Poslovni broj:P-865/2024-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 17. travnja 2025., a u prisutnosti tužiteljice osobno i punomoćnice tužiteljice NŽ, odvjetničke vježbenice kod Marijana Belčića, odvjetnika iz Osijeka i punomoćnice tuženika IŽ, odvjetničke vježbenice kod Vedrana Pajića, odvjetnika iz Osijeka, nakon donošenja i objave dana 19. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 7. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007, sklopljenog dana 14. lipnja 2007., između tužitelja i prednika tuženika u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed…“.

II/ Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 161,63 EUR (slovima: stošezdesetjedaneuroišezdesettricenta) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 25. rujna 2007., do 31. srpnja 2015., po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023., do 31. prosinca 2023., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024., pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 347,61 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je tuženik pravni slijednik, Slavonske banke d.d Osijek/Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Dana 14. lipnja 2007., tužitelj i prednik tuženika sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007, prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 5 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 7. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,20% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.217,87 kuna, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 161,63 eura. O ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno članku 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu i tijekom postupka prvenstveno ističe prigovor zastare. Nadalje, Ugovor o kreditu otplaćen je u kolovozu 2012. Imajući na umu da je tužitelj njime dobio na raspolaganje 23.00,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a tužbenim zahtjev traži isplatu u iznosu od 161,63 EUR, tuženik ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi (što tuženik osporava) riječ o zabrani manjeg značaja u smislu člana 326., stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine 35/2005). Slijedom toga, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev. U članu 7. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kreda jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,20 % odobrene glavnice. Stoga je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Pitanje određenosti moglo bi se postaviti ako bi ugovorne strane predvidjele da korisnik banci treba nadoknaditi neke troškove, a da pritom nije naveden paušalni iznos koji se plaća na ime te naknade, i to sam ako se pravilima tumačenja ne bi moglo utvrditi na koje se troškove takva odredba unosi. Onoga trenutka kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Člankom 1022., stavkom 2. ZOO-a/05 propisano je: Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Troškovi obrade kredite jesu uvjeti davanja kredita. To je naknadno potvrdio i zakonodavac. Tako se u članku 2., stavku 1., točki 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 52/16) navodi da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Dakle, nije točno da banka na temelju ugovora o kreditu smije naplatiti samo ugovorenu kamatu, kao što to smatra prvostupanjski sud. Citirana odredba Zakona dokazuje da tomu nije tako jer se izričito navode i druge naknade. Iako taj zakon nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, govori u prilog tomu da je tuženik na temelju članka 1022., stavka 2. imao pravo naplatiti tužitelju i druge naknade, što uključuje i troškove obrade kredita. Dakle, trošak obrade kredita naplaćen je kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Efektivna kamatna stopa (EKS) je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita. Također, u članku 173. Zakona o bankama propisano je da je banka dužna u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je navedenu obvezu ispunio. Slijedom navedenog, članak 7. Ugovora o kreditu ugovorna je odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Naime, članak 7. Ugovora o kreditu je jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Jasna jer je navedeno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade. Lako uočljiva jer je navedena u članku 5. istim fontom i veličinom slova kao što su ispisane ostale odredbe Ugovora o kreditu. Naposljetku, graničilo bi s vrijeđanjem kazati da tako sročena odredba nije razumljiva. Time je ostvaren zahtjev transparentnosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP/03). Prvo, tuženik ističe da je pitanje pregovaranja činjenično pitanje pa tuženik predlaže saslušanje tužitelja i osobe koja je u tuženikovo ime sklopila Ugovor. Drugo, tuženik ističe kako tuženik nije iznio nije jednu tvrdnju u prilog tome da je sporna ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja. Naime, konkretizacija tih načela nije zamišljena tako da se ona samo prepišu iz zakona s „konstatacijom“ da je tome tako. Prema stavu Suda Europske unije presuda broj C-84/19 od 3. rujna 2020., ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. U presudi C-621/17 od 3. listopada 2019. Sud EU zauzeo je stav da ta odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, ali da banka pritom ne mora detaljno navoditi sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetnu naknadu. Tuženik se poziva i na sudsku praksu Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-2437/2022, od 24. svibnja 2023., kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđivanjem ulazne naknade ništetnom, kao i presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-279/2023 od 8. ožujka 2023., i Gž- 230/2023, od 9. veljače 2023. Tuženik prigovara postavljenoj visini tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.340,50 eura, budući tužitelj tužbom potražuje iznos od 161,63 eura. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj po punomoćniku osporava sve navode iz odgovora na tužbu te ukazuje i na to da navodi iz odgovora na tužbu de facto predstavlja priznanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, budući da tuženik i dalje osporava potrebu bilo kakvog pojašnjavanja potrošačima svrhe naplaćenih naknada u sklopljenim ugovorima o kreditu. S obzirom da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti), po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz članka 5. Direktive, ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da: sukladno točki 67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” i to tako da- potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Imajući u vidu navedeno, ukazuje se kako sukladno stajalištu Suda EU u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a iz čega je razvidna pogrešnost tuženikovog tumačenja članka 4. stavak 2. i članka 5. Direktive 93/13, po kojem bi predmetna ugovorna odredba i bez potrebe ispitivanja bila transparentna “sama po sebi”. Nastavno, tužitelj ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da ulazi u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično ta odredba nije isključena, već podliježe provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. U tom smislu, činjenica da je trošak tzv. ulazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje navode tužitelja kako istom naknadom nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Podredno, tužitelj drži i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na teret tužitelja jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju naplaćivao od tužitelja prilikom otplate kredita. Prema tome, budući da je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita ostalo nepoznato koji su troškovi obuhvaćeni naplatom tzv. ulazne naknade za odobravanje kredita zajedno sa činjenicom nemogućnosti pregovaranja o navedenoj odredbi rezultiralo je dovođenjem tužitelja u neravnopravan položaj koji je za posljedicu imao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između strana zaključenog ugovora, a na štetu tužitelja. Dakle, budući da je protivno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju nije mogao objektivno sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a koja je obveza uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama istoga kao jedne od ugovornih strana, a u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženika), a što je suprotno općim načelima građanskog prava kao i načelu ravnopravnosti sudionika u ugovornim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje te osobito načelu zabrane zlouporabe prava, odredba kojom se korisniku kredita nameće plaćanje ulazne naknade u konkretnom slučaju ima se smatrati nepošteno i posljedično ništetnom. Da je tome tako, odnosno da se takova odredba o ulaznoj naknadi za tzv. odobravanje kredita nepoštena i ništetna, potvrdio je u istovrsnom predmetu i Županijski sud u Zagrebu presudom Gž-3610/2022 od 25. travnja 2023., kao i recentne revizijske odluke VSRH- a: Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024., te Rev-715/2024-2 od 22. svibnja 2024., kao i Rev-1051/2023, od 3. travnja 2024. Osim toga, ukazuje se da je od strane već trećega vijeća VSRH-a presudom Rev 1051/2023 od 3. travnja 2024. godine također potvrđeno stajalište da su ugovorene ulazne naknade u istovrsnim okolnostima nepoštene i moraju se vratiti potrošaču koji to tužbom zatraži, i to uz obračun zateznih kamata od dana kada su takove naknade bile naplaćene. Protivi se prigovoru zastare. Ukoliko tuženiku doista nije “dovoljno” što VSRH svojim pravnim shvaćanjem Su-IV-47/2020- 2 od 30. siječnja 2020., potvrđuje kako tužiteljevo potraživanje nije u zastari, istome se ukazuje i na priopćenje navedenoga objavljeno na web stranici VSRH dana 28. travnja 2021., u kojemu se obavještava da je SUD EU u presudi C-485/19 od 22. travnja 2021., zauzeo identično stajalište kao i VSRH, a prema kojemu se: zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja. U pojedinačnim slučajevima zastara ne može niti započeti teći prije donošenja pravomoćne presude kojom će se utvrditi ništetnost pojedinih odredaba ili eventualno posljedična ništetnost čitavog ugovora koji sadrži takove odredbe, eksplicitno potvrđuje presuda Gž-1213/2021-2 od 25. listopada 2021. Županijskog suda u Puli (točka 14.). U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ističe kako mu je upravo tuženik dostavio potvrdu o visini (neosnovano) naplaćene naknade, slijedom čega tužitelj drži kako navedena nije sporna, a tek opreza radi, ukoliko tuženik bude istu osporavao, tužitelj podredno predlaže provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: preslik Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007, sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 14. lipnja 2007.; preslik rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-09/1533-3, od 27. veljače 2009. i Tt-16/22619-2, od 11. srpnja 2016.; odgovor na zahtjev tužitelja od 16. srpnja 2024., u kojem tuženik potvrđuje da je naknada za obradu kreditno zahtjeva (ulazna naknada) za predmetni ugovor o kreditu naplaćena dana 20. lipnja 2007., prilikom korištenja kredita u iznosu od 1.217,87 kuna; sudsku praksu; početni otplatni plan; Pravilnik o naknadama; saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke na ročištu od 17. travnja 2025.

5. Iz iskaza tužiteljice u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopila 2007., u CHF-u, koji iznos je isplaćen u kunskoj protuvrijednosti CHF-a, za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj živi, na rok otplate od 7 godina i otplatila ga je u cijelosti. U to vrijeme nije bila vlasnik/suvlasnik firme ili obrta. Predmetni ugovor o kreditu je dobila u banci, prije potpisivanja ga je pročitala, no međutim to je bio gotovi, unaprijed sastavljeni ugovor. U banci joj nisu čitali predmetni ugovor o kreditu, niti su joj objašnjavali pojedine ugovorne odredbe, niti je o njima mogla pregovarati s obzirom da je dobila gotovi obrazac Ugovora o kreditu. Djelatnik banke joj nije objasnio što znači ulazna naknada, niti od čega se ona sastoji, već joj je isplaćen iznos kredita umanjen za tu naknadu. Nije pitala što znači ta ulazna naknada, niti na što se ona odnosi i mislila je da to mora platiti jer je to tako bilo navedeno u ugovoru. Javni bilježnik ju nije upoznao s odredbama ugovora o kreditu.

6. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007, dana 14. lipnja 2007., kojim je prednik tuženika odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok otplate od 5 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim ugovorom je u članku 7., ugovorena jednokratna naknada od 1,20% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, koju je tužiteljici tuženik naplatio 20. lipnja 2007., prilikom isplate kredita, u iznosu od 1.217,87 kuna.

7. Odredbom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (("Narodne novine" broj 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

8. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost iz samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

9. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuju na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo.

10. Člankom 323. stavak 1. ZOO-a, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj, sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

11. Prema odredbi Direktive Vijeća 93/13 EEZ, od 5. travnja 1993., u članku 5., u slučaju Ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni Ugovor bez valjanog razloga predviđenog Ugovorom.

12. Prigovor zastare sud smatra neosnovanim u cijelosti. Prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, od 30. siječnja 2020., a koje obvezuje sve niže sudove, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno iz slučaja iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Budući se ovdje radi o restitucijskom zahtjevu tužiteljice da joj tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

13. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbi ugovora kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnih zahtjeva, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju "uzmi ili ostavi". Tuženik nije dokazao, niti naveo tužiteljici koje je on točno imao troškove u vezi postupka odobravanja kredita, niti joj je objasnio strukturu troškova, a što proizlazi iz iskaza tužiteljice, kojem je sud u cijelosti povjerovao, budući je iskaz tužiteljice dan životno, logično i uvjerljivo, a tuženik je bio dužan dokazati protivno s obzirom da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru, pa je tužiteljica mogla samo isti prihvatiti ili ne.

14. Budući je tužiteljica platila tuženiku naknadu za obradu kredita sukladno članku 7. Ugovora o kreditu, u iznosu od 1.217,87 kuna/161,63 eura, ista odredba je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna, sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03, jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03. Ovakav stav zauzeo je i Vrhovni sud RH sadržan u presudi broj Rev-673/2023-2, od 13. veljače 2024., utvrdivši da je odredba o naknadi za korištenje kredita u smislu odredbe članka 87. Zakona o zaštiti potrošača/03, nepoštena, a time i ništetna.

15. Slijedom navedenog, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu na utvrđenje da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 7. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007, sklopljenog dana 14. lipnja 2007., sve pobliže opisano pod točkom I/izreke presude, stoga odluka kao pod I/izreke presude.

16. Kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi ostvario korist u vidu naplate naknade za obradu kreditnog zahtjeva, to je tuženik, a temeljem odredbi članka 323. ZOO-a, u obvezi tužiteljici platiti iznos naknade koju je naplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.217,87 kuna/161,63 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. rujna 2007., do isplate, sve pobliže opisano pod II/izreke presude, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

17. Odluka o kamatama temelji se na odredbi članka 29. stavak 1. i 2., u svezi s člankom 1115. ZOO-a.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

19. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 19. prosinca 2024., u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištima od 25. ožujka 2025., i 17. travnja 2025., u iznosu od 50,00 eura za svako ročište, kao i pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV-e od 25%, u ukupnom iznosu od 56,25 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 347,61 eura, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

20. Tužitelju nije priznat trošak sastava tužbe, obrazloženog podneska od 19. prosinca 2024., pristupa na ročište od 25. ožujka 2025., i 17. travnja 2025., preko iznosa od 50,00 eura uz pripadajući PDV od 25%, do iznosa od 200,00 eura uz pripadajući PDV od 25%, kao ni trošak pristupa na ročište za objavu preko iznosa od 25,00 eura uz pripadajući PDV od 25%, do iznosa od100,00 eura uz pripadajući PDV od 25%, budući deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, pa prema stavu ovog suda vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 161,63 eura, kao ni trošak sastava podneska od 16. travnja 2025., u iznosu od 50,00 eura uz pripadajući PDV od 25%, budući je isti nepotreban trošak, a zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u odnosu na označeni VPS u iznosu od 1.340,50 eura je neosnovan, stoga odluka kao pod IV/izreke presude.

U Osijeku, dana 19. svibnja 2025.

S U D A C:

LIDIJA ŠMIT

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika