Broj: Ppž-10408/2024
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Roberta Završkog, predsjednika vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Goranke Ratković, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. ĐV i okr. EV, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19., 84/21. i 114/22.), odlučujući o žalbama okr. ĐV i okr. EV, podnesenima protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, od 9. rujna 2024., broj: Pp-4075/2023-7, u sjednici vijeća održanoj 16. svibnja 2025.,
r i j e š i o j e
Prihvaćaju se žalbe okr. ĐV i okr. EV, ukida prvostupanjska presuda te predmet dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom su okr. ĐV i okr. KV, proglašene krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji činjenično opisanog u izreci pobijane presude, za koji je svakoj okrivljenici na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna od po 500,00 eura, uz pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 30 dana od primitka pravomoćne presude, te je odlučeno da su okrivljenice dužne naknaditi i trošak prekršajnog postupka od 50,00 eura.
2. Protiv te presude je okr. ĐV putem branitelja Tomislava Biuka, odvjetnika u Splitu, a okr. KV, putem branitelja Krunoslava Aljinovića, odvjetnika u Splitu, pravodobno podnijele žalbe iz svih žalbenih osnova, predlažući usvojiti žalbe, preinačiti presudu i osloboditi okrivljenice optužbe, odnosno, ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.
3. Žalbe su osnovane.
4. Rješavajući o žalbama, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22, dalje PZ), ispitivao je prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbama i to iz osnova i razloga koje žaliteljice navode u žalbi i po službenoj dužnosti te je utvrdio da je u prvostupanjskom postupku činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što se osnovano ističe u žalbi.
5. Okr. ĐV u žalbi u bitnome ističe da nije jasno na temelju kojih dokaza je prvostupanjski sud donio odluku o krivnji te žaliteljice, s obzirom da ju u iskazu pred sudom svjedokinja ĐVG nije teretila da bi vrijeđala KV, a tada pred sudom je iskazivala istinu s obzirom da je u međuvremenu raskinula poslovnu suradnju sa KV, dok ju je teretila pred policijom na nagovor EV. Niti svjedok BV u svom iskazu pred sudom nije teretio žaliteljicu već je samo iskazao da je čuo kako se svađaju VV i KV, a da svjedokinja ĐVG nije niti bila u blizini okrivljenica već u dućanu iz kojeg nije mogla vidjeti niti čuti što se događa. Također nije jasno zašto sud ne prihvaća vjerodostojnim iskaz svjedokinje PV koja ne poznaje niti jednu od okrivljenica, a koja je iskreno iskazala da je čula viku od strane EV, te je začuđena, ostavila broj mobitela okr. ĐV sa svrhom da po potrebi svjedoči, dok žaliteljica na to nije uopće reagirala. Navodi da je sud trebao primjenom pravila „in dubio pro reo“ osloboditi žaliteljicu optužbe, umjesto da obrazlaže što se ranije događalo među okrivljenicama iz čega izvodi neargumentirane zaključke te pretpostavlja da je žaliteljica počinila prekršaj pa smatra da nije dokazano da bi žaliteljica počinila prekršaj, a presuda ima i nedostatke u pogledu razloga o odlučnim činjenicama, zbog čega je potrebno istu ukinuti.
Okr. KV u žalbi u bitnome ističe da nije jasno zašto prvostupanjski sud odbija prijedlog za ispitivanje kao svjedokinje VV koju ocjenjuje pristranom u odnosu na okr. ĐV, iako ju je predložila ta okr. KV. Navodi i da prvostupanjski sud nije cijenio niti jedan provedeni dokaz već odluku o krivnji ove žaliteljice donosi isključivo na temelju suočenja okrivljenica, iako bi to trebao biti zadnji, supsidijarni dokaz, a ne isključivi na kojem sud donosi odluku o krivnji, a zaključak da: „ni drugookrivljenica (KV) nije suprotstavila prvookrivljenici (ĐV“ niti jedan argument u smislu da bi sud mogao posumnjati da joj ne bi uputila riječi citirane u izreci ove presude“, upravo ukazuje povredu temeljnih načela, odnosno da je teret dokaza na tužitelju koji treba dokazati da je žaliteljica počinila prekršaj, a ne treba ona dokazivati da nije kriva, što čini povredu prava o nedužnosti žaliteljice te ju stavlja u nepovoljniji položaj od onog koji joj je zagarantiran Ustavom, Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te nacionalnim zakonima. Ističe da se na temelju provedenog suočavanja okrivljenica nije mogla utvrditi krivnja na strani žaliteljice koja je ustrajala u tome da nije vrijeđala ĐV, već da joj ona zamjera neke okolnosti koje potječu još iz doba njihovog zajedničkog životnog partnerstva. Stoga sud nije mogao samo na temelju iskaza ĐV odlučiti o krivnji žaliteljice, već je trebao u dvojbi, odlučiti u korist žaliteljice.
6. Osnovano okr. ĐV i okr. KV, pobijaju prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da odlučne činjenice u vezi bitnih obilježja prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji koje se okrivljenicama stavljaju na teret, nisu nesporno utvrđene. Naime, iz provedenog dokaznog postupka je vidljivo da okrivljenice (bivše životne partnerice) decidirano poriču da bi jedna drugu vrijeđale i time počinile međusobno psihičko nasilje u obitelji dok istovremeno terete jedna drugu za psihičko nasilje u obitelji koje je kod njih izazvalo uznemirenost. Iz obrazloženja pobijane presude (t. 11.4.) vidljivo je da prvostupanjski sud ne prihvaća iskaz ispitane svjedokinje PV ocjenjujući ga „selektivnim“ jer tereti samo KV da je vikala („bolesnice, šiptarko“), a za što ju ne tereti niti sama okr. ĐV (već da ju je vrijeđala), kao što ne prihvaća niti vjerodostojnim iskaz svjedokinje ĐVG za koji smatra da je nedosljedan jer je pred policijom teretila okr. ĐV da je vrijeđala okr. KV, čime je po ocjeni prvostupanjskog suda pogodovala KV kod koje je bila zaposlena, dok je pred sudom iskazala da nije čula nikakvu viku niti se ičega sjeća. Isto tako je iz obrazloženja vidljivo da sud ocjenjuje da ispitani svjedok BV nije teretio niti jednu od okrivljenica, čime je htio obje zaštiti od prekršajnog progona jer je objema dostavljao robu. Nadalje je iz obrazloženja vidljivo da iskaze ispitanih svjedoka prvostupanjski sud nije prihvatio vjerodostojnim te je odluku o krivnji obaju okrivljenica temeljio na rezultatima provedenog suočenja između okrivljenica kojim je otklonio kontradiktornosti u njihovim obranama.
6.1. Međutim, ovaj sud je utvrdio da su i tijekom međusobnog suočenja okr. ĐV i okr. KV, ostale pri svojim obranama ustrajno poričući prekršaj, a tereteći jedna drugu. Prvostupanjski je sud takvim izvođenjem i ocjenom dokaza (koji služi kao pomoćno sredstvo za utvrđivanje ocjene vjerodostojnosti iskaza ispitanika), zaključio da zbog njihove konstantno prisutne očite netrpeljivosti, smatra da su počinile terećeni prekršaj jer niti jedna nije „argumentirano“ uvjerila sud da ne bi počinila prekršaj.
6.2. Imajući na umu da su obje okrivljenice ustrajno poricale svoje protupravno ponašanje i teretile jedna drugu, što znači da nema razlike u koncepciji njihovih obrana, kao i imajući na umu da se okrivljenice imaju pravo braniti na način koji smatraju da je za njih najpovoljniji pa i laganjem, da u zapisniku od 4. rujna 2024. kada je provedeno njihovo suočenje nije zabilježen ni jedan podatak koji bi donio prevagu u ocjeni vjerodostojnosti nečije obrane, uz prethodno iznesene ocjene o nevjerodostojnosti svih ispitanih svjedoka (t. 5. ovog obrazloženja), ovaj sud smatra da prvostupanjski sud ne može djelomičnim prihvaćanjem obrana okrivljenica (u dijelu u kojem terete jedna drugu) potpuno sigurno utvrditi njihovu krivnju. Proizvoljno i selektivno prihvaćanje ili neprihvaćanje dokaza odnosno obrane, upućuje na arbitrarnost u postupanju suda i ne može dovesti do pravilne i zakonite odluke o krivnji.
6.3. Slijedom iznesenih suprotstavljenih iskaza okrivljenica koje po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije otklonio niti suočenjem, pogrešno je utvrđenje da se može zaključiti izvan svake razumne sumnje (a to je stupanj utvrđenja odlučnih činjenica potreban za donošenje osuđujuće odluke) da su okrivljenice počinile prekršaj za koji se terete, zbog čega su okrivljenice u pravu da je činjenično stanje nepotpuno odnosno pogrešno utvrđeno.
6.4. Prvostupanjski sud mora biti svjestan da je za osuđujuću presudu potrebno s potpunom izvjesnošću utvrditi da su okrivljenice počinile prekršaj nasilja u obitelji odnosno da se odluka o prekršajnoj odgovornosti može temeljiti isključivo i samo na činjenici koja je nedvojbeno dokazana, a u suprotnom treba primijeniti načelo „in dubio pro reo“. Navedeno načelo podrazumijeva da sud odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenika ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti dvojbe o postojanju odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja inkriminiranog prekršaja ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe prekršajnog zakonodavstva. U smislu odredbe čl. 88. st. 1. PZ-a, dužnost je suda s jednakom pažnjom utvrditi činjenice koje okrivljeniku idu u korist, kao i one koje mu idu na štetu, a izostanak pažljive ocjene svih provedenih dokaza sukladno čl. 185. st. 7. PZ-a, ne može dovesti do pravilne i zakonite odluke.
6.5. Stoga po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud nije dovoljno kritički i savjesno ocijenio provedene dokaze u cilju pravilnog i točnog utvrđenja činjenica koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke, zbog čega je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku.
7. U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će, uvažavajući primjedbe dane u ovoj odluci, provesti sve već provedene dokaze, a po potrebi i druge, sve radi potpunijeg i pravilnijeg utvrđivanja činjeničnog stanja te će pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.
8. Zbog naprijed izloženih razloga, sukladno čl. 206. st. 1. PZ-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 16. svibnja 2025.
Zapisničarka:
Predsjednik vijeća:
Emina Bašić, v.r.
Robert Završki, v.r.
Rješenje se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu, u 6 otpravaka: za spis, okrivljenice, branitelje i tužitelja.
