Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-276/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu po sucu toga suda Milku Samboleku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ines Ojurović, odvjetnici u Viškovu, protiv tuženika KR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Darijanu Hörtu, odvjetniku u Opatiji, radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-16/2022-18 od 30. studenog 2023., dana 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: P- 16/2022-18 od 30. studenog 2023. pod toč. I. izreke i u odluci o troškovima postupka pod toč. III. izreke preinačuje i sudi:

Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom da mu tuženik isplati iznos od 938,89 EUR sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2020. do isplate, kao i sa zahtjevom da mu tuženik naknadi trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak iz žalbenog stadija postupka u iznosu od 234,37 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Nepobijana toč. II. izreke navedene presude ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 938,89 EUR sa zateznom kamatom od 10. srpnja 2020. do isplate, pod toč. II. izreke tužitelj je odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.775,43 EUR sa zateznom kamatom od 30. studenog 2023. do isplate.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati ukupan iznos od 1.014.60 EUR sa zateznom kamatom na ime povrata dijela troškova ozakonjenja stambene zgrade razmjerno suvlasničkom udjelu tuženika.

6. U ovom predmetu prvostupanjski sud je ranije donio presudu broj: P-911/20-10 od 31. svibnja 2021. kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, a koja presuda je povodom žalbe tužitelja rješenjem ovoga suda broj: Gž-1370/21-2 od 13. prosinca 2021. ukinuta i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u stadij glavne rasprave kako bi u nastavku postupka prvostupanjski sud na pouzdan način utvrdio da li je tužitelj trebao legalizirati (i) tuženikov sporni dio nekretnine (stambene zgrade), a ako je, koje je sve radnje poduzeo i uz koliki trošak, kao i da ocijeni da li su se stekle pretpostavke za primjenu odredbe čl. 1121. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO) prema kojoj se obavljanju tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi.

6.1. U ponovnom postupku proveden je dokaz očevidom na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka kojem je prvostupanjski sud dao zadatak utvrditi da li je tužitelj mogao legalizirati svoj suvlasnički dio predmetne nekretnine bez da istodobno zahtijeva legalizaciju i tuženikovog suvlasničkog dijela iste nekretnine.

6.2. Iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka Gorana Marušića, dipl.ing.građ., te iskaza kojeg je dao na ročištu 26. listopada 2023. proizlazi da je tužitelj bio ovlašten zahtijevati legalizaciju samo svojeg suvlasničkog dijela predmetne nekretnine, bez da zahtijeva i legalizaciju suvlasničkog dijela tuženikove nekretnine, u kojem slučaju bi tuženik bio dužan nelegaliziranu verandu u njegovom vlasništvu ukloniti ili pretvoriti u nadstrešnicu koji bi bio ovlašten izgraditi u skladu sa Pravilnikom o jednostavnim građevinama, i to na način da ukloni sve vanjske prozore i vrata verande, te bi u oba slučaja trebao ukloniti i vrata koja se nalaze između verande i hodnika stana broj 3, a nosivi vanjski zid na sjevernoj stani zgrade koji se nalazi na mjestu verande bio bi dužan završno obraditi fasadnim ETISC sustavom.

6.3. Unatoč gore iznesenom činjeničnom utvrđenju, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj postupio sukladno odredbi čl. 1121. ZOO jer je rok za legalizaciju bio prekluzivne naravi (zaključno do 30. lipnja 2018.), a propuštanjem legalizacije predmetne verande tuženiku bi nastala šteta jer bi u tom slučaju morao ukloniti nezakonito izgrađeni dio predmetne zgrade, pa kako je predmetna zgrada u cijelosti legalizirana, to i dio zgrade u vlasništvu tuženika sada ima veću vrijednost.

6.4. Prema tome, kako je tužitelj za legalizaciju predmetne zgrade ukupno platio iznos od 19.119,10 kn, dok je tuženik u vrijeme donošenja rješenja o izvedenom stanju i plaćanja po tužitelju troškova legalizacije za navedenu zgradu bio suvlasnik iste u 37/100 dijela, to je prvostupanjski sud odlučio kao pod toč. I. izreke pobijane presude. Naime, ovdje valja navesti, razumijevanja radi, da se u konkretnom slučaju radi o obiteljskoj kući sa dvorištem ukupne površine 723 m2, koja se nalazi na čk.br. 6612/6, u zemljišnoj knjizi upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te da tuženiku pripada 1. suvlasnički dio: 37/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1) 1. Stan br. 1 u prizemlju, ukupne površine 84,87 m2, što u odnosu na cijelu zgradu iznosi 37/100 idealnog dijela nekretnine, a tom stanu pripadaju dva parkirna mjesta, dok tužitelju pripada 1. suvlasnički dio: 63/100 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-2) 1. Stan br. 2 u potkrovlju, ukupne površine 84,56 m2 s pripadajućim spremištem u prizemlju površine 10,94 m2, s pripadajućim stepeništem u potkrovlju 9,43 m2, pripadajućim WC-om u potkrovlju 1,30 m2, te pripadajućom garažom, WC-om, ljetnom kuhinjom i hodnikom u suterenu površine 40,93 m2 – sveukupne površine 147,16 m2, što u odnosu na cijelu zgradu iznosi 63/100 idealnog dijela predmetne nekretnine, time da tužitelju pripadaju i dva parkirna mjesta.

7. Pobijajući navedenu presudu tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje u tekstu: ZPP), koji se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 10. srpnja 2020. primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.), uz iznimke propisane u st. 2. -7. tog članka, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, osporava stajalište prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radilo o poslovodstvu bez naloga iz čl. 1121. ZOO, obzirom da je tužitelj bio ovlašten zahtijevati postupak legalizacije samo za svoj dio nekretnine, dok tuženik samostalno odlučuje o raspolaganju svojim dijelom nekretnine, pa tako i o tome da li želi legalizirati verandu koja predstavlja sastavni dio stana kojeg je vlasnik, odnosno da sam odlučuje da li će predmetnu verandu ukloniti ili će sa iste ukloniti vrata i prozore i na taj način istu legalizirati, a što je jeftinije od opcije koju je tužitelj za njega izabrao, protivno njegovoj volji, ističući da mu je time zapravo prouzročio štetu. Naglašava da se u konkretnom slučaju nije radilo o poslu koji ne trpi odgađanje, da se ne radi o slučaju kada mu je predstojala šteta ili propuštanje očite koristi, da je donošenjem rješenja o izvedenom stanju koje je protivno njegovoj volji obuhvatilo i verandu koja pripada njegovom stanu ograničen u raspolaganju svojim vlasništvom, jer više ne može ukloniti verandu ili je pretvoriti u nadstrešnicu bez stvaranja dodatnih troškova jer bi svaki takvu promjenu trebao naknadno ozakoniti, odnosno za građevinu u novim gabaritima izraditi projektnu dokumentaciju, izdati uporabnu dozvolu i slično. Zbog toga smatra da je postupanjem tužitelja povrijeđeno njegovo pravo vlasništva zajamčeno odredbom čl. 30. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14.; dalje u tekstu: ZV) iako mu se postupkom legalizacije povećala kvadratura stana, jer tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi povećanje kvadrature njegovog stana u odnosu na ograničenje tuženika u raspolaganju predmetnom verandom sukladno njegovoj volji, troškovima legalizacije i ovog sudskog postupka, predstavljalo očitu korist za tuženika, već naprotiv tuženik smatra da mu je takvim postupanjem tužitelja nastala šteta.

8. Prije razmatranja žalbenih navoda valja napomenuti da je ova parnica spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR, pa se u ovom postupku presuda sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP. To znači da se presuda u sporovima male vrijednosti ne može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog relativno bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Imajući u vidu da se tuženik u žalbi poziva i na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to ovaj sud žalbu tuženika nije razmatrao u okviru tog žalbenog navoda.

9. Ispitujući pobijanu presudu i stanje spisa iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik upire u žalbi, a isto tako i iz razloga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u postupcima u sporovima male vrijednosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ista ne bi mogla ispitati. Naprotiv, presuda sadrži dostatne i jasne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporište u stanju spisa. Nije ostvarena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u postupku u sporu male vrijednosti u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

10. Međutim, prihvaćanjem tužbenog zahtjeva na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, na koji žalbeni razlog ukazuje i tuženik u žalbi.

11. Prema odredbi čl. 39. st. 2. ZV kada je neki suvlasnik poduzeo posao glede suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih, primjenjuju se pravila o poslovodstvu bez naloga.

12. Odredbom čl. 1121. ZOO propisano je da se obavljanju tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi (poslovodstvo bez naloga).

13. Polazeći od činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda za koje je ovaj sud vezan u sporu male vrijednosti, a iz kojeg proizlazi da tužitelj nije dokazao nužnost postupanja radi otklanjanja štete na tuženikovom suvlasničkom dijelu predmetne nekretnine pokretanjem postupka legalizacije i za dio nekretnine u vlasništvu tuženika (veranda), i kako je tek ispunjenjem te pretpostavke dopušteno pristupiti tuđem poslu, to je ocjena ovoga suda da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke iz čl. 1121. ZOO, pa tužitelj u odnosu na tuženika nije došao u poziciju poslovođe bez naloga i ne može od njega s uspjehom potraživati utuženi iznos. Navedeno tim više, što se tužitelj neovlašteno miješao u posao koji je trebao obaviti tuženik kao vlasnik predmetne (nelegalizirane) verande, te je isto učinio protivno volji tuženika i bio je svjestan da to radi suprotno zabrani tuženika, a što proizlazi iz iskaza tužitelja. Prema tome, kako se u konkretnom slučaju radilo o nepozvanom miješanju tužitelja u tuđi posao protivno zabrani tuženika kao gospodara posla, te kako tuženik takvo postupanje tužitelja nije naknadno odobrio, posebice imajući u vidu da tuženiku nije prijetio nastanak štete, već upravo suprotno, tuženik ističe da mu postupanjem tužitelja nastala šteta, to tužitelju, protivno utvrđenju prvostupanjskog suda, ne pripadaju prava koja bi mu pripadala kao poslovođi bez naloga.

14. Naime, odredbom čl. 10. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama (Narodne novine, broj 86/12., 143/13., 65/17. i 14/19.) propisano je da se zahtjev za donošenja rješenja o izvedenom stanju mogao podnijeti do 30. lipnja 2018. i da se nakon isteka tog roka isti više nije mogao podnijeti, odnosno da će nakon toga zahtjev za legalizaciju biti odbačeni. Međutim, navedeno, kraj činjenice da iz iskaza tužitelja proizlazi da se prije pokretanja postupka legalizacije predmetne nekretnine obratio tuženiku kako bi zajedno sudjelovali u postupku legalizacije, da mu tuženik nije dao svoj pristanak da legalizira njegovu verandu, a posebice imajući u vidu da tužitelj nije dokazao da bi zbog propuštanja legalizacije predmetne verande u vlasništvu tuženika istom nastala šteta odnosno propuštanje očite koristi, to citirana zakonska odredba ne opravdava postupanje tužitelja u konkretnom slučaju, obzirom da je trebao znati da može legalizirati samo svoj (su)vlasnički dio nekretnine, u kojem slučaju bi za isto platio manji novčani iznos, dok bi tuženik (u slučaju da nije podnio zahtjev za legalizaciju predmetne verande nadležnim tijelima) bio dužan postupiti sukladno mjerodavnim pozitivnim propisima koji propisuju predmetnu materiju.

15. Zbog gore iznesenog, prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo, posljedično čemu je valjalo prihvatiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima pod toč. I. izreke i u odluci o troškovima postupka pod toč. II. izreke na način kako je to navedeno pod toč. I. izreke ove presude.

16. Budući da je ovaj sud preinačio pobijanu presudu, valjalo je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP odlučiti o troškovima cijelog postupka i to sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP obzirom da je tuženik u cijelosti uspio u postupku.

17. Trošak tuženika odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.; dalje u tekstu: Tarifa) u iznosu od 150,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 187,50 EUR), trošak zastupanja tuženika po punomoćniku (odvjetniku) i to za zastupanje na ročištima 1. ožujka 2021., 29. travnja 2021., 6. travnja 2022., 9. rujna 2022., 4. listopada 2023. i 26. listopada 2023., prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife i to za svako ročište 150,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 187,50 EUR), odnosno za zastupanje po punomoćniku za sva ročišta iznos od 1.125,00 EUR, te za trošak sastava podneska od 13. rujna 2023. u iznosu od 150,00 EUR uz pripadajući PDV (ukupno: 187,50 EUR). Prema tome tuženiku valja priznati ukupni parnični trošak u iznosu od 1.500,00 EUR, dok isti nema pravo na trošak sudske pristojbe budući da taj dio zahtjeva nije određeno postavio u smislu čl. 164. st. 2. ZPP.

18. Stoga je o troškovima parničnog postupka sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

19. Kako je tuženik u cijelosti uspio sa žalbom, to isti ima pravo na trošak sastava žalbe u iznosu od 234,37 EUR temeljem Tbr. 10. toč. 1. Tarife, dok je tuženika valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadu troška sudske pristojbe jer nije postavio određeni zahtjev u smislu čl. 164. st. 2. ZPP.

20. Nepobijana toč. II. izreke prvostupanjske presude ostala je neizmijenjena.

U Varaždinu 16. svibnja 2025.

Sudac

Milko Sambolek