Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička 2, 52440 Poreč-Parenzo
Poslovni broj: P-2/2023-34
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sucu toga suda Vlatki Markuš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima Odvjetničkog društva Leko i partneri Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 02. travnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja, te zamjenika punomoćnika tužene RR, odvjetnika u [adresa], **.**.2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetan dio ugovorne odredbe sadržan u članku 4. toč. 4.1. Ugovora o kreditu broj 9010960285, ugovor sklopljen dana 19. siječnja 2006. između tužitelja TR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao banke, ugovor solemniziran dana 24. siječnja 2006. kod Tanje Ferenc, javne bilježnice u Poreču pod brojem: OU-65/06, koji dio glasi "…promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana."
II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe sadržan u članku 7. toč. 7.2. Ugovora o kreditu broj 9010960285, ugovor sklopljen dana 19. siječnja 2006. između tužitelja TR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao banke, ugovor solemniziran dana 24. siječnja 2006. kod Tanje Ferenc, javne bilježnice u Poreču pod brojem: OU-65/06, koji dio glasi "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja…"
III Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju TR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplata s osnova promjene kamatne stope plati iznos od 2.246,27 EUR (dvije tisuće dvijesto četrdeset šest eura i dvadeset sedam centi) sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos duga, i to za razdoblje od 19. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotnih poena; a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a za razdoblje od siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje kamate teku:
na iznos od 0,84 EUR od 31.7.2007 pa do isplate,
na iznos od 18,16 EUR od 31.8.2007 pa do isplate,
na iznos od 17,85 EUR od 30.9.2007 pa do isplate,
na iznos od 17,88 EUR od 31.10.2007 pa do isplate,
na iznos od 17,92 EUR od 30.11.2007 pa do isplate,
na iznos od 17,89 EUR od 31.12.2007 pa do isplate,
na iznos od 18,27 EUR od 31.1.2008 pa do isplate,
na iznos od 31,83 EUR od 29.2.2008 pa do isplate,
na iznos od 31,73 EUR od 31.3.2008 pa do isplate,
na iznos od 31,52 EUR od 30.4.2008 pa do isplate,
na iznos od 31,51 EUR od 31.5.2008 pa do isplate,
na iznos od 31,60 EUR od 30.6.2008 pa do isplate,
na iznos od 31,20 EUR od 31.7.2008 pa do isplate,
na iznos od 31,22 EUR od 31.8.2008 pa do isplate,
na iznos od 31,45 EUR od 30.9.2008 pa do isplate,
na iznos od 32,84 EUR od 31.10.2008 pa do isplate,
na iznos od 32,42 EUR od 30.11.2008 pa do isplate,
na iznos od 33,89 EUR od 31.12.2008 pa do isplate,
na iznos od 34,42 EUR od 31.1.2009 pa do isplate,
na iznos od 35,03 EUR od 28.2.2009 pa do isplate,
na iznos od 34,41 EUR od 31.3.2009 pa do isplate,
na iznos od 34,59 EUR od 30.4.2009 pa do isplate,
na iznos od 33,87 EUR od 31.5.2009 pa do isplate,
na iznos od 33,43 EUR od 30.6.2009 pa do isplate,
na iznos od 33,76 EUR od 31.7.2009 pa do isplate,
na iznos od 33,81 EUR od 31.8.2009 pa do isplate,
na iznos od 33,85 EUR od 30.9.2009 pa do isplate,
na iznos od 33,48 EUR od 31.10.2009 pa do isplate,
na iznos od 34,18 EUR od 30.11.2009 pa do isplate,
na iznos od 34,44 EUR od 31.12.2009 pa do isplate,
na iznos od 34,90 EUR od 31.1.2010 pa do isplate,
na iznos od 34,99 EUR od 28.2.2010 pa do isplate,
na iznos od 35,65 EUR od 31.3.2010 pa do isplate,
na iznos od 35,51 EUR od 30.4.2010 pa do isplate,
na iznos od 36,09 EUR od 31.5.2010 pa do isplate,
na iznos od 37,24 EUR od 30.6.2010 pa do isplate,
na iznos od 36,94 EUR od 31.7.2010 pa do isplate,
na iznos od 39,31 EUR od 31.8.2010 pa do isplate,
na iznos od 38,65 EUR od 30.9.2010 pa do isplate,
na iznos od 37,83 EUR od 31.10.2010 pa do isplate,
na iznos od 32,45 EUR od 30.11.2010 pa do isplate,
na iznos od 33,83 EUR od 31.12.2010 pa do isplate,
na iznos od 33,25 EUR od 31.1.2011 pa do isplate,
na iznos od 33,69 EUR od 28.2.2011 pa do isplate,
na iznos od 33,14 EUR od 31.3.2011 pa do isplate,
na iznos od 33,20 EUR od 30.4.2011 pa do isplate,
na iznos od 30,31 EUR od 31.5.2011 pa do isplate,
na iznos od 30,88 EUR od 30.6.2011 pa do isplate,
na iznos od 31,32 EUR od 31.7.2011 pa do isplate,
na iznos od 25,31 EUR od 31.8.2011 pa do isplate,
na iznos od 24,54 EUR od 30.9.2011 pa do isplate,
na iznos od 24,44 EUR od 31.10.2011 pa do isplate,
na iznos od 24,38 EUR od 30.11.2011 pa do isplate,
na iznos od 24,71 EUR od 31.12.2011 pa do isplate,
na iznos od 25,07 EUR od 31.1.2012 pa do isplate,
na iznos od 25,10 EUR od 29.2.2012 pa do isplate,
na iznos od 24,86 EUR od 31.3.2012 pa do isplate,
na iznos od 24,98 EUR od 30.4.2012 pa do isplate,
na iznos od 25,09 EUR od 31.5.2012 pa do isplate,
na iznos od 24,91 EUR od 30.6.2012 pa do isplate,
na iznos od 24,97 EUR od 31.7.2012 pa do isplate,
na iznos od 24,87 EUR od 31.8.2012 pa do isplate,
na iznos od 24,62 EUR od 30.9.2012 pa do isplate,
na iznos od 24,88 EUR od 31.10.2012 pa do isplate,
na iznos od 25,03 EUR od 30.11.2012 pa do isplate,
na iznos od 24,98 EUR od 31.12.2012 pa do isplate,
na iznos od 24,41 EUR od 31.1.2013 pa do isplate,
na iznos od 24,90 EUR od 28.2.2013 pa do isplate,
na iznos od 24,82 EUR od 31.3.2013 pa do isplate,
na iznos od 24,71 EUR od 30.4.2013 pa do isplate,
na iznos od 24,17 EUR od 31.5.2013 pa do isplate,
na iznos od 24,10 EUR od 30.6.2013 pa do isplate,
na iznos od 24,33 EUR od 31.7.2013 pa do isplate,
na iznos od 24,50 EUR od 31.8.2013 pa do isplate,
na iznos od 24,66 EUR od 30.9.2013 pa do isplate,
na iznos od 24,66 EUR od 31.10.2013 pa do isplate,
na iznos od 24,86 EUR od 30.112.013 pa do isplate,
na iznos od 24,94 EUR od 31.12.2013 pa do isplate.
IV Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju TR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplata s osnova tečajnih razlika plati iznos od 4.098,02 EUR (četiri tisuće devedeset osam eura i dva centa) sa zateznim kamatama koje se obračunavaju na iznos duga, i to za razdoblje od 19. siječnja 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotnih poena; a za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena; a za razdoblje od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje kamate teku: na iznos od 31.12.2008 od 4,17 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.1.2009 od 7,82 EUR pa do isplate,
na iznos od 28.2.2009 od 11,80 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.3.2009 od 7,66 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.4.2009 od 8,88 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.5.2009 od 4,06 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.6.2009 od 1,09 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.7.2009 od 3,33 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.8.2009 od 3,62 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.9.2009 od 3,89 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.10.2009 od 1,45 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.11.2009 od 6,16 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.12.2009 od 7,85 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.1.2010 od 10,96 EUR pa do isplate,
na iznos od 28.2.2010 od 11,57 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.3.2010 od 16,04 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.4.2010 od 15,02 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.5.2010 od 18,91 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.6.2010 od 26,59 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.7.2010 od 24,60 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.8.2010 od 40,45 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.9.2010 od 36,08 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.10.2010 od 30,54 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.11.2010 od 40,12 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.12.2010 od 51,31 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.1.2011 od 46,62 EUR pa do isplate,
na iznos od 28.2.2011 od 50,14 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.3.2011 od 45,68 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.4.2011 od 46,21 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.5.2011 od 64,09 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.6.2011 od 69,49 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.7.2011 od 83,82 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.8.2011 od 75,62 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.9.2011 od 66,57 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.10.2011 od 65,44 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.11.2011 od 64,63 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.12.2011 od 68,61 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.1.2012 od 72,79 EUR pa do isplate,
na iznos od 29.2.2012 od 73,11 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.3.2012 od 70,30 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.4.2012 od 71,69 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.5.2012 od 73,00 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.6.2012 od 70,92 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.7.2012 od 71,62 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.8.2012 od 70,45 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.9.2012 od 67,47 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.10.2012 od 70,62 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.11.2012 od 72,35 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.12.2012 od 71,75 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.1.2013 od 65,01 EUR pa do isplate,
na iznos od 28.2.2013 od 70,75 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.3.2013 od 69,87 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.4.2013 od 68,61 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.5.2013 od 62,18 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.6.2013 od 61,40 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.7.2013 od 64,03 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.8.2013 od 66,05 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.9.2013 od 67,92 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.10.2013 od 67,92 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.112.013 od 70,38 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.12.2013 od 71,24 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.1.2014 od 71,24 EUR pa do isplate,
na iznos od 28.2.2014 od 72,21 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.3.2014 od 72,21 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.4.2014 od 70,15 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.5.2014 od 70,15 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.6.2014 od 72,36 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.7.2014 od 73,61 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.8.2014 od 74,47 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.9.2014 od 74,47 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.10.2014 od 76,35 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.11.2014 od 77,66 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.12.2014 od 76,96 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.1.2015 od 77,93 EUR pa do isplate,
na iznos od 28.2.2015 od 77,90 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.3.2015 od 77,90 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.4.2015 od 77,90 EUR pa do isplate,
na iznos od 31.5.2015 od 77,90 EUR pa do isplate,
na iznos od 30.6.2015 od 24,33 EUR pa do isplate.
V Nalaže se tuženoj da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.928,09 EUR (tisuću devetsto dvadeset osam eura i devet centi) uvećan za zatezne kamate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje kamate teku od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženom kao bankom sklopio ugovor o kreditu dana 24. siječnja 2006. broj 9010960285, koji je solemniziran po javnoj bilježnici Tanji Ferenc iz Poreča pod poslovnim brojem OU-65/06 dana 24. siječnja 2006., a temeljem kojeg ugovora mu je banka stavila na raspolaganje 57.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Navodi da je tužena predmetni ugovor sastavila na unaprijed formuliranom standardnom obrascu gdje je u članku 4.toč.4.1. ugovoreno pravo da jednostrano mijenja kamate, pa je tako ugovorena kamatna stopa od 4,30 % godišnje ali uz odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana. Navodi pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača poslovnog broja Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. gdje je u točci II utvrđeno da je "drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. …, a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna". Nadalje navodi da je u članku 7.toč.7.2. predmetnog ugovora ugovorena isplata u mjesečnim anuitetima, uz odredbu o valutnoj klauzuli u CHF koja glasi: "u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja…". Vezano uz to poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. gdje je presuđeno: "Utvrđuje se da su drugotuženik Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. …povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. S obzirom na navedeno navodi da je tužena u razdoblju nakon sklapanja predmetnog ugovora zaračunala anuitete u znatno većim iznosima od onih koji bi joj pripadali slijedom onih odredbi ugovora o kreditu koje mogu opstati (čl. 324. ZOO-a) imajući u vidu ništetnost odredaba o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF. Stoga smatra da mu je tužena dužna vratiti ono što je na tako opisani način primila bez osnove i to uz zatezne kamate tekuće od dana stjecanja svakog pojedinog previše naplaćenog iznosa.
2. Tužena u odgovoru na tužbu prije svega ističe da je sklopljen dodatak ugovoru o kreditu broj 9010960285 od 15. prosinca 2015. kojim je kreditni odnos između stranaka izmijenjen odnosno kojim je učinjena konverzija, a koja da je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima, što uključuje i kamate. Smatra da je time početni kredit u CHF prestao postojati radi čega ne može biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Pojašnjava da je predmetni dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je u članku 19.e stavak 6. propisano: …ako potrošač ne prihvati izračun konverzije ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1.t.6. ovog zakona, naplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima… Što se tiče same preplate navodi da se ona priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice, koja se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka iznos od najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Kako je potpisom Dodatka Ugovoru o kreditu izvršena konverzija, navodi da je time tužitelj priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava koje je do tada izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Pojašnjava da se anuitet sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje osnovni dug, uključujući interkalarnu kamatu ako nije prije plaćena) i kamata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava). Ističe da iz navedenog dodatka nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i s predmetnim kreditom, smatra da je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata "preplaćenih kamata po kreditu u CHF" neosnovan u cijelosti. Nadalje ističe da sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača interes za podizanje ovakve tužbe postoji samo ako i dok postoji povreda, a kako nema povrede da odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja nečega čega nema. Nadalje ističe kako iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača te članka 502. Zakona o parničnom postupku proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete te da su stoga pozivanja tužitelja na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda pravno irelevantne. Što se tiče kamatne stope navodi da ju je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem mijenjala ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta na što da tužitelj niti jednom nije prigovorio. Što se tiče valutne klauzule navodi da je ista izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke gotovo se radi o uvjetovanosti budući su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Vezano uz to ističe da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika i da ima stoga snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Nadalje navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja iz čega da se može zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze. Nadalje ističe kako tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske obzirom da očito zaključuje da je temeljem nje ustanovljena fiksna kamatna stopa. Pojašnjava da sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu. Vezano uz to ističe da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao rezultat njihovih volja da to ugovore. Što se tiče "nezakonitosti" kamatne stope navodi da se sukladno odredbama ZOO-a jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi dopuštenu visinu stope, da se ista može smatrati nezakonitom. Naglašava da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora s tužiteljem u potpunosti poštivala tada važeću zakonsku regulativu Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 iz kojih jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa s obzirom na to da promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna. Ističe da tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13, zbog toga što pogrešno tumači da se i na konkretni kredit ista primjenjuje, da očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Da isto ne proizlazi iz sporne presude a niti iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjanju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Ističe da se u odredbi članka 83. Zakona o zaštiti potrošača jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što da je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatne stope. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu navodi da ukoliko sud odredi financijsko vještačenje da je potrebno da vještak izračuna da li su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u eurima, što uključuje i kamate. Ističe da je zakonodavac kogentnim propisom – Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) detaljno definirao na koji način se utvrđuje preplata konvertiranih kredita ne ostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivno tom prisilnom propisu, niti sucima da naloge za vještačenja daju protivno kogentnim odredbama toga zakona, a niti je vještacima dopušteno vještačiti na način koji odudara od spomenutog propisa. Navodi da su novo unesenim člankom 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) vrlo detaljno definirani i mjerodavni tečajevi i mjerodavna kamatna stopa koja se ima primijeniti kod izračuna preplate pa se onda samo takvi tečajevi i kamatne stope smiju uzeti u obzir prilikom utvrđivanja iznosa preplate. Zaključno ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa da samim time sama promjenjiva kamata nije niti može biti ništetna; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; ni jedna od primjenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom dopuštenu najvišu stopu ugovorene kamate; u konkretnom slučaju ugovorena volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati s osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije, pa da je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora tužena u potpunosti pristupila u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinila povrede koje joj tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije. Završno ističe prigovor zastare te predlaže da sud zbog svega navedenog odbije tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška.
3.Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u: ugovor o kreditu (5-9), plan otplate (29-31), dodatak ugovoru o kreditu (32-38), opće uvjete poslovanja s građanima tužene (39-47), poslovanje s građanima – informacije o načinu promjene kamatnih stopa i drugo (48-55), plan otplate (95-99), pregled uplata po kreditu (100- 105), proveo financijsko vještačenje po Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb (141-158).
4.U vezi s ovako provedenim dokaznim postupkom sud je prema svojem uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio kao u izreci presude.
5.U ovom postupku nije sporno:
- da su stranke zaključile Ugovor o kreditu broj 9010960285 dana 19. siječnja 2006. (5-9) kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 57.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30% godišnje, na rok otplate od 240 mjeseci, koji je odobren za adaptaciju stambenog objekta, a koji je solemniziran po javnom bilježniku iz Poreča Tanji Ferenc dana 24. siječnja 2006. pod poslovnim brojem OU-65/06;
- da se je predmetnim ugovorom tužitelj obvezao platiti banci kamatu koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana;
- da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), te je sadržana u anuitetima i dospijevaju na naplatu zajedno s njima;
- da je između stranaka zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010960285 dana 15. prosinca 2015., koji je solemniziran po javnom bilježniku Mariji Hrvatin iz Poreča dana 17. prosinca 2015. pod poslovnim brojem OV-6708/15 (32-37), kojim je učinjena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15).
6.Ono što je sporno i što je u ovom postupku bilo potrebno utvrditi pitanje je:
- da li su ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu;
- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključe Dodatak Ugovora o kreditu dana 15. prosinca 2015.;
- da li je nastupila zastara za predmetno novčano potraživanje.
7.Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 u kojem je donesena presuda dana 04. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je tužena u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljeno na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tužene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.
8.Tužena je u razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužitelja na način da je sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tužene, te je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita i tužitelja sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa. Sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 DR i ĆR od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Stoga sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu) nije pojedinačno pregovaralo, stoga je utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelja kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga je po mišljenju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. prema kojoj sporazum o konverziji sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes radi utvrđenja ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu pa tako i utvrđenja ništetnih pojedinih odredbi tog ugovora, kojom odlukom Vrhovni sud Republike Hrvatske samo potvrđuje svoju odluku broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda Europske unije.
9. Navodi tužene da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da zato nema pravni interes za ovu tužbu nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi pa tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu SR protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tužene u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.
10. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem dodatka ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaju ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa je li prilikom obračuna više preplaćeno banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim dodatkom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog dodatka ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u [adresa], te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022.
Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15 nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u euro i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.
Sklapanjem dodatka ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora u potpunosti biti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenje kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjena kredita, iste vrste i trajanja u eurima i kunama s valutnom klauzulom u eurima na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka da li je sklapanjem navedenog dodatka otklonjena navedena neravnoteža trebalo voditi računa da li je prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.
Nadalje, navedenim dodatkom ugovora o kreditu uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog dodatka ne proizlazi da su se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog dodatka tužitelj i tužena su u skladu s odredbama ZID ZPK trajno i konačno uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenom mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obvezno pravnog odnosa u kojem su bili potrošači kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe i banka kao njegov davatelj, ta njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju.
Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze.
Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.
Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
11. Nije sporno da tužitelj ima status potrošača s obzirom da to tužena ne osporava.
12. U ovom postupku provedeno je financijsko vještačenje po ovlaštenom vještaku Centru za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb koji su u svom nalazu i mišljenju (141-156) utvrdili da ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta kamatne stope te rast tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi 6.631,56 eura, od kojeg iznosa je na ime promjene kamatne stope preplaćen iznos od 2.246,27 eura, a na ime rasta tečaja iznad tečaja koji je vrijedio prilikom isplate kredita preplaćen iznos od 4.385,29 eura. Zbog pada kamatne stope i tečaja u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupan iznos koji je tužitelj manje platio iznosi 499,75 eura, od kojeg iznosa je tužitelj manje platio na ime promjene kamatne stope iznos od 172,72 eura, a zbog pada tečaja ispod tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita iznos od 327,03 eura. Slijedom navedenog ukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita slijedom promjene kamatne stope i tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 6.131,81 eura od čega ukupno manje plaćeno zbog promjene kamatne stope u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi 2.073,55 eura, a ukupno više plaćenog za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita, uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije iznosi ukupno 4.058,26 eura. Izračunom konverzije utvrđena je glavnica u iznosu od 24.144,25 eura što je u tom trenutku iznosilo 184.401,71 kuna. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogla mijenjati kamatna stopa ni tečaj u odnosu na početni tečaj i kamatnu stopu na štetu tužitelja preostala nedospjela glavnica tužitelja na dan 30. rujna 2015. bi prema početnom otplatnom planu bila manja za 2.206,50 eura. Utvrđeno je da je prilikom izračuna konverzije tužena uzela u obzir sve uplate tužitelja te je postupala u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju članku 19.c te priznala preplatu u iznosu od 1.994,02 eura. Napomenuto je da utvrđenja iz nalaza, iznosi ukupno iskazane preplate za vrijeme otplate kredita u CHF kao i iznosi utvrđene preostale glavnice za otplatu kredita u eurima kojim je po konverziji utvrđen višak u uplatama polaze od istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF uplatama u KN, ali su različite pretpostavke tužitelja i tužene, što predstavlja pravno pitanje.
Tužitelj je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dok se tužena nije očitovala.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke na koji nalaz i mišljenje tužena u pogledu izračuna nije imala primjedbi.
Nakon takvog vještačenja tužitelj je uskladio svoj tužbeni zahtjev na način kako je to navedeno u izreci te je izvršio prijeboj dugovanja kojeg on ima prema tuženoj za iznos od 499,75 eura sa svojim tražbinama s osnove razlike ostatka glavnice u konverziji 30. rujna 2015. i ostatka glavnice po inicijalnom otplatnom planu u iznosu od 212,48 eura, te vlastitom tražbinom s osnova promjene tečaja koje su dospjele u razdoblju od 30. lipnja 2015. do 30. rujna 2015 u daljnjem iznosu od 287,27 eura.
Tužena se protivila takvom usklađenju jer da se radi o povećanju tužbenog zahtjeva. Tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu te je nakon provedenog vještačenja uredio svoj tužbeni zahtjev, što je sud prihvatio.
13. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u nastavku ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.
14. U konkretnom slučaju tužena je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvarila korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvarila da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kao i plaćanja višeg tečaja nego što bi ostvarila da je ostao na snazi tečaj koji je bio u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tužene, te valutna klauzula vezana uz CHF, tužena je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužitelju iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tužena treba vratiti tužitelju iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.
15. Tužena je istaknula prigovor zastare.
Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog zavoda udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka, od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, dakle od 13. lipnja 2014., u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, odnosno od 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu. Tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 10. svibnja 2019. iz kojeg razloga nije osnovan prigovor zastare. Isto vrijedi i za zatezne kamate koje su akcesorno potraživanje, odnosno sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su kamate. Radi navedenog prigovor zastare nije osnovan.
16. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/77, 36/77, 36/80, 6/80, 69/82, 43/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90, 35/91, "Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19,80/22, 114/22, 155/23 – u nastavku ZPP) s obzirom na vrijednost predmeta spora od 6.344,29 eura i s obzirom da tužitelja zastupa punomoćnik koja je odvjetnik, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Priznati trošak odnosi se na trošak sastava tužbe, sastava podneska od 28. listopada 2024., trošak zastupanja na ročištima dana 01. listopada 2019., dana 19. listopada 2023. i 02. travnja 2025. u iznosima od po 200,00 eura, trošak PDV-a od po 25% na te iznose tj. od po 50,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 625,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 eura, ukupno 1.928,09 eura. Sude tužitelju nije priznao trošak sastava podnesaka od 21. svibnja 2019., 18. lipnja 2019., 18. listopada 2019., 14. travnja 2020., 13. rujna 2022., 22. kolovoza 2024. i 07. listopada 2024. s obzirom da je njihove navode mogao usmeno iznijeti na ročištima koja su mu priznata u trošak.
17. Radi svega navedenog sud je presudio kao u izreci.
U Poreču-Parenzo dana 12. svibnja 2025.
S u d a c:
Vlatka Markuš
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, a rok za žalbu je 15 dana i počinje teći danom dostave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, kao i stranci koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a bila je uredno pozvana, smatrat će se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, rok za žalbu teče od dana dostave prema odredbama Zakona o dostavi pismena.
Rješenje:
1. Presuda istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče sudova dana 16. svibnja 2025.
2. kal. 20 dana
U Poreču-Parenzo dana 16. svibnja 2025.
S u d a c:
