REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj 130 P Ob-372/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Tei Golub kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupane po punomoćnici Jasni Detelj Marković, odvjetnici u [adresa], protiv tuženika KN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Kovačeviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon tajne i glavne rasprave održane i zaključene dana 02. travnja 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno uz zp odvjetnika ZN i tuženika osobno uz punomoćnika odvjetnika Vedrana Kovačevića, dana 16. svibnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ŽN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplatiti tužiteljici IN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 3.992,65 eura s zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznose:

- 198,14 EUR / 1.492,89 kn od dana 20.05.2022. pa sve do isplate,

- 198,14 EUR / 1.492,89 kn od dana 21.06.2022. pa sve do isplate,

- 198,14 EUR / 1.492,89 kn od dana 19.07.2022. pa sve do isplate,

- 173,66 EUR / 1.308,44 kn od dana 19.08.2022. pa sve do isplate,

- 212,51 EUR / 1.601,165 kn tekućom od dana 20.09.2022., pa sve do isplate,

- 172,63 EUR /1.300,665 kn tekućom od dana 20.10.2022. pa sve do isplate,

- 212,51 EUR / 1.601,165 kn tekućom od dana 22.11.2022. pa sve do isplate,

- 172,63 EUR /1.300,665 kn tekućom od dana 20.12.2022., pa sve do isplate,

- 212,51 EUR / 1.601,165 kn tekućom od dana 20.01.2023. godine, pa sve do isplate,

- 212,51 EUR / 1.601,165 kn tekućom od dana 21.02.2023. godine, pa sve do isplate,

- 178,52 EUR / 1.345,06 tekućom od dana 21.03.2023. godine, pa sve do isplate,

- 378,08 EUR / 2.848,64 kn tekućom od dana 18.04.2023. godine, pa sve do isplate,

- 185,33 EUR tekućom od dana 19.06.2023. godine, pa sve do isplate,

- 201,14 EUR tekućom od dana 18.07.2023. godine, pa sve do isplate,

- 123,72 EUR tekućom od dana 19.09.2023. godine, pa sve do isplate,

- 161,18 EUR tekućom od dana 19.10.2023. godine, pa sve do isplate,

- 201,18 EUR tekućom od dana 17.11.2023. godine, pa sve do isplate,

- 201,18 EUR tekućom od dana 18.12.2023. godine, pa sve do isplate,

- 199,47 EUR tekućom od dana 18.01.2024. godine, pa sve do isplate,

- 199,47 EUR tekućom od dana 19.02.2024. godine, pa sve do isplate, sve po stopi koja se do 31.12.2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskima trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a za razdoblje od 01.01.2023. godine po prosječnoj kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

II Nalaže se tuženiku ŽN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplatiti tužiteljici IN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.803,10 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude dana 16. svibnja 2025. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena.

O b r a z l o ž e nj e

1.Tužiteljica u tužbi navodi da su stranke brat i sestra po zajedničkoj majci HN, dok je njihov otac preminuo. Tužiteljica vodi isključivu financijsku brigu o majci koja se sastoji u plaćanju smještaja u Domu za starije i nemoćne osobe „Sanatorij Av Vitalis“, prema ugovoru o smještaju u Dom od 18.05.2022. godine. Tužiteljica plaća razliku smještaja cijene u Domu i to razliku od mirovine koju majka ostvaruje te cijene mjesečnog smještaja i boravka majke u Domu.

1.1. Kako su stranke kao djeca dužni zajednički snositi trošak uzdržavanja roditelja na jednake dijelove, tužiteljica potražuje 1/2 iznosa razlike u cijeni Doma koja nije pokrivena vlastitim prihodima majke.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu, te ističe kako tužiteljica ne plaća trošak majke u Dom od svojih sredstava, već da je prethodno za sebe zadržala svu majčinu ušteđevinu, nakit i druge vrijedne stvari, te da majčin novac koristi još od prosinca 2021. godine od kada poštar tužiteljici predaje majčinu mirovinu.

2.1. Navodi i kako je trošak smještaja u Dom neopravdan i neosnovano visok, te je tužiteljica smjestila majku u Dom bez njegove suglasnosti niti ga je o tome obavijestila. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

3. Na ročištu 27.02.2024. godine, u pokušaju mirnog rješenja spora, stranke su postigle načelnu suglasnost da se zajednička majka premjesti u drugi Dom, odnosno na smještaj koji je u međuvremenu pronašao tuženik, a koji se nalazi u Dugom Selu, Dom Blaženka Oborić za mjesečnu cijenu smještaja od 750 Eura. Navedeni dogovor o premještaju majke je nesporno realiziran u ožujku 2024. godine, no otprilike mjesec dana nakon premještaja je ista preminula.

4. Na ročištu 23.09.2024. godine proveden je dokaz saslušanjem stranaka.

4.1. Tužiteljica u iskazu navodi kako je zajednička majka stranaka bila na bolničkom liječenju, nakon kojeg je dana 18.05.2022. godine smještena u Dom sanatorij Av Vitalis, kada je i sklopljen ugovor o smještaju. Prije toga, tužiteljica je pokušala naći adekvatne Domove obzirom na majčino zdravstveno stanju, o čemu je uvijek pisano obavještavala tuženika, no on nikad nije s njom želio otići pogledati niti jedan Dom, pa tako niti predmetni. Cijenu Doma plaćala je na način da je za isti koristila majčinu mirovinu, a ostatak je podmirila vlastitim sredstvima. Istog dana kad je majka smještena u Dom, obavijestila je tuženika o sklopljenom ugovoru i cijeni smještaja, na koje činjenice tuženik nikad nije imao primjedbi sve do dana podnošenja tužbe kao njenog traženja da ravnopravno sudjeluju u troškovima. Pokojna majka je bila upoznata da će tužiteljica pokrenuti ovaj postupak, s čim se i suglasila. U dogovoru s majkom, o čemu je bio upoznat i tuženik, namjeravala je iznajmiti stan u kojem je majka prije liječenja i smještaja u Dom stanovala, kako bi se od te najamnine plaćala razlika troška smještaja i drugi životni troškovi. Tužiteljica je stoga s jednim najmoprimcem sklopila ugovor o najmu stana na godinu dana, uz mjesečnu cijenu najma od 500 Eura, te je platila i trošak ovjere ugovora u iznosu tadašnjih 2.000 kn. No vrlo brzo, niti mjesec dana od useljenja, najmoprimac je želio raskinuti ugovor jer nije htio živjeti u stanu i to upravo zbog ponašanja tuženika. Naime, stan se nalazi u istoj nekretnini u prizemlju dok tuženik živi na katu, te je iz stana puštao psa tako da najmoprimac nije mogao nesmetano ulaziti u prizemni stan. Stoga je ugovor raskinut a trošak ovjere ugovora koji je platila bio je i veći od najamnine tako da zapravo s tog osnova nije bila u dobiti nego u gubitku. Navode tuženika da je od majčinih stvari prisvojila novac, zlatninu ili neke druge vrijednosti u potpunosti osporava kao neistinito.

Dalje navodi kako je za vrijeme trajanja ovog postupka tuženik izrazio želju da majku preseli u drugi, jeftiniji Dom na području Dugog Sela, što je i učinio. Ona smatra da je Dom koji je ona izabrala bio bolji zbog lokacije u gradu te činjenice da je majku mogla posjećivati svakodnevno nakon radnog vremena. Dom u koji je majka premještena je dozvoljavao posjete do 17 sati, te ju tužiteljica nije mogla zbog udaljene lokacije i činjenice da joj je radno vrijeme do 16 sati posjećivati tijekom radnog tjedna, već samo vikendom. Majka je u Domu u Dugom Selu bila nešto više od mjesec dana a onda je umrla. Trošak smještaja u tom Domu je iznosio 750 Eura te ga je podmirio tuženik.

Još navodi kako je majka u Domu Sanatorij Av Vitalis bila nešto manje od dvije godine, u koje vrijeme ju je tužiteljica posjećivala svakodnevno te osim razlike smještaja plaćala i druge njene potrebe. Pokojna majka je bolovala od demencije, postojali su dani kad bi bila prisebnija, a razdoblja stanja lucidnosti i stanja demencije su se izmjenjivala.

4.2. Tuženik u iskazu navodi kako je prije majčinog smještaja u prvi Dom bio osobno upoznat sa preporukom socijalne radnice o potrebi takvog smještaja zbog zdravstvenog stanja majke. Navodi da su i on i njegova supruga tražili adekvatni smještaj, a da je tužiteljica obavijestila o lokaciji i cijeni prvog Doma tek kada je majka već bila tamo smještena i ugovor potpisan. Ugovor nije niti vidio, već su mu ga protekom tri ili četiri mjeseca iz Doma poslali mailom, a sad se više ne može sjetiti razloga zbog kojih je od Doma tražio da mu šalju ugovor. Navodi kako ga tužiteljica nije obavijestila o cijeni Doma već je samo tražila da joj uplati dio novca na njen račun i to se više ne može sjetiti o kojem iznosu je riječ, misli da je bilo oko 10 posto iznosa a on ne zna na što se to odnosi. Dalje navodi kako nije bio suglasan da sudjeluje u plaćanju Doma jer mu je majka ispričala da je ona imala ušteđevinu od 10.000 Eura koju je podigla tužiteljica i zadržala, smatra da je uzela sve što je majka imala, a potpisala je i ugovor kojim se obvezala da će uzdržavati majku. Naknadno se sjetio da je tužiteljica zapravo od njega tražila da on plati pola cijene Doma a da bi ona svoju polovicu plaćala koristeći majčinu mirovinu. Smatra da ne postoji nikakav razlog zbog kojeg bi cijena smještaja trebala biti toliko visoka kao u prvom Domu već da bi trebala biti razmjerna mogućnostima, a on smatra da su njegove mogućnosti tada bile 100 Eura mjesečno. Navodi dalje da je majku smjestio u Dom u Dugom Selu odmah nakon ročišta u ovom postupku u ožujku 2024. godine te je do njene smrti podmirivao sve njene troškove za što je potrošio 2.000 Eura. Kako je majka umrla nenadano, nije stigao realizirati potrebne dokumente da njena mirovina bude isplaćivana na njegov račun, odnosno te dokumente mu nije dala tužiteljica.

Ističe i kako je za vrijeme boravka majke u prvom Domu istoj svakodnevno dolazio u posjetu, kupovao joj ono što bi trebala (obuća, papuče, naočale), odvezao bi ju do dućana da si sama odabere odjeću, vozio bi ju frizeru i drugo, te je trošio oko 50-100 Eura mjesečno.

5. Prema provedenom dokaznom postupku, sud smatra tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti, pozivom na slijedeće odredbe Obiteljskog zakona te cijeneći sve provedene dokaze u njihovoj ukupnosti.

5.1. Prema čl. 281 Obiteljskog zakona, uzdržavanje je dužnost i pravo roditelja i djece, bračnih i izvanbračnih drugova, srodnika u ravnoj lozi te pastorka, maćehe i očuha, kad je to istim zakonom predviđeno.

5.2. Fizička ili pravna osoba koja nije bila dužna uzdržavati, a snosila je troškove uzdržavanja neke osobe, može tužbom tražiti naknadu tih troškova od osobe koja je prema odredbama Obiteljskog zakona bila dužna uzdržavati, ako su učinjeni troškovi opravdani.

5.3. Punoljetno dijete je dužno uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, prema čl. 292 st. 1 Obiteljskog zakona.

5.4. Obzirom na navedene zakonske odredbe, te nespornu činjenicu da su stranke djeca pokojne HN, njihova je zakonska dužnost uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad.

6. Između stranaka nije sporno, jer to u iskazu navodi tuženik, da je smještaj pokojne u Dom bio preporučen od strane socijalne radnice zbog zdravstvenog stanja pokojne.

6.1. Iako tuženik navodi kako ga sestra s kojom nije u dobrim odnosima nije obavijestila o cijeni niti izabranoj ustanovi sve dok majka nije preseljena, sud taj dio iskaza nije prihvatio jer je nelogičan i životno neuvjerljiv. Naime, tuženikov iskaz je pun kontradiktornosti, sam sebi proturječan te se često „naknadno sjeti“ nečega u iskazu što zapravo ne zna objasniti, npr. da mu je ugovor o smještaju majke u Dom proslijeđen mailom, da je sestra od njega tražila sudjelovanje o plaćanju ali mu je nejasno radi čega. Tuženik tvrdi da je bio ne samo u dobrim odnosima s majkom, već da ju je svakodnevno posjećivao, vodio izvan Doma u kupovinu odjeće i frizeru, tako da se može zaključiti da nije imao nikakvih primjedbi i protivljenja oko izbora samog Doma, jer bi inače, obzirom da je pokojna tamo bila smještena skoro dvije godine, poduzeo sve što bi bilo potrebno za premještaj, što je u konačnici učinio tek nakon pokretanja postupka i to malo više od mjesec dana prije no što je majka u novoizabranom Domu umrla.

7. Između stranaka nije sporno da su roditelji strankama darovali svakome po 1/2 nekretnine koja je predstavljala bračnu stečevinu majke i oca stranaka tj. kuću u [adresa], u kojoj na prvom katu stanuje tuženik s obitelji dok je tužiteljica s roditeljima stanovala u prizemnom stanu (koji je prodala nakon smrti majke). Tuženik se u iskazu neosnovano poziva na obiteljski dogovor prema kojem bi tužiteljica bila dužna samostalno uzdržavati majku do smrti. Naime, uvidom u čl. V Ugovora o međusobnim pravima i obvezama od 15.10.2010. godine, utvrđeno je da je obitelj dogovorila da je tužiteljica, kao kćer koja s roditeljima živi u zajedničkom domaćinstvu, u skladu sa svojim mogućnostima dužna voditi brigu o roditeljima, koja obaveza brige i uzdržavanja se odnosi ponajviše na pomoć u slučaju bolesti te pomoć u normalnim životnim okolnostima, a u skladu sa objektivnim mogućnostima kćeri.

7.1. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica o pokojnoj majci vodila brigu te joj pomagala, no nije sklopila Ugovor o doživotnom uzdržavanju po kojem bi preuzela sve obveze plaćanja i doživotnog uzdržavanja te institucionalnog smještaja, već je obveza plaćanja istog zakonska obveza oboje djece pokojne, temeljem gore citiranih odredaba Obiteljskog zakona. Sud nije prihvatio navode tuženika da bi tužiteljica za sebe zadržala majčinu ušteđevinu od 10.000 Eura, obzirom navedeno nije dokazano, kao niti da bi zadržala zlatninu ili druge vrijedne stvari s kojima bi mogla samostalno plaćati smještaj. Obzirom na stanje spisa i činjenicu da je tužiteljica pokušala čak i iznajmiti dio nekretnine koji joj je prema obiteljskom dogovoru pripao (a u čemu nije uspjela zbog ponašanja tuženika), sve kako bi podmirila troškove, sud smatra neistinitom tvrdnju da bi zadržavala ušteđevinu za koju se niti ne navodi gdje bi se prehodno nalazila.

8. Tužiteljica je dalje u spis dostavila potpunu dokumentaciju koja se odnosi na visinu mirovine koju je pokojna majka primala, kao i na visinu plaćenog smještaja, te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom prema podnesku od 10.06.2024. godine potražuje novčane iznose za razdoblje od svibnja 2023. do ožujka 2024. godine, kada je tuženik preuzeo brigu o smještaju majke u drugi Dom, nakon čega je majka ubrzo preminula.

8.1. Tako je utvrđeno da je mirovina pokojne iznosila kako slijedi: svibanj, lipanj, srpanj svaki mjesec po 433,88 Eura, razlika od 01.04.2023. do 30.04.2023. iznosi 433,88 Eura, razlika od 01.01.2023. do 31.08.2023. iznosi 596,78 Eura, rujan i listopad svaki mjesec po 547,64 Eura, jednokratno primanje u listopadu 80,00 Eura, studeni i prosinac svaki po 547,64 Eura, siječanj 2024. u iznosu od 551,07 Eura, veljače 2024. u iznosu 551,07 Eura.

Tužiteljica dostavlja i ugovore o smještaju te Aneks ugovora iz kojeg je razvidno da je cijena smještaja iznosila 836,15 Eura a od 10.07.2023. je iznosila 950 Eura mjesečno. Stoga, prema izračunu cijene smještaja za svaki mjesec umanjene za mirovinu odnosno primanja pokojne, proizlazi da su djeca ukupno trebala platiti razliku od 7.985,30 Eura od čega je tuženik dužan platiti polovicu iznosa, odnosno traženih 3992,65 Eura i to zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na svaku ratu potraživanja teče od dana kada je tužiteljica izvršila plaćanje svake rate.

Navedeni izračun tuženik nije posebno osporio (osim iznesenih prigovora koji su otklonjeni u ranijem dijelu obrazloženja ove presude), a osnovanost istog proizlazi iz potvrda o visini mirovine i drugih primanja te izvršenih plaćanja, sve dostavljeno uz podnesak od 10.06.2024. godine.

9. Još valja reći da, iako je tuženik nesporno preselio pokojnu majku u drugi Dom u Dugom Selu te platio trošak istog do smrti pokojne, u spis nije dostavio dokaze o plaćanju a niti istaknuo prigovor prijeboja, a niti postavio određen zahtjev da mu tužiteljica nadoknadi polovicu tog iznosa. Kako sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva i iznesenih dokaza, o tim navodima ne ovisi odluka o tužbenom zahtjevu tužiteljice koji je u cijelosti prihvaćen te je presuđeno kao u izreci.

10. Iako je tuženik na zadnjem ročištu predložio ponovnu odgodu radi pokušaja mirnog rješenja spora, tužiteljica je navedeno otklonila te je sud donio odluku prema stanju spisa. Sud nije proveo niti dokaz saslušanjem svjedoka predloženih po tuženiku (njegove supruge ŠN, djelatnika Hrvatske pošte ON, TN, djelatnice HZZSR EN i ĆN), smatrajući i da je bez izvođenja dokaza saslušanjem predloženih svjedoka činjenično stanje u postupku u dovoljnoj mjeri utvrđeno, te da su okolnosti na koje je dokaz predložen pravno neodlučne za odluku ovoj pravnoj stvari.

11. Prema čl. 154 ZPP-a, tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi prouzročeni parnični trošak prema VPS 3.992,65 Eura te joj je prema Tbr. 7 toč. 1 OT priznat trošak sastava tužbe u vrijednosti 100 bodova, prema Tbr. 8 toč. 1 OT trošak sastava podnesaka od 26.05.2023. i 10.06.2024. u vrijednosti svaki 100 bodova, prema Tbr. 9 toč. 1 OT trošak zastupanja na ročištima 18.09.2023., 23.09.2024. i 02.05.2025., svaki u vrijednosti 100 bodova, prema Tbr. 9 toč. 3 OT trošak pristupa na odgođeno ročište 29.03.2023. u vrijednosti 25 bodova (tuženik je opravdao nedolazak liječničkom dokumentacijom) te na odgođeno ročište 27.02.2024. (stranke su suglasno predložile odgodu radi pokušaja mirnog rješenja spora) u vrijednosti 25 bodova, te je prema Tbr. 9 toč. 2 OT priznat je trošak zastupanja na ročištu 11.06.2024. u vrijednosti 50 bodova. Ukupno je priznato 700 bodova, odnosno 1.400 Eura, koji iznos je uvećan za 25 % pripadajućeg PDV-a te trošak zastupanja tužiteljice iznosi 1.750 Eura. Tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 Eura te sudske pristojbe na presudu od 26,55 Eura, te joj je ukupno dosuđen parnični trošak od 1.803,10 Eura.

11.1. Kako je parnicu izgubio, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška koji nije niti postavio do zaključenja glavne rasprave, što je bio dužan prema čl. 164 ZPP-a.

U Zagrebu, 16. svibnja 2025. godine

S u d a c:

Tea Golub

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana održanog ročišta za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri istovjetna primjerka a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

- Pun. tužiteljice

- Pun. tuženika