Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Stalna služba u Krku

Bodulska 2/d

Krk 51500

Poslovni broj: Pn-38/2019.-82.

U I M E  R EP U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, Stalna služba u Krku, po sutkinji Nataliji Denona, u pravnoj stvari tužitelja Sportmar d.o.o. [adresa], OIB: 85992364960 i VI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćnici Jasminki Hodžić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika 24 sata d.o.o. za nakladničku djelatnost iz Zagreba, Oreškovićeva 6H/1, OIB: 78093047651, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Ladan, odvjetnik iz Zagreba, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene u prisutnosti punomoćnika stranaka 2. travnja 2025., javno objavivši odluku 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku 24 sata d.o.o. za nakladničku djelatnost, Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB: 78093047651 da u roku od 15 dana, tužitelju Sportmar d.o.o. [adresa], OIB: 85992364960, isplati na ime naknade štete iznos od 1.700,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07.07.2016. godine do 31.12.2022. godine, primjenom kamatne stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka i to po stopi od 7,88 % od 07.07.2016. do 31.12.2016. godine, po stopi od 7,68 % od 01.01.2017. godine do 30.06.2017. godine, po stopi od 7,41 % od 01.07.2017. godine do 31.12.2017. godine, po stopi od 7,09 % od 01.01.2018. godine do 30.06.2018. godine, po stopi od 6,82 % od 01.07.2018. godine do 31.12.2018. godine, po stopi od 6,54 % od 01.01.2019. godine do 30.06.2019., po stopi od 6,30 % od 01.07.2019. do 31.12.2019., po stopi od 6,11 % od 01.01.2020. do 30.06.2020., po stopi od 5,89 % od 01.07.2020. do 31.12.2020., po stopi od 5,75 % od 01.01.2021. do 30.06.2021., po stopi od 5,61 % od 01.07.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49 % od 01.01.2022. do 30.06.2022., po stopi od 5,31 % od 01.07.2022. do 31.12.2022, po stopi od 5,50 % godišnje od 01.01.2023. godine do 30.06.2023. godine, po stopi od 7 % godišnje od 01.07.2023. godine do 31.12.2023. godine, po stopi od 7,5 godišnje od 01.01.2024. do 30.06.2024. godine, po stopi od 7,25 % godišnje od 01.07.2024. do 31.12.2024., po stopi od 6,15 % od 01.01.2025. godine do isplate, a u slučaju promjene visine kamatne stope primjenom referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, uvećane za tri postotnih poena, koja stopa se određuje za svako polugodište, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koje je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koje je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

II Nalaže se tuženiku 24 sata d.o.o. za nakladničku djelatnost, Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB: 78093047651 da u roku od 15 dana, tužitelju VI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime naknade štete iznos od 2.200,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 07.07.2016. godine do 31.12.2022. godine, primjenom kamatne stope koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka i to po stopi od 7,88 % od 07.07.2016. do 31.12.2016. godine, po stopi od 7,68 % od 01.01.2017. godine do 30.06.2017. godine, po stopi od 7,41 % od 01.07.2017. godine do 31.12.2017. godine, po stopi od 7,09 % od 01.01.2018. godine do 30.06.2018. godine, po stopi od 6,82 % od 01.07.2018. godine do 31.12.2018. godine, po stopi od 6,54 % od 01.01.2019. godine do 30.06.2019., po stopi od 6,30 % od 01.07.2019. do 31.12.2019., po stopi od 6,11 % od 01.01.2020. do 30.06.2020., po stopi od 5,89 % od 01.07.2020. do 31.12.2020., po stopi od 5,75 % od 01.01.2021. do 30.06.2021., po stopi od 5,61 % od 01.07.2021. do 31.12.2021., po stopi od 5,49 % od 01.01.2022. do 30.06.2022., po stopi od 5,31 % od 01.07.2022. do 31.12.2022, po stopi od 5,50 % godišnje od 01.01.2023. godine do 30.06.2023. godine, po stopi od 7 % godišnje od 01.07.2023. godine do 31.12.2023. godine, po stopi od 7,5 godišnje od 01.01.2024. do 30.06.2024. godine, po stopi od 7,25 % godišnje od 01.07.2024. do 31.12.2024., po stopi od 6,15 % od 01.01.2025. godine do isplate, a u slučaju promjene visine kamatne stope, primjenom referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, uvećane za tri postotnih poena, koja stopa se određuje za svako polugodište, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koje je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koje je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III Djelomično se odbija tužbeni zahtjev tužitelja Sportmar d.o.o. [adresa], OIB: 85992364960, preko dosuđenog iznosa od 1.700,00 EUR-a pa do zatraženog iznosa od 13.272,28 EUR-a, odnosno za iznos od 11.572,28 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamata koje na taj iznos teku od 07.07.2016. do isplate, kao i tužbeni zahtjev tužitelja VI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preko dosuđenog iznosa od 2.200,00 EUR-a pa do zatraženog iznosa od 13.272,28 EUR-a, odnosno za iznos od 11.072,28 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamata koje na taj iznos teku od 07.07.2016. do isplate, kao neosnovani. IV Nalaže se tuženiku 24 sata d.o.o. za nakladničku djelatnost, Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB: 78093047651, da u prvom slijedećem broju dnevnog lista "24sata", te na njegovom internetskom portalu, a nakon nastupa pravomoćnosti ove presude, o svom trošku u cijelosti, bez ikakvih komentara i kraćenja, objavi ovu presudu.

V Nalaže se tuženiku 24 sata d.o.o. za nakladničku djelatnost, Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB: 78093047651 da tužitelju Sportmar d.o.o. [adresa], OIB: 85992364960, isplati na ime troškova parničnog postupka iznos od 4.297,42 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom koje teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koje je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koje je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku 24 sata d.o.o. za nakladničku djelatnost, Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, OIB: 78093047651 da tužitelju VI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati na ime troškova parničnog postupka iznos od 5.729,90 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom koje teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koje je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koje je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII U preostalom dijelu, preko iznosa dosuđenih u točkama V i VI izreke presude, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Dana 7. srpnja 2016. tužitelj Sportmar d.o.o. [adresa] podnio je pred ovim sudom tužbu protiv tuženika 24 sata d.o.o. Zagreb radi naknade štete zbog objave članka kojeg je tuženik kao nakladnik objavio u dnevnom listu "24 sata" pod naslovom "Nije me htio zaposliti jer je bio uvjeren da sam V." sa podnaslovom "Diskriminacija. ZI (21) je na [adresa] imao dogovoren posao, odbili su ga zbog puti", kojeg su napisale novinarke FI i II. U tužbi se navodi da je predmetni članak u cijelosti neistinit, osim u dijelu u kojem se navodi da je ZI u telefonskom razgovoru rekao VI da ima dugogodišnje radno iskustvo za obavljanje posla "grill majstor", te u dijelu u kojem se navodi da je VI odveo ZI na autobusni kolodvor i isplatio mu 1.000,00 kuna. Priču iz predmetnog članka da je 8. travnja 2016. prenijela i Hrvatska radiotelevizija u emisiji "Hrvatska uživo" urednice RI, te **.**.2016. u emisiji "Vita jela zelen bor" urednice ĐI, pri čemu da se vodila cijela rasprava o predmetnom slučaju uz gostovanje raznih stručnjaka različitih struka s naglaskom na diskriminaciju V u [adresa], a sve vezano uz Svjetski dan Roma koji se obilježavao baš na dan objave članka i na dan prikazivanja emisije "Hrvatska uživo". U predmetnom članku da se spominje trgovačko društvo Sportmar d.o.o., čiji "gazda" da je odbio zaposliti ZI jer da je bio uvjeren da je V, a taj navodni "gazda" da je bio VI. U tužbi se nadalje navodi da trgovačko društvo Sportmar d.o.o., ovdje tužitelj, posluje više od 10 godina, zapošljava osobe različitih nacionalnosti, te uredno podmiruje sve svoje obveze. Članovi Uprave tužitelja da su AI i MI, koji da su jedini ovlašteni donositi odluke o zapošljavanju djelatnika, dok da VI nije član Uprave, pa stoga niti "gazda" koji može donositi odluke vezano uz zapošljavanje novih djelatnika. Tužitelj da je raspisao natječaj za sezonsko obavljanje posla za radno mjesto "grill majstora", s tim da je jedan od najbitnijih uvjeta, osim odgovarajuće struče spreme, bilo i radno iskustvo na tim poslovima od najmanje godinu dana. Uprava društva da je ovlastila VI da obavi telefonske razgovore s kandidatima. Na natječaj da se javio, između ostalih kandidata, i ZI, koji da je u prilogu svoje zamolbe dostavio Potvrdu Mirovinskog osiguranja, Područni ured u Sisku, Ispostava Hrvatska Kostajnica od 1. travnja 2016., koja da je bila nepotpuna, odnosno iz iste da je bilo vidljivo jedino da je ZI bio zaposlen u periodu od 1.09.2014. do 5.09.2014. u trgovačkom društvu iz Lošinja, dok da zbog nepotpunog preslikavanja potvrde nije bilo vidljivo koliko je ZI proveo u radnom odnosu kod poslodavca u Novalji. Nakon telefonskog razgovora sa ZI, VI da je pozvao ZI na osobni razgovor, uz napomenu da dostavi cjelovitu potvrdu iz koje će biti vidljivo njegovo radno iskustvo. Nakon što je ZI došao na razgovor, da je utvrđeno kako isti ima ukupno 11 dana radnog staža, slijedom čega da je isti isključen kao kandidat za daljnje natjecanje, odnosno Uprava tužitelja da ga je odbila zaposliti na predmetnom natječaju. Zbog dolaska na osobni razgovor, ZI da je isplaćen iznos od 1.000,00 kuna na ime dnevnice i troškova, a ujedno da je počašćen ručkom i večerom, te mu je ponuđeno i da prespava na [adresa]. Navedeno da je jedina istinita priča oko zapošljavanja ZI, a sve ostalo da je izmišljeno, što od ZI, što od autora članka. S obzirom da su zbog predmetne priče prikazane i TV emisije "Hrvatska uživo" i "Vita jela, zelen bor", i to na temu diskriminacije, tužitelju da je nanesena nepopravljiva šteta. Novinarke tuženika, prije objave spornog članka, da nisu kontaktirale osobe ovlaštene za zastupanje tužitelja radi provjere istinitosti priče ZI, niti su izvršile bilo kakve druge provjere, već su samoinicijativno objavile neprovjerenu priču koja obiluje neistinama, a koja je u konačnici dovela do povrede prava osobnosti, tj. povrede časti i ugleda tužitelja kao trgovačkog društva. Tužitelj smatra da predmetni članak nije bio usmjeren na informiranje javnosti, već da se sa objavom takvog članka htjelo stvoriti sliku o tužitelju kao diskriminatoru i rasisti, iako ovlaštene osobe tužitelja uopće nisu imale nikakav kontakt sa ZI. Smatra da predmetni članak nije objavljen u dobroj vjeri, već da je konotacija istog bila da se objavi priča o segregaciji, diskriminaciji i rasizmu u Hrvatskoj, s tim da ZI uopće nije V, već Z. Predmetnim člankom da je s jedne strane tužitelj prikazan kao okrutan poslodavac, tj. kao poslodavac kojem je važna rasa, nacionalnost i vjeroispovijest, dok je s druge strane ZI prikazan kao skromni mladić iz Hrvatske Kostajnice, koji traži, a ne dobiva posao zbog boje kože. U tužbi se nadalje navodi da je dana 10. travnja 2016. uslijedio nastavak priče, budući da je tuženik objavio novi članak naslova "Umjesto u [adresa] idem raditi u Berlin". U tom članku također da je tema bio tužitelj, koji je "odbio zaposliti ZI jer je V", zbog čega da je novi poslodavac iz Njemačke, kojeg je zgrozila i rastužila ova priča, ponudio ZI dobro plaćeni posao u Njemačkoj, s tim da ZI u emisiji HRT-a koja je prikazana 21. travnja 2016. uopće nije spomenuo svoj novi posao u Njemačkoj. U tom kontekstu tuženik da se prikazao kao medij koji prokazuje tužitelja kao diskriminatora, te pronalazi posao mladom čovjeku koji je pretrpio diskriminaciju. Zbog svega navedenog, tužitelj da je 6. svibnja 2016., sve sukladno čl. 40. Zakona o medijima, uputio glavnom uredniku tuženika i tuženiku zahtjev za ispravak netočnih informacija i ispriku, međutim, tuženik da je tom zahtjevu odbio udovoljiti zbog razloga navedenih u njegovom dopisu od 10. svibnja 2016. godine. Zbog predmetnog članka, tužitelju da je nepopravljivo uništen ugled, jer će za širu javnost, susjede i goste uvijek biti "rasist". Nakon objave spornog članka, te emitiranja ranije spomenutih emisija, zakonski zastupnici tužitelja da su stalno morali objašnjavati širem krugu ljudi da ZI nije bio zaposlen kod tužitelja zbog nedovoljnog radnog iskustva, a ne zbog toga što je VI smatrao da je isti V. Pritom je navedeno da je predmetni članak objavljen pred početak turističke sezone, a tužitelj da se bavi turizmom i ugostiteljstvom. Tužitelj da zbog svega navedenog i dan danas trpi razne provokacije i neugodnosti, a pogotovo da mu je neugodno pred romskom populacijom, budući da isti nije rasist, nacionalist i diskriminator. Informacija koja je pružena predmetnim člankom da je bila, te još uvijek jest, dostupna većem broju čitatelja, jer osim što je tuženik medij koji djeluje na nacionalnoj razini, predmetni članak da je bio objavljen (još uvijek jest) i na web stranici tuženika, a pritom je predmetnu priču prenijela i Hrvatska radiotelevizija u emisijama "Hrvatska uživo" i "Vita jela, zelen bor". Zbog navedenog, tužitelj Sportmar d.o.o. predložio je da ovaj sud, nakon provedenog dokaznog postupka, donese presudu kojom će usvojiti njegov tužbeni zahtjev, kojeg je precizirao u podnesku od 24. ožujka 2025., a u kojem potražuje od tuženika naknadu štete u visini od 13.272,28 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama od podnošenja tužbe, tj. od podnošenja zahtjeva za ispravak netočnih informacija i ispriku 7. srpnja 2016. godine, te da se predmetna presuda, nakon njezine pravomoćnosti, objavi u prvom slijedećem broju dnevnog lista "24 sata", te na internetskim stranicama tuženika, bez komentara i kraćenja, sve o trošku tuženika.

2. U odgovoru na tužbu od 16. kolovoza 2016. tuženik je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Naveo je da tužitelj, u pogledu točke 2. tužbe, nije postupio sukladno čl. 22. Zakona o medijima, zbog čega da nisu ispunjeni procesno-pravni uvjeti za raspravu o meritumu, a također je naveo da Zakon o medijima, kao lex specialis, ne poznaje institut objave presude kao oblik popravljanja štete. Tuženik drži paušalnim, te neživotnim i nelogičnim da bi tužitelju kao pravnoj osobi bilo povrijeđeno pravo osobnosti, pogotovo stoga što je glavni akter predmetne priče fizička osoba, a ne tužitelj kao trgovačko društvo. Također ističe da je tužba nejasna, odnosno da se po istoj ne može postupati, jer da su pojedini navodi iz tužbe proturječni, poglavito oni u kojima se navodi da je VI, kao jedini aktivno legitimirani u ovom postupku, isplatio ZI 1.000,00 kuna u situaciji kad ga je ovaj obmanuo po pitanju radnih sati i iskustva u struci. Zbog svega navedenog, tuženik je predložio da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije kao neosnovan, te da se tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. Rješenjem ovog suda, poslovni broj Pn-38/2019, od 22. studenog 2023., predmetni postupak spojen je sa predmetom pod poslovnim brojem Pn-35/2020, koji se također vodi kod ovog suda povodom istog štetnog događaja, ali po tužbi tužitelja VI protiv tuženika 24 sata d.o.o., te je odlučeno da će se nadalje, radi zajedničkog raspravljanja, voditi jedinstveni postupak pod poslovnim brojem Pn- 38/20019.

4. Uvidom u predmet ovog suda koji se vodio pod poslovnim brojem Pn- 35/2020, prije nego što je isti spojen sa predmetom Pn-38/2019, utvrđeno je da su tužba i tužbeni zahtjev u tom predmetu identičnog sadržaja kao i tužba i tužbeni zahtjev tužitelja Sportmar d.o.o., budući se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, jedino što je tužitelj u tom predmetu VI. U tužbi VI se navodi da se isti zbog spornog članka morao opravdavati, ne samo širem krugu ljudi, već i suvlasnicima trgovačkog društva Sportmar d.o.o., te ostalim članovima Uprave društva da ono što je izneseno u novinama nije istina. Također je navedeno da mu je predmetnim člankom, koji je rezultirao i emitiranjem "posebnih emisija", nanesena ogromna šteta i kao osobi i kao poduzetniku koji ima svoje poslovne partnere, goste, zaposlenike, tj. uništen mu je ugled, jer je za širu javnost prezentiran kao rasist. Zbog navedenog, predloženo je da sud, nakon provedenog dokaznog postupka, donese presudu kojom će se usvojiti postavljeni tužbeni zahtjev, koji je također preciziran u podnesku od 24. ožujka 2025. na iznos od 13.272,28 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama od podnošenja tužbe, tj. od podnošenja zahtjeva za ispravak netočnih informacija i ispriku 7. srpnja 2016. godine, te da se presuda, nakon pravomoćnosti, objavi u prvom slijedećem broju dnevnog lista "24 sata", te na internetskim stranicama tuženika, bez komentara i kraćenja, sve o trošku tuženika.

5. U odgovoru na tužbu tužitelja VI, tuženik je osporio osnovanost i visinu predmetne tužbe i tužbenog zahtjeva, navodeći da je tužba paušalna i konfuzna, a da su navodi tužitelja neosnovani i da ne opravdavaju dosudu zatražene pravične naknade. Predložio je da se tužba i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovana, te da se tuženiku dosudi naknada za prouzročeni parnični trošak.

6. Uvidom nadalje u predmet ovog suda pod poslovnim brojem Pn-35/2020 utvrđeno je da je u tom predmetu već bila donesena prvostupanjska odluka, pod poslovnim brojem Pn-219/2016, od 23. srpnja 2018., kojom je bio odbijen tužbeni zahtjev tužitelja VI kao neosnovan, a koja je presuda, u fazi drugostupanjskog odlučivanja, ukinuta rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-5009/2018, od 15. rujna 2020., uz obrazloženje da ovaj sud, u ponovljenom postupku, ponovno ocijeni sve provedene dokaze, te da nakon što utvrdi sve relevantne činjenice donese novu, na zakonu osnovanu, odluku, u kojoj će ponovno odlučiti kako o tužbenom zahtjevu tužitelja, tako i o troškovima cjelokupnog postupka.

7. Tijekom dokaznog postupka provedeni su svi predloženi dokazi, pa je tako pregledana sva materijalna dokumentacija koja prileži spisu (spisima), proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ZI, II i FI, saslušan je tužitelj VI, te zakonski zastupnici tužitelja Sportmar d.o.o. MI i AI, a također su pregledane i snimke emisija "Hrvatska uživo" od 8. travnja 2016. i "Vita jela, zelen bor" od 21. travnja 2016.godine.

8. Uvidom u presliku novinskog članka dnevnog lista 24sata od 8. travnja 2016 utvrđeno je da predmetni članak započinje naslovom cit. "Nije me zaposlio jer je bio uvjeren da sam V…"; da ima podnaslov cit. "Diskriminacija. ZI (21) je na [adresa] imao dogovoren posao, odbili su ga zbog puti"; da su istog napisale novinarke FI i II; da je u desnom kutu članka objavljena fotografija ZI; da članak započinje rečenicom cit. "Prethodno smo sve dogovorili telefonom. Otišao sam na [adresa], ali čim me vidio, nije me ni pozdravio nego se okomio na mene:

Zašto mi nisi rekao da si cigo?, rekao je ZI (21)", da se u tekstu tog članka u četiri navrata spominje firma Sportmar iz [adresa] na [adresa], kao i "gazda" te firme VI, koji je u pogledu predmetnog članka dao izjavu koja je napisana u donjem, izdvojenom dijelu članka, sa vlastitim naslovom cit. "Nisam ga zaposlio jer mislim da je smotan i nježan kao kakva curica", te da članak završava riječima cit. "…Gazda Sportmara ujutro ga je odveo na autobusni kolodvor i platio mu 1000 kuna za troškove uzaludnog dolaska. – Na kraju me pozdravio riječima: Žao mi je što si prošao sav taj put uzalud. Da imamo kuhinju zatvorenog tipa u kojoj te nitko ne vidi, zaposlili bismo te. Ovako, bojimo se što će ljudi reći – rekao nam je razočarani EI koji će sad tražiti drugi posao."

9. Uvidom u ispise sa internetskih stranica od 6. srpnja 2016. utvrđeno je da je predmetni članak objavljen i na web stranici tuženika, da je imao 16935 prikaza i 223 komentara čitatelja u kojima se na više mjesta na ružan i pogrdan način spominjalo ime VI, te da je preuzet i objavljen od strane drugih medija kao što su www.slowwwenia.com, www.obavjestajac.hr, www.romskiporat.com sa poveznicom na video prilog HRT-a, www.vimeo.com (emitiranje emisije na temu članka).

10. Uvidom u izvadak iz sudskog registra za trgovačko društvo Sportmar d.o.o. iz [adresa], utvrđeno je da se predmetno društvo, između ostalog, bavi različitim uslužnim i turističkim djelatnostima/uslugama, da su članovi društva VI, MI i AI, dok da su osobe ovlaštene za zastupanje MI i AI.

11. Uvidom u potvrdu HZMO-a, Područni ured u Sisku, Ispostava HR Kostajnica, utvrđeno je da je ZI, rođen **.**.1985., državljanin RH, radio sezonski u Riba – Lošinj d.o.o. Veli Lošinj od 1.09.2014. do 5.09.2014., te kod fizičke osobe/samostalnog poduzetnika NI, ali u tom dijelu podaci o trajanju radnog odnosa/osiguranja nisu vidljivi. Iz podataka HZMO-a od 26. travnja 2021., list 170 spisa, proizlazi da je ZI, osim radnog odnosa kod Riba – Lošinj j.d.o.o. i Palčić Antonia, radio povremeno sezonski i u poljoprivredi.

12. Uvidom u sadržaj Izjave od 7. travnja 2016. utvrđeno je da ZI, koji je vlastoručno potpisao predmetnu Izjavu, potvrđuje da je primio u gotovini 1.000,00 kuna za troškove sanitarne knjižice, putnih troškova i dnevnice za dolazak na upoznavanje za posao, te da se potpisom te Izjave odrekao bilo kakvih drugih potraživanja. S tim u svezi izvršen je uvid i u fotografiju na listu 49 spisa (Pn-38/2019).

13. Iz sadržaja dopisa zamjenice Pučke pravobraniteljice VIL od 25. travnja 2016., proizlazi da je VI bio pozvan izjasniti se o navodima ZI iz spornog novinskog članka, odnosno očitovati se o autentičnosti vlastitih navoda iz tog članka u kojem stoji da ZI nije bio zaposlen, jer da se VI učinio smotanim "kao curica". Naime, VI, ovdje tužitelj, pozvan je odgovoriti je li portal 24sata vjerodostojno prenio njegove navode, odnosno ukoliko nije je li urednicima podnio zahtjev za ispravak takvih navoda.

14. Uvidom u očitovanje tužitelja Sportmar d.o.o. i VI od 23. svibnja 2016. na citirani dopis zamjenice Pučke pravobraniteljice od 25. travnja 2016. proizlazi da su trgovačko društvo Sportmar d.o.o. i VI, ovdje tužitelji, u tom dopisu naveli da je pokretanje ispitnog postupka od strane Pučkog pravobranitelja došlo prekasno, jer da je istima već nanesena nepopravljiva šteta kroz medijski "linč", i to poglavito u emisiji "Vita jela, zelen bor" od 21. travnja 2016., gdje su tužitelji proglašeni diskriminatorima, a u kojoj emisiji da je sudjelovala i zamjenica Pučke pravobraniteljice, koja da je vlastitim izjavama stvorila sliku u javnosti da su doista i dogodilo ono što se navodi u spornom članku. U navedenom odgovoru tužitelji su objasnili svoju verziju i slijed događaja vezanih uz zapošljavanje ZI, te nadodali da su glavnom uredniku 24sata podnijeli zahtjev za ispravak netočnih informacija i ispriku, koji da je odbijen, zbog čega da su primorani podnijeti tužbu pred sudom.

15. Iz dopisa Pučke pravobraniteljice od 12. srpnja 2016. (list 75 spisa) proizlazi da u postupanju zamjenice Pučke pravobraniteljice, prilikom gostovanja u emisiji "Vita jela zelen bor", nisu utvrđene povrede Zakona o pučkom pravobranitelju i Etičkog kodeksa, niti je utvrđeno postojanje pravnog interesa i nužnih procesnih pretpostavki za daljnjim vođenjem postupka protiv ovdje tužitelja povodom izjave ZI o diskriminaciji temeljem etničke pripadnosti.

16. Uvidom u novinski članak objavljen u dnevnim novinama 24sata od 10. travnja 2016. utvrđeno je da isti započinje naslovom "Umjesto u [adresa] idem raditi u Berlin", te podnaslovom "Čeka ga posao. Nakon što su 24sata objavile priču o ZI (21), koji zbog tamne puti nije dobio posao kuhara na [adresa], stigla je ponuda iz Njemačke."

17. Uvidom u zahtjev za ispravak netočnih informacija i ispriku od 6. svibnja 2016., utvrđeno je da su tužitelji Sportmar d.o.o. i VI zatražili od glavnog urednika i nakladnika 24 sata d.o.o., i to u dva zasebna zahtjeva, ispravak netočnih i neistinitih informacija uz ispriku sukladno čl. 41. Zakona o medijima, dok iz dopisa 24sata d.o.o. od 10. svibnja 2016. proizlazi da su ti zahtjevi odbijeni zbog razloga predviđenih glavom VI. Zakona o medijima.

18. Iz iskaza svjedoka ZI, saslušanog u predmetu Pn-35/2020 (ranije Pn-219/2016) dana 26. listopada 2017., proizlazi da se isti sjeća spornog događaja kada se sa tužiteljem VI čuo telefonski, te kada se sa istim dogovorio oko sezonskog posla, međutim da kada je došao u [adresa], tj. izašao iz autobusa, da mu je tužitelj čim ga je vidio rekao: "šta mi nisi rekao da si V." Svjedok da mu je tada odgovorio da on nije V, već da je samo tamnije puti. Nakon toga, oni da su sjeli u auto i dovezli se do mjesta gdje je lokal, nakon čega da mu je tužitelj pokazao mjesto gdje je svjedok trebao početi raditi, međutim da mu je tada rekao da se mora dogovoriti sa bratom, budući ga je brinulo što bi moglo biti kada ga gosti vide. Tužitelj da ga je potom uputio prema mjestu gdje je svjedok trebao biti smješten tijekom sezone, tj. barakama, a nakon nekog vremena da se vratio sa ženom i rekao svjedoku "oprosti, ali ne možemo te zaposliti". Tužitelj da mu je tada rekao da će mu pokriti troškove puta do Rijeke, kao i do Zagreba, te troškove sanitarne inspekcije, zbog čega da je svjedoku isplaćen iznos od 1.000,00 kuna. Svjedok da nije reagirao na izjavu tužitelja glede nemogućnosti njegova zaposlenja, već da se na istu samo nasmijao, a ujutro da ga je tužitelj odvezao automobilom za Rijeku, nakon čega da je svjedok sjeo na autobus i otišao kući. Prije nego je stupio u kontakt sa tužiteljem, svjedok da se javio na objavljeni natječaj (oglas) za posao, te poslao tužitelju određenu dokumentaciju, s tim da se isprva nije mogao sjetiti koju je dokumentaciju poslao, tj. nije se mogao sjetiti je li poslao presliku svoje osobne iskaznice i potvrdu HZMO-a, Područni ured Sisak, Ispostava HR Kostajnica od 1. travnja 2016. godine. Nakon uvida u svoj mobilni telefon, svjedok se prisjetio da je sa tužiteljem imao e-mail komunikaciju, te da mu je tom prilikom poslao putem e-maila presliku svoje osobne iskaznice (sa lista 47 spisa), presliku bankovnog tekućeg računa, ispunjen formular sa generalijama, te potvrdu HZMO-a od 1. travnja 2016. (sa lista 46 spisa). Citiranu potvrdu HZMO-a da je imao u izvorniku prilikom dolaska na [adresa]. Vezano uz prethodno radno iskustvo svjedoka, svjedok je naveo da ne zna koliko je od toga bilo upisano u potvrdi HZMO- a, ali da je on radio u Velom Lošinju 6 dana, dok da mu je u pogledu posla u Novalji vođen samo probni rad od 12 dana. Također, naveo je da je radio i u berbi jabuka, te u Malinskoj u konobi Ive oko 2 tjedna. Prilikom usmenog razgovora svjedok da je tužitelju napomenuo da nema upisano puno radnog staža, ali da je voljan učiti, na što da mu je tužitelj rekao da dođe. Ne sjeća da se je li mu tužitelj rekao da ga neće zaposliti jer ne udovoljava uvjetima natječaja. Nakon što je došao doma, svjedok da je rekao roditeljima što mu se dogodilo, na što da su mu oni rekli da treba zvati HRT i novine. On da nije zvao 24sata, već njegovi roditelji, međutim da se na kraju sa tim njihovim postupkom usuglasio. Svjedok da u pogledu predmetnog događaja nije podnio nikakvu prijavu niti policiji, niti drugom tijelu. Nadodao je da za predmetnu priču nije isplaćena nikakva naknada od tuženika niti njemu, a niti njegovim roditeljima. Osoba po imenu MI da svjedoku nije poznata, dok bi AI trebala biti supruga tužitelja VI sa kojom da je svjedok izmijenio par riječi predmetnog dana. Svjedoka da nije nitko testirao predmetnog dana, tj. provjerio njegove sposobnosti, niti je od istog tražena na uvid spomenuta potvrda HZMO-a. Svjedok da sada radi u Berlinu, i to od 1. lipnja 2016., gdje da ga je zaposlila osoba koja je pročitala predmetni novinski članak, te da je tamo zadovoljan. Nakon što je svjedoku priopćeno da ga ne mogu zaposliti, isti da se osjećao povrijeđeno i ljutito, ali da nije želio reagirati, već da se "skulirao" i suzdržao od reakcije. U predmetnom novinskom članku da su prenesene sve njegove riječi, kao i u prilogu HRT-a, a na upit što sve piše u novinskom članku, svjedok je odgovorio sve ono što je već rekao pred sudom. Kada se kod telefonskog razgovora predstavio tužitelju, svjedok da je istaknuo da je radio na Zrću, u Malom Lošinju, te u Malinskoj, ali da tada nije rekao je li tamo radio cijelu sezonu. Prilikom javljanja na oglas, svjedok da se javio na mjesto grill radnika, a ne grill majstora, jer da tada za grill majstora nije imao zadovoljene potrebne uvjete.

19. Iz iskaza tužitelja VI, koji je saslušan u predmetu Pn- 35/2020 na ročištu održanom 26. listopada 2017., proizlazi da mu je predmetni članak prouzročio puno neugodnosti, obzirom da je tužitelj dugogodišnji sindikalni povjerenik Dina Petrokemije, zbog čega da je često bio eksponiran u medijima. Načinom na koji je prikazan u tom članku, tužitelj da je ostao zatečen, budući je prikazan "doslovno kao fašist". Isto da ga je pogodilo, budući da nije nikada imao problema sa ljudima u firmi u kojoj je radio, niti je među ljudima pravio razlike. Nadodao je da inače u Omišlju postoji velika romska zajednica, zatim da njegovo dijete idu u školu sa romskom djecom, te da ima puno poznanika iz romskih obitelji, kao i iz obitelji drugih nacionalnosti, budući da već 20 godina radi u zajednici kao trener gimnastike. Osim toga, u trgovačkom društvu Sportmar d.o.o., kojeg da je tužitelj suvlasnik, da ima jako puno zaposlenika različitih nacionalnosti, te da tužitelj nije nikad radio nikakve razlike među njima. Zbog svega toga, predmetni događaj da je jako utjecao na njega, odnosno da se osjećao nelagodno, da je imao nesanice, zbog čega da je morao pojačati medikomentnu terapiju. Što se tiče ZI, tužitelj da je i prije susreta sa njim na autobusnoj stanici znao da ga neće zaposliti, budući je prethodno dobio informacije o njemu, tj. o njegovom radnom iskustvu u konobi Ive u Malinskoj od poznanika ŽI. ZI da se javio za posao grill majstora, a tužitelj da nije mogao dopustiti da na tako odgovornom poslu zaposli čovjeka koji nije bio sposoban odraditi taj posao. Tužitelj da je saznao da je dečko bolestan, te da je i to razlog zbog kojeg ga nije mogao zaposliti na radnom mjestu od kojeg ovisi još 20-ak ljudi i poslovanje cijele firme. Tu informaciju da nije htio podijeliti sa novinarima, već da je na pitanje novinarke II izjavio da je dečko nježan kao curica. Po mišljenju tužitelja, objavljivanje cijele ove priče da nije imalo smisla, budući da on nije nikad rekao ZI da ga neće zaposliti jer da je V. Smatra da je cijela ta priča nastala kasnije, budući se ZI morao nekako opravdati pred roditeljima. Tužitelj da je dočekao ZI na autobusnom kolodvoru, te da mu je čak htio ponuditi pomoćno radno mjesto, međutim da je brat tužitelja, koji donosi odluke glede zapošljavanja, rekao "ništa od toga, jer da ne može riskirati sa njime." Nakon svega toga, tužitelj da je sa ZI popričao, popio pivo, te ga počastio pizzom, a slijedeći dan da ga je odveo do autobusne stanice. Tužitelj je potvrdio činjenicu da je ZI dao 1.000,00 kuna za troškove, iako da se njegov brat tome protivio, jer je smatrao to pretjeranim, a također da se ponudio prodavati slike koje svjedok ZI izrađuje u točionici vina. Prema mišljenju tužitelja, nikakve diskriminacije u konkretnom slučaju da nije bilo, a situacije da ne prime radnike, da se dešavaju, praktički svake godine. Tužitelj da je EI rekao da ga je na neki način, kada se predstavio, doveo u zabludu glede svojeg radnog iskustva, jer da mu nije rekao istinu da je radio "tri dana tu, dva tamo". To isto da je svjedok napravio i u odnosu na trgovačko društvo Sportmar d.o.o., jer se predstavio kao iskusan grill majstor. Informaciju iz Konobe Ive u Malinskoj tužitelj da je dobio na dan dolaska ZI, tako da je prije nego što je svjedok sišao iz autobusa znao da ga neće zaposliti. Naime, u fazi pripreme za sezonu, svaki dan da im je ludnica, tako da je tek na dan dolaska ZI stigao razmišljati o tome. Osim toga, tužitelj da je provjerio podatke o ZI u HZMO-u, jer da mu je bilo čudno zašto mu je dostavljena nepotpuna potvrda o radnom stažu, što da se svjedok opravdao kroz tvrdnju o pokvarenom skeneru. Po dolasku da mu je ZI pokazao predmetnu potvrdu, na što da mu je tužitelj otvoreno rekao "što me muljaš", jer da je svjedok imao 11 dana radnog staža kod različitih poslodavca, zbog čega da tužitelj nije mogao riskirati da ga zaposli. Dostava potvrde o zdravstvenoj sposobnosti da nije bila uvjet na natječaju, a na upit zbog čega je tužitelj ipak bio voljan zaposliti ZI na pomoćnim poslovima, ukoliko je smatrao da je zdravstveno nesposoban, tužitelj je odgovorio da ga je htio zaposliti jer je inače socijalno osjetljiv, a posao npr. farbanja nije takav posao koji bi mogao na bilo koji način ugroziti poslovanje firme. Nakon svega toga svjedok da mu je rekao da mu se "to" već događalo, a na upit na što je mislio kad kaže "to", tužitelj je pojasnio da je mislio na činjenicu da se već pokušavao zaposliti, a da su mu u konačnici zahvalili. Glede predmetnog članka, tužitelj da je imao neugodnosti u smislu komentara kako F treba pobiti, a osim toga, bojao se da Hoteli Njivice sa njima ne raskinu ugovor. Nadodao je da je prvo pomislio da je cijelu tu priču netko osmislio protiv njega zbog njegova sudjelovanja u radu sindikata, gdje se zamjerio određenim političarima, međutim da je kasnije shvatio da se radilo o izmišljenoj priči plasiranoj za Dan Roma koju treba gledati i u kontekstu događanja iz 2016. godine i svega što se dešavalo oko Jasenovca. Novinarku II da je i od ranije poznavao, s obzirom da je sa njom imao nekoliko telefonskih kontakata oko situacije u Dina Petrokemiji, te da je ostao neugodno iznenađen sa razlogom poziva. Smatra da je predmetni članak ispunio svoju svrhu, te da je on u tom članku kolateralna žrtva. Nadodao je da se bojao i za svoju egzistencijalnu situaciju, budući da živi od posla sa kojim se bavi, a osim toga, nadodao je i da se bojao da će se protiv njega voditi kakvi kazneni postupci, a sve vezano uz dopis Pučke pravobraniteljice. Tužitelj da nije tužio HRT, niti je ikoga prijavio za klevetu. Tužbu da je podnio, jer smatra da je oštećen, odnosno da mu je predmetna priča nanijela bol, jer je prikazan kao negativan primjer poslodavca, dok da on smatra suprotno, tj. da predstavlja pozitivan primjer poslodavca. Nadodao je da se njega pita, da on ne bi na ime odštete tražio samo 100.000,00 kuna, već 5.000.000,00 kuna.

20. Tužitelj VI, saslušan je i u svojstvu svjedoka na ročištu 18. srpnja 2019. u predmetu Pn-38/2019 (prije spajanja postupaka), te je na tom ročištu potvrdio da se tvrtka Sportmar d.o.o. bavi ugostiteljstvom i turizmom. Nadodao je da je on suvlasnik u toj tvrtki u udjelu od 25%, dok da su direktori njegov brat MI i supruga AI. Naveo je da je 2016. tvrtka trebala osobu koja bi radila u zalogajnici, i to na poslovima roštilj majstora, slijedom čega da je bio objavljen natječaj, na koji da se javio i ZI. On da je bio pozvan na razgovor, ali da na posao nije primljen, budući da je svjedok (sada tužitelj) saznao, i to od SI iz Konobe Ive u Bogovićima, da je ZI radio u toj konobi svega tri dana, dakle da je dao netočne podatke o svojem radnom iskustvu. Iz dostavljenih podataka da je utvrđeno da je ZI radio svega 11 dana, i to kod različitih poslodavaca. Zbog toga da isti nije primljen na posao, ali da mu je umjesto radnog mjesta roštilj majstor ponuđeno da radi na održavanju, što da EI nije interesiralo. Svjedok da mu je dao 1.000,00 kuna za trošak puta, a nakon toga da su sjedili i razgovarali. Tada da su općenito razgovarali o životu, a svjedok (sada tužitelj) da je tada pitao ZI, između ostalog, je li V. ZI da na to pitanje nije reagirao u smislu da bi bio uvrijeđen. Nakon tog razgovora, svjedok (sada tužitelj) da je smjestio ZI kod sebe u apartman, a slijedeći dan da ga je odvezao u Rijeku. Prilikom tog razgovora da su bili sami, a tek kasnije, dok u bili u apartmanu, da je došla njegova supruga AI. Nadodao je da odluka o ne/zapošljavanju ZI nije bila uvjetovana niti njegovim izgledom, niti nacionalnošću, niti vjeroispovijesti, već da je isključivi razloga nezapošljavanja bila procjena poslodavca da ZI ne može taj posao kvalitetno odrađivati. Svjedok da nema nikakav otpor prema I, već upravo suprotno, da je jedan od njegovih najboljih prijatelja kad je bio u JNA bio jedan V iz [adresa]. Nakon objave članka, svjedok (sada tužitelj) da je imao neugodnosti, jer da je načelnica Općine Omišalj na svojoj Facebook stranici napisala komentar na taj članak, navodeći da ljudi u njihovoj sredini nisu takvi, osim njega (VI), što da je izazvalo reakcije drugih ljudi, od kojih su neki pisali da F treba ubiti i slično, dok da su drugi reagirali ruganjem i podsmjesima. Potvrdio je činjenicu da je novinarki II, i to u kratkom telefonskom razgovoru, rekao da je ZI "smotan i nježan kao curica i da nije za to", ali da joj nije htio objašnjavati razloge njegova nezaposlenja, tj. činjenicu da ZI nije imao radnog iskustva. Radno iskustvo ZI da nije provjeravao, jer da za to nije bilo vremena, a da zbog njegovog radnog ne/iskustva, da nije tražio od ZI da isproba rad za roštiljem. Članak koji je objavljen kod tuženika da su preuzeli i drugi mediji, a da ga pritom nije nitko pitao da i on kaže što ima. Zbog objavljenog članka da je osjećao neugodnost i strah, i to kako za sebe, tako i za svoju obitelj, a što se tiče poslovanja tvrtke Sportmar d.o.o., svjedok (tužitelj) nije mogao potvrditi je li i za firmu nastupila kakva šteta.

21. Iz iskaza AI, zakonske zastupnice tužitelja Sportmar d.o.o., koja je saslušana u predmetu Pn-38/2018 (prije spajanja) dana 5. studenog 2019., proizlazi da je ista 2016. bila direktor tvrtke Sportmar d.o.o., te da se sjeća da je te godina bio objavljen natječaj za radno mjesto grill majstora, i to tijekom ljetne sezone, na koji da se javio ZI. Tom razgovoru da ona nije prisustvovala, već da je razgovor obavio njezin suprug VI. ZI da je upoznala u večernjim satima, ali da tada nije bilo razgovora o radnom mjestu i o tome kakva je odluka. Njezin suprug da joj je rekao da EI nije zaposlen, jer da isti nije imao radnog iskustva. Inače, odluku o njegovom zaposlenju da je donio MI. Nakon razgovora, EI da je dobio 1.000,00 kuna od njezinog supruga, te je odvezen u Rijeku. Nakon toga da je vidjela članak u 24sata, te na portalu i televiziji, iz kojeg je proizlazilo da tvrtka Sportmar d.o.o. ne voli i ne zapošljava R, što da je tvrtki Sportmar d.o.o. i njoj izazvalo nelagodu i štetu. Naime, taj tekst da je objavljen i u lokalnim novinama, a osim toga na njega da se osvrnula i načelnica Općine Omišalj, nakon čega da su ljudi počeli iznositi svoje komentare, te se više nisu javljali za to radno mjesto, te je to ljeto na tom poslu radio njezin suprug, a sljedeće godine da se primjerice na to radno mjesto javio puno manji broj zainteresiranih osoba nego 2016. godine.

22. Iz iskaza MI, također zakonskog zastupnika tužitelja Sportmar d.o.o., koji je isto tako saslušan u predmetu Pn-38/2018 (prije spajanja) dana 5. studenog 2019., proizlazi da je isti direktor tvrtke Sportmar d.o.o., i to od kada je tvrtka osnovana, točnije nekih desetak godina, s tim da je isti bio direktor i 2016. godine. Osobu imena ZI da nije upoznao, niti sa njim razgovarao, već da je razgovor sa njim obavio njegov brat VI, koji je utvrdio da isti nema kvalifikaciju, niti potreban radni staž. Nakon što ga je o tome obavijestio njegov brat, on da je donio odluku da se ZI ne zaposli, a prilikom tog razgovora s bratom da nije bilo govora niti o nacionalnosti, niti vjeroispovijesti ZI. Nije mu poznato na temelju čega je njegov brat utvrdio radno iskustvo ZI, ali zna da se isto mjerilo u danima, a da se za predmetno radno mjesto tražilo iskustvo do barem godinu dana. Nakon objave članka, da se osjećao kao žrtva, jer da ima dvije firme u kojima su zaposleni ljudi različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti. Također da je bilo raznih komentara i od poslovnih partnera, jer nitko ne želi surađivati sa "rasistom", zbog čega da je trpio štetu koja je imala moralan karakter. Osim toga, nadodao je da je nastala i materijalna šteta, jer da je njegov brat inače radio sa barkama i skuterima, a da zbog rada na roštilju to ljeto, da su neka plovila stajala zbog tehničkih problema. Ugovori sa poslovnim partnerima da su ostali isti kao i prethodnih godina, ali da im primjerice Hoteli Njivice nisu produžili ugovor za zakup prostora, koji je istekao 2019. godine, a da im pritom nije pojašnjeno zbog čega. Što se tiče natječaja za zapošljavanje, nakon 2016. da im se javljao manji broj ljudi, s tim da ne zna je li to zbog članka ili drugih okolnosti. On da je sporni članak pročitao, ali da je zapravo izbjegavao čitati sve što je u pogledu tog članka kasnije objavljeno i napisano. Njega da nije nitko kontaktirao od tuženika prije objave predmetnog članka.

23. Iz iskaza svjedokinje II, koja je saslušana na ročištu 8. lipnja 2018. u predmetu Pn-35/2020, proizlazi da je ista radila na tekstu predmetnog članka kao novinarka, odnosno da je njezin zadatak bio provjeriti informacije za VI, istog kontaktirati, što da je ista učinila, te u novinskom članku napisati njegov odgovor. Druge odgovorne osobe društva Sportmar d.o.o. da nije kontaktirala, već samo VI. Nakon što je VI prenijela informacije sa kojima raspolaže, a zbog kojih se pisao predmetni novinski članak, tužitelj da joj je odmah rekao kako te informacije nisu istinite, jer da dečka nije uzeo, budući da on nije bio za to radno mjesto. Nadodala je da joj je rekao kako njemu treba jak i kršan čovjek za roštilj, dok da je ZI bio nježan kao curica, što da je on odmah procijenio. Tužitelj da je osporio navode da ZI nije zaposlio zato što je V, a također je navela da joj je spomenuo da je isti bio korektan prema ZI, jer da mu je dao jesti, platio mu je put i nakon toga da ga je poslao kući. Osim razgovora sa VI, svjedokinja da nije na drugi način provjeravala istinitost podataka koje je iznio ZI.

24. Svjedokinja II, također je saslušana kao svjedokinja i u predmetu Pn-38/2019 (prije njegova spajanja sa predmetom Pn-352020), i to na ročištu 19. travnja 2021., kada je izjavila da je od 24sata dobila zadatak da razgovara sa poslodavcem, a vezano za slučaj koji se dogodio ZI. Ona da je tada nazvala vlasnika tvrtke Sportmar, čijeg se imena svjedokinja nije mogla sjetiti, sa kojim da je obavila telefonski razgovor. Pritom da nije provjeravala u sudskom registru da li bi osoba sa kojom je obavila razgovor bila vlasnik tvrtke Sportmar d.o.o., budući da joj je osoba sa kojom je razgovarala potvrdila da bi on i brat bili vlasnici tvrtke Sportmar d.o.o., te da s njim može razgovarati. On da joj je u tom razgovoru rekao da nije istina da ZI nije zaposlio zato što je V, već da kad ga je vidio da je zaključio da isti nije fizički sposoban za posao čovjeka na roštilju. Također da je nadodao da treba snažnog, okretnog, snalažljivom i kršnog muškarca, a da mu je EI djelovao kao "pičkica", a na pitanje oko nacionalnosti, da je rekao da su to gluposti, jer da on zapošljava i Đ i A i ljude drugih nacionalnosti. Što se tiče radnog iskustva ZI, isto da se u razgovoru nije spominjalo. Svjedokinja je također navela da je u razgovoru saznala da je ZI ponuđena naknada za trošak putovanja, s obzirom da je prevalio toliki put, da mu je ponuđeno i da prespava, a također da je počašćen pizzom. Iz svega što je saznala u tom razgovoru, ista da je shvatila da EI nije primljen zato što ne može odraditi posao koji podrazumijeva rad na roštilju.

25. Iz iskaza svjedokinje FI, koja je saslušana na ročištu 8. lipnja 2018. u predmetu Pn-35/2020, proizlazi da je ista autor teksta objavljenog pod naslovom "Nije me zaposlio jer je bio uvjeren da sam V". Navela je da su se u redakciju najprije javili roditelji ZI i ispričali kako EI nije dobio posao zbog kvalifikacije da je V, dok da je razgovor sa EI obavila kada je EI došao u Zagreb. Tekst članka da je napisan na temelju informacija koje je dobila od ZI, dok da je kolegica II nazvala osobu za koju je EI rekao da mu je predbacila da je V, a kako bi provjerila te informacije. Navode vezane uz radno iskustvo ZI da nije provjeravala, niti je kontaktirala ovlaštene osobe za zastupanje trgovačkog društva Sportmar d.o.o. Nadodala je da joj EI nije ništa ispričao o tome da je od njega traženo da nešto pripremi na roštilju, ali da mu je objašnjeno da je roštilj na otvorenom dijelu objekta, koji da je vidljiv svima, a što da bi bio problem, jer da bi onda ljudi vidjeli da je zaposlen V, što da bi moglo dovesti do gubitka mušterija. Navela je da je u članku vjerno prenijela sve što joj je EI rekao u razgovoru, a nadodala je da u pogledu njihova razgovora postojao i video sažetak, kojeg da su tada snimili, te objavljivali na web stranici, a sve kako bi se ljude potaknulo da kupuju novine.

26. Svjedokinja FI saslušana je u svojstvu svjedokinje i u predmetu Pn- 38/2019 (prije spajanja), točnije na ročištu 24. studenog 2021., kada je izjavila da je ona objavila tekst članka od 8. travnja 2024. pod naslovom "Nije me zaposlio, jer je bio uvjeren da sam V", s tim da je naslov dalo uredništvo. Nadodala je da se u redakciju javio ZI, koji je ispričao da se javio na oglas za rad na moru na roštilju kod VI, ali da kada je došao na posao, da mu je VI rekao, s obzirom na njegovu tamnoputu kožu, da će ljudi misliti da je V, jer da je roštilj na vidljivom mjestu. To isto da su potvrdili i roditelji ZI, tj. majka sa kojom je obavljen telefonski razgovor. Svjedokinja da nije provjeravala radno iskustvo ZI, jer da je to trebalo biti utvrđeno od poslodavca, te da je ona povjerovala ono što joj je EI rekao, jer da mu je vjerovala, dok da je njezina kolegica provjerila njegove navode kod poslodavca, koji je potvrdio te navode, osim onog dijela gdje je navedeno kako je mislio da je V, jer da je poslodavac rekao da mu je ZI izgledao prenježan za taj posao.

27. Analizom svih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, sve sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje ZPP), ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja Sportmar d.o.o. i VI djelomično osnovan, i to zbog razloga navedenih u nastavku ove odluke.

28. U konkretnom slučaju nije sporno da je u dnevnom listu tuženika dana 8. travnja 2016. godine objavljen članak naslova cit. "Nije me zaposlio jer je bio uvjeren da sam V…" i podnaslova cit. "Diskriminacija. ZI (21) je na [adresa] imao dogovoren posao, odbili su ga zbog puti", čije su autorice novinarke FI i II, koji je ne samo objavljen na web portalu tuženika, već preuzet i objavljen i preko drugih medija, između kojih je Hrvatska radiotelevizija, koja je sadržaj tog članka prenijela istog dana u svojoj emisiji "Hrvatska uživo" urednice RI, te **.**.2016. u emisiji "Vita jela zelen bor" urednice ĐI. Također nije sporno da se u predmetnom članku, u čak četiri navrata, spominje firma Sportmar d.o.o., kao i "gazda" te firme VI, koji je u svojoj izjavi za novine opovrgnuo tvrdnje ZI i naveo da nije točno da je ZI rekao da je V, već da je problem bio u tome što mu se EI učinio "smotanim i nježnim kao curica", jer da je on htio okretnog radnika. Nije sporno da su se tužitelji povodom tog članka obratili tuženiku kao nakladniku sa zahtjevom za ispravak spornih (netočnih) informacija, koji da je zahtjev odbijen, uz obrazloženje da za ispravak nije udovoljeno uvjetima iz čl. 22. ZM-a.

29. Sporno je da li je tuženik objavom članka od 8. travnja 2016. u dnevnom listu 24sata, te na svojoj web stranici, kada je predmetni članak postao dostupan ne samo širem krugu čitatelja, već i drugim medijima, koji su preuzeli, te objavili ili emitirali sadržaj tog članka, nanio tužiteljima štetu iz čl. 21. i 22. ZM-a u vidu povrede njihova prava osobnosti (prava na čast, ugled i dostojanstvo), a sve s obzirom na sadržaj tog članka kojim se, prema tvrdnji tužitelja, kod čitatelja stvara dojam o tužitelju (tužiteljima) kao čovjeku i poslodavcu koji diskriminira i ne poštuje pripadnike romske populacije, jer ih ne želi zaposliti u svojoj firmi.

30. Odredbom čl. 7. st. 1. Zakona o medijima (Narodne novine broj Narodne novine br. 59/2004, 84/2011, 81/2013, 114/2022 dalje ZM) propisano je da svaka osoba ima pravo na zaštitu privatnosti, dostojanstva, ugleda i časti, dok je odredbom čl. 16. st. 1. ZM propisano da su mediji dužni poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana.

31. Odredbom čl. 21. st. 1. ZM-a propisano je da je nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu dužan istu naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim ovim Zakonom. U st. 2. tog članka stoji da je šteta umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja (materijalna šteta) te nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha - nematerijalna šteta. St. 3. je propisano da se na utvrđivanje odgovornosti za naknadu štete primjenjuju propisi o obveznim odnosima, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno. U st. 4. tog članka stoji da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena: a) vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom, b) objavljena unutar autoriziranog intervjua, c) utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri, d) fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu ili je fotografija oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo autora fotografije na iskorištavanje djela, e) točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem, f) proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri. Odredbom st. 5. tog članka propisano je da se st. 4. ne odnosi na osobne podatke kojih je tajnost propisana zakonom, na informacije o maloljetnim osobama, te informacije prikupljene na nezakonit način. U odredbi st. 6. tog članka stoji da postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz st. 4. ovoga članka dokazuje tuženik. U st. 7. tog članka navedeno je da ako je informacija autorizirana, a pojedini dijelovi sadrže očevidne uvrede ili klevete, da autorizacija ne isključuje i solidarnu odgovornost nakladnika i glavnog urednika, ukoliko nisu postupali u dobroj vjeri.

32. Nadalje, odredbom čl. 22. st. 1. ZM-a je propisano da se nematerijalna šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika, te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava, dok u st. 2. tog članka stoji da pravo na tužbu za naknadu nematerijalne štete sukladno općim propisima obveznog prava ima osoba koja je prethodno zatražila od nakladnika objavljivanje ispravka sporne informacije odnosno isprike nakladnika kada ispravak nije moguć.

33. U odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO) propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. U st. 2. tog članka je propisano da se pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo, dok u st. 3. stoji da pravna osoba ima sva navedena prava osobnosti, osim onih vezanih uz biološku bit fizičke osobe, a osobito pravo na ugled i dobar glas, čast, ime, odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i drugo.

34. Odredbom čl. 1100. st. 1. ZOO-a je propisano da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dok u st. 2. tog članka stoji da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

35. Kako bi se na valjan način ocijenila osnovanost podnesene tužbe i tužbenog zahtjeva, valjalo je, osim prednje citiranih zakonskih odredbi, poći i od mjerodavnih prava zajamčenih kako odredbama čl. 35. i čl. 38. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 dalje Ustav RH), tako i čl. 8. i čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.; u daljnjem tekstu: Konvencija).

36. Ustav RH u čl. 38. jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja u tom smislu obuhvaća i slobodu govora i javnog iznošenja stavova. Međutim, ta sloboda nije apsolutna, jer čl. 35. Ustava RH, kao i čl. 8. Konvencije, jamče pravnu zaštitu dostojanstva, ugleda i časti. Štoviše, apsolutnu slobodu iznošenja mišljenja ne daje niti čl. 10. Konvencije, budući da u istom stoji da sloboda mišljenja i sloboda primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti obuhvaća dužnosti i odgovornosti, odnosno da ista može biti podvrgnuta formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi zaštite ugleda ili prava drugih.

37. Dakle, u svakom pojedinom slučaju, pa tako i ovom, potrebno je pronaći ravnotežu između prava da se u javnosti iznose stavovi i mišljenja o djelovanjima neke, bilo fizičke, bilo pravne osobe i prava tih osoba na zaštitu ugleda, časti, dobrog glasa, imena, odnosno tvrtke. Naime, iako je sloboda govora, dakle i sloboda iznošenja mišljenja temeljni princip osobne slobode, odštetno pravo nastoji pravnim sredstvima sanirati povrede ugleda nastale temeljem slobode izražavanja jer kada se radi o pravu na naknadu štete zbog povrede ugleda i časti, dobrog glasa, nužno dolazi do sukoba ta dva prava, te je u svakom pojedinom slučaju potrebno razjasniti i obrazložiti koje je pravo od ta dva prava jače i je li došlo do povrede nekog prava.

38. U tom smislu, a sve kako bi se pravilno ocijenilo je li objavom predmetnog članka narušena ravnoteža između navedena dva prava, i to na štetu ugleda, časti i dostojanstva ovdje tužitelja, valjalo je ispitati je li predmetni članak doprinio raspravi u javnom interesu; je su li tužitelji osobe poznate javnosti; kakav je sadržaj danih izjava; kakvo je prethodno ponašanje osobe na koju se izjava odnosi; te utvrditi sadržaj, formu i posljedice objavljene informacije i je li s obzirom na to dosuda štete opravdana.

39. Analizom sadržaja predmetnog članka utvrđeno je da je predmetni članak objavljen u formi autoriziranog intervju na kojem su radile dvije novinarke tuženika, i to FI koja je obavila razgovor sa ZI, te novinarka II koja je obavila razgovor sa VI.

40. S obzirom da je tema članka diskriminacija romske populacije, nedvojbeno se može zaključiti da ista predstavlja pitanje od osobitog javnog interesa. Štoviše, predmetni članak objavljen je na Svjetski dan Roma, pa i ta činjenica ukazuje na zaključak da se odabranom temom htjelo probuditi zanimanje javnosti (čitatelja) o eventualnim problemima sa kojima se susreću pripadnici romske manjine. Pritom nije utvrđeno je li ZI uopće pripadnik romske populacije ili ne, međutim, prema ocjeni ovog suda, isto i nije bilo od utjecaja na ocjenu osnovanosti predmetne tužbe i tužbenog zahtjeva.

41. Tužitelji nisu javne osobe, međutim tijekom postupka je utvrđeno da su isti relativno poznati unutar sredine u kojoj žive, rade i djeluju. Naime, firma Sportmar d.o.o. se već dugi niz godina bavi pružanjem usluga iz područja turizma, prometa i ugostiteljstva, pa u tom pravcu zapošljava veći broj ljudi, te ujedno surađuje i sa mnogim poslovnim partnerima (Hoteli Njivice i drugi), dok je VI obiteljski čovjek, nekadašnji sportaš, koji se u svojoj zajednici, osim što je suvlasnik firme Sportmar d.o.o., istaknuo i radom kao trener gimnastike, te kao dugogodišnji sindikalni povjerenik Dina Petrokemije.

42. Nadalje, a kada se sagledavaju okolnosti pod kojima su autorice predmetnog članka došle do objavljenih informacija, valja istaći da je u postupku utvrđeno da je do objave spornog članka došlo nakon što se ZI (ili njegovi roditelji) samoinicijativno javio u redakciju tuženika. Dakle, povod za objavu predmetnog članka bio je iniciran isključivo od strane ZI, koji je očito želio novinama, a time i široj javnosti ispričati svoju priču. Pritom valja nadodati kako u postupku nije utvrđeno da bi isti, zbog opisane diskriminacije, ujedno podnio i tužbu pred za to nadležnim sudom, radi zaštite svojih povrijeđenih prava. Kako je predmetni članak objavljen u formi intervjua sa ZI, za istog se ne može utvrditi da predstavlja vrijednosni sud autorice, već se istim iznose svojevrsne činjenice koje su dobivene isključivo u razgovoru sa EI. Dakle, upravo na temelju izjava ZI sastavljen je kako tekst članka, tako i njegov naslov i podnaslov, a istim se nedvojbeno ukazuje na diskriminaciju koja da je učinjena od strane tužitelja, s obzirom da se njihova imena/tvrtka spominju u tom članku.

43. Imajući u vidu odredbu čl. 21. st. 4. toč. 3. ZM-a, u kojoj između ostalog stoji da je autor članka dužan poduzeti sve mjere potrebne radi provjere dobivenih informacija, ovaj sud zaključuje da su novinarke koje su radile na predmetnom članku, a sve imajući u vidu sadržaj dobivenih i objavljenih informacija, poduzele u bitnom sve potrebne mjere provjere tih informacija, budući su razgovarale sa VI, koji je predmetnog dana jedini razgovarao sa EI ZI u [adresa] vezano za njegovu prijavu za posao na radnom mjestu roštilj majstora. Prema ocjeni ovog suda, pravno je neodlučno što iste nisu razgovarale i sa zakonskim zastupnicima tužitelja trgovačkog društva Sportmar d.o.o., budući da isti o tom razgovoru nemaju nikakvih neposrednih saznanja, a okolnost što prije objave spornog članka nisu provjerile radnu sposobnost ZI također nije od utjecaja na drugačiju odluku ovog suda, jer niti sam VI, u svojoj izjavi za novine tuženika, nije spomenuo radnu sposobnost ZI kao razlog njegova nezapošljavanja.

44. Međutim, rukovodeći se preostalim sadržajem odredbe čl. 21. st. 4. toč. 3. ZM-a, ovaj sud zaključuje da tuženik nije uspio tijekom postupka dokazati razloge koji ga oslobađaju od odštetne odgovornosti u ovom postupku, odnosno da se predmetni članak temelji na informacijama koje su točne ili u pogledu kojih je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, te da je postupano u dobroj vjeri.

45. Naime, nije sporno da se predmetni članak temelji na informacijama koje su dobivene od ZI, i to vezano za razgovor za posao na kojem su prisustvovali jedino ZI i VI, međutim, suprotno uvjerenju tuženika, VI te tvrdnje nije potvrdio, već upravo suprotno, isti je još u razgovoru sa novinarkom II izjavio da razlog nezapošljavanja ZI nije bio taj kojeg je EI naveo u svojem intervjuu sa novinarkom tuženika.

46. Kraj takvog stanja stvari, opravdano se može zaključiti da se predmetni članak ne temelji na informacijama (činjenicama) koje su točne ili u pogledu kojih je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne, jer je već i prije objave spornog članka bilo jasno i/ili trebalo biti jasno da se "priče" ZI i VI međusobno razlikuju i da se zapravo informacije dobivene od ZI, a vezane uz njegovo nezapošljavanje zbog uvjerenja da je isti V, uopće ne mogu utvrditi i dokazati.

47. Novinarka FI je prilikom davanja svojeg iskaza u ovom postupku navela da je ona povjerovala u ono što joj je EI rekao, jer da mu je vjerovala, međutim, njezino osobno uvjerenje o točnosti tih informacija, bez da je prethodno obrazložila zbog čega smatra da su te informacije, a ne one koje je dao VI, točne, ne opravdava objavu predmetnog članka koji svojim naslovom i sadržajem "optužuje" tužitelje na diskriminatorno ponašanje, iako su tužitelji te tvrdnje u cijelosti demantirali.

48. Naime, nigdje se u članku ne navodi zbog čega je autor teksta, unatoč oprečnim tvrdnjama VI, ipak povjerovao informacijama dobivenim od ZI, a to isto tuženik nije obrazložio i dokazao niti tijekom trajanja ovog postupka, iako je na njemu bio teret dokazivanja tog ekskulpacijskog razloga iz čl. 21. st. 4. ZM-a.

49. Osim toga, iz sadržaja predmetnog članka, a imajući u vidu oprečnu izjavu VI, ne može se steći niti zaključak da se VI složio sa objavom spornog članka, sve sukladno čl. 21. st. 4. toč. 5. ZM-a, a niti je tuženik to isto uspio dokazati tijekom postupka.

50. Slijedom navedenog, ovaj sud drži da informacije (činjenice), na kojima se temelji predmetni članak, nisu dobivene sukladno odredbama ZM-a, te da se takvo postupanje ne može okarakterizirati kao postupanje sukladno novinarskoj etici i pravilu bona fideus.

51. Naime, ukoliko je predmetni članak imao za cilj probuditi svijest šire javnosti o mogućim problemima sa kojima se suočava romska manjina kod eventualnog zapošljavanja, tada se opisana problematika mogla prenijeti javnosti i bez primjerice navođenja imena/tvrtke tužitelja. Primjerice, da se u tekstu članka, kojim slučajem, umjesto imena/tvrtke tužitelja, samo neodređeno spomenula firma iz Krka (Njivica) i/ili gazda te firme iz [adresa] (M), tada tužitelj zasigurno ne bi bio izložen kritikama i osudi javnosti, a s druge strane ne bi bila povrijeđena niti sloboda medija kojima je cilj ne samo informirati, već u konkretnom slučaju čak i šokirati i uznemiriti javnost vezano uz temu koja je nedvojbena bitna unutar demokratskog društva, a to je ravnopravnost svih građana, bez obzira na njihove rasne, vjerske, etničke, spolne, fizičke ili bilo koje druge različitosti.

52. Prema ocjeni ovog suda, predmetni članak u kojem se jasno spominju tužitelji, napisan je sa "tonom" da kod čitatelja stvori dojam o VI i firmi Sportmar d.o.o. kao osobama i poslodavcima koji diskriminiraju, ne poštuju i obezvrjeđuju romsku populaciju. Njegovom se objavom nije vodilo računa o tome da li će isti povrijediti čast i ugled druge strane, ovdje tužitelja, odnosno da li će objavom tog članka tužiteljima nastati neimovinska šteta sukladno čl. 22. ZM-a, pa se takvo postupanje novinara, tj. tuženika, ne može smatrati postupanjem u dobroj vjeri. Naime, novinar je dužan u skladu sa svojom profesionalnom novinarskom etikom biti objektivan i nepristran, te čuvati i poštovati ljudsko dostojanstvo u odnosu na sve osobe o kojima piše ili govori, a koji uvjet u konkretnom slučaju nije zadovoljen.

53. Ovaj sud prihvaća tvrdnje tužitelja da im je predmetni članak izazvao neugodnosti u privatnom i poslovnom životu, jer to proizlazi ne samo iz iskaza tužitelja, već i iz podrugljivih i uvredljivih komentara čitatelja ispod članka na web stranici tuženika.

54. Kao što je već navedeno, tužitelji nisu javne osobe, ali su poznati u okviru svog privatnog i poslovnog djelovanja u zajednici u kojoj žive, a kako je Omišalj relativno mala sredina, opravdano se može zaključiti da je isti snažno odjeknuo u okruženju tužitelja i izazvao negativan dojam kako o poslovanju firme Sportmar d.o.o., tako i osobno o VI, zbog čega su se tužitelji, nakon njegove objave, morali opravdavati pred prijateljima, susjedima, poznanicima, zaposlenicima, te poslovnim partnerima kako bi vratiti pozitivnu sliku o sebi i ponovno stekli povjerenje sredine u kojoj žive, rade i djeluju.

55. Slijedom navedenog, a kada se uzmu u obzir sve ranije navedene okolnosti koje su bitne za uspostavljanje ravnoteže između prava na slobodu izražavanja i prava na poštovanje časti, ovaj sud utvrđuje da u konkretnom slučaju preteže pravo na poštovanje ugleda, časti i dostojanstva tužitelja. Ovo osobito stoga što se predmetni članak, kojim je kod čitatelja stvorena negativna slika o tužiteljima, i to kao osobama koje diskriminiraju i obezvrjeđuju romski narod, temelji na činjenicama za koje tuženik nije dokazao da bi bile točne ili da su postojali opravdani razlozi da se povjeruje da su iste točne, pogotovo ako se uzme u obzir okolnost da potječu iz razgovora u kojem su prisustvovali isključivo ZI i VI, a pritom je u postupku nedvojbeno utvrđeno postojanje i drugih razloga koji opravdavaju odluku poslodavca o nezapošljavanju ZI na radnom mjestu roštilj majstora (nedostatak radnog iskustva).

56. Kako su zbog objave spornog članka, tužitelji trpjeli neugodnost i sram, pa čak i strah zbog komentara u kojima se navodi da ih treba ubiti, to je ovaj sud mišljenja da je obvezivanje tuženika na isplatu pravične novčane naknade tužiteljima razmjerno legitimnom cilju kojem se teži, a to je zaštita ugleda, časti i dostojanstva tužitelja, a da je miješanje u slobodu izražavanja tuženika u ovom slučaju bilo nužno radi uspostave ravnoteže između tih prava.

57. Nematerijalna šteta se u pravilu nadoknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. U ranije citiranom čl. 1100. ZOO-a stoji da će sud, u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu. Ona ima kompenzacijsku, satisfakcijsku i preventivnu funkciju, a prilikom odlučivanja o njezinoj visini sud mora voditi računa o cilju kojem služi, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

58. Međutim, ona nije ista za oba tužitelja, budući je jedan fizička, a drugi pravna osoba. Dok fizička osoba trpi povrede vezane uz njegovu biološku bit, pravna osoba može trpjeti povrede koja proizlaze iz društvene prirode (cilja) te osobe, kao što su pravo na ugled i dobar glas, čast, ime odnosno tvrtku, poslovnu tajnu, slobodu privređivanja i dr. (čl. 19. st. 3. ZOO). U konkretnom slučaju, a imajući u vidu sve relevantne okolnosti i težinu povrede, ovaj sud drži da je kod tužitelja VI došlo do povrede prava na privatnost njegovog privatnog/obiteljskog života, kao i do povreda prava na ugled, čast i dostojanstvo, jer je objava predmetnog članka izazvala kod istog osjećaj srama, neugode i nelagode kako pred obitelji, poznanicima i prijateljima, tako i pred cijelom zajednicom u kojoj živi i radi (Općina Omišalj), a za koju je inače općepoznato da u istoj živi najveći broj romske populacije u odnosu na bilo koju drugu lokaciju na otoku [adresa], te mu je stoga nedvojbeno povrijeđen ugled, čast i dostojanstvo kao obiteljskom čovjeku i poslodavcu. Što se pak tiče tužitelja Sportmar d.o.o., može se reći da je objavom spornog članka došlo do povrede časti i ugleda/dobrog glasa predmetne firme. Naime, dobar glas je predodžba koja je u javnosti stvorena o djelatnosti pravne osobe, a ako djelovanjem štetnika, ovdje tuženika, takav glas postane upitan, može se reći da je došlo do povrede prava osobnosti, a time i neimovinske štete. Tijekom postupka je utvrđeno da firma Sportmar d.o.o. posluje više od 10 godina, te da zapošljava već broj ljudi, različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, a da u okviru svojem profesionalnog djelovanja posluje i sa mnogim poslovnim partnerima (Hoteli Njivice i drugi). Naime, tuženik tu činjenicu nije osporio ili dokazao drugačije tijekom postupka, pa je stoga ista prihvaćena kao istinita na temelju onoga što su o tome izjaviti tužitelji. Dakle, s obzirom na profesionalnu djelatnost firme Sportmar d.o.o. i njezino dugogodišnje djelovanje na području turizma i ugostiteljstva, to je posve prihvatljiv zaključak da je objavom spornog članka, u kojem je predmetna firma prikazana kao poslodavac koji diskriminira ljude po etničkoj osnovi, povrijeđena čast i dobar glas te firme.

59. Zbog svega navedenog, a imajući u vidu činjenicu da je predmetni članak objavljen i na web stranici tuženika, gdje je i dan-danas vidljiv, te da je ujedno preuzet i objavljen/emitiran i od strane drugih medija, to ovaj sud zaključuje da bi pravična novčana naknada na ime pretrpljenu neimovinske štete za prvotužitelja Sportmar d.o.o. iznosila 1.700,00 EUR-a, dok bi za drugotužitelja VI iznosila 2.200,00 EUR-a.

60. Naime, kod odmjeravanja visine naknade za prouzročenu štete, sud se rukovodio ne samo težinom povrede, već i činjenicom da je tuženik notorno jedan od čitanijih medija kako u RH, tako i šire, te da je predmetni članak, nakon njegove objave u tiskanom izdanju novina, ali i na web stranici tuženika, postao dostupan velikom broju čitatelja. Iako tuženik nije objavio broj tiskanih primjeraka izdanja u kojem je objavljen predmetni članak, tijekom postupka je utvrđeno da je već sutrašnje izdanje novina bilo tiskano u 91.576 primjeraka, slijedom čega se opravdano može zaključiti da u pogledu predmetnog izdanja, a vezano za broj tiskanih primjeraka, nije bilo većih odstupanja od broja u kojem je tiskano sutrašnje izdanje. Osim toga, na visinu naknade, svakako je utjecao i broj prikaza spornog članka na web stranici tuženika u 2016. godini (16935), s tim da je taj broj do danas zasigurno veći, budući je predmetni članak još uvijek vidljiv na internetu, ali i sadržaj komentara koji su objavljeni uz sporni članak, a kojima se dodatno stigmatiziralo tužitelje.

61. Međutim, kod ocjene pravične novčane naknade valjalo je uzeti u obzir i dio tužbenog zahtjeva kojim se traži objava presude u dnevnom listu 24sata, a kojeg je ovaj sud također usvojio donošenjem predmetne presude.

62. Naime, odredbom čl. 22. st. 1. ZM-a propisano je da se neimovinska šteta u pravilu naknađuje objavljivanjem ispravka informacije i isprikom nakladnika te isplatom naknade sukladno općim propisima obveznog prava. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-1331/2016-2 od dana 23.1.2018., iznio stav da je, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od dana 18.12.2017., objava pravomoćne presude u tiskovini dopušten oblik popravljanja neimovinske štete oštećenom u postupku na koje se primjenjuju odredbe ZM-a, zbog čega da nema zapreke da se kod zahtjeva za popravljanje štete zbog povrede prava osobnosti objavom informacije u medijima kao jedan od načina popravljanja te štete traži i objava presude temeljem odredbe čl. 22. st. 1. ZM u vezi sa odredbom čl. 1099. i čl. 1100. ZOO-a. Odredba čl.1099. ZOO-a propisuje da u slučaju povrede prava osobnosti oštećenik može zahtijevati, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravka, povlačenje izjave kojom je povreda učinjena ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže pravičnom novčanom naknadom. Budući da pravo oštećenika na pravičnu novčanu naknadu štete isplatom ne isključuje i pravo da im se šteta naknadi objavom presude, a tužitelji su stava da će objavom u tiskanom izdanju dnevnih novina tuženika 24sata presuda imati doseg koji zaslužuje, tj. doprijet će do najvećeg broja čitatelja, to je sud usvojio i taj dio tužbenog zahtjeva, odlučivši kao u točki IV izreke ove presude.

63. Pravo tužitelja na isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos nematerijalne štete proizlazi iz čl. 1103. ZOO-a, slijedom čega je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate od podnošenja zahtjeva za ispravak sporne informacije pa do isplate.

64. Slijedom navedenog, a pozivajući se na odredbe čl. 21. i 22. ZM-a, kao i na odredbe čl. 19., čl. 1100. i čl. 1103. ZOO-a, odlučeno je kao u točki I, II i IV izreke ove presude.

65. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa naknade za prouzročenu neimovinsku štetu, zahtjev tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovan, jer prema ocjeni ovog suda zatražena visina ne opravdava težinu nastale povrede. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III izreke ove presude.

66. Odluka o trošku donesena je temeljem čl. 154 st. 2. ZPP-a i čl. 155 ZPP-a, sukladno vrijednosti predmeta spora, u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/22, dalje Tarifa).

67. Troškovi koji su bili potrebni za vođenje postupka, i to prije odluke o spajanju parnica, obračunati su zasebno u odnosu na svakog tužitelja.

68. Sukladno tome, tužitelju Sportmar d.o.o. valjalo je dosuditi za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR-a (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), zatim za sastav zahtjev za ispravak netočnih informacija od 5.05.2016. iznos od 50,00 EUR-a (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), a ne 100,00 EUR-a koliko je zatraženo u troškovniku, nadalje za sastav obrazloženih podnesaka od 2.02.2017., 16.06.2021., 27.09.2023. i 30.10.2023. nagradu u iznosima od po 500,00 EUR-a, ukupno 2.000,00 EUR-a (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za sastav manjih, neobrazloženih podnesaka ili podnesaka kojima se požuruje postupanje suda ili pak podnesaka u kojima se predlažu dokazni prijedlozi koje je tužitelj mogao predložiti i na ročištu od 12.06.2018., 26.07.2019. i 15.02.2022. nagradu u iznosima od po 50,00 EUR-a, ukupno 150,00 EUR-a (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), za pristup na ročišta 31.01.2017., 21.03.2018., 21.05.2019., 18.07.2019., 5.11.2019., 5.02.2020., 19.04.2021., 24.11.2021., te 16.10.2023., nagradu u iznosima od po 500,00 EUR-a, ukupno 4.500,00 EUR-a (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), te za pristup na ročišta koja su odgođena prije početka raspravljanja 28.09.2020. i 8.07.2021. nagradu u iznosima od po 100,00 EUR- a, ukupno 200,00 EUR-a (Tbr 9. toč. 4. Tarife), što sveukupno iznosi 7.400,00 EUR- a. Tom iznosu valjalo je pribrojiti trošak PDV-a, što iznosi 9.250,00 EUR-a, kao i osnovano zatražene i plaćene troškove presnimavanja IMX – DVD i prazni mediji DVD (račun HRT-a - list 214 spisa) u iznosu od 525,00 kuna/66,68 EUR-a, trošak Sveučilišne knjižnice Rijeka za fotokopiranje članaka (račun – list 479 i 484 spisa) u iznosu od 12,13 EUR-a, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 179,18 EUR- a (list 100 i 119 spisa), što ukupno iznosi 9.507,99 EUR-a.

69. Sa druge strane, tužitelju VI valjalo je dosuditi za sastav tužbe iznos od 500,00 EUR-a (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), zatim za sastav zahtjev za ispravak netočnih informacija od 5.05.2016. iznos od 50,00 EUR-a (Tbr. 8. toč. 4. Tarife), a ne 100,00 EUR-a koliko je zatraženo u troškovniku, zatim za pristup na ročišta 9.02.2017., 26.10.017., 22.03.2018., 8.06.2018. i 15.11.2022. nagradu u iznosima od po 500,00 EUR-a, ukupno 2.500,00 EUR-a (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za pristup na ročište od 13.07.2018. nagradu u iznosu od 100,00 EUR-a, budući je odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr. 9. toč. 4. Tarife), za sastav podneska od 15.02.2022. nagradu u iznosu od 500,00 EUR-a (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), dok sastav podneska od 8.02.2017. tužitelju nije priznat, jer je isti dostavljen na ročištu 9.02.2017., te za sastav žalbe nagradu u iznosu od 625,00 EUR-a (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), što ukupno iznosi 4.275,00 EUR-a. Tom iznosu valjalo je pribrojiti trošak PDV-a, što ukupno iznosi 5.343,75 EUR-a, kao i troškove sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 179,18 EUR/1.350,00 kuna, zatim na presudu u iznosu od 179,18 EUR/1.350,00 kuna, te na žalbu u iznosu od 358,35 EUR-a/2.700,00 kuna, što sveukupno iznosi 6.060,46 EUR-a.

70. Nakon što su parnice po tužbama tužitelja Sportmar d.o.o. i VI spojene (rješenjem suda od 22. studenog 2023.), trošak tužitelja valjalo je obračunati prema zbroju njihovih tužbenih zahtjeva, koji zajedno čine vrijednost predmeta spora. Ovakav je stav zauzet i na sastanku predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova RH održanog 16. i 17. rujna 2015., te u odluci VSRH pod posl. Rev-2752/11 od 22.09.2015. Kako zahtjev svakog tužitelja iznosi 100.000,00 kuna, to je nakon spajanja parnica, daljnja vrijednost predmeta spora utvrđena u visini od 200.000,00 kuna/26.544,56 EUR-a. Sukladno toj vrijednosti, tužiteljima pripada za pristup na ročište 17.lipnja 2024. i 2.04.2025. nagrada u visini od po 500,00 EUR-a, ukupno 1.000,00 EUR-a, temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zatim za sastav podneska od 19.08.2024. nagrada u zatraženom iznosu od 200,00 EUR-a temeljem Tbr. 8. toč. 3. Tarife, a za sastav obrazloženog podneska od 24.03.2025. nagrada u iznosu od 500,00 EUR-a temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, ukupno 1.700,00 EUR-a, što uz uvećanje zbog zastupanja više osoba (10%) temeljem Tbr. 40. Tarife, te uz uvećanje za trošak PDV-a temeljem Tbr. 46. Tarife iznosi ukupno 2.337,50 EUR-a. Zahtjev za pristup na ročište za objavu presude tužiteljima nije priznat, budući da na to ročište isti nisu pristupili.

71. Slijedom navedenog, ukupni trošak tužitelja u predmetnoj parnici iznosi 17.905,95 EUR-a. Međutim, imajući u vidu odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a, valjalo je nadalje utvrditi uspjeh svake stranke u postupku. Sukladno tome, a imajući u vidu tužbeni zahtjev tužitelja Sportmar d.o.o., to je ovaj sud zaključio da je isti u predmetnom sporu što se tiče osnove uspio 100%, međutim da je u odnosu na visinu isti uspio u omjeru od 12%, što iznosi ukupno 112%, dok da je tuženik sa druge strane, što se tiče osnove, uspio u omjeru od 0%, međutim da je glede visine uspio u postotku od 88%. Kada se ti postoci stave u razmjer, odnosno kada se sukladno čl. 154. st. 2. ZPP-a od većeg postotka oduzme manji, to se ima zaključiti da je tužitelj Sportmar d.o.o. u predmetnoj parnici uspio u omjeru od 24%. Sukladno tome, a imajući pritom u vidu visinu ukupnog troška tužitelja od 17.905,95 EUR-a, tužitelju Sportmar d.o.o. je na ime troškova postupka valjalo dosuditi iznos od 4.297,42 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom koja temeljem čl. 29. ZOO-a teče od presuđenja pa do isplate, slijedom čega je odlučeno kao u točki V izreke ove presude.

72. Na isti način odlučeno je i o troškovima tužitelja VI. Naime, imajući u vidu visinu njegovog tužbenog zahtjeva, te iznos sa kojim je isti uspio u predmetnom sporu, utvrđeno je da je tužitelj VI uspio u predmetnom sporu u omjeru od 116% (100% osnova + 16% visina), dok da je tuženik uspio u omjeru od 84% (0% osnove + 84% visine). Međutim, nakon što je od većeg postotka oduzet manji, to je tužitelju VI priznat trošak u omjeru od 32%, odnosno iznos od 5.729,90 EUR-a sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki VI izreke ove presude.

73. Odluka iz točke VII izreke presude odnosi se na dio sa kojim su tužitelji odbijeni sa zahtjevom za naknadom troškova postupka preko dosuđenog iznosa. Naime, tužitelji nemaju pravo na naknadu troška preko visine koja im je dosuđena ovom presudom, jer je ista zatražena preko iznosa koji im pripada sukladno relevantnim odredbama Tarife, te protivno njihovom uspjehu u sporu.

Krk, 16. svibnja 2025 .

Sutkinja

Natalija Denona

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave presude ovom sudu, a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.