Republika Hrvatska
Poslovni broj: P-1919/2024-13
Općinski sud u Zadru
Zadar, Borelli 9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zadru, po sutkinji toga suda Ivani Klišmanić, u pravnoj stvari tužitelja BS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marku Zagorcu, odvjetniku u Rijeci, protiv tuženika PBZ d.d., Zagreb, Radnička 50, OIB: 02535697732, zastupanog po predsjedniku uprave NS, [adresa], radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne rasprave dana 7. travnja 2025. godine te objave dana 16. svibnja 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:
"1. Proglašava se nedopuštenom ovrha koja se vodi pred Općinskim sudom u Zadru pod posl.br. Ovr-68/21 (Ovr-1128/23) i koja je određena na nekretninama tužitelja označenima kao k. č. br. [katastarska čestica] u naravi kuća, selo površine 42 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] u naravi, selo, vrt površine 119 m2, obje upisanim sada u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] Iž i to na temelju ovršne isprave - Ugovor o stambenom kreditu kojeg su dana 02.09.2016. zaključili tužitelj u svojstvu korisnika kredita i tuženik u svojstvu davatelja kredita (banke), koji ugovor je povrđen dana 05.09.2016. po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva pod posl.br. OV-9245/16.
2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na presuđeni iznos teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 250,00 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 6. rujna 2024. podnio ovom sudu tužbu navodeći da je zaključkom naslovnog suda posl.br. Ovr-1128/23-19 od 06.08.2024., u svojstvu ovršenika, upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, pozivom na odredbu iz čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona, i to u roku od 15 dana od dostave zaključka. Ukidnom odlukom Županijskog suda u Rijeci posl.br. Gž Ovr-66/2024-2 od 09.07.2024., ukinuto je rješenje o ovrsi naslovnog suda posl.br. Ovr-68/2021-6 od 04.03.2021. te je predmet vraćen na ponovni postupak. Budući da je sud zaključkom protiv kojeg se ne može izjaviti žalba, pozvao tužitelja da pokrene ovu parnicu, tužitelj podnosi predmetnu tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, iako je ukidnom odlukom rješenje o ovrsi formalno ukinuto, a sve kako ne bi izgubio prava u ovršnom postupku pobijati zakonitost same ovrhe. U ukidnoj odluci Županijskog suda u Rijeci da je jasno dana uputa prvostupanjskom sudu kako slijedi: „Kod ocjene da se radi o nepoštenim odnosno ništetnim ugovornim odredbama, prvostupanjski sud je ovlašten odbiti prijedlog za ovrhu, a u slučaju sumnje o nepoštenosti ugovornih odredaba, kada se radi o ovrsi na temelju ovršne isprave, ovlašten je ovršenika uputiti u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i odgoditi ovrhu po službenoj dužnosti do okončanja parničnog postupka u kojem će biti utvrđeno radi li se o nepoštenim ugovornim odredbama.“ Slijedom navedenog, tužitelj sukladno uputi oba suda, podnosi predmetnu tužbu ističući prije svega kako je nejasno kada je predmetni ugovor o stambenom kreditu stekao svojstvo ovršnosti, pri čemu da je ključno utvrditi od kojeg trenutka teče otkazni rok korisniku kredita. Nadalje da je u čl. 9. Ugovora o stambenom kreditu navedeno je i sljedeće: „Korisnik kredita pristaje da se danom kada mu je dostavljena obavijest o otkazu smatra i dan kada je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o otkazu na adresu iz ovog Ugovora ili adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci ili dan kada mu javni bilježnik po nalogu Banke pošalje obavijest o otkazu, sukladno zakonskim odredbama o javnom bilježništvu, na adresu iz zaglavlja ovog Ugovora ili adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci.“ Citirani dio odredbe u potpunosti unosi zabludu kada će se smatrati da je obavijest o otkazu uručena korisniku kredita, stoga je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja, odnosno nepoštena je u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, 110/2015) koji se primjenjuje temeljem odredbe iz čl. 25. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016), a koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Nikako se ne može smatrati poštenom praksa tuženika da svojevoljno određuje koji će se dan odrediti kao dan kada je korisnik kredita obaviješten o otkazu ugovora o kreditu (hoće li to biti dan kada je zaprimio obavijest i uistinu postao obaviješten o otkazu ili dan kada je tuženik poslao obavijest o otkazu ugovora, a korisnik kredita je istu obavijest zaprimio možda tek za dva mjeseca, što nije nemoguće poznavajući brzinu isporuke pismena HP-a). Kako se poštenom i zakonitom može smatrati odredba prema kojoj korisnik kredita prije dobije rješenje o ovrsi nego obavijest o otkazu ugovora o kreditu? Kao što je navedeno, korisnik kredita u otkaznom roku može podmiriti neplaćene anuitete ili možda ostatak kredita, može pokušati ishodovati jedan kredit da zatvori otkazani, međutim, korisnik kredita to ne može učiniti dok nije upoznat s činjenicom da ugovor o kreditu više nije na snazi odnosno dok fizički ne zaprimi pisanu obavijest banke o otkazu. Iz svega navedenog proizlazi da je odredbe iz čl. 9. nepoštena jer dovodi tužitelja u zabludu od kojeg datuma počinje teći otkazni rok, a sukladno odredbi iz čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača (NN 2014) nepoštena odredba je ništetna odredba. U konačnici, u zabludu glede računanja otkaznog roka dovedeni su i javni bilježnik koji je izdao klauzulu ovršnosti, ali i sami sudovi. Naime, prvostupanjski sud je najprije odbio prijedlog tužitelja za ukidanje klauzule ovršnosti uz obrazloženje da se otkazni rok računa od dana kada je obavijest i otkazu poslana. Međutim, drugostupanjski sud je, prihvaćajući žalbu tužitelja, u ukidnoj odluci utvrdio da se otkazni rok računa od dana uručenja obavijesti o otkazu. Slijedom navedenog, a budući da je obavijest o otkazu uručena 24.08.2020., tada je razvidno da 04.09.2020. tražbina iz predmetnog ugovora još uvijek nije dospjela, a što znači da je datum klauzule ovršnosti nezakonit te da se ovrha ne može provesti na temelju ovršne isprave koja nema pravilnu i zakonitu klauzulu ovršnosti. Također ističe kako, sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 11.03.2022. posl.br. Su IV – 87/2022 sudovi su, u ovršnim postupcima u kojima se ovrha određuje i provodi na temelju ovršnih isprava koje nisu prošle sudsku kontrolu (rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, zadužnice, javnobilježnički akti ili solemnizirane privatne isprave i sl.), a koji proizlaze iz potrošačkih ugovora, dužni po službenoj dužnosti preispitati da li potrošački ugovor sadrži nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. Kao što je navedeno, Ugovor o stambenom kreditu zaključen dana 02.09.2016. i potvrđen dana 05.09.2016. po javnom bilježniku Mariji Grozdanić Dekleva pod posl.br. OV-9245/16 jest ovršna isprava na temelju koje je pokrenuta ovrha na nekretninama tužitelja. Predmetni ugovor je potrošački ugovor, a što je utvrđeno i sudskom odlukom Županijskog suda u Rijeci Gž Ovr-66/2024-2. Navedeno znači da sudovi moraju ispitati ima li predmetni ugovor nepoštene (ništetne) odredbe. Predmetni ugovor da ima nekoliko takvih odredaba. Ugovor o kreditu, tako i predmetni ugovor, da ima odredbe o kojima se pojedinačno nije pregovaralo i na čiji sadržaj korisnici kredita ne mogu utjecati. Sukladno odredbi iz čl. 49. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 2014) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 3. istog članka propisano je da i ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Dakle, čak i ako su stranke pregovarale o pojedinim odredbama, to ne isključuje mogućnost da se odredbe ocijene nepoštenima ako je riječ o standardnom ugovoru trgovca, odnosno konkretno kreditora. Sukladno odredbi iz čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, nepoštena odredba je ništetna odredba. AD 1) Članak 4.1. i članak 4.2. Ugovora o stambenom kreditu Odredbom iz čl. 4.1. propisano je da se tužitelj za vrijeme korištenja kredita (dakle od dana zaključenja do 02.03.2017.) te za razdoblje otplate kredita (od prijenosa kredita u otplatu do isteka 84 mjeseci) obvezuje plaćati tuženiku redovnu fiksnu kamatnu stopu u iznosu od 4.89%. U članku 4.2. propisano je da se tužitelj po isteku razdoblja iz čl. 4.1., a za preostalo razdoblje otplate, obvezuje tuženiku plaćati redovnu promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 4.82%. U potpunosti je nejasno jesu li stranke ugovorile fiksnu kamatnu stopu ili promjenjivu. Iz čl. 7.1. i 7.2. ugovora proizlazi da je tužitelj kredita trebao otplatiti u 85 mjesečnih anuiteta. Razdoblje iz čl. 4.1. u kojem je tužitelj bio dužan plaćati fiksnu kamatnu stopu obuhvaća razdoblje od zaključenja ugovora do njegova korištenja, kao i razdoblje od prijenosa kredita do isteka 84 mjeseci. Na koje se onda razdoblje odnosi promjenjiva kamatna stopa, ako imamo u vidu da se kredit trebao otplatiti u 85 anuiteta? Uostalom, ako je riječ samo o posljednjem anuitetu, nejasno je iz kojeg razloga je tuženik u ugovoru u članku 4. obrazlagao način računanja promjenjive kamatne stope. Ako pravniku nije jasno protumačiti je li se obračunavala fiksna ili promjenjiva kamatna stopa, kako će to protumačiti prosječni potrošač koji sklapa takav ugovor. Isto tako, u čl. 4.2. navedeno je da se promjenjiva kamatna stopa sastoji od fiksnog dijela u iznosu od 3,75 pp i promjenjivog dijela, čija visina ovisi o šestomjesečnom NRS1 za HRK. Tuženik je, istina, obrazložio način na koji se mijenja promjenjivi dio, međutim, nejasno se na koji način je određen fiksni dio i o čemu ovisi njegova visina. Odredbom iz čl. 10. st. 2. t. f Zakon o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016) jasno je propisano da ugovor o kreditu mora imati propisanu: „kamatnu stopu, uvjete koji uređuju njezinu primjenu te, kada su ti podaci dostupni, indeksnu ili referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao i razdoblja, uvjete i postupke promjene te kamatne stope i, ako se u različitim okolnostima primjenjuju različite kamatne stope, informacije iz ove točke u odnosu na sve stope koje se primjenjuju“ Dakle, predmetni ugovor ima u potpunosti nejasnu odredbu koja se kamatna stopa primjenjuje, niti kako se određuje fiksni dio promjenjive kamatne stope, stoga je protivna i gore citiranom odredbama u cijelosti. Isto tako, odredbom iz čl. 11.a st. 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je i sljedeće: „Ako se uslijed promjene ugovorene promjenjive kamatne stope treba provesti povećanje kamatne stope, vjerovnik je dužan potrošaču dostaviti obavijest o takvom povećanju 15 dana prije njegove provedbe. U roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti, potrošač ima pravo na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita. U tom slučaju vjerovnik nema pravo na naknadu štete zbog ranijeg povrata.“ Članak 4., a niti ostatak ugovora, nema odredbu kojom je ugovoreno pravo tužitelja na prijevremeno vraćanje kredite uslijed povećanja promjenjive kamatne stope. To pravo tužitelja je zakon izričito propisao stoga je odredba o prijevremenom vraćaju kredita morala biti sastavni dio ugovora, a što u konkretnom slučaju nije bila pa tužitelj nije bio upoznat sa pravom da uslijed povećanja kamatne stope može prijevremeno vratiti kredit. AD 2) Članak 4.7. Ugovora o stambenom kreditu Odredbom iz čl. 4.7. Ugovora o stambenom kreditu propisano je da ukoliko u referentnom razdoblju ne bude dostupna kotacija šestomjesečnog NRS1 za HRK (na temelju kojeg se obračunava promjenjivi dio kamatne stope) ili ako ista prestane postojati, da će tuženik sam odrediti novi parametar koji će pratiti u kontekstu donošenja odluke o korekciji visine kamatne stope čina promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne stane i parametru koje će u hrvatskom bankovnom sektoru zamijeniti NRS1 za HRK. Dakle, tuženik si je ponovno ostavio manevarski prostor da sam određuje visinu promjenjive kamatne stope, a na koju odluku tužitelj kao potrošač ne bi mogao ni na koji način utjecati. U slučaju da bi NRS1 prestao biti parametrom za određivanje visine kamatne stope, tuženik je ugovorio da će sam odrediti novi parametar te samo o istome naknadno obavijestiti tužitelja. Postoji brojna sudska praksa po pitanju ništetnosti odredaba o visini promjenjive kamatne stope koje su određene jednostranom odlukom kreditora, stoga je razvidno da je i ovakva odredba u potpunosti nepoštena i ništetna. Da je ugovor o kreditu još uvijek na snazi, uvođenjem eura, došlo bi do promjene parametra izračuna promjenjive kamatne stope budući da NRS1 na HRK danas više nije primjenjiv jer valuta sredstva više nije kuna već euro ili američki dolar, a odluka o novom parametru bi bila isključivo izbor tuženika. Odredba iz čl. 4.7. je protivna i odredbi iz čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. AD 3) Članak 8.2. Ugovora o stambenom kreditu U dijelu odredbe iz čl. 8.2. ugovora propisano je da stranke suglasno utvrđuju da se založena nekretnina može prodati neposrednom pogodbom u roku koji će tuženik odrediti u ovršnom prijedlogu. Odredbom iz čl. 95.a Ovršnog zakona jasno je propisano da prodaju nekretnina provodi FINA. Odredbama Ovršnog zakona propisana je mogućnost neposredne prodaje, međutim, nepošteno je potrošača da već u ugovoru o kreditu da suglasnost da se njegova nekretnina proda neposrednom pogodbom, a ne na FINI. FINA provodi javnu dražbu na kojoj je moguće da se nekretnina proda za puno veći iznos od nenaplaćenog kredita. Tužitelj u tužbi nadalje obrazlaže koje su sve, i iz kojih razloga, odredbe ugovora o kreditu nepoštene, kontradiktorne, pa samim time i nezakonita. Slijedom svega navedenog, tužitelj ističe da se na temelju ugovora koji ima ništetne odredbe, ne može tražiti ovrha pa da je ispunjen razlog pobijanja ovrhe iz čl. 50. st. 1. t. 7. Ovršnog zakona.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu od 9. listopada 2024. (l.s. 88-112) naveo da je odlukom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj: Gž Ovr-66/2024-2od 09. srpnja 2024., ukinuto rješenje o ovrsi naslovnog suda poslovni broj: Ovr-68/2021-06 od 04. ožujka 2021. te je predmet vraćen na ponovni postupak. Tuženik prvenstveno ističe kako se ovdje radi o nedopuštenoj tužbi, budući da je gore citiranom drugostupanjskom odlukom predmetno rješenje o ovrsi ukinuto te se predlaže Naslovu odbaciti tužbu kao nedopuštenu. U ovoj situaciji kada je rješenje o ovrsi ukinuto, a novo nije doneseno, tužitelj da nema pravnog interesa za vođenjem postupka proglašenja ovrhe nedopuštenom. Tužitelj netočno navodi kako je drugostupanjskom odlukom dana uputa prvostupanjskom sudu da uputi ovršenika (sada tužitelja) u parnicu radi proglašenje ovrhe nedopuštenom kada ona jasno glasi na sljedeći način: „ Prvostupanjski sud će u nastavku postupka ispitati i utvrditi da li citirani ugovor iz kojeg potječe tražbina ovrhovoditelja sadrži nepoštene (ništetne) odredbe slijedom čega će postupati na način i u skladu sa ranije citiranim Zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 11. ožujka te će ponovno odlučiti o predmetnom prijedlogu za ovrhu posebnim rješenjem koje treba biti obrazloženo. Također pvostupanjski sud će u nastavu postupka utvrditi kada je ovršeniku uručena obavijest o otkazu Ugovora o stambenom kreditu, te dan isteka otkaznog roka, te prijedlog ovršenika za ukidanjem klauzule pravomoćnosti donijeti novu zakonu osnovanu odluku.„ Slijedom navedenog, jasno je kako uputa drugostupanjskog suda nije uputiti ovršenika na pokretanje parnice radi proglašenje ovrhe nedopuštenom, niti bi takva uputa bila logična budući da je predmetno rješenje o ovrsi ukinuto. Tužbeni zahtjev je nepodoban za raspravljanje jer ne egzistira rješenje o ovrsi pa se predlaže tužbu odbaciti bez daljnjeg raspravljanja. U slučaju da sud ne postupi na opisan način, tuženik osporava sve navode tužitelja. Predlaže se da Naslovni sud sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku i Ovršnog zakona, te sukladno čl. 2. Zakona o parničnom postupku temeljem kojeg sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a unutar kojih mora donijeti odluku te sukladno odredbama o teretu dokazivanja, odbaci tužbu kao nedopuštenu, a podredno odbije kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, uz obvezivanje tužitelja na naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.
3. U ovoj pravnoj stvari sud je izveo sljedeće dokaze: izvršio uvid i pročitao zaključak Ovr-1128/23 od 6. kolovoza 2024. (l.s. 15), rješenje Županijskog suda u Rijeci Gž Ovr-66/24 (l.s. 17-22), ugovor o stambenom kreditu (l.s. 23-31), otkaz ugovora o kreditu (l.s. 32-36), te u spis Općinskog suda u Zadru Ovr-1128/23 koji je u preslici priložen ovom spisu.
4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari jest zahtjev tužitelja da se utvrdi da je nedopuštena ovrha koja se vodi pred Općinskim sudom u Zadru pod posl. br. Ovr- 68/21 (Ovr-1128/23) i određena je na nekretninama tužitelja na temelju Ugovora o stambenom kreditu sklopljenog 2. rujna 2016., koji Ugovor je potvrđen 5. rujna 2016. po JB Mariji Grozdanić Dekleva pod posl. br. Ov-9245/16.
5. Na temelju uvida u priloženi ovršni spis, utvrđeno je da je Općinski sud u Zadru rješenjem o ovrsi Ovr-68/2021 dana 4. ožujka 2021., odredio ovrhu na temelju ovršne isprave; Ugovora o stambenom kreditu br. 9020750692 od 2. rujna 2016. sklopljenog između ovdje tuženika kao ovrhovoditelja i ovdje tužitelja kao ovršenika, ovjerenog kod JB Marije Grozdanić Dekleva, pod brojem Ov-9245/16. U navedenom postupku je ovdje tužitelj kao ovršenik osporio i potvrdu ovršnosti ovršne isprave Ugovora o stambenom kreditu br. 9020750692 od 2. rujna 2016. sklopljenog između ovdje tuženika kao ovrhovoditelja i ovdje tužitelja kao ovršenika ovjeren kod JB Marije Grozdanić Dekleva te je predložio ukidanje iste, pozivom na odredbu čl. 36. st. 5. Ovršnog zakona. Rješenjem Općinskog suda u Zadru Ovr-1128/23 od 23. studenog 2023. odbijen je prijedlog ovršenika, ovdje tužitelja, za ukidanje klauzule ovršnosti na gore opisanoj ovršnoj ispravi.
6. Povodom žalbe ovršenika (ovdje tužitelja) protiv gore navedenog rješenja o ovrsi Ovr-68/21 od 4. ožujka 2023., kao i protiv rješenja Ovr-1128/23 od 9. studenog 2023., kojim je odbijen prijedlog ovršenika za ukidanje klauzule ovršnosti, Županijski sud u Rijeci donio je dana 9. srpnja 2024. rješenje pod brojem Gž Ovr-66/24, kojim je ukinuo gore navedena rješenja Općinskog suda u Zadru i to onog kojim je određena ovrha pod brojem Ovr-68/2021 od 4. ožujka 2021., kao i onog kojim je odbijen prijedlog za ukidanje klauzule ovršnosti pod brojem Ovr-1128/2023 od 9. studenog 2023. te je predmet vraćen prvostupanjskom ovršnom sudu na ponovni postupak.
7. Iz sadržaja upute iz ukidnog rješenja slijedi da prvostupanjski (ovršni) sud u nastavku postupka treba ispitati i utvrditi sadrži li Ugovor o kreditu iz kojeg potječe tražbina ovrhovoditelja, nepoštene (ništetne) odredbe te da slijedom toga postupi na način i u skladu sa Zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 11. ožujka 2022. te nakon toga ponovno odluči o predmetnom prijedlogu za ovrhu posebnim rješenjem koje treba biti obrazloženo. Također je prvostupanjskom ovršnom sudu naloženo da u nastavku postupka utvrdi kada je ovršeniku uručena obavijest o otkazu ugovora o stambenom kreditu te dan isteka otkaznog roka, nakon čega da o prijedlogu ovršenika za ukidanje klauzule pravomoćnosti donese novu, na zakonu osnovanu odluku.
8. Nakon zaprimanja odluke Županijskog suda u Rijeci Gž Ovr-66/24 od 9. srpnja 2024., Općinski sud u Zadru donio je dana 6. kolovoza 2024., zaključak pod posl. br. Ovr-1128/23 kojim je ovršenika (ovdje tužitelja) uputio u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u predmetu pod gornjim poslovnim brojem, u roku od 15 dana od dostave tog zaključka, a temeljem odredbe čl. 50. st. 1. toč. 7. OZ, u svezi čl. 52. Ovršnog zakona.
9. Iz navedenog, dakle, slijedi da u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovoj pravnoj stvari (a to je moment na koji se odnosi pravomoćnost odluke) ne postoji rješenje o ovrsi povodom prijedloga ovrhovoditelja (ovdje tuženika) za određivanje ovrhe temeljem ovršne isprave Ugovora o stambenom kreditu br. 9020750692 od 2. rujna 2016. sklopljenog između ovdje tuženika kao ovrhovoditelja i ovdje tužitelja kao ovršenika ovjeren kod JB Marije Grozdanić Dekleva. Isto je naime ukinuto te ovršni sud u ponovljenom postupku tek treba odlučiti o prijedlogu ovrhovoditelja ovdje tuženika za donošenje rješenja o ovrsi.
10. Što se tiče postojanja procesne pretpostavke za podnošenje ove tužbe, navesti je da je uvidom u ovršni spis utvrđeno kako je donesen zaključak kojim je ovdje tužitelj upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Navedeni zaključak je na snazi te u konkretnom slučaju nema mjesta odbacivanju tužbe zbog nedostatka pravnog interesa, ovo tim više što je zaključak u konkretnom slučaju donesen nakon donošenja ukidnog rješenja Županijskog suda u Rijeci Gž Ovr-66/2024 od 9. srpnja 2024. Stoga ovaj postupak valja dovršiti meritornom odlukom.
11. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari odredio je tužitelj isticanjem tužbenog zahtjeva i određivanjem tužbene osnove. Sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 2. ZPP). Sud nije ovlašten tužitelju dosuditi ni više od onoga što je tražio, ni nešto drugo, što nije tražio, čak i kada ga rezultati raspravljanja dovedu do zaključka da tužitelju pripada više nego što je tražio, ili da mu pripada nešto drugo, što on nije tražio. Stoga je u konkretnom slučaju, s obzirom da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari utvrđenje nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem Ovr-68/21, a koje rješenje je ukinuto povodom žalbe ovdje tužitelja kao ovršenika, te povodom prijedloga tuženika kao ovrhovoditelja, u ovršnom postupku nije odlučeno o osnovanosti istog, odnosno nije određena ovrha, tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i valjalo ga je odbiti na način kako je to određeno u izreci ove presude.
12. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, pa je tako tuženiku valjalo priznati trošak na ime zastupanja po punomoćnici iz reda odvjetnika, obračunat prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje: Tarifa) kod određene vrijednosti predmeta spora od 1.500,00 eura, i to za sastav odgovora na tužbu 100 bodova (Tbr. 8. Toč. 1. Tarife), što iznosi 200,00 eura. Kada se na taj iznos obračuna PDV, po stopi od 25%, dođe se do iznosa od 250,00 eura koliko je tužitelj dužan naknaditi tuženiku.
U Zadru, 16. svibnja 2025.
Sutkinja
Ivana Klišmanić
PRAVNA POUKA:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovoga suda u 3 primjerka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
