REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5203/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ingrid Šegon, u pravnoj stvari tužitelja FR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vuljak, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 04. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja SR, odvjetničke vježbenice u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika CR, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu presude 19. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 672,66 eura sa zateznim kamatama tekućim od 08. srpnja 2010. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu 1.275,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 2,41 eura kao neosnovan.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od 218,37 eura preplata za isplate kada je tečaj bio niži ) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose i to:

2,78 € sa pripadajućim kamatama od 31.3.2006 do namirenja,

4,09 € sa pripadajućim kamatama od 30.4.2006 do namirenja,

2,44 € sa pripadajućim kamatama od 31.5.2006 do namirenja,

2,85 € sa pripadajućim kamatama od 30.6.2006 do namirenja,

3,95 € sa pripadajućim kamatama od 31.7.2006 do namirenja,

3,31 € sa pripadajućim kamatama od 31.8.2006 do namirenja,

1,29 € sa pripadajućim kamatama od 30.9.2006 do namirenja

3,05€ sa pripadajućim kamatama od 31.10.2006 do namirenja

3,21 € sa pripadajućim kamatama od 30.11.2006 do namirenja

5,37 € sa pripadajućim kamatama od 31.12.2006 do namirenja

5,85€ sa pripadajućim kamatama od 31.1.2007 do namirenja,

6,69€ sa pripadajućim kamatama od 28.2.2007 do namirenja,

5,82 € sa pripadajućim kamatama od 31.3.2007 do namirenja,

7,97 € sa pripadajućim kamatama od 30.4.2007 do namirenja,

9,70€ sa pripadajućim kamatama od 31.5.2007. do namirenja,

10,20 € sa pripadajućim kamatama od 30.6.2007 do namirenja,

9,56 € sa pripadajućim kamatama od 31.7.2007 do namirenja,

9,02 € sa pripadajućim kamatama od 31.8.2007 do namirenja,

11,85 € sa pripadajućim kamatama od 30.9.2007 do namirenja

12,15€ sa pripadajućim kamatama od 31.10.2007 do namirenja

9,68 € sa pripadajućim kamatama od 30.11.2007 do namirenja

11,06 € sa pripadajućim kamatama od 31.12.2007 do namirenja

8,26 € sa pripadajućim kamatama od 31.1.2008. do namirenja

6,24 € sa pripadajućim kamatama od 29.2.2008 do namirenja

3,45 € sa pripadajućim kamatama od 31.3.2008 do namirenja

8,16 € sa pripadajućim kamatama od 30.4.2008 do namirenja

8,77 € sa pripadajućim kamatama od 31.5.2008 do namirenja

7,60 € sa pripadajućim kamatama od 30.6.2008 do namirenja

10,75 € sa pripadajućim kamatama od 31.7.2008 do namirenja

10,57 € sa pripadajućim kamatama od 31.8.2008 do namirenja

9,05 € sa pripadajućim kamatama od 30.9.2008 do namirenja

3,64 € sa pripadajućim kamatama od 30.11.2008 do namirenja sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2007 godine bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008 godine do 31.7.2015 godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015 do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja, a koja tražbina se stavlja u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 06. lipnja 2023. podnio tužbu u kojoj navodi da je tuženik kao trgovac sa tužiteljem kao potrošačem 09.02.2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 9011009322 u kojem je kao iznos kredita navedena kunska protuvrijednost iznosa od 18.926,20 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Namjena tog ugovora o kreditu bila je kupnja osobnog automobila Seat Ibiza. Prilikom sklapanja ugovora tuženik nije upozorio tužitelja na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tužitelj je naveo da nije u posjedu tog ugovora o kreditu, kao i da je od strane tuženika obaviješten da niti tuženik više nema u svojoj arhivi taj ugovor. Međutim, tuženik je tužitelju na njegovo traženje dostavio „Plan otplate“ u kojem je naznačeno da je ugovor sklopljen 09.02.2006. (unutar razdoblja obuhvaćenog tzv. Kolektivnom presudom), da se radi o ugovoru o kreditu br. 9011009322, iznos glavnice da je 18.926,20 CHF te da je bio ugovoren rok otplate od 84 anuiteta, a da je kredit prijevremeno otplaćen dana 07.07.2010. Točkom 2. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 04.07.2013. takav način ugovaranja valutne klauzule bez da je tuženik kao trgovac tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utvrđen je kao nepošten, a što je pak rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana. Takvim načinom ugovaranja ujedno su povrijeđene i odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Dana 17.09.2019. objavljena je odluka VSRH povodom revizije banaka u predmetu Rev 2221/2018-11 povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač te je konačno utvrđeno da je i valutna klauzula CHF nepoštena, i kao takva ništetna. Citiranom Revizijskom odlukom potvrđena je Presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu br. Pž-6632/16 od 14.06.2018. Navedene sudske odluke predstavljaju pravno shvaćanje koje je obvezujuće za sve ostale sudove u Republici Hrvatskoj obzirom da je postupak bio vođen sukladno 502.a ZPP-a. Tuženik je primjenom nepoštene ugovorne odredbe valutne klauzule CHF i svojom nepoštenom poslovnom praksom bez valjane pravne osnove stekao iznos od 675,07 eura (5.087,03 kune) tj iznos koji ovom tužbom tužitelj potražuje. Budući je tuženik bio nepošteni stjecatelj, tuženik je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a dužan vratiti cjelokupan iznos zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa, a prema specifikaciji koja se dostavlja uz tužbu. Stoga tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka naloži tuženiku da mu isplati preplaćeni iznos od 675,07 eura/5.087,03 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na preplaćene mjesečne iznose od dana plaćanja, kao i da mu isplati parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u osnovi i visini, ističe da se ne može primijeniti pravno shvaćanje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 jer ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, navodi da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti jer je ugovorni odnos između stranaka okončan, da je valutna klauzula dopuštena odredba koja se na ovim prostorima uvedena radi očuvanja vrijednosti novca i kao takva dopuštena, a da sudionici u prometu sukladno članku 2. Zakona o obveznim odnosima slobodno uređuju obvezne odnose pa sud nije ovlašten tumačenjem pronalaziti neku drugu različitu volju ugovornih strana od one koja je jasno navedena u Ugovoru. Nadalje, ističe prigovor zastare, da tužitelj nema status potrošača i ističe prigovor radi prebijanja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnih troškova.

3. Tužitelj je podneskom od 27. svibnja 2024. (stranica 94-95 spisa), nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirao tužbeni zahtjev na način da djelomično povlači tužbeni zahtjev za iznos od 2,41 eura (prvotni zahtjev je postavljen na iznos od 675,07 eura) i postavlja konačni tužbeni zahtjev na način da potražuje preplaćeni iznos od 672,66 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08.07.2010. do isplate, obzirom na to da je kredit prijevremeno otplaćen dana 07.07.2010.

4. Tuženik se podneskom od 18.06.2024. protivio djelomičnom povlačenju te u odnosu na navedeni prigovor tuženika valja reći da je tužitelj podneskom od 27.05.2024. smanjio tužbeni zahtjev, a predmetno smanjenje se u smislu članka 193. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22 i 155/23/ - dalje: ZPP) smatra djelomičnim povlačenjem tužbe za što je potreban pristanak tuženika. Budući tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe, sud je odlučivao o prethodno postavljenom tužbenom zahtjevu, odnosno o tužbenom zahtjevu iz tužbe kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 675,07 eura (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske na trećoj sjednici Građanskog odjela održane 26. travnja 2021., broj Su-IV-16/2021-8).

5. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Izračun preplate valute s osnova ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka (stranica 5-6 spisa), plan otplate kredita (stranica 7-8 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 03.05.2023. (stranica 9-10 spisa), knjigovodstvenu karticu kredita (stranica 11-18 spisa), Ugovor o kreditu s prilozima (stranica 52-57 spisa), proveo je financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. (stranica 82-87 spisa), saslušao je tužitelja (stranica 122 spisa) i dopunski saslušao vještaka Petru Blašković (stranica 125 spisa), dok nije izvodio dokaz saslušanjem svjedoka VR obzirom na to da je punomoćnik tuženika odustao od njezinog saslušanja kao svjedoka nakon što je tuženik obavijestio sud da ista nije zaposlenik tuženika (stranica 115 spisa).

6. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan u visini navedenoj u točci I. izreke presude.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud naloži tuženiku da mu isplati preplaćene iznose anuiteta s osnove valutne klauzule CHF, jer tvrdi da je tuženik povrijedio njegovo potrošačko pravo.

8. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da su ga tužitelj i tuženik sklopili 09. veljače 2006., a istim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 18.926,20 CHF i da je člankom 6.1. Ugovora ugovorena otplata u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važeće na dan plaćanja.

9. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 2-tuženik) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09., 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Prvostupanjska presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je odbijena i žalba ovdje tuženika. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula.

12. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništava odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača. Citirana odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

14. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništavosti) odredaba konkretnog ugovora.".

15. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

16. Također je stanovište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

17. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

18. Tužitelj je iskazao da je 2006. otišao u Autokuću Zubak i tamo su mu ponudili sklapanje Ugovora po kreditu u valuti CHF navodeći da je on najpovoljniji, da je kamata malena. Otišao je u autokuću da bi kupio automobil Seat Ibiza. Iz autokuće su ga uputili u banku gdje gaje već čekao pripremljen Ugovor. U banci mu ništa nisu objasnili oko odredbi Ugovora. Ugovor o kreditu je pročitao, ali neke stvari nije razumio, a niti su mu u banci bilo što pojašnjavali. Početna rata prema Ugovoru o kreditu je bila 1.300 kn, a nakon toga je porasla na 2.300 kn. Ne zna što znači odredba o Ugovoru koja se odnosi na valutnu klauzulu, a niti su mu u banci to objasnili. Automobil je kupio za osobne svrhe te nije imao mogućnost pregovaranja oko pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. U razdoblju od sklapanja do otplate Ugovora o kreditu nije imao u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo te je sam otplaćivao kredit.

19. Sud prihvaća uvjerljivim i istinitim iskaz tužitelja da nije dobio potpune i jasne informacije o riziku ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF, već se vodio iznosom anuiteta kojeg će moći otplaćivati. Tako mu nije bilo objašnjeno da postoji mogućnost rasta tečaja koji će u značajnoj mjeri povećati iznos anuiteta.

20. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da tužitelj nije dobio punu obavijest o rastu tečaja CHF, a koji čimbenici izravno utječu na rast visine anuiteta kojeg otplaćuje što bi onda bilo od odlučnog značaja na donošenje njegove odluke o sklapanju Ugovora o kreditu. Ovakve činjenice utvrdio je i Trgovački sud u Zagrebu u sporu kolektivne zaštite zbog čega je donesena presuda o ništavosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

21. Nadalje, sud prihvaća istinitim i uvjerljivim iskaz tužitelja da je sredstva kredita iskoristio za kupnju auta kojeg je koristio za osobne potrebe, jer je takva namjena kredita navedena u članku 2. Ugovora (kupnja vozila) te je iz članka 7.2. Ugovora razvidno da se radi o osobnom automobilu marke SEAT IBIZA 1.9 SDI. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.).

22. Kako, dakle, tuženik nije dokazao da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

23. Kako su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna tuženika prema promjeni tečaja valute CHF te iznosa obračunatom prema početnom tečaju CHF.

24. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da su stranke sklopile Ugovor o kreditu 09.02.2006. te je isplaćen 10.02.2006. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je iznosila 5,17% godišnje. Otplata se odvijala u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema otplatnom planu bilo je 31.03.2006., u iznosu od 269,02 CHF, što je na dan isplate kredita iznosilo 1.269,07 kn, te sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Tužitelj je 07.07.2010. prijevremeno otplatio kredit. Vještak je mišljenja da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznose 891,03 EUR te da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 218,37 EUR. Stoga sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 672,66 EUR.

25. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik naveo da nalazu prigovara u cijelosti kao neosnovanom jer se ne temelji na dokumentaciji u spisu te je sačinjen protivno pravilima struke te je li vještak prilikom izračuna visine s osnove promjenjive valutne klauzule isključio utjecaj promjene kamatne stope, a sve kako se anuitet sastoji od glavnice i kamate. Na ročištu održanom 01.04.2025. saslušana je vještakinja Petra Blašković u odnosu na primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje koja je navela da ostaje pri nalazu i mišljenju od 20.05.2024., a vezano za prigovore tuženika iz podneska od 18.06.2024. u kojem isti postavlja pitanje da li je prilikom izračuna visine potraživanja isključen utjecaj promjene kamatne stope, navodim kako je izračun sačinila sukladno zadatku, te je potraživanje iskazano isključivo u odnosu na promjenjivu valutnu klauzulu, dok nije uključeno potraživanje po osnovi promjenjive kamatne stope. Ostali prigovori koji se odnose na prijeboj negativne tečajne razlike predstavljaju pravna pitanja.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te sukladno članku 258. ZPP-a. Prigovor tuženika kojim prigovara osnovi prema kojoj je izračun napravljen je pravne naravi i o njemu je sud iznio svoj stav u prethodnom dijelu obrazloženja ove presude s time da je zadatak vještaka bio da na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu te dokumentacije koju će po zahtjevu vještaka dostaviti stranke izradi nalaz i mišljenje u pravcu izračuna preplaćenog i manje plaćenog iznosa s osnove valutne klauzule pri čemu će vještak uzeti u obzir tečaj CHF na dan isplate kredita te da vještak uz svaki uplaćeni iznos naznačiti datum uplate, a što je vještak u svom nalazu i mišljenju učinio. Tužitelj u ovom postupku potražuje preplaćeni iznos s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a ne promjenjivoj kamatnoj stopi te u tom pravcu je i dan zadatak vještaku.

27. Neosnovan je prigovor zastare, jer zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 6. lipnja 2023.

28. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

29. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu.

30. Tužitelj je u tužbi potraživao iznos od 675,07 eura, dok je konačno postavljenim zahtjevom potraživao iznos od 672,66 eura te je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev za iznos od 2,41 eura te kako se tuženik protivio takvom smanjenju, sud je odlučivao o zahtjevu tužitelja postavljenom u tužbi u iznosu od 675,07 eura (točka I. izreke) te je tužitelju dosudio iznos od 672,66 eura, dok je odbio zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2,41 eura (točka III. izreke). Kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da preplaćeni tečaj CHF po kreditu iznosi 672,66 eura (stranica 86 spisa), a tužitelj potražuje zatezne kamate na cjelokupni iznos, bez navođenja pojedinih anuiteta, a kredit je prijevremeno otplaćen dana 07.07.2010., to su tužitelju dosuđene zatezna kamate na preplaćeni iznos od 08.07.2010. sukladno zahtjevu tužitelja, imajući na umu odredbu čl. 2. ZPP u vezi s člankom 1115. ZOO-a. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

31. U odnosu na iznose manje plaćenih anuiteta za razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita, valja reći da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta. Naime, člankom 108. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništavosti ugovornih odredbi na strani tuženika. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovoran za ništavosti navedenih odredbi već je, upravo suprotno, tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi

32. Pri tome sud napominje da iz članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 104. stavak 1. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim toga, tuženik nije potrošač te nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na tuženika.

33. Uzimajući u obzir da tužitelj ništa nije stekao plaćanjem manjih iznosa anuiteta, ovaj sud zaključuje da nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi preplaćene iznose anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta (tzv. negativne razlike).

34. Po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s tražbinom tužitelja iznosa pobliže naznačenog u točki I. izreke presude nije osnovan. Naime, ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju, odnosno tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužiteljici i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravo zahtijevati naknade štete zbog djelomične ništetnosti ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužiteljica, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Pritom valja napomenuti da, na taj način (plaćajući manji iznos), nije došlo do povrede interesa potrošača, niti je time narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka (tako Županijski sud u Puli u presudi posl. br. Gž-299/2020-2 od 06. travnja 2020. u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji). Stoga je odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 5. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23) i to za sastav tužbe (Tbr. 7/1-75 bodova), sastav podneska od 17.01.2024. (Tbr. 8/1-75 bodova), sastav podneska od 27.05.2024. (Tbr. 8/1-75 bodova), zastupanja na ročištu 25.3.2024. (Tbr. 9/1-75 bodova), zastupanja na ročištu 24.2.2025. (Tbr. 9/1- 75 bodova) i zastupanja na ročištu 04.04.2025. (Tbr. 9/1-75 bodova). Ukupno je tužitelju priznato 450 bodova što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura odnosno 900,00 eura i uvećano za 25% PDV-a iznosi 225,00 eura, što ukupno iznosi 1.125,00 eura (Tbr. 52/3 Tarife je propisano da kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Od 25. studenoga 2023. na snazi je vrijednost boda od 2,00 eura).

36. Također mu je priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu 150,00 eura, pa je tužitelju dosuđen trošak u iznosu 1.275,00 eura, dok je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu u odnosu na podnesak od 22.12.2023. jer isti nije bio potreban radi vođenja parnice.

37. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno članku 151. stavak 3. ZPP-a i članku 29. stavak 1. i 2. ZOO-a tekuće od presuđenja do isplate.

38. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Zagrebu 19. svibnja 2025.

Sutkinja

Ingrid Šegon

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.