REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1441/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, u pravnoj stvari tužitelja ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Imonu Choudhury, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Imon Choudhury i mr.sc. Ivana Šephar Janković u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Tihani Svetec, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i Partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 14. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno i punomoćnika stranaka, dana 16. svibnja 2025., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23), dalje ZPP-a,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9011666329 zaključenog između tužitelja EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, kao kreditora, 12. srpnja 2006. koji je potvrđen kod javnog bilježnika Melanije Duić 12. srpnja 2006. pod brojem OU-766/06-1, a koja u čl. 1. glasi: „...koji odgovara protuvrijednosti od...CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.“; u čl. 4. glasi: „...po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...Kamata se obračunava u CHF…“; u čl. 5. glasi: „Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.“; u čl. 6. st. 2. glasi: „..plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.“; u čl. 11. 1. st. 8. glasi: „Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu. Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune...“; a u čl. 11. st. 9. glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju EŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], 2.504,51 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznose:

- 2,11 EUR od 22.09.2006.

- 1,12 EUR od 18.10.2006.

- 0,41 EUR od 29.03.2008.

- 16,05 EUR od 28.10.2008.

- 11,52 EUR od 30.12.2008.

- 13,17 EUR od 27.01.2009.

- 15,38 EUR od 25.02.2009.

- 9,72 EUR od 18.03.2009.

- 10,83 EUR od 16.04.2009.

- 8,00 EUR od 25.05.2009.

- 7,23 EUR od 16.06.2009.

- 8,57 EUR od 24.07.2009.

- 8,71 EUR od 24.08.2009.

- 7,78 EUR od 18.09.2009.

- 6,27 EUR od 19.10.2009.

- 9,27 EUR od 17.11.2009.

- 10,34 EUR od 21.12.2009.

- 13,24 EUR od 20.01.2010.

- 15,16 EUR od 19.02.2010.

- 16,06 EUR od 17.03.2010.

- 19,15 EUR od 19.04.2010.

- 23,83 EUR od 18.05.2010.

- 26,58 EUR od 21.06.2010.

- 31,10 EUR od 19.07.2010.

- 38,94 EUR od 24.08.2010.

- 35,77 EUR od 20.09.2010.

- 37,61 EUR od 21.10.2010.

- 38,52 EUR od 24.11.2010

- 55,04 EUR od 23.12.2010.

- 47,89 EUR od 21.01.2011

- 48,57 EUR od 24.02.2011.

- 47,93 EUR od 23.03.2011.

- 45,92 EUR od 18.04.2011.

- 54,30 EUR od 17.05.2011.

- 66,76 EUR od 17.06.2011.

- 73,23 EUR od 25.07.2011.

- 81,62 EUR od 29.08.2011.

- 64,79 EUR od 28.09.2011.

- 62,81 EUR od 24.10.2011.

- 61,57 EUR od 22.11.2011.

- 66,36 EUR od 21.12.2011.

- 70,14 EUR od 23.01.2012.

- 70,65 EUR od 20.02.2012.

- 69,73 EUR od 21.03.2012.

- 69,68 EUR od 23.04.2012.

- 71,42 EUR od 23.05.2012.

- 70,70 EUR od 26.06.2012.

- 69,77 EUR od 24.07.2012.

- 68,31 EUR od 21.08.2012.

- 63,27 EUR od 17.09.2012.

- 69,49 EUR od 22.10.2012.

- 71,04 EUR od 23.11.2012.

- 69,65 EUR od 21.12.2012.

- 64,34 EUR od 24.01.2013.

- 65,72 EUR od 20.02.2013.

- 68,12 EUR od 20.03.2013.

- 69,19 EUR od 23.04.2013.

- 59,82 EUR od 23.05.2013.

- 61,87 EUR od 20.06.2013.

- 62,24 EUR od 12.07.2013.

do 31. prosinca 2007. u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanom za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, kao i da mu nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.621,82 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, počam od 14. lipnja 2025. do isplate, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva za iznos 813,56 EUR zajedno s traženim zateznim kamatama, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 12. srpnja 2006. s tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 9011666329 koji je potvrđen istoga dana kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina pod brojem OU-766/06-1, prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 21.398,91 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseci. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti iznosili su 304,16 CHF u kunskoj protuvrijednosti (cca. 1.390,00 kn), no tijekom otplate kredita su se radi dizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram kn povećavali te su tijekom otplate kredita u dijelu razdoblja iznosili čak i preko 2.000,00 kn. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 4. navedenog Ugovora, bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan zaključenja Ugovora ona je iznosila 5,17 % godišnje. Također, jednaki anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se plaćali po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Predmetni kredit je otplaćen u cijelosti. Poziva se na utvrđenja iz kolektivnog spora u kojem je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv između ostalih tuženika, a podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojoj je, među ostalim, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Stoga, budući da je plaćao veći iznos od onoga koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, to ustaje s tužbom radi isplate preplaćenog iznosa i tužbenim zahtjevom uređenim u podnesku od 23. prosinca 2024. (stranica 267-269 spisa) traži utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i poznavanju Općih uvjeta tuženika, te odredbe kojom izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja, te da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, te kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva traži isplatu zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF u visini 2.504,51 EUR, sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu troška postupka.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu čini neprijepornim sklopljeni Ugovor između stranaka, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare, kao i da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na ovaj predmet, te da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način da je prijeporni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Glede valutne klauzule navodi da za primjenu iste postoji zakonska osnova, te je ugovaranje valutne klauzule zakonito i dopušteno, a tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje tečaja CHF o kojima je imao saznanja. U podnesku od 7. siječnja 2025. se protivi djelomičnom povlačenju tužbe. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: pročitao je Ugovor o kreditu (stranica 7-12 spisa), plan otplate (stranica 12-13 spisa), pregled uplata (stranica 14-15 spisa), proveo je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću (stranica 243-249 spisa), pročitao je plan otplate (stranica 253-255 spisa) i saslušao tužitelja (stranica 273-274 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu broj 9011666329, 12. srpnja 2006. prema kojem je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje 21.398,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF na dan korištenja kredita,

- da je rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca, s korištenjem kredita najkasnije 12. listopada 2006.,

- da je namjena kredita kupnja vozila,

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuju promjenjivu kamatnu stopu i valutu kredita, te visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF, ništetne,

- kao i je li ništetna odredba kojom ugovorne stranke potpisom ugovora potvrđuju da su upoznate s Općim uvjetima kreditora i pristaju na njihovu primjenu, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, te da korisnik kredita izjavljuje da je upoznati s mogućim promjenama anuiteta nastalog zbog promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), dalje u tekstu ZZP, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kupovao vozilo i nakon što je isto izabrao, auto kuća ga je uputila kod tuženika radi realizacije tog kredita. Sjeća se da je baš bila akcija za kredite u valuti CHF jer su imali nižu kamatnu stopu u odnosu na ostale. Sa službenicom u banci razgovarao je o uvjetima kredita, kao i što mora od dokumentacije donijeti, a o samoj valuti uopće nisu razgovarali niti ga je ona upozorila na rizike koje preuzima na sebe ugovaranjem te valute. Svakodnevno putuje iz [adresa] u [adresa] gdje radi na Filozofskom fakultetu i vozilo mu je trebalo za vlastite potrebe. Po zanimanju je sveučilišni profesor i u vrijeme ugovaranja kredita nije bio vlasnik trgovačkog društva niti obrta. Prije potpisivanja ugovor je pročitao, a je li razumio svaki element, to sada više ne može reći. Nije tražio dodatna pojašnjenja od službenika banke. Iako je sa službenicom banke razgovarao o anuitetima kredita koji su trebali iznositi oko 1.500,00 kn, nakon što je realizirao kredit, isti su rasli tako da su u konačnici dosegnuli iznos od 2.200,00 kn. Razumije pojam valutne klauzule na način da je otplata kredita vezana uz tečaj ugovorene valute. Posebno napominje da u vrijeme zaključenja ugovora o kredita su svi tečajevi bili stabilni i nije očekivao tolike razlike. Bio je svjestan da anuitet može padati ili rasti ovisno o tečaju.

10. Sud prihvaća iskaz tužitelja jer je logičan i uvjerljiv te podudaran dokumentaciji u spisu. Slijedom navedenog je jasno da je tužitelj bio prosječan potrošač. Zahtjev transparentnosti određuje da prosječan potrošač, koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može shvatiti konkretno funkcioniranje ugovorne odredbe i samim time na osnovi preciznih i razumljivih kriterija procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje bi ta odredba mogla imati na njegove obveze, što je u konkretnom slučaju izostalo, jer tuženik uopće nije objasnio tužitelju što znači ugovaranje valute CHF, kao i rizike koje on preuzima na sebe.

11. Vrhovni sud Republike Hrvatske, dalje u tekstu VSRH, u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., u kojem je Udruga Potrošač - Hrvatskih savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž- 7129/2013, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom, te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva. Unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

12. Iz navedenog obrazloženja presude VSRH proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.

13. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, ali on nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, što je i tužitelj.

14. Sukladno stavu VSRH u navedenoj presudi, banke su, kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, kojima je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju. Nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

15. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 155/23), dalje u tekstu ZOO-a, a sam Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja, te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope, kako je to učinio tuženik, suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati, pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti, niti bio razumljiv, pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

16. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl. 87. st. 1. ZZP u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i, ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Te pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO se ne primjenjuje, premda je Ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. ZZP.

17. Glede valutne klauzule, VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/2018 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje, a i sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovog Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog Ugovora o kreditu, kako bi tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu. Primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

18. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni Ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu.

19. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c ZPP), slijedom čega su ovi prigovori neosnovani.

20. U odnosu na prigovor zastare VSRH je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/2017 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare, primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13 lipnja 2014., kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. gdje je VSRH svojom presudom poslovni broj Rev- 221/2018 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je kredit otplaćen 12. srpnja 2013., sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji navodi taj dan zadnje uplate, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013, a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništetnosti valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017, to je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO-a, jer je tužba podnesena 14. ožujka 2022., odnosno unutar zastarnog roka od pet godina za potraživati preplaćeni iznos temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

21. Ništetne su i ugovorne odredbe kojom ugovorne stranke potpisom ugovora potvrđuju da su upoznate s Općim uvjetima kreditora i pristaju na njihovu primjenu, kao i da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, te da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s mogućim promjenama anuiteta nastalog zbog promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Naime, tužitelj je kao korisnik kredita iste potpisao bez da ih je vidio i proučio, a unaprijed je pristao na njihove izmjene i dopune, što je nepošteno pa samim time i ništetno. Nepošteno je i da tužitelj potpisao da je upoznat s mogućim promjenama anuiteta nastalog zbog promjene tečaja CHF, te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, budući da ga tuženik uopće nije upozorio na rizike koje nosi ugovaranje te valute, kako to proizlazi iz njegova iskaza, niti ga je o tome uopće informirao.

22. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po Zrinku Ručeviću, stalnom sudskom vještaku financijske struke.

23. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da je ugovoreni iznos od 21.398,91 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita iznosio je protuvrijednost od 98.891,34 kn, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2006.) do dospijeća posljednjeg anuiteta (31. srpnja 2013.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 1.335,82 CHF, odnosno 6.173,35 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan isplate kredita), odnosno 819,10 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'm' Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu 'p' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'p1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), razlika obveza (ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno)) od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2006.) do dospijeća posljednjeg anuiteta (31. srpnja 2013.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 17.947,18 kn, odnosno 2.382,01 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'q1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR), razlika obveza (ako se promatraju iznosi koje je tužitelj više platio (samo pozitivni iznosi)) od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2006.) do dospijeća posljednjeg anuiteta (31. srpnja 2013.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 18.870,12 kn, odnosno 2.504,51 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'q' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'q1' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR).

24. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

25. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 2.504,51 EUR po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

26. Budući da je razlog ništetnosti prijeporne ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju je, uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a, dosuđena zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od prvog idućeg dana nakon dana kad su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

27. Budući da je tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem na iznos 2.504,51 EUR (u tužbi je traženo kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva 3.318,07 EUR), te kako se tuženik protivio sniženju tužbenog zahtjeva djelomičnim povlačenjem tužbe za iznos 813,56 EUR, sud je odlučivao o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu i odbio tužbeni zahtjev za iznos 813,56 EUR, zajedno s traženim zateznim kamatama na taj iznos (toč. III izreke), tako i VSRH u pravnom shvaćanju br. Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.

28. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 5. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (2.504,51 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23).

29. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 18.10.2022. i 10.3.2025. (Tbr 7. toč. 1. OT 200 bodova), sastava podneska od 30.11.2022. i 14.4.2025. (Tbr 8. toč. 1. OT 200 bodova), odnosno 500 bodova ili 1.000,00 EUR, trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 250,00 EUR, što ukupno iznosi 1.250,00 EUR, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 332,00 EUR i sudske pristojbe na tužbu u iznosu 39,82 EUR, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 1.621,82 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

30. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, sud joj je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 16. svibnja 2025. do isplate u visini određenoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

31. Sud nije priznao tužitelju trošak pristupa na ročište 8.7.2024. i 20.1.2025. budući je sam tužitelj tražio odgodu istih pa mu po načelu culpae ne pripada pravo na taj troška.

U Zagrebu, 16. svibnja 2025.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana objave ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika