Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-366/2024-10

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Frani Bazina, odvjetniku iz Zagreba, protiv Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao tuženika, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave dana 3. travnja 2025. godine, u nazočnosti tužitelja ĆE osobno uz zamjenika punomoćnika tužitelja Vedrana Bikića, odvjetnika iz Vinkovaca, i zamjenika punomoćnika tuženika Hrvojke Čolaković, odvjetnice iz Vinkovaca, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 16. svibnja 2025. godine.

p r e s u d i o  j e

I. Odredba članka 3./treće/ naknada, Ugovora o kreditu broj 198-50-3717068 od 9. listopada 2006. godine zaključenog između tužitelja ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora koja glasi „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĆE, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos 217,71 EUR (dvijestotinesedamnaest- euraisedamdesetjedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. listopada 2006. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 155/2), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove, u iznosu od 1.106,18 eur (tisućustošesteuraiosamnaestcenti) sa zateznim kamatama, tekućim od dana 16. svibnja 2025. sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevu za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je sa tuženikom dana 9. listopada 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj: 198-50-3717068, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u iznosu od 10.670,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, s rokom otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važeće na dan dospijeća. Potraživanje koje je tuženik imao prema tužitelju temeljem navedenog ugovora o kreditu tužitelj je u cijelosti isplatio.

1.1. Člankom 3. naknada predmetnog ugovora tužitelju je nametnuta odnosno ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, koja je naplaćena prilikom prvog korištenja kredita, a radi se o tzv. ulaznoj naknadi koju je tužitelj bio primoran platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Tužitelju je na ime tzv. ulazne naknade prilikom isplate kredita tuženik naplatio iznos od 217,71 euro, što iznosi 3,30 % od iznosa kredita. Spornim člankom odnosno točkom 3. Ugovora o kreditu regulirana je obveza tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita.

2. Navedeni ugovor o kreditu je tzv. tipski ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, a radi se o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a imajući u vidu odredbu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom citiranog zakona propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade slijedom navedenoga ništetne jer se o navedenoj odredbi ugovora uopće nije pojedinačno pregovaralo.

3. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe jer je tužitelju bilo ponuđeno po principu " uzmi ili ostavi ", na način da je tužitelj dobio na potpis već unaprijed pripremljen ugovor. Ovo, tim više što iz navedene odredbe nije vidljivo na što se navedena naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je stoga takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna, te je stoga navedeni uglavak o naknadi protivan kogentnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi za vrijeme zaključenja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost.

3.1. Završno, jedini interes i svrha sporne odredbe je dodatno bogaćenje banke tuženika, stjecanje ekstraprofita i neopravdano korištenje pozicije jače strane ugovornog odnosa, budući da potrošač, ukoliko treba kredit, mora pristati i na tu naknadu, samo da bi dobio traženi iznos kredita.

3.2. Slijedom navedenog, tužitelj upire na sudsku praksu u vidu presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

4. Slijedom iznesenog predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnom odredbu točke 3. Ugovora o kreditu, te obvezati tuženika na isplatu iznosa naknade za obradu kredita, uz naknadu troškova postupka tužitelju.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu ne spori da su stranke sklopile ugovor o kreditu broj: 198-50-3717068 od 9. listopada 2006. kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 10.670,88 CHF uz redovnu kamatnu stopu od 5,20 % godišnje, promjenjivu. Smatra kako je tužba u cijelosti neosnovana te je tuženik kao takvu i osporava.

5.1. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita ništetna ističe da je predmetna odredba članka 3. navedenog ugovora jasna, lako uočljiva i razumljiva, a pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj nigdje ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika jer je tuženik prije zaključenja ugovora objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a s obzirom da tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

5.2. Nadalje, ističe prigovor zastare sukladno članku 225. Zakona o obveznim odnosima, a imajući u vidu da je datum pokretanja ovog parničnog postupka 20. lipnja 2024.

6. Nadalje, tuženik ističe da nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

6.1. S obzirom da je tužitelj, a nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

6.2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio visinu tužbenog zahtjeva, ali je na pripremnom ročištu od 30. siječnja 2025. priznao visinu tužbenog zahtjeva u iznosu kako je to naznačeno u tužbi tužitelja.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba toč. 3. Ugovora o kreditu broj 198-50-3717068 zaključenog između tužitelja i tuženika dana 9. listopada 2006. koji se odnosi na naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, te za isplatu iznosa od 217,71 eura uvećano za zatezne kamate na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva, a temeljem zaključenog ugovora o kreditu broj: 198-50-3717068.

8. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid i čitanje u presliku Ugovora o kreditu broj: 198-50-3717068 od 9. listopada 2006. sa lista 5 - 8 spisa, presliku ovjere Ugovora javnog bilježnika Želimira Mirića iz Vinkovaca, broj: OU-808/2006 od 10. listopada 2006. sa lista 9 spisa, potvrda tuženika od 3. siječnja 2024. iz koje se utvrđuje da je 10. listopada 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od tada 1.640,36 kuna odnosno 3,30 % od iznosa kredita sa lista 12 spisa, preslik odluke Vrhovnog suda RH broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. te je saslušan tužitelj na okolnosti iz tužbe i tužbenog zahtjeva.

9. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku) sud je ocijenio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

10. Tijekom postupka nisu bile sporne aktivna i pasivna legitimacija stranaka, činjenica da su dana 9. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 198-50-3717068, da su isti sklopili tužitelj i tuženik, kojim je tuženik odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 10.670,88 CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,20 %, na rok otplate od 84 mjeseca. U kreditu se navodi kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,30 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno odmah po potpisu ugovora o kreditu.

11. Među strankama je sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, te prigovor zastare potraživanja tužitelja.

12. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti, te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj: 198-50-3717068 sklopljen dana 9. listopada 2006. dopis tuženika od 3. siječnja 2024., u kojem se navodi da je odobreni iznos kredita za tužitelja 10.670,88 CHF, da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosila 1.640,36 kuna odnosno 3,30 % te da je ista naplaćena 10. listopada 2006.

12.1. Izveden je i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

13. Iz ugovora o kreditu broj: 198-50-3717068 od 9. listopada 2006. proizlazi da su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita sklopili isti za iznos od 10.670,88 CHF uz promjenjivu kamatnu stopu od 5,20 % na rok otplate od 84 mjeseca. U čl. 3. Ugovora o kreditu se navodi kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,30 % od iznosa odobrenog kredita, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

14. Tužitelj saslušan kao stranka u postupku iskazao je da se odlučio za kupovinu novog automobila koji je dijelom isplaćen iz kredita, s tim da je kredit uplaćen izravno na račun auto kuće. Prilikom kupovine automobila tužitelj je otišao u auto kuću, gdje je ponuđena banka tuženika jer je auto kuća imala ugovorenu s njima kreditnu liniju. U banci joj je ponuđen kredit u CHF a u drugoj valuti joj nije bio ponuđen i u banci je savjetovana da je to najpovoljnije pa je tužitelj to i prihvatio. Ističe da se raspitivala i kod drugih banaka ali u auto kući su je poslali u banku tuženika. Potpisala je unaprijed pripremljeni ugovor koji je prethodno pročitala, zamijetila je termin promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i ulazne naknade za koju naknadu nije znala što znači, a nitko joj prilikom uručenja kreditne dokumentacije nije razjasnio odredbe ugovora. U to vrijeme nije bila vlasnik obrta, poduzeća, niti je bila u sustavu PDV-a, automobil je koristila za osobne potrebe. U početku joj je odgovarala visina rate i rok otplate kredita, osobno je ratu kredita uplaćivala na šalteru u banci, sjeća se da je dobivala na kućnu adresu obavijesti o povećanju kamatne stope od banke. Kada su se rate počele povećavati raspitivala se u banci zašto je tome tako, ali su joj u banci rekli da to tako mora biti i da kredit mora u cijelosti otplatiti, što je i učinila. U odnosu na ulaznu naknadu iskazala je da se nije pojedinačno pregovaralo niti o jednoj pojedinoj odredbi ugovora pa tako niti o ulaznoj naknadi i to tužitelju nije bilo jasno ali su joj u banci rekli da je takva politika banke, tim više što je tražila da istu ne plati ili da taj iznos bude manji, odgovoreno joj je da to nije moguće.

15. Sud je svoju odluku donio temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku.

15.1. Sud je kao vjerodostojne prihvatio sve isprave koje su pročitane i u koje je izvršen uvid na glavnoj raspravi budući njihova vjerodostojnost nije dovedena u pitanje po parničnim strankama pri čemu je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u vezu s drugim dokazima te odredbama zakona.

16. Sud je prihvatio iskaz tužitelja kao stranke budući je isti iskazivao životno, logično i uvjerljivo o onim činjenicama kojih se sjeća i o svojem viđenju same stvari, tim više što iskaz tužitelja nije doveden u pitanje niti mu je tuženik prigovarao.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu ZZP 96/2003.) a za vrijeme njegovog izvršavanja bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 79/078, 125/07 i 79/09, dalje ZZP). Ranije u ovom obrazloženju je sud citirao odredbe čl. 81. st. 1. ZZP 96/2003 te se ovdje zbog nepotrebnog ponavljanja izostavlja, a sukladno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP 96/2003, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom st. 4. navedenih članaka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno čl. 102. st. 1. ZZP, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je njezina ništetnost.

18. Nadalje, čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tom odredbom je definirano što je tuženik ovlašten naplatiti temeljem ugovora o kreditu od tužitelja kao korisnika kredita, a to je glavnica te ugovorene kamate, iz čega je razvidno da tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, a što znači da je tuženik u predmetni ugovor o kreditu uvrstio odredbu koja je suprotna članku 1021. Zakona o obveznim odnosima, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna i primjenom Zakona o obveznim odnosima.

19. Isto tako, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19.1. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

20. Sud Europske unije svojim presudama C-84/19 i C-224/19 potvrdio je da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni, i konačno koji su neproporcionalni.

21. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba po kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

22. Predmetni ugovor o kreditu je unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca jer sadržava opće uvjete ugovora ili se na njih poziva, a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva pa opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ova. U čl. 3. ugovora o kreditu se navodi kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 3,30 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik.

22.1. Opće je poznata činjenica da se o odredbama akata kreditora, a ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, pa je stoga jasno i nesporno da se nije moglo pojedinačno pregovarati ni o ovoj spornoj odredbi ugovora. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % iznosa očito prouzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22.2. Osnovano tužitelj ističe kako nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz odobrenog kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle, sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita. Upravo je na taj način prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca i potrošača jer nije jasno koji bi to pravedni i objektivni eventualno nastali troškovi koje bi kreditor imao bili u izravnoj koleraciji sa sklapanjem ugovora o kreditu pa makar oni bili i točno u postotnom dijelu navedeni.

23. Dakle, tuženik, a u smislu odredbe st. 4. čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača nije dokazao da se o spornoj odredbi sadržanoj u unaprijed standardno formuliranom ugovoru pojedinačno pregovaralo. Nesporno je da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, te se stoga radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača, a posljedica koje je ništetnost.

23.1. Stoga je tuženik dužan tužitelju vratiti plaćeni iznos od 217,71 eura zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom počev od 11. listopada 2006. do isplate, i to po stopi koja se do 31. prosinca 2007. obračunava u visini određenoj člankom 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 % poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, zbog čega je odlučeno kao u izreci presude.

24. Prigovor zastare novčanog potraživanja, a kojeg je istaknuo tuženik nije osnovan i u ovom slučaju nema zastare na isplatu bez obzira što je ugovor zaključen 9. listopada 2006. iz razloga što prema stavu Vrhovnog suda RH i to pravnim shvaćanjem sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastara nastupa istekom roka od 5 godina od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili nekog njegovog dijela iz kojeg proizlazi isplata. Budući je tužitelj ovom tužbom tražio i utvrđenje ništetnosti odredbe zbog koje traži isplatu, zastara će početi teći tek pravomoćnošću dijela presude koji utvrđuje ništetnost odredbe. Ukazuje se da je takav stav osim Vrhovnog suda RH zauzela i brojna sudska praksa nakon tog mišljenja ( tako i Županijski sud u Zagrebu u svojoj odluci posl. broj: Gž-2406/18 ). Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

25. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

26. Tužitelj je potraživao trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.231,18 eura, uvećano za zatezne kamate od presuđenja do isplate, koji mu je sud u cijelosti priznao kao nužan i opravdan, a sastoji se od troška sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7/1, sastava jednog obrazloženog podneska u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 8/1, za pristup na dva raspravna ročišta i to od 30. siječnja 2025. i od 3. travnja 2025., svako po 200,00 eura po Tbr. 9/1, što sveukupno iznosi 800,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV od 25 % za sve radnje iznosi 200,00 eura sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12,103/14, 118/14 i 107/15, 37/22 i 126/22).

26.1. Zatraženom trošku valja pridodati i iznos sudske pristojbe na tužbu od 53,09 eura i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 eura, što sveukupno iznosi 1.106,18 eura.

27. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka budući u istom nije uspio, a sve kako je navedeno u točci IV. izreke ove presude.

Vinkovci, 16. svibnja 2025. godine.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Frano Bazina, Zagreb

2. OD Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb,

na znak: RBA-PAS-1311