REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8

Poslovni broj P-293/2022-29

52 100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Ani Brgles Keser, u pravnoj stvari tužitelja ĆD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nikša Radišić, odvjetnik u Puli, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupa punomoćnica Sanja Krišto, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne rasprave zaključene 3. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Nikše Radišića, odvjetnika u Puli te zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika u Puli, 19. svibnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržane u članku 4. i članku 7. Ugovora o kreditu broj: 9010615345 od 30. lipnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Anka Poropat u Višnjanu, Trg slobode 1, 1. srpnja 2005., broj ovjere: OU-362/05 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba kojom se anuiteti kredita vežu uz valutu švicarskog franka sadržana u odredbi članka 7. Ugovora o kreditu broj: 9010615345 od 30. lipnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Anka Poropat u Višnjanu, Trg slobode 1, 1. srpnja 2005., broj ovjere: OU-362/05 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, stoga navedena odredba ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženici PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužitelju ĆD, OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 21.063,55 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- na iznos od 0,05 EUR od 09.09.2005. do isplate

- na iznos od 7,76 EUR od 11.10.2005. do isplate

- na iznos od 4,27 EUR od 20.11.2005. do isplate

- na iznos od 2,46 EUR od 01.01.2006. do isplate

- na iznos od 1,47 EUR od 07.02.2006. do isplate

- na iznos od 2,73 EUR od 21.01.2009. do isplate

- na iznos od 2,98 EUR od 21.01.2009. do isplate

- na iznos od 16,93 EUR od 21.01.2009. do isplate

- na iznos od 10,59 EUR od 17.04.2009. do isplate

- na iznos od 12,00 EUR od 17.04.2009. do isplate

- na iznos od 11,57 EUR od 19.06.2009. do isplate

- na iznos od 7,17 EUR od 19.06.2009. do isplate

- na iznos od 8,71 EUR od 18.07.2009. do isplate

- na iznos od 8,16 EUR od 20.09.2009. do isplate

- na iznos od 8,25 EUR od 08.10.2009. do isplate

- na iznos od 7,38 EUR od 10.11.2009. do isplate

- na iznos od 6,56 EUR od 10.11.2009. do isplate

- na iznos od 6,69 EUR od 10.11.2009. do isplate

- na iznos od 11,95 EUR od 23.12.2009. do isplate

- na iznos od 22,03 EUR od 24.03.2010. do isplate

- na iznos od 21,53 EUR od 24.03.2010. do isplate

- na iznos od 22,10 EUR od 24.03.2010. do isplate

- na iznos od 26,99 EUR od 13.04.2010. do isplate

- na iznos od 44,80 EUR od 26.08.2010. do isplate

- na iznos od 51,19 EUR od 26.08.2010. do isplate

- na iznos od 54,74 EUR od 26.08.2010. do isplate

- na iznos od 55,91 EUR od 28.08.2010. do isplate

- na iznos od 66,56 EUR od 01.09.2010. do isplate

- na iznos od 54,81 EUR od 26.10.2010. do isplate

- na iznos od 72,57 EUR od 16.02.2011. do isplate

- na iznos od 82,68 EUR od 16.02.2011. do isplate

- na iznos od 86,65 EUR od 16.02.2011. do isplate

- na iznos od 76,20 EUR od 16.02.2011. do isplate

- na iznos od 83,94 EUR od 05.03.2011. do isplate

- na iznos od 72,02 EUR od 12.04.2011.. do isplate

- na iznos od 46,86 EUR od 04.05.2011. do isplate

- na iznos od 7,37 EUR od 06.05.2011. do isplate

- na iznos od 63,44 EUR od 05.07.2011. do isplate

- na iznos od 62,76 EUR od 08.07.2011. do isplate

- na iznos od 93,39 EUR od 18.08.2011. do isplate

- na iznos od 0,18 EUR od 18.08.2011 .do isplate

- na iznos od 68,10 EUR od 05.10.2011. do isplate

- na iznos od 68,10 EUR od 05.10.2011. do isplate

- na iznos od 66,00 EUR od 08.11.2011. do isplate

- na iznos od 13,27 EUR od 08.11.2011. do isplate

- na iznos od 67,29 EUR od 23.12.2011. do isplate

- na iznos od 0,54 EUR od 23.12.2011. do isplate

- na iznos od 73,35 EUR od 07.02.2012. do isplate

- na iznos od 72,77 EUR od 04.03.2012. do isplate

- na iznos od 70,68 EUR od 05.04.2012. do isplate

- na iznos od 72,41 EUR od 19.05.2012. do isplate

- na iznos od 133,18 EUR od 19.05.2012. do isplate

- na iznos od 19.051,46 EUR od 19.05.2012. do isplate

do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period (NN 72/02), za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"II. Utvrđuje se ništetnom odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarskog franka sadržana u odredbi članka 1. Ugovora o kreditu broj 9010615345 od 30. lipnja 2005., ovjeren kod Javnog bilježnika Anka Poropat u Višnjanu, Trg slobode 1, 1. srpnja 2005., broj ovjere: OU-362/05 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora.".

V. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"III. Nalaže se tuženici da tužitelju isplati iznos od 4.885,42 EUR u roku od 15 dana, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- na iznos od 2,80 EUR od 10.9.2005. do isplate,

- na iznos od 2,84 EUR od 11.10.2005. do isplate,

- na iznos od 2,82 EUR od 20.11.2005. do isplate,

- na iznos od 2,81 EUR od 1.1.2006. do isplate,

- na iznos od 2,80 EUR od 7.2.2006. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 23.3.2006. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 23.4.2006. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 16.5.2006. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 17.6.2006. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 19.8.2006. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 29.9.2006. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 29.9.2006. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 11.10.2006. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 17.11.2006. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 13.12.2006. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 27.2.2007. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 10.3.2007. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 13.3.2007. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 13.3.2007. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 6.4.2007. do isplate,

- na iznos od 0,02 EUR od 29.5.2007. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 10.6.2007. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 10.8.2007. do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 10.8.2007. do isplate,

- na iznos od 50,02 EUR od 11.9.2007. do isplate,

- na iznos od 49,48 EUR od 10.10.2007. do isplate,

- na iznos od 49,36 EUR od 7.11.2007. do isplate,

- na iznos od 49,83 EUR od 7.12.2007. do isplate,

- na iznos od 50,50 EUR od 15.1.2008. do isplate,

- na iznos od 52,98 EUR od 15.2.2008. do isplate,

- na iznos od 91,76 EUR od 10.4.2008. do isplate,

- na iznos od 91,69 EUR od 10.4.2008. do isplate,

- na iznos od 89,23 EUR od 5.6.2008. do isplate,

- na iznos od 90,29 EUR od 5.7.2008. do isplate,

- na iznos od 89,70 EUR od 8.8.2008. do isplate,

- na iznos od 88,91 EUR od 7.9.2008. do isplate,

- na iznos od 90,01 EUR od 7.10.2008. do isplate,

- na iznos od 91,72 EUR od 9.12.2008. do isplate,

- na iznos od 94,84 EUR od 21.1.2009. do isplate,

- na iznos od 94,82 EUR od 21.1.2009. do isplate,

- na iznos od 98,29 EUR od 21.1.2009. do isplate,

- na iznos od 96,59 EUR od 17.4.2009. do isplate,

- na iznos od 96,86 EUR od 17.4.2009. do isplate,

- na iznos od 96,66 EUR od 19.6.2009. do isplate,

- na iznos od 95,46 EUR od 19.6.2009. do isplate,

- na iznos od 95,76 EUR od 18.7.2009. do isplate,

- na iznos od 95,53 EUR od 20.9.2009. do isplate,

- na iznos od 95,46 EUR od 8.10.2009. do isplate,

- na iznos od 95,14 EUR od 10.11.2009. do isplate,

- na iznos od 94,85 EUR od 10.11.2009. do isplate,

- na iznos od 94,78 EUR od 10.11.2009. do isplate,

- na iznos od 96,00 EUR od 23.12.2009. do isplate,

- na iznos od 98,43 EUR od 24.3.2010. do isplate,

- na iznos od 98,20 EUR od 24.03.2010. do isplate,

- na iznos od 98,23 EUR od 24.3.2010. do isplate,

- na iznos od 99,34 EUR od 13.04.2010. do isplate,

- na iznos od 103,68 EUR od 26.08.2010. do isplate,

- na iznos od 105,15 EUR od 26.08.2010. do isplate,

- na iznos od 105,91 EUR od 26.08.2010. do isplate,

- na iznos od 106,07 EUR od 28.08.2010. do isplate,

- na iznos od 108,59 EUR od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 105,55 EUR od 26.10.2010. do isplate,

- na iznos od 109,80 EUR od 16.02.2011. do isplate,

- na iznos od 91,07 EUR od 16.02.2011. do isplate,

- na iznos od 91,74 EUR od 16.02.2011. do isplate,

- na iznos od 89,53 EUR od 16.02.2011. do isplate,

- na iznos od 90,93 EUR od 05.03.2011. do isplate,

- na iznos od 88,45 EUR od 12.04.2011. do isplate,

- na iznos od 84,96 EUR od 04.05.2011. do isplate,

- na iznos od 87,46 EUR od 05.07.2011. do isplate,

- na iznos od 74,75 EUR od 08.07.2011. do isplate,

- na iznos od 89,32 EUR od 18.08.2011. do isplate,

- na iznos od 66,45 EUR od 05.10.2011. do isplate,

- na iznos od 54,47 EUR od 05.10.2011. do isplate,

- na iznos od 65,45 EUR od 08.11.2011. do isplate,

- na iznos od 54,35 EUR od 23.12.2011. do isplate,

- na iznos od 67,10 EUR od 07.02.2012. do isplate,

- na iznos od 66,01 EUR od 04.03.2012. do isplate,

- na iznos od 42,45 EUR od 05.04.2012. do isplate,

- na iznos od 65,89 EUR od 19.05.2012. do isplate,

- na iznos od 60,26 EUR od 19.05.2012. do isplate,

- na iznos od 34,92 EUR od 19.05.2012 do isplate, sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, zatim po stopi od 14% godišnje počev od 1. siječnja 2008. godine te po stopi od 12% godišnje počev od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, od 1.8.2015. do 31.12.2022. godine po kamatnoj stopi zatezne kamate iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.".

VI. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 da tužitelju ĆD, OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak isplatom iznosa od 3.021,67 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se u preostalom dijelu, iznad dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

VIII. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženicom 30. lipnja 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 9010615345, ovjeren kod Javnog bilježnika Anka Poropat u Višnjanu, Trg slobode 1, 1. srpnja 2005., broj ovjere: OU-362/05 radi izgradnje i dovršenja stambenog objekta. Predmetnim Ugovorom tuženica je odobrila tužitelju potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 107.000,00 CHF, pod uvjetima i rokovima kako stoji u Ugovoru. Predmetni je kredit tužitelj isplatio u cijelosti i to prijevremenom isplatom. U članku 7. Ugovora definiran je način otplate navedenog ugovora tako da se tužitelj obvezao “kredit otplaćivati u 276 jednakih mjesečnih anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora (ovdje tuženice) za CHF, važećem na dan plaćanja prema otplatnom planu koji je sastavni dio ovog Ugovora. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu(…).”

1.1. U članku 4. i članku 7. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,70%, a koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke, ovdje tuženice o kreditiranju građana. U vrijeme sklapanja ugovora o (potrošačkom) kreditu tužitelj i tuženica nisu pojedinačno pregovarali o tako promjenjivoj kamatnoj stopi niti su Ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara kojima bi se moglo izračunati kako bi se kamatna stopa sukladno Odluci tuženice mogla mijenjati. Prije nego li je potpisao kredit, tužitelj je djelatnika tuženice upitao je značenje takve promjenjive kamatne stope, na što je dobio informaciju da se oko toga ne treba bojati jer i ako bi došlo do promjene njezine visine, ista bi bila neznatna. Budući da se za vrijeme trajanja predmetnog Ugovora kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala, to su tužitelju mjesečni anuiteti značajno rasli pa tako da su se gotovo udvostručili u odnosu na njihov početni iznos. Tužitelj je iznos anuiteta početno određen Ugovorom, a naveden i u samom planu otplate sačinjenog od strane tuženice platio samo prvih nekoliko rata, dok su sve kasnije rate bile izmijenjene jednostrano i isključivo prema odluci tuženice, na koju odluku i visine rata tužitelj nije mogao utjecati. Dakle, radi se o ugovoru o kreditu (potrošačkom kreditu) sklopljenom između tuženice kao pravne osobe koja je ovaj ugovorni odnos zasnovala u okviru svoje poslovne djelatnosti sa tužiteljem kao fizičkom osobom, potrošačem, koja djeluje izvan svoje poslovne aktivnosti ili slobodnog zanimanja, pa obzirom na okolnosti slučaja i da se radi o formuliranoj vrsti ugovora kod kojega banka- tuženica, unaprijed pripremi sadržaj i uvjete ugovora tako da sa drugom stranom, potrošačem- tužiteljem u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, a ni za vrijeme njegova trajanja, ni na koji način nije pojedinačno pregovarala o promjeni kamatne stope niti su tužitelju predočene precizni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope, već je uobičajenom definicijom, unaprijed obvezala korisnika kredita da za slučaj da dođe do promjena kamatne stope po odluci banke, isti plaćati tako izmijenjene anuitete. Već je samim time, tužitelj od početka doveden u neravnopravni položaj u odnosu na tuženicu. Takve se neodređene odredbe Ugovora iz članka 4. i članka 7., o kojima se nije pregovaralo i koje su tužitelju kao prosječnom građaninu i nejasne i isti nije mogao razabrati uslijed čega dolazi do promjene mjesečno anuiteta odnosno kamatne stope, koliko će takvih promjena biti i koliko će one trajati, kada će uslijediti nova promjena i slično već je tuženica prilikom promjene stope kamate postupala jednostrano, bez pregovora, pogrešno smatrajući da na takvo “svojevoljno” postupanje ima pravo sukladno Ugovoru. Takve se radnje tuženice kao jače ugovorne strane imaju smatrati i protivne načelu savjesnosti i poštenja i istima je tužitelj kao slabija ugovorna strana stavljen u očiti neravnopravni položaj u pravima i obvezama. Sukladno primjenjivim odredbama Zakona o obveznim odnosima, Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju i drugim relevantnim propisima, navedene se odredbe predmetnog ugovora iz gore navedenog razloga imaju smatraju ništetnima. Da se takve ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između banaka i potrošača imaju smatrati ništetnima odlučio je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u svojoj odluci posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1041/12 od 4. srpnja 2013. i u kojoj se jasno navodi da je “tuženica (banka) povrijedila kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala niti ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača.” Nadalje, i Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci Revt-249/14 od 9. travnja 2015. ocijenio ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštenima i time ništetnima, u kojem predmetu se radilo o kolektivnoj zaštiti interesa potrošača, gdje su u ugovorima o kreditu sklopljenih između banaka i potrošača kao korisnika kredita u kojima je glavnica valutnom klauzulom vezana uz valutu CHF i u kojima su ugovorene redovne kamatne stope promjenjive prema odluci banaka smatrajući da su takve odredbe nerazumljive i navodeći da “su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezinog obračuna visokostručne i kao takve razumljive isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem, da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva (…)” kao i da “razlozi za promjenjivost kamatne stope prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita”. Po pitanju ugovorene promjenjive kamatne stope u potrošačkim kreditima oglasio se i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-I/3541/2015 od 4. svibnja 2016. u kojoj je odlučivao o ustavnosti čl.11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (143/13), a koje odredbe se odnose na ugovorene promjenjive kamatne stope u potrošačkim kreditima, tako da je navedeni članak ocijenio zakonitim i u skladu sa Ustavom i pravnim poretkom RH. Da se gornja presuda donesena u kolektivnom sporu ima primjenjivati na ovaj konkretan slučaj, proizlazi i iz činjenice da se ista odnosi na potrošačke kredite sklopljene od 1. rujna 2003. do 31.12.2008. kojim su povrijeđeni interesi i prava potrošača kao korisnike kredita. Kako je predmetni ugovor tužitelj s tuženicom sklopio 13.07.2007. i koji ugovor sadrži sporne odredbe o jednostranoj promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci tuženice, presude donesene po kolektivnom sporu imaju se primjenjivati na ovaj konkretan slučaj.

1.2. Gornjim Ugovorom tuženica je tužitelju kao korisniku predmetnog kredita stavila na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 107.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženice važeće na dan korištenja kredita, (na dan isplate kredita, prema tečajnoj listi tužene 1 CHF= 4,721765 HRK). Člancima 1. i 7. Ugovora uređeno je da kredit u gornjem iznosu i kamate Ugovora tužitelj će otplatiti u 276 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Kreditora (tuženice) važeće na dan plaćanja, a prema otplatnom planu koji je tužitelju predan na dan potpisivanja ugovora (početni otplatni plan) i koji je plan sastavni dio Ugovora. Prilikom zaključenja Ugovora s valutnom klauzulom vezanom za švicarski franak, banka- tuženica kao trgovac bila je dužna tužitelju kao potrošača u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Tuženica je propustila izvršiti sve potrebne radnje da bi tužitelja, kao slabiju stranu, na jasan i razumljiv način informirala o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule vezane za CHF, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Da je time u znatno nepovoljniji položaj doveden potrošač kao slabija strana takvih potrošačkih kredita govore i ranije citirane odluke sudova, pa tako presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Vrhovnog suda RH, posl. br. Pž-6632/17 od 14. 06.2018. godine pravomoćno je utvrđeno da su utužene banke (između ostalih i ovdje utužena banka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača kao korisnike kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći se ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta po kojoj je glavnica vezana za švicarski franak. Tom je odlukom pravomoćno utvrđeno da su potrošački ugovori o kreditu ništetni u odredbama kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Nije sporno da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno, no tužitelj u vrijeme kada je ugovoreni predmetni kredit od strane tuženice nije bio upoznat o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Treba naglasiti da valutna klauzula u CHF nije isto što i valutna klauzula u drugoj valuti, prije svega u EUR-ima, ista predstavlja puno veći rizik, a što tužitelj nije znao niti ga je itko od strane tužene na to upozorio. Naime, HNB štiti tečaj kune u odnosu na tečaj EUR, ali ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF, pa je tečaj CHF-a u odnosu na kunu u potpunosti slobodan, te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, a o čemu banka- tuženica nije informirala tužitelja, koja kao običan građanin o tome nije trebao imati, a niti je imamo ikakvih znanja, dok s druge strane tuženica je kao banka itekako znala postojanje takvog rizika. Posljedica tomu je, između ostalog, da u slučaju krize koja se nesporno i dogodila u kritično vrijeme, vrijednost švicarskog franka znatno povećao, a što je sve za posljedicu dovelo do povećanja anuiteta kredita ugovorenih u toj valuti, kao što je u konkretnom slučaju. Dakle, tuženica je uz povećani tečaj od tužitelja naplaćivala i povećanu kamatnu stopu koja je bila ugovorena kao promjenjiva prema njezinoj odluci, pa je na taj način dvostruko opteretila tužitelja kao korisnika kredita, sa anuitetima koji su u odnosu na one početno definirane otplatnim planom, narasli. Nadalje, zbog opravdane bojazni da će se situacija nastaviti negativno razvijati tako da će anuiteti nastaviti nekontrolirano rasti, tužitelj se odlučio prijevremeno otplatiti ostatak kredita, što je učinio u svibnju 2012. i tom je prilikom tužitelj preplatio za dodatnih 143.608,65 kn, u odnosu na početno ugovorene anuitete sukladno otplatnom planu. Tužitelj naglašava da se nikada ne bi odlučio za prijevremeno zatvaranje kredita jer mu je početno ugovorena visina anuiteta odgovarala i bila podnošljiva. Zbog nekontroliranog povećavanja rata kredita i nesigurnosti kojoj je zbog toga tužitelj bio izložen, isti se odlučio na takav korak, što je predstavljalo dodatno materijalno opterećenje. Obzirom na sve navedeno i sudsku praksu koja govori u korist tome, nesporno je da su banke pa tako i ovdje tuženica bile svjesne da postoje dodatni rizici kod valutne klauzule u švicarskim francima te da su prije i u vrijeme sklapanja ugovora propustile informirati potrošače o posebnim rizicima koje takva klauzula nosi. U tom pravcu, u predmetnom ugovoru tuženica odredbama kojima veže glavnicu kredita uz CHF nije navela jasno i razumljivo razloge niti rizike koje takva valutna klauzula u CHF nosi na temelju kojih bi potrošač kao slabija strana mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje bi za njega mogle proizaći sklapanjem toga ugovora, a što za posljedicu odredbe o valutnoj klauzuli čini nerazumljivom, odnosno nepoštenom i što za posljedicu povlači njezinu ništetnost. Tužitelj obzirom na znatnu neravnotežu u koju je doveden svime navedenim, smatra ništetnim ugovorne odredbe u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i odredbe kojima su glavnica i anuiteti vezani za valutnu klauzulu švicarskog franka nepoštenima i kao takvim ništetnima, budući da svaka promjena mjesečnog anuiteta u odnosnu na početno ugovoreni predstavlja razliku koju je ovdje tuženica neutemeljeno stekla.

1.3. Tužitelj predlaže da se provede dokaz knjigovodstveno – financijskim vještačenjem te odredi vještaku zadatak da izračuna i iskaže preplatu koja predstavlja pozitivnu razliku nastalu između plaćene kamate po ugovoru o kreditu i kamate koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja kreditora na dan isplate kredita te da izračuna pozitivnu tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja i plaćenog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, sve navedeno po mjesecima za utuženo razdoblje. Posljedica ništetnosti je obveza ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi ugovora primila (restitucija), stoga tužitelj potražuje da mu tuženica isplati ukupan iznos koji je neutemeljeno stekla na ime preplaćenih anuiteta predmetnog ugovora o kreditu radi nastalog povećanja tečaja švicarskog franka kao i radi jednostranog mijenjanja kamatne stope, dok će visinu novčanog iznosa tužitelj specificirati po provedenim odgovarajućim vještačenjima tijekom postupka. Tužitelj je po predmetnom kreditu na ime promjenjive kamatne stope kredit preplatio 32.467,19 kn, a na ime promjene tečaja CHF 162.786,96 kn, stoga predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnost predmetnih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te naložiti tuženoj da tužitelju isplatu predmetne iznose zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.4. Tužitelj je podneskom od 7. studenog 2024., nakon provedenog vještačenja i sukladno obračunu vještaka, specificirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na način da potražuje isplatu iznosa od 4.885,42 eura po osnovi kamatne stope te iznos od 21.063,55 eura po osnovi valutne klauzule sve sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate. Navedena specifikacija predstavlja preinaku tužbe, a s obzirom da se tuženik tome nije usprotivio, smatra se da je na isto pristao, slijedom čega je sud preinaku, na temelju odredbe članka 190. stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopustio.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da osporava tužbeni zahtjev u cijelosti po osnovi i visini. Smatra da je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Ističe kako sukladno odredbama ZZP-a interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete.

1 0

Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP- a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu pretplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna.

2.1. Valutna klauzula osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirane klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni

1 1

način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati (tako i Vrhovni sud u presudi Vs-Rev 1990/91 te Ustavni sud u odluci RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009.). Nadalje, HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

2.2. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao, ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. S obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnom kamatnom stopom koja je vrijedila prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i, u krajnjem slučaju, protivno zakonu. Cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom

1 2

odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“esporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.9. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje

1 3

zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.

2.3. Nastavno na ranije izneseno, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003 od 09.02.2005. Tuženik nadalje ističe se kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što

1 4

je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti.

2.4. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009., što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne

1 5

tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. No temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni

1 6

kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim parametrima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS) te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. S druge strane bitno je istaknuti da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, ovo tim više što je i u

1 7

konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba.

2.5. Zahtjev za isplatom utuženog iznosa temeljen je na promašenoj premisi da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kratkoročni kredit koji više nije na snazi ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se kamatna stopa mijenjala, a što je pogrešno. Čak štoviše, potraživanje tužitelja kao da je kamatna stopa trebala ostati fiksna negira i sama presuda na koju se poziva i to u dijelu rješenja kada VTS ukida presudu Trgovačkog suda u kojem se nalaže tuženicima da ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način da kamatna stopa bude fiksna i to u postotku koji je bio izražen u ugovoru kao važeća stopa na dan sklapanja ugovora te je očito da tužitelj nema pravo zahtijevati od suda da naloži banci da na čitavo razdoblje trajanja ugovora o kreditu zaračunava početnu kamatnu stopu. Nadalje, primjenom takvog načina „izračuna“ tužitelj se efektivno stavlja u položaj kao da je u trenutku ugovaranja kredita ugovorio kredit s fiksnom kamatnom stopom (no s „početnom“ kamatnom stopom iz konkretnog ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je samim time znatno niža), čime se cijeli poslovni odnos kao i eventualno pitanje restitucije dovodi do apsurda te usvajanje potraživanja tužitelja temeljeno na takvom izračunu dovodi do pravne nesigurnosti na očitu štetu tuženika umjesto uspostave ravnoteže među strankama. Tužitelj bi, nasuprot ovako postavljenom tužbenom zahtjevu i dokaznim prijedlozima morao dokazati koja od promjena kamatnih stopa tijekom trajanja ugovora nije bila „osnovana“ odnosno utemeljena na, već ranije obrazloženim, objektivnim kriterijima. Tuženik se izrijekom protivi provođenju financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja razlike između kamate obračunate po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i kasnije izmijenjenim kamatnim stopama, a protivi se i ispravnosti dostavljenog izračuna tužitelja.

1 8

2.6. Ističe prigovor zastare. Na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. Dakle, čak i ukoliko se prihvati navedeni pogrešni stav o tijeku zastarnog roka od pravomoćnosti kolektivne odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1404/12 od 4. srpnja 2013. koja je postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. tužbeni zahtjev po osnovu preplaćene kamatne stope je nedvojbeno u zastari jer je postavljen nakon isteka petogodišnjeg zastarnog roka, a koji rok je istekao 13.6.2019. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku pročitani su Ugovor o kreditu, knjigovodstvena kartica, plan otplate, pregled uplata, otplatna tablica s preplatom kamatne stope, iskaz tužitelja, nalaz i mišljenje vještaka Tomislav Prpića te sva druga dokumentacija priležeća spisu.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 9010615345 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 30. lipnja 2005., koje su sadržane u člancima 1. i 7. (o valutnoj klauzuli) i člancima 4. i 7. (o promjenjivoj kamatnoj stopi) te zahtjev za isplatu na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta u visini razlike između početne i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja kao i razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica.

6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 30. lipnja 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010615345 za izgradnju i dovršenje stambenog objekta kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 107.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 276 mjeseca.

6.1. Također, nesporno je da je odredbom člankom 4. Ugovora određena godišnja kamatna stopa od 4,70 %, koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a nije sporno ni da su stranke ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 107.000,00 CHF te da se otplaćuje u 276 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

6.2. Nije sporno da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,70 % te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen.

7. Sporno je, radi li se o valjanim ili ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a posljedično tome, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi.

1 9

S tim u vezi valja utvrditi i može li se tužitelj kao individualni potrošač pozivati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača i je li činjenica što je ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti zapreka da se naknadno utvrdi njegova ništetnost. Sporno je i je li nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva.

8. Prvenstveno valja reći da okolnost što je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO/05), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora) bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05).

8.1. Slijedom navedenog, neosnovana je i tuženikova tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/2012, u kojemu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.2. Također, okolnost koju ističe tuženik, to da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari i čini.

9. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača („Udruga potrošač“) protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), i to čl. 96. i 97. toga Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim

2 0

odnosima te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to čl. 96. i 97. tog Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

9.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

9.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 4. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom spomenutim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno pozvao na pravna utvrđenja spomenutih presuda.

9.3. U odnosu na navode tuženika da utvrđenja navedenih presuda nisu primjenjiva u konkretnom sporu, valja istaknuti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Navod tuženika da je tužitelj u ovakvoj parnici ovlašten isticati samo zahtjev za naknadu štete, nije osnovan. Naime, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2019. (Narodne novine broj 70/19) u odredbi članka 502.c dodano je da

2 1

se mogu isticati, pored zahtjeva za naknadu štete i zahtjevi za isplatu, kakav je i ovaj, stoga navedena odredba niti na koji način ne derogira primjenu mjerodavnih odredaba Zakona o obveznim odnosima.

9.4. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odluka sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

9.5. Dakle, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji (na temelju citiranih čl. 502.c ZPP i 118. ZZP/14) vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

9.6. Stoga, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, o tome, po ocjeni ovoga suda, nije bilo potrebno provoditi dokazni postupak u ovom individualnom sporu, već su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koja se tužitelj pozvao, slijedom svega obrazloženog, utvrđene ništetnima.

9.7. Pritom valja napomenuti da tuženik u individualnom sporu, poput ovoga, može predlagati izvođenje određenih dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovara prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem pregovarao odnosno da je tužitelj bio informiran o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatne stope odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule. U ovom je postupku tuženik predložio saslušanje tužitelja i svoje djelatnice ID kao svjedokinje, od čijeg je saslušanja naknadno odustao (list 92 spisa).

9.8. Tužitelj u svom iskazu navodi da misli da je kredit podigao 2005. i to za iznos od 100.000,00 i nešto CHF. Bilo mu je najbitnije da što brže dobije kredit kako bi mogao završiti kuću, trebalo mu je za rješavanje stambenog pitanja. Kredit je podigao u PBZ banci jer je već bio klijent te banke i njegova bankarica gospođa ID mu je rekla da je kredit u CHF jedino što mu mogu ponuditi, nisu mu mogli ponuditi kredit u kunama ili u eurima. Digao je kredit na 23 godine, ne sjeća se koliko mu je isprva bila rata, misli da je bila oko trećine tadašnje plaće. Tada je radio u firmi "Istravetura" kao vozač. Misli da je ugovorio promjenjivu kamatnu stopu. Jedino čega se sjeća je da mu je rasla rata i svaki puta kada bi rasla išao je u banku pitati što se događa i odgovor bi bio uvijek isti, da banka može raditi što hoće. Misli da mu je rata u

2 2

konačnici porasla za više od duplo jer se sjeća da je iznos mjesečne rate premašio visinu njegove plaće. U konačnici je taj kredit otplatio 2012. prijevremeno jer više nije mogao izdržati, a otplaćen je tako što mu je tetka od supruge dala za to potreban novac. Iz banke su ga znali zvati telefonom u 10 navečer kako bi se raspitivali kada će platiti ratu iako rata još nije ni dospjela. Nitko mu nije objasnio ništa vezano za valutu CHF, moguće rizike, očekivanja. Ugovor je pročitao i tada je smatrao da mu ništa nije nejasno. Sjećam se da je prilikom podizanja kredita izračunao da bi to bilo protuvrijednosti iznosa od oko 72000 eura, a nakon 7 godina plaćanja rata, bilo je potrebno uplatiti još 77.000,00 eura kako bi mu se kredit zatvorio. Prije ovog kredita nikad nije dizao kredit u CHF valuti. Ne razumije baš značenje pojmova promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Promjenjivo znači da se nešto može mijenjati, a za ovo drugo može reći da misli da je vezano za neku valutu. Nije se raspitivao kod drugih banaka jer je bio klijent ove banke i logično mu je da u toj banci podigne i kredit. Kada se obratio djelatnici banke, znao je da mu je potreban iznos od najmanje 50.000,00 eura, a ona mu je rekla da može kredit dići u CHF valuti. Misli da mu banka nije slala obavijesti o promjeni kamatne stope na kućnoj adresi, ali nije siguran. Kao što je već naveo svaki put nakon povećanja rate urgirao bi banci, pokušao bi se raspitati i odgovor je bio da oni mogu donositi odluke kako hoće. Čak je jednom bio zatražio da mu odobre odgodu plaćanja rate za nekoliko mjeseci kako bi mogao financirati operaciju očiju, što mu je bilo bitno jer je po struci vozač i to im je pokušao objasniti, ali su mu na to u banci rekli da je to njegov problem, a ne problem banke. Ne zna što utječe na promjenu tečaja niti zna gdje se može provjeriti odnos kune u odnosu na stranu valutu.

9.8.1. Sud je iskaz tužitelja prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga istinitim i životno uvjerljivim, a vjerodostojnost njegova iskaza niti tuženik nije osporio.

9.9. Na temelju ovako provedenih dokaza i posebno cijeneći iskaz tužitelja, sud je utvrdio da tuženik odnosno njegovi djelatnici nisu s tužiteljem pojedinačno pregovarali niti su mu ponudili cjelovitu informaciju o kriterijima koji dovode do promjene kamatne stope odnosno o specifičnostima i rizicima valute CHF. S obzirom na to, tuženik nije uspio dokazati svoje navode.

9.10. Također valja ukazati da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u spornom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika, suprotno navodima tuženika, sadržajno jednake odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite. Valja ukazati i da namjena kredita nije relevantna za utvrđenje (ne)dopuštenosti pojedinih ugovornih uglavaka te u konačnici primjeni učinaka predmetne presude u ovakvom individualnom sporu.

10. Osim toga, nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena je iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne klauzule s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule (koja načelno jest dopuštena prema odredbi čl. 22. ZOO/05) i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje

2 3

parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredita.

10.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (čl. 81. i 82. ZZP/03 te čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

10.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, pri čemu u Ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

10.3. Nije, dakle, nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi i kako (utjecajem kojih faktora) do nje dolazi, a u konkretnom je slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za najviše konačno 1,8 postotnih poena (6,50 % u odnosu na početnih 4,70 %), čime je povećano kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

10.4. Pritom, nije odlučna okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu, jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

10.5. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njezino ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO/05. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćno ocijenili da odredba o valutnoj klauzuli CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

10.6. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao

2 4

predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

10.7. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama.

10.8. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točki I i II izreke ove presude. Suprotno stavu tuženika, uzimajući u obzir da je tužitelj uz deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, podnio i kondemnatorni zahtjev za isplatu razvidan je pravni interes tužitelja za podnošenje tužbe na utvrđenje. Navedeno je od značaja radi pravilnog utvrđenja svih relevantnih činjenica, a o posljedično i razumijevanja cjelokupnog ugovornog odnosa stranaka i radi pravilne provedbe vještačenja.

10.9. Međutim, odbijen je dio zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe iz članka 1. Ugovora. Navedenom odredbom je ugovorena glavnica odnosno visina kredita te je time određena obveza banke na isplatu iznosa kredita na dan korištenja pa nema neravnoteže u pravima i obvezama na štetu korisnika kredita. Pored toga, utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe značilo bi da se predmet Ugovora utvrdio ništetnim, a tada bi bila dovedena u pitanje opstojnost cijelog Ugovor, što nije bila intencija pokretanja postupka za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, a navedeno je i suprotno činjeničnim tvrdnjama tužitelja u ovom postupku koji predlaže

2 5

restituciju upravo po početnom tečaju iz članka 1. Ugovora koji je vrijedio na dan isplate kredita kao tečaj koji je tužitelju bio jedino poznat (tako i Županijski sud u Varaždinu posl.br. Gž-1337/2023-2 od 16. siječnja 2024.). Slijedom navedenog, taj je dio zahtjeva odbijen te je odlučeno kao u točki IV izreke presude.

11. Prema čl. 323. st. 1. ZOO/05 u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijena u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

11.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO/05 o stjecanju bez osnove zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO/05 kao opće pravilo i čl. 1115. kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti. Pritom, stav je ovoga suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 87. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

11.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

12. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni Ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 5,50 %), te s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

12.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Tomislavu Prpiću, koji je u svom nalazu i mišljenju prema uputi suda, utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema spornom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je tužitelj trebao plaćati uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 107.000,00 CHF, da je početna kamatna stopa bila 4,70 % te da je početni tečaj na dan isplate kredita bio 1 CHF = 4,721765 kuna.

2 6

12.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je obračunao da po razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema ugovoru i početnom otplatnom planu iznosi 4.885,42 eura (pojedinačni iznosi preplaćene kamate specificirani su po mjesecima u Tablice broj 5 Nalaza i mišljenja – list 109 spisa), a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata preplata koja je nastala na uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 21.063,55 eura (pojedinačni iznosi preplate na ime tečajne razlike specificirani su po mjesecima u Tablice broj 6 Nalaza i mišljenja – list 111 do 112 spisa).

12.3. Stranke nisu primjedbe računske naravi na nalaz i mišljenje vještaka, a tužitelj je u skladu s obračunima iz nalaza specificirao svoj zahtjev za isplatu. Sud je, stoga, nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti, ocijenivši ga objektivnim i stručnim, izrađenim na temelju dokumentacije u spisu i u skladu sa zadatkom suda.

12.4. Tuženikove primjedbe usmjerene su isključivo i samo na zadatak određen vještaku, pri čemu je, kao i u ranijoj fazi postupka, isticao da je vještački nalaz utemeljen na pogrešnoj premisi da je među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, a što nije bila volja stranaka prilikom sklapanja ugovora, uz napomenu da je ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule zakonom dopušteno. Glede navedenog, već je obrazloženo da je u potrošačkim kreditima načelno dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Međutim, u situaciji poput predmetne, kada su takve odredbe utvrđene nepoštenima, a posljedično i ništetnima, tužitelj može pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetnih odredbi ostvariti upravo na opisani način, koristeći jedine valjano određene a time i poštene parametre. Suprotno navodu tuženika, to ne znači da je među strankama ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, već da su početna kamatna stopa i tečaj na dan isplate kredita jedini valjano ugovoreni pa se jedino njihovom primjenom može odrediti visina tužbenog zahtjeva i postići restitucija na koju tužitelj ima pravo.

13. Tuženikov prigovor zastare osnovan je u dijelu koji se odnosi na tražbinu tužitelja za isplatu razlike nastale primjenom ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o kamatnoj stopi okončan je u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7123/2013 od 13. lipnja 2014. Stoga je, u trenutku podnošenja tužbe 26. travnja 2022. protekao opći zastarni rok od pet godina pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

13.1. U odnosu na zahtjev za isplatu iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, zastarni rok od 5 godina nije istekao do podnošenja tužbe 26. travnja 2022. uzimajući u obzir da je postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli okončan u odnosu na tuženika donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi

2 7

način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača. Stoga je u tom dijelu tuženikov prigovor zastare neosnovan.

13.2. Nije osnovan niti prigovor zastare u odnosu na preinačeni (povećani) dio tužbenog zahtjeva. Ovaj sud smatra da je podnošenjem tužbe došlo do prekida tijeka zastarnog roka za ovopredmetnu tražbinu u cijelosti, jer je tek po provedbi financijskog vještačenja tužitelj mogao točno saznati kojeg je iznosa njegova tražbina i tek tada točno specificirati svoj tužbeni zahtjev. Objektivnom preinakom tužbenog zahtjeva tužitelj nije istaknuo nikakve nove činjenice u ovom predmetu niti je promijenio osnov spora. Drugačije tumačenje dovelo bi tužitelja u položaj u kojem bi ovisio o brojnim okolnostima na koje ne može utjecati (poput trajanja sudskog postupka), a navedeno bi dovelo do povrede ustavnog prava iz članka 14. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014) kojim je propisano da su svi pred zakonom jednaki i to iz razloga jer parnični postupci pred različitim sudovima ne traju jednako dugo pa bi, drugačije tumačenje od ovog, posljedično dovelo do toga da pojedini tužitelji nisu pred zakonom jednaki. Naime, sasvim je jasno da tužitelji u ovakvim parnicama preinake tužbenog zahtjeva čine nakon provedenog vještačenja pa vremenski tijek pojedinog postupka ne bi trebao biti od utjecaja na prava stranaka. Ovakav stav zauzeo je i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. (broj: Su-IV-123/2024-5) ističući da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

14. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je isti specificiran sukladno nalazu i mišljenju vještaka te je na temelju članaka 1111. i 1115. ZOO/05 odlučio kao u točki III izreke presude na način da je naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 21.063,55 eura s pripadajućim zateznim kamatama na ime razlike nastale primjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda.

14.1. Odluka o stopi zateznih kamata donesena je na temelju odredaba članka 29. ZOO-a.

14.2. S obzirom na djelomičnu osnovanost prigovora zastare, odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 4.885,42 eura zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na članku 154. stavku 2., članka 155. i članka 151. stavka 3. ZPP-a te na temelju odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23, dalje - Tarifa), prema vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Tužitelj je osnovano pokrenuo predmetni parnični postupak i dokazao osnovanost svoga

2 8

zahtjeva pa se smatra da je u tom dijelu uspio u cijelosti (100 %), dok je u odnosu na visinu, sagledavajući konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspio u omjeru od 81,18 %, što znači da je ukupan uspjeh tužitelja 90,59%, a tuženika 9,41%. Stoga je tuženik dužan tužitelju naknaditi troškove u omjeru od 81,18%.

15.1. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari bio zastupan po punomoćniku odvjetniku pa mu pripada iznos od po 250 bodova za sastav tužbe (Tbr.7.1 Tarife) i podneska od 7. studenog 2024. (Tbr.8.1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 8. prosinca 2022., 10. siječnja 2024. i 3. travnja 2024. (Tbr.9.1. Tarife). S obzirom na vrijednost boda (Tbr.54. Tarife) i PDV (Tbr.46. Tarife) ukupna nagrada iznosi 3.125,00 eura, ali uzimajući u obzir omjer uspjeha stranaka tužitelju se priznaje 2.536,87 eura. Tom iznosu valja pridodati trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u iznosu od 332,00 eura te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 152,80 eura.

15.2. Stoga je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak u ukupnom iznosu od 3.021,67 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, sukladno članku 151. stavka 3. ZPP-a.

16. Tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 27. srpnja 2022., jer isti nije bio potreban za vođenje ove parnice, a ročište dana 11. siječnja 2024. u ovom predmetu nije održano. Tužitelju nije priznat niti trošak zastupanja na ročištu za objavu presude jer na to ročište nije pristupio.

17. Tuženik nije uspio u sporu pa je njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti odbijen kao neosnovan.

U Puli 19. svibnja 2025.

Sutkinja

Ana Brgles Keser

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri istovjetna primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćnicima