REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Č 5

Poslovni broj: Us I-1481/2024-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu koji je pokrenuo tužitelj ČK (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenica mr. sc. ČKF (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Puli, Rovinjska 9, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB: 84397956623), Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba FKF, radi određivanja invalidske mirovine, 19. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-02/24-01/01158252677, URBROJ: 341-99-05/3-24-1912 od 1. srpnja 2024., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: UP/I 141- 02/21-02/01158252677, URBROJ: 341-13-05/3-21-17788 od 15. ožujka 2024., te radi naknade troškova spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola, KLASA: UP/I 141-02/21-02/01158252677, URBROJ: 341-13-05/3-21-17788 od 15. ožujka 2024., odbijen je zahtjev tužitelja, podnesen 14. listopada 2021., za određivanje invalidske mirovine. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, da rješenje Ministarstva unutarnjih poslova kojim je tužitelju počevši od 23. prosinca 2000. utvrđeno policijsko zvanje viši policajac, ne može biti uzeto u obzir za ponovno određivanje invalidske mirovine budući da je to zvanje stečeno nakon utvrđivanja preostale radne sposobnosti, odnosno nakon 22. ožujka 2000. godine.

2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II 141-02/24-01/01158252677, URBROJ: 341-99-05/3-24-1912 od 1. srpnja 2024., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja.

3. Tužitelj osporava zakonitost tuženikove odluke i predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, uz vraćanje predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 4.103,65 eura (PDV uključen). Tužitelj tvrdi, u bitnome, sljedeće:

„Naime, protivno stavu HZMO, Središnja služba, (koje je istovjetno stavu HZMO, Područna služba u Puli-Pola), tužitelj smatra kako datum nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka - 22.03.2000. moguće ima određeno konstitutivno značenje u odnosu na prava koja je tužitelj tada time stekao kao F, ali taj datum nikako ne može imati konstitutivno značenje kakvo mu pripisuje HZMO, Središnja služba (kao i HZMO, Područna služba u Puli-Pola) kada je u pitanju ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu.

Iz rješenja broj 16624 od 26.10.2007. nesporno proizlazi da je tužitelju radni odnos prestao tek 21.06.2004. te da mu se priznaje pravo na invalidsku mirovinu počevši od 22.06.2004. U obrazloženju rješenja HZMO Područna služba u Puli klasa:

141-02/07-02 OB 01158252677, ur.broj: 341-13-05/3-07-019238, broj predmeta 16624 od 29.10.2007., između ostalog, navedeno je da se hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata invalidska mirovina zbog opće nesposobnosti za rad (razmjerni dio) određena prema plaći čina i ustrojbenog mjesta desetnik.

Rješenjem MUP-a, Policijske uprave istarske broj 511-08-07-00075/111-00 od 29.12.2000. tužitelju je utvrđeno zvanje „viši policajac" počevši od 23.12.2000. (…)

Iz nespornih činjenica, da rješenjem MUP-a, Policijske uprave istarske broj (…) od 29.12.2000. tužitelju utvrđeno zvanje „viši policajac” počevši od 23.12.2000., da mu je radni odnos radi odlaska u mirovinu prestao tek 21.06.2004, dakle, gotovo 3 godine i 6 mjeseci od stjecanja zvanja „Viši policajac”, jasno proizlazi zaključak da tužitelj sukladno odredbi članka 20. stavak 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN 174/04 do 92/14), kao i prema sada važećem Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, ima pravo da mu se, u svezi utvrđivanja visine invalidske mirovine, policijsko zvanje „Viši policajac" prevede u odgovarajući vojni čin, a to bi prema saznanjima tužitelja (prema odredbama Pravilnika o odnosu policijskih zvanja pripadnika policije prema činovima pripadnika vojnih postrojbi radi utvrđivanja vrijednosti boda) bio najmanje čin „časničkog namjesnika".

Dakle, potpuno je pogrešna i na zakonu neutemeljena tvrdnja HZMO, Središnja služba navedena u obrazloženju pobijanog rješenja da nema zakonske mogućnosti za određivanjem invalidske mirovine tužitelja temeljem zvanja kojeg je stekao nakon utvrđene invalidnosti (zvanje „Viši policajac" tužitelj je stekao počevši od 23.12.2000., nakon utvrđivanja preostale radne sposobnosti, odnosno nakon 22.03.2000). Gore navedenim Zakonom jasno je propisano da se uzima osobni čin prema ustrojbenom mjestu i zvanju HRVI iz Domovinskog rata za godinu koja prethodi godini ostvarivanja prava na mirovinu. Da datum nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka, kada je u pitanju ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu, nema nikakav konstitutivni učinak i da je takva tvrdnja HZMO Središnja služba (kao i HZMO, Područnog ureda u Puli-Pola) zakonski neutemeljena, proizlazi i iz činjenice što HZMO, Središnja služba (kao ni HZMO, Područni ured Pula-Pola) u obrazloženju pobijanog rješenja nije naveo zakonski osnov za tu svoju tvrdnju.

Pregledom sadržaja rješenja koja je do sada u svezi ostvarivanja prava na mirovinu tužitelja izdao HZMO, proizlazi da su ista donesena na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju, Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, Statuta HZMO i Zakona o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, a pregledom sadržaja tih propisa nisu uočene odredbe koje bi predmetnu materiju regulirale na način kako to utvrđuje HZMO Središnja služba i HZMO, Područni ured u Puli-Pola.“ 4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporavanog rješenja.

4.1. U dopuni odgovora na tužbu od 27. siječnja 2025. tuženik dodaje, u bitnome, sljedeće.

„Rješenjem Područne službe u Puli, broj 16624 od 28. studenoga 2000. tužitelju, kao korisniku prava na raspoređivanje odnosno zaposlenje na drugom radnom mjestu, priznato je počevši od 25. listopada 2000. pravo na naknadu plaće u visini razlike plaće koju prima kao zaposlenik i plaće koju bi primao kao pripadnik gardijske postrojbe istog čina i ustrojbenog mjesta oružanih snaga Republike Hrvatske prema članku 13. ZOPHBDR iz 1996., određene prema činu odnosno zvanju u Ministarstvu unutarnjih poslova u trenutku nastanka invalidnosti.

Člankom 13. stavkom 1. ZOPHBDR-a iz 1996., koji se primjenjuje od 1. siječnja 1997., propisano je da hrvatski branitelj kod kojega je utvrđena invalidnost kao posljedica ranjavanja ili ozljede, sukladno odredbama članka 2. stavka 4. i 5. ovoga Zakona, a zaposlen je na osnovi preostale radne sposobnosti, nakon zaposlenja ima pravo na naknadu plaće u visini razlike plaće između plaće koju prima kao zaposlenik i plaće koju bi primao kao pripadnik gardijske postrojbe istog čina i ustrojbenog mjesta. (…)

U svrhu izračuna nadoknade plaće koja tužitelju pripada za vrijeme zaposlenja na drugim odgovarajućim poslovima po utvrđenoj smanjenoj radnoj sposobnosti, temeljem nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka u Puli, broj dnevnika I-312/00 od 22. ožujka 2000. i ocjene invalidnosti Povjerenstva za reviziju ocjena invalidnosti Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 10. srpnja 2000., izdana je potvrda Ministarstva unutarnjih poslova, broj: 511-01-63-67- 380/2-2000 od 20. listopada 2000. prema kojoj je tužitelj u trenutku nastanka invalidnosti imao zvanje policajca što odgovara činu desetnika u Oružanim snagama Republike Hrvatske.

U istoj potvrdi je navedeno da radi ostvarivanja prava propisanih Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (NN broj 108/96), potvrđuje se da je osnovica, sukladno članku 5. Odluke o reguliranju statusa ranjenih, povrijeđenih, ozlijeđenih, oboljelih i obitelji poginulih i umrlih pripadnika djelatnog i pričuvnog sastava MUP-a RH broj: 511-01-62-21299/1-97 od 28.02.1997. godine, zvanje policajac.

Stoga, prema odredbama tada važećeg ZOHBDR-a, koji je bio na snazi u trenutku priznavanja prava tužitelja, relevantno je zvanje u trenutku nastanka invalidnosti odnosno na dan 22. ožujka 2000.

Činjenica da je tužitelj nastavio raditi u Policijskoj upravi istarskoj, i nakon nastanka invalidnosti nastale 22. ožujka 2000. i to na drugim odgovarajućim poslovima na koje je bio raspoređen i na kojima je ostvario zvanje viši policajac s danom 23. prosinca 2000. prema uvjerenju Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave istarske, broj: 511-08-07/2-UP-15/65-00 od 28. prosinca 2000. nije temelj za ponovno određivanje mirovine tužitelja temeljem naknadno ostvarenog zvanja jer isto nije propisano odredbama ZOPHBDR-a koji je bio na snazi u trenutku ostvarivanja prava tužitelja na osnovi nastale invalidnosti.

(…)

U odnosu na navode iz tužbe koji se odnose na primjenu odredbe članka 20. stavka 1. ZOPHBDR-a (Narodne novine, broj 174/04 do 92/14), prema kojoj se vrijednosni bod za određivanje invalidske mirovine određuje prema osobnom činu, ustrojbenom mjestu i zvanju HRVI iz Domovinskog rata za godinu koja prethodi godini ostvarivanja prava na mirovinu, a koju odredbu sadrži i trenutno važeći ZOHBDR, valja istaknuti da se navedena odredba odnosi na osiguranike koji ostvaruju pravo na mirovinu prema odredbama navedenog ZOPHBDR-a, dok takva odredba nije bila sadržana u odredbama ZOPHBDR-a koji je bio na snazi u trenutku ostvarivanja prava tužitelja i ne može se primijeniti u predmetu tužitelja a kojem je rješenjem Područne službe u Puli, broj 16624 od 29. listopada 2007. kao hrvatskom branitelju iz Domovinskog rata, korisniku prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, po službenoj dužnosti, prevedeno to pravo na novu svotu mirovine, počevši od 1. siječnja 2005. prema članku 152. ZOPHBDR-a (Narodne novine, broj 174/04, 92/05, 2/07, 107/07, 65/09, 137/09, 146/10, 55/11, 140/12, 19/13, 33/13, 148/13 i 92/14) te je za izračun vrijednosnih bodova uzet čin odnosno ustrojbeno mjesto hrvatskog branitelja na temelju kojega se isplaćuje mirovina (čin desetnika), prema odredbi članka 157. ZOPHBDR-a.“

4.2. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

5. U osvrtu na dopunu odgovora na tužbu, podneskom od 15. travnja 2025. tužitelj upire na prijelazne odredbe Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, broj 174/04) o prevođenju zatečenih prava, za koje odredbe smatra da idu u prilog tužbenom zahtjevu, neovisno o pravnom uređenju važećem u vrijeme nastanka tužiteljeve invalidnosti.

6. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 30. travnja 2025., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. U obrazloženju osporavanog rješenja tuženika i u odgovoru na tužbu (uključujući njegovu dopunu) citirane su mjerodavne odredbe zakonâ kojima su u pojedinim razdobljima bila uređena prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate, a većim su dijelom citirane i prethodno u ovom obrazloženju.

8. Među strankama je sporno pravno pitanje isključuje li nesporna činjenica da je invalidnost kod tužitelja nastupila 22. ožujka 2000. mogućnost da tužiteljeva invalidska mirovina bude određena prema kasnije stečenom višem policijskom zvanju od zvanja u kojem je tužitelj bio u vrijeme nastupa invalidnosti, unatoč tome što je radni odnos tužitelja prestao 21. lipnja 2004. godine.

9. Prvo pravo iz mirovinskog osiguranja na temelju invalidnosti tužitelj je ostvario na temelju članka 13. stavka 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 108/96, 23/01 i 94/01). Od 22. lipnja 2004., tj. od dana koji neposredno slijedi danu prestanka radnog odnosa, tužitelju je priznato pravo na invalidsku mirovina zbog opće nesposobnosti za rad. To je pravo prevedeno počevši od 1. siječnja 2005. na novu svotu invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad (rješenje prvostupanjskog tijela, KLASA: 141-02/07-02/OB: 01158252677, URBROJ: 341-13-05/3-07-019238 od 29. listopada 2007.).

10. Ustaljena je upravnosudska praksa prema kojoj nema pravne osnove za ponovno određivanje invalidske mirovine hrvatskog branitelja slijedom njegova napredovanja u činu ili zvanju kada je, prema pravomoćnoj odluci nadležnog tijela, invalidnost stranke nastupila u vrijeme važenja Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", broj 108/96, 23/01 i 94/01), a do promjene u činu odnosno zvanju je došlo nakon nastupa invalidnosti, neovisno o tome što je do razvojačenja vojne osobe odnosno do prestanka radnog odnosa policijskog službenika došlo tek u kasnijem razdoblju (primjerice, presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Usž-2564/19-2 od 24. listopada 2019., kojom je potvrđena presuda Upravnog suda u Osijeku, posl. br. UsI-1504/2018- 6 od 20. ožujka 2019.). Pritom je na umu potrebno imati i da pojedina prava iz mirovinskog osiguranja po osnovi invalidnosti mogu biti priznata i prije prestanka radnog odnosa.

11. Usto, prevođenje zatečenog prava tužitelja provedeno je pravomoćnim rješenjem od 29. listopada 2007. godine. Općenito, postupak prevođenja prava ne razumijeva ponovno utvrđivanje činjenica odlučnih za izvorno priznavanje prava, već se odnosno pravo prevodi prema zatečenom stanju utvrđenom konkretnom pravomoćnom odlukom, ovdje uz usporedbu koja je svota mirovine povoljnija primjenom prijašnjeg i novog propisa na već utvrđeno činjenično stanje i ključne elemente prijašnjeg pravomoćnog rješenja. Nove činjenice i/ili novi dokazi mogu biti mjerodavni kod obnove upravnog postupka, ali tada se primjenjuje materijalno pravo važeće u vrijeme donošenja izvornog, osnovnog rješenja, a ne materijalno pravo prema kasnijim propisima. Naposljetku, o ograničenjima odlučivanja pri prevođenju prava tužitelju je već skrenuta pozornost u obrazloženju presude Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Us-10416/2008-4 od 14. rujna 2011., u upravnom sporu koji je bio pokrenuo ovdje tužitelj, u upravnoj stvari prevođenja prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad.

12. Prvostupanjsko tijelo pravilno je, dakle, odbilo dotični zahtjev tužitelja, što je tuženik osnovano potvrdio. U pogledu ovdje spornog pitanja tužitelj nije stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge stranke u usporedivoj situaciji, niti postoji valjani pravni razlog da u odnosu na tužitelja bude odlučeno drukčije.

13. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24), vezano uz članke 144. i 147. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

14. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 19. svibnja 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetnici Veri Glasnović Gjoni, Pula, Rovinjska 9

- Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A.

Mihanovića 3