos kredita, bez istovremenog preciznog označavanja, na što se odnosi, bez jasnih informacija o načinu određivanja naknade. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama ugovora; a navedeno proizlazi i iz iskaza korisnika kredita koji tvrdi: da je predmetni ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice; da u trenutku zaključenja ugovora sa tuženicom nije pojedinačno pregovarala o nikakvim odredbama kredita, niti bio u mogućnosti prigovarati tuženici, a niti da mu je objašnjeno koliko bi valutna klauzula i kamata iznosila; da nije bio upoznat o tome; a navode iz njegovog iskaza ovaj sud prihvaća, jer su životni, logični i uvjerljivi; a tuženica, s druge strane, nikakvim dokazima, nije osporila te tvrdnje, niti dokazala suprotno.

48.1. Sporne odredbe Ugovora o kreditu su ništetne, jer se radi o ugovoru sa standardnim stipulacijama koji sadrži odredbe prema kojima za sve ono što nije njima regulirano vrijede odredbe općih akata banke, odnosno važeći propisi, a ukoliko se u razdoblju u kojem su međusobni odnosi stranaka regulirani u skladu s ugovorom izmijene propisi ili opći akti banke, korisnike kredita obvezuje postupati po nastalim promjenama, te se isti cijeni prema odredbi čl. 295. ZOO-a; a budući da odredbe Ugovora o kreditu kojim su određene otplate anuiteta kredita vezane za valutu CHF-a, isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženice, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu naknade, čini takve odredbe neodređenim i neodredivim, te dovodi korisnika kredita u neravnopravan položaj, u odnosu na kreditora iz razloga što on ni na koji način ne može utjecati na visinu te naknade, već da je upravo tuženica ta koja sama o navedenoj visini odlučuje, a korisnik nema pravo pregovarati, a o kojoj je dakle, kreditor jednostrano donio odluku.

48.2. Primjenom citiranih propisa, poglavito odredbe čl. 270. ZOO-a, predmetne ugovorne odredbe utvrđene su ništetnim; jer ovaj sud drži dokazanim: da o sada spornim odredbama Ugovora o kreditu prvotužitelj nije pregovarao, niti imao mogućnosti pregovarati s tuženicom; da doista stranke o navedenim odredbama Ugovora nisu pregovarale. Dakle, drugim riječima, da se o navedenim odredbama Ugovora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom Ugovoru po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati; stoga: da su navedene odredbe Ugovora ništetne, jer je tipski Ugovor prethodno pripremila tuženica; te, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti se to moglo, pa je ovaj sud zaključio: da su navedene odredbe ugovora ništetne, budući da tuženica nije dokazala pretpostavke iz čl. 96. ZZP/07 (odnosno iz ranijeg čl. 81. ZZP/03).

49. Prvotužitelj je povukao (smanjio) kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na potraživanje preplate, po osnovi jednostrane promjene početno ugovorene kamate i to nakon zaprimljenog dopunskog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke; a obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena prije ožujka 2022. godine, i sukladno ranijem pravnom stajalištu o zastari potraživanja jedne ugovorne strane, na temelju ništetnih ugovornih odredbi; to povlačenje tužbe u tom dijelu i to isključivo u kondemnatornom dijelu, nije posljedica tužiteljeve krivnje; stoga tužitelji nisu u obvezi nadoknaditi tuženici nijedan dio parničnih troškova, sve sukladno stajalištu Suda Europske unije, izraženom u spojenim predmetima, broj: C-224/19 i C- 259/19. Valja nadodati da: članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13, te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način, da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe, zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku, koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Stoga ovaj sud drži, da je navedeno uslijedilo iz gore navedenih razloga, i da se ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe i tužbenog zahtjeva onako kako to neosnovano tvrdi tuženica podneskom od 9. svibnja 2024. (kojim podneskom traži i dosudu troškova u svezi navedenog).

50. Valja naglasiti: da svaki dužnik solidarne obveze odgovara vjerovniku za cijeli dug i vjerovnik može zahtijevati njegovo ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjen, ali kada jedan dužnik ispuni dug, obveza prestaje i svi se dužnici oslobađaju (članak 43. ZOO-a); slijedom ovaj sud drži: da je sudužnica, tj. ovdje drugotužiteljica, aktivno legitimirana u ovoj pravno stvari, u svezi točke I. deklaratornog tužbenog zahtjeva tužitelja.

51. Tužitelji su podnijeli zahtjev za naknadu parničnog troška; a njihov je tužbeni zahtjev usvojen; to je tuženica dužna istima nadoknaditi prouzročeni parnični trošak na osnovu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – u daljnjem tekstu ZPP); tuženica je dakle, dužna nadoknaditi tužiteljima troškove izazvane vođenjem postupka.

51.1. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a, prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužiteljima je priznat trošak: sastava tužbe 250 bodova (Tbr. 7. toč. 1.); trošak za sastav: 6 obrazloženih podneska 6 x 250 bodova (Tbr. 8. toč. 1.); trošak za zastupanje na ročištima: od dana 12. listopada 2020., od dana 25. studenoga 2020., od dana 27. listopada 2021., od dana 22. svibnja 2024., od dana 4. ožujka 2025., od dana 8. travnja 2025. godine., (6)x 250 bodova (Tbr. 9.); dakle, ukupno 3.250 bodova; dodatno trošak, u svezi Tbr.40 tj. dodatnih 10% za svaku poduzetu procesnu radnju, jer punomoćnica tužitelja, zastupa dvije stranke. Dakle, za svaku procesnu radnju su tužitelji iskazali trošak u vrijednosti iznosa od 510,00 eura (a ne iznos od 550,00 eura); dakle; isti su zatražili iznos od 6.630,00 eura; na koji se iznos nadodaje PDV od 25%, koji iznosi 1.657,50 eura; dakle, isti su zatražili trošak u iznosu 8.287,50 eura; te i trošak za pristojbu na tužbu, u iznosu 388,35 eura; i troškove vještačenja, u iznosu od 370,96 eura; te dopunskog vještačenja u iznosu od 43,54 eura; što sveukupno iznosi 9.090,35 eura; stoga su tužiteljima dosuđeni troškovi postupka u ukupnom iznosu, od 9.090,35 eura.

52. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.

U Rovinju, 19. svibnja 2025.

S u d a c :

Roberto Uggeri

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovoga suda na nadležni županijski sud.

DNA:

1. tužiteljima po pun.

2. tuženici po pun.