REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] K 5

Poslovni broj: Us I-2256/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužitelja Hrvatske elektroprivrede d.d. OIB: 28921978587, Zagreb, Ulica grada Vukovara, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije (ranije: Ministarstva pravosuđa i uprave), OIB: 72910430276, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, radi nepotpunog izvlaštenja, 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi oglašivanja ništavima i poništenja rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II-943-02/22-01/116, URBROJ: 514-04-02-01- 01/08-24-02 od 23. listopada 2024. i rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave Delnice KLASA: UP/I-944-17/20-01/170, URBROJ: 2170-03-03/7-22-4 od 22. veljače 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave Delnice KLASA: UP/I- 944-17/20-01/170, URBROJ: 2170-03-03/7-22-4 od 22. veljače 2022. (dalje: prvostupanjsko rješenje) odbijen je zahtjev tužitelja za nepotpuno izvlaštenje zemljišta označenog kao k. č. [katastarska čestica] upisanog u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], radi izgradnje elektroenergetskog objekta DV 35 kV TS 35/20 kV Kupjak – TS 110/35/20 kV Vrbovsko – napuštanje EPV Skrad jer je u postupku utvrđeno da je lokacijska dozvola KLASA: UP/I-350-05/15-03/20, URBROJ: 2170/1-03-03/4-16-6 od 25. ožujka 2016. (dalje: lokacijska dozvola od 25. ožujka 2016.) prestala važiti.

2. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-943-02/22-01/116, URBROJ: 514-04-02- 01-01/08-24-02 od 23. listopada 2024. (dalje: drugostupanjsko rješenje) odbijena je žalba tužitelja podnesena protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovana.

3. Tužitelj je pravodobno ovome sudu podnio tužbu kojom osporava zakonitost citiranih rješenja te u tužbi, u bitnome, iznosi tijek upravnog postupka te navodi da se u žalbi pozvao na čl. 150. st. 3. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" broj: 153/13, 65/17, 114/18, 39/19 i 98/19, dalje: ZPU) te naveo da lokacijska dozvola od 25. ožujka 2016. nije istekla jer rok za protek važenja lokacijske dozvole ne teče za vrijeme trajanja postupka izvlaštenja, koji je tužitelj pokrenuo podnošenjem prijedloga za osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti predmetne nekretnine od 15. rujna 2016. Navodi da je suprotno utvrđenju iz drugostupanjskog rješenja, jedinstveni postupak izvlaštenja reguliran odredbama Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine" broj: 74/14, 69/17 i 98/19, dalje: ZION) i to glavom V., koja glava regulira osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine te samo izvlaštenje nekretnine kao jedan postupak. Dodaje da je osiguranje dokaza sastavni i nužni dio postupka izvlaštenja koji se provodi pred istim tijelom kao i samo izvlaštenje u užem smislu te da se prilikom podnošenja prijedloga za izvlaštenje pozvao na klasu predmeta već započetog postupka izvlaštenja, držeći da je prijedlog za izvlaštenje sljedeća postupovna radnja u postupku izvlaštenja. Zaključuje da postupak osiguranja dokaza i samo izvlaštenje čine jedinstveni postupak izvlaštenja te da je lokacijska dozvola od 25. ožujka 2016. važila u vrijeme pokretanja postupka osiguranja, a da se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe čl. 150. st. 1. i 3. ZPU-a. Navodi da je 15. rujna 2016. podnio prijedlog za osiguranje dokaza od kojeg dana da se postupak izvlaštenja smatra pokrenutim, a da je tada prestao teći rok za istek važenja lokacijske dozvole iz čl. 150. st. 1. ZPU-a. Napominje da je smisao čl. 150. st. 3. ZPU-a da važenje lokacijske dozvole ne teče za vrijeme trajanja upravnog postupka za koji je lokacijska dozvola ishođena, budući da izgradnja objekata ne smije ovisiti o nadležnim državnim tijelima i brzini njihova postupanja jer bi u suprotnom dozvola mogla isteći za vrijeme trajanja upravnog postupka samo zato što nadležno tijelo nije u roku okončalo predmetni postupak, a što dovodi do pravne nesigurnosti. Slijedom navedenog, predlaže da sud usvoji njegov tužbeni zahtjev te da poništi, a podredno oglasi ništavim osporavana rješenja te da predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu.

Potražuje i troškove ovog spora.

4. Tuženik se u odgovoru na tužbu pozvao na razloge iznijete u obrazloženju drugostupanjskog rješenja te je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev.

5. Kako činjenice odlučne za rješavanje ovog spora nisu sporne, sporna je samo primjena materijalnog prava, a stranke u tužbi i odgovoru na tužbu nisu izričito zahtijevale održavanje rasprave, to je na temelju odredbe čl. 98. toč. 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, dalje: ZUS), ovaj spor riješen bez održavanja rasprave (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj Usž-4564/19-3 od 10. studenog 2020., Usž-1120/22-2 od 1. lipnja 2022. i UsII-224/21-6 od 16. studeni 2021.).

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanih rješenja sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.

7. Na temelju razmatranja svih spornih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Prvotno se navodi u pogledu dijela tužbenog zahtjeva za oglašivanje ništavim osporavanih rješenja kako se radi o izvanrednom pravnom lijeku, pri čemu je ništavost najteži oblik nezakonitosti upravnog akta za koji se vežu najteže pravne posljedice. Ništavi akt ne proizvodi pravne učinke pa se oglašivanjem akta ništavim, smatraju ništavim i pravni učinci akta. Upravni akt može se oglasiti ništavim bez vremenskog ograničenja, a protekom vremena ništavi akt ne može konvalidirati. Zato su razlozi oglašivanja rješenja ništavim taksativno propisani zakonom i javnopravno tijelo odnosno sud ne može rješenje oglasiti ništavim izvan tih zakonom propisanih razloga.

9. Odredbom čl. 128. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) propisano je da se rješenje može oglasiti ništavim iz slijedećih razloga: 1. ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti, 2. ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, 3. ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, 4. ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo, 5. ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala, 6. ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

10. Cijeneći sadržaj citirane odredbe sud nije našao da bi u konkretnom slučaju bio ispunjen bilo koji od navedenih razloga za oglašivanje osporavanih rješenja ništavima, pri čemu tužitelj u sporu izričito niti ne navodi neki od razloga predviđenih zakonom, već samo paušalno ukazuje na ništavost. Stoga je u tom dijelu valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Nastavno, vezano za preostali dio tužbenog zahtjeva valja reći sljedeće.

12. Postupak osiguranja dokaza je postupak koji prethodi postupku izvlaštenja, a koji je reguliran odredbama čl. 25. do 27. ZION-a.

13. Odredbom čl. 25. st. 1. ZION-a propisano je da je prije podnošenja prijedloga za izvlaštenje korisnik izvlaštenja dužan, putem ministarstva, odnosno nadležnog tijela, zatražiti osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine za koju predlaže izvlaštenje. St. 2. toga članka propisano je da se vrijednost nekretnine za koju se predlaže izvlaštenje izražava u novcu na temelju procjembenog elaborata stalnog sudskog vještaka za procjenu nekretnina ili stalnog sudskog procjenitelja, izrađenog primjenom zakona kojim je uređena procjena vrijednosti nekretnina, kao tržišna vrijednost nekretnine u vrijeme izrade tog elaborata, a st. 3. da se u slučaju nepotpunog izvlaštenja ustanovljenjem služnosti obvezno procjenjuje vrijednost ograničenja prava vlasništva u odnosu na cijelu nekretninu odnosno na pojedini dio nekretnine, u skladu s odredbama zakona iz st. 2. tog članka.

14. Odredbom čl. 26. ZION-a propisano je da uz zahtjev za osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine korisnik izvlaštenja mora podnijeti pravomoćnu lokacijsku dozvolu i predložiti tri stalna sudska vještaka za procjenu nekretnina ili tri stalna sudska procjenitelja odgovarajuće struke, a s obzirom na karakteristike nekretnine za koju se procjena obavlja.

15. Odredbom čl. 30. st. 1. al. 3. i 6. ZION-a propisano je da se uz prijedlog za izvlaštenje mora podnijeti procjembeni elaborat iz čl. 25. st. 2. toga Zakona koji nije stariji od dvije godine i pravomoćna lokacijska dozvola za izgradnju građevine ili izvođenje radova na nekretnini za koju se predlaže izvlaštenje.

16. Odredbom čl. 150. st. 1. ZPU-a propisano je da lokacijska dozvola prestaje važiti ako se u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti lokacijske dozvole ne: 1. podnese zahtjev za davanje koncesije, 2. podnese zahtjev za donošenje rješenja o izvlaštenju, 3. podnese prijedlog za donošenje odluke o služnosti ili pravu građenja na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, 4. podnese zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, odnosno, 5. pristupi provedbi zahvata u prostoru za kojega se ne izdaje akt za građenje. St. 3. toga članka propisano je da rok iz st. 1. ne teče za vrijeme trajanja postupka davanja koncesije, izvlaštenja, izdavanja građevinske dozvole, odlučivanja o prijedlogu za rješavanje imovinskopravnih odnosa na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske, provođenja parcelacijskog elaborata u katastru, odnosno tijekom provedbe zahvata u prostoru za koji se ne izdaje akt za građenje, a prestaje teći donošenjem rješenja o izvlaštenju, izdavanjem građevinske dozvole, rješavanjem imovinskopravnih odnosa, odnosno provedbom zahvata u prostoru.

17. Odredbom čl. 40. st. 2. ZUP-a propisano je da kad se postupak pokreće na zahtjev stranke, postupak se smatra pokrenutim u trenutku predaje urednog zahtjeva stranke javnopravnome tijelu.

18. Iz spisa upravnog postupka proizlazi da je tužitelj 30. rujna 2020. podnio zahtjev za nepotpuno izvlaštenje zemljišta označenog kao k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da je zahtjevu priložio lokacijsku dozvolu od 25. ožujka 2016., pravomoćnu 22. travnja 2016. od kojeg dana je počeo teći rok važenja od dvije godine. Također, proizlazi da je 15. rujna 2016. podnio prijedlog za osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti predmetne nekretnine.

19. Među strankama je sporno je li predmetna lokacijska dozvola do podnošenja zahtjeva za izvlaštenje prestala važiti, odnosno je li rok od dvije godine od pravomoćnosti lokacijske dozvole tekao za vrijeme trajanja postupka osiguranja dokaza o stanju i vrijednosti nekretnina.

20. Iz prethodno citiranih zakonskih odredbi proizlazi da se osiguranje dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine za koju se predlaže izvlaštenje provodi prije podnošenja prijedloga za izvlaštenje. Naime, osiguranjem dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine izvode se dokazi prije pokretanja postupka izvlaštenja sukladno čl. 25. st. 1. ZION-a. Nakon dovršetka postupka osiguranja dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine, postupak izvlaštenja se ne mora nužno okončati izvlaštenjem nekretnine, jer ono ovisi o utvrđivanju činjenica koje su različite od onih koje se utvrđuju u postupku osiguranja dokaza o stanju i vrijednosti nekretnine. Nadalje, dokazi koje stranka mora podnijeti uz prijedlog za izvlaštenje propisani su čl. 30. ZION-a, a jedan od tih dokaza je i pravomoćna lokacijska dozvola za izgradnju građevine ili izvođenje radova na nekretnini za koju se predlaže izvlaštenje, koju tužitelj nesporno nije priložio uz prijedlog za izvlaštenje, budući da je prije podnošenja prijedloga prestala važiti. Stoga u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene čl. 150. st. 3. ZPU-a kojim je propisano da rok za prestanak važenja lokacijske dozvole ne teče za vrijeme trajanja postupka izvlaštenja, a prestaje teći donošenjem rješenja o izvlaštenju. Ovo iz razloga što je u konkretnom slučaju lokacijska dozvola prestala važiti s danom 23. travnja 2018., odnosno prije pokretanja postupka izvlaštenja (30. rujna 2020.), za koji početak je sukladno čl. 40. st. 2. ZUP-a mjerodavan trenutak predaje urednog zahtjeva za nepotpuno izvlaštenje (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudama poslovni broj: Usž-3763/19-2 od 4. prosinca 2020. i poslovni broj Usž-4222/24-3 od 14. veljače 2025.).

21. Slijedom svega navedenog, osporavana rješenja ocjenjena su zakonitima pa je stoga sud na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, kako je to navedeno pod toč. I. izreke ove presude.

22. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

U Rijeci 16. svibnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- HEP-Operator distribucijskog sustava d.o.o., Elektroprimorje Rijeka, Ulica Viktora Cara Emina 2

- Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49