REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6379/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 12. svibnja 2025., u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te odsutnosti punomoćnika tuženika, dana 16. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, broj Ugovora: 3210481601, broj kreditne partije: 7103766220, sklopljenog dana 3. rujna 2007. između tuženika Zagrebačke banke d.d., kao kreditora, i tužiteljice HE, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužiteljice platiti tuženiku naknadu za obradu kredita, a koje su sadržane u članku 2. stavku 3. navedenog Ugovora, kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. isplatiti tužiteljici HE iznos od 163,93 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 5. rujna 2007. do isplate, po kamatnoj stopi, za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 307,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom, kao kreditorom, dana 3. rujna 2007. sklopila potrošački Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila, broj Ugovora: 3210481601 i broj kreditne partije: 7103766220, kojim joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 18.524,61 CHF, a navodi i da joj je tuženik 5. rujna 2007., prilikom isplate kredita, naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.235,15 kn. Tvrdi da su ugovor o kreditu parnične stranke sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, kao jača ugovorna strana, te je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, čime je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj, u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi, već je ona bila stavljena u poziciju uzmi ili ostavi. Pritom joj nije niti prezentirao koje to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita, pa da bi iste tužiteljica morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos te naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita koji se traži. Zaključno tužiteljica navodi da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kredita bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, da se o istima s tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imalo utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, predložila je da sud sporne odredbe, koje su sadržane u čl. 2. st. 3. predmetnog Ugovora, utvrdi ništetnima i naloži tuženiku da joj vrati naplaćeni iznos naknade, odnosno iznos od 163,93 EUR i to sa zateznim kamatama tekućim od 5. rujna 2007. do isplate, uz naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, ne sporeći da je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 163,93 EUR dana 5. rujna 2007., međutim, s obzirom na tu činjenicu je istaknuo i prigovor zastare, jer je tužba podnesena tek 2024. Nadalje, smatra da kolektivna tužba u sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 nije prekinula tijek zastarnog roka. Istaknuo je i da tužiteljica nije dokazala potrošačko svojstvo, te da je vrijednost predmeta spora previsoko naznačena, s obzirom da je tužiteljica postavila kondemnatorni zahtjev za isplatu u iznosu od ukupno 163,93 EUR. U odnosu na spornu ugovornu odredbu, istaknuo je kako osporava da bi se ista imala smatrati nepoštenom i ništetnom, te da u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje za tuženika za ugovaranje i naplatu tzv. ulazne naknade, već je tek kasnije zakonodavac zabranio naplatu te naknade, ali samo za stambene kredite. U vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor, plaćanje naknada banci bilo je uvriježeno u poslovanju kreditnih institucija, te je tada naplata naknade bila povezana s redovitim troškom kreditiranja. Tuženik smatra i da je sporna ugovorna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te je jasna i visina naknade koja je određena Odlukom o Tarifi naknada za usluge, a propisana je u iznosu od 1,5% od iznosa kredita. Tuženik je i na druge načine informirao tužiteljicu o obvezi plaćanja naknade i to od stane osoblja tuženika, koji su imali jasnu uputu da prilikom razgovora o odobravanju kredita upoznaju klijente s obvezom plaćanja naknade, a ista obveza plaćanja je naznačena i u Općim uvjetima poslovanja Banke. Tvrdi i da predmetna ugovorna odredba nije prouzročila nikakvu neravnotežu između stranaka, a svakako ne značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača. Činjenica je da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo nije dovoljna za zaključak da je time među ugovornim stranama došlo do neravnoteže. Dodao je i kako su predmetnom naknadom pokrivane usluge i troškovi kao što su troškovi rada, tj. plaća, administrativni troškovi i amortizacija, materijalni troškovi, troškovi provizija i naknada, poreza i drugih administrativnih davanja. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210481601 od 3. rujna 2007. (dalje: Ugovor), potvrdu o solemnizaciji, promet po kreditu, Opće uvjete poslovanja tuženika, Uputu za odobravanja kredita građanima, Odluku o Tarifi naknada za usluge, te je saslušana tužiteljica.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Osnovano je tuženik prigovorio naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.491,16 EUR, jer iako je tužiteljica, pored zahtjeva za isplatu iznosa od 163,93 EUR, postavila i tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe o ulaznoj naknadi, s obzirom da zbog te ništetnosti potražuje navedeni iznos, radi se zapravo o deklaratornom preambulu zahtjeva za isplatu, koji zahtjev se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se ista određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, a sukladno čl. 35. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23, dalje: ZPP), jer isti u tom slučaju predstavlja glavni zahtjev, stoga nije bilo potrebno odlučivati o prigovoru tuženika, već je mjerodavna vrijednost predmeta spora sadržana u zahtjevu za isplatu, odnosno iznos od 163,93 EUR (tako i VSRH u odluci Rev-x-479/2010-2 od 11. travnja 2011.).

6. Među strankama nije sporno da je 3. rujna 2007. sklopljen Ugovor, temeljem kojeg je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje kredit u iznosu od 18.524,61 CHF i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, kako to i proizlazi iz sadržaja Ugovora, iz kojeg proizlazi i da je odredbom čl. 2. st. 3. istog ugovoreno da će korisnik kredita platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

7. Nije sporno niti da je tužiteljici prilikom isplate kredita, dana 5. rujna 2007., naplaćena naknada u iznosu od 163,93 EUR, dok je sporno je li navedena ugovorna odredba nepoštena i kao takva ništetna te pripada li tužiteljici posljedično pravo na povrat navedenog iznosa uplaćenog na ime tzv. ulazne naknade, a sporno je i je li tražbina tužiteljice zastarjela.

8. Iz iskaza tužiteljice, koji je sud kao logičan i neposredno uvjerljiv prihvatio u cijelosti, proizlazi da je predmetni kredit podigla radi kupnje osobnog vozila koje joj je bilo potrebno za privatne svrhe, te u to vrijeme nije imala u vlasništvu obrt ili trgovačkog društvo. Vozilo je odabrala u autokući Baotić, gdje je ugovorila načelne uvjete za kupnju, a tamo su je uputili kod tuženika s kojim su imali poslovnu suradnju. Kada je došla u poslovnicu tuženika radi kredita, isto je bilo govora o načelnim stvarima, tj. visini kredita, odnosno o visini rate, jer s tim nije bila upoznata kada je dogovorila kupnju u autokući, tako da nije bilo govora o naplati nikakve naknade, niti joj je pojašnjeno na što se ta naknada odnosi, a niti je imala mogućnost pregovarati o nekim ugovornim odredbama, već se radilo o unaprijed pripremljenom nacrtu ugovora koji je dobila na potpis. Nije čak niti bila svjesna da joj je bila naplaćena naknada odmah kada je kredit isplaćen, već je to shvatila kasnije.

9. Dakle, u postupku je utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru, odnosno da je tužiteljica prilikom njegova sklapanja imala svojstvo potrošača, kako ga definira odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07, dalje: ZZP/07), prema kojoj odredbi je potrošač definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a koja okolnost proizlazi iz činjenice da je tužiteljica Ugovor sklopila kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila koje koristi u privatne svrhe. Utvrđeno je i da je predmetni Ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed popunjenom obrascu ugovora, da tužiteljici prilikom dogovaranja kredita uopće nije spomenuta sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, kao i da odredba o naknadama koje će se naplatiti tužiteljici, u smislu vrsta i visine, nije uopće bila određena, već je samo navedeno da se ona obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora, sa sadržajem koje Odluke ona nije niti upoznata, niti joj je to objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora, odnosno koje će joj naknade konkretno biti naplaćene, na što se odnosi njihov trošak naknade, kao ni u kojoj konkretno visini će iste biti naplaćene. Utvrđeno je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, pa tako niti o spornima, što tuženik niti ne osporava, a nije od značaja okolnost da su naknade bile propisane Općim uvjetima poslovanja tuženika i definirane u visine Odlukom o Tarifi naknada za usluge, na koju okolnost je tuženik priložio iste navedene Opće uvjete i Odluku, s tim da nije dokazao da je njegov djelatnik tužiteljicu upoznao s njihovim sadržajem, a isto tako nije od značaja Uputa za odobravanja kredita građanima koju je na tu okolnost priložio, jer se u istoj navodi kada i kako se naplaćuje naknada, na temelju čega se ne može zaključiti da djelatnik tuženika postupio drugačije nego što to proizlazi iz iskaza tužiteljice.

10. Neosnovano je tuženik prigovorio zastari u dijelu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, sukladno 328. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

11. Nadalje, nije sporno da se utvrđenja suda iz postupka povodom kolektivne tužbe potrošača korisnika kredita, koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i pod poslovnim brojem P-1401/2012 ne primjenjuju na ovaj postupak, jer se u tom postupku nije utvrđivala ništetnost odredbi o tzv. ulaznoj naknadi, stoga je u ovom postupku trebalo utvrđivati radi li se o ništetnoj ugovornoj odredbi.

12. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da trgovac može dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo (st. 4.), što znači da je teret dokaza ove okolnosti na trgovcu. Sukladno čl. 97. ZZP/07, uz ispunjenje navedenih pretpostavki, mogle bi se smatrati nepoštenima, primjerice, i odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, a sukladno čl. 98. ZZP/07, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, pri čemu, sukladno čl. 99. ZZP/07, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Nadalje, sukladno čl. 102. ZZP/07, nepoštena ugovorna odredba je ništetna, s tim da ništetnost ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe.

13. Sporna ugovorna odredba o obvezi korisnika kredita platiti naknadu za obradu kredita ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, pa se na nju ne odnosi odredba čl. 99. ZZP/07. Nadalje, iako je navedena odredba naizgled jasna i razumljiva, u smislu obveze tužiteljice na plaćanje troškova i naknada, ta odredba nije jasno određena u dijelu vrste naknada koje je u obvezi ona platiti i na koje troškove se one odnose, kao ni u dijelu visine istih, jer nije navedeno konkretno koje naknade, na što se odnose i koliko iznose, već tek da se naplaćuju sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, pa se, po ocjeni suda, radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, za koju je utvrđeno da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužiteljici nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita u relativno visokom iznosu od nespornih 163,93 EUR. Pritom je za istaknuti i da je nelogično da bi ti troškovi odgovarali izvršenoj usluzi, prvenstveno s obzirom da je ista, kako navodi tuženik i kako to proizlazi iz Odluke o Tarifi naknada za usluge kreditora, naplaćena u postotku od iznosa kredita, pa je nejasno kako bi upravo taj postotak (1,5%), odnosno naplaćeni iznos od 163,93 EUR, mogao korespondirati s visinom eventualnih troškova, a naplata istih je neosnovana i imajući u vidu, osim toga, i da se radi, kako to priznaje tuženik, o redovnim troškovima poslovanja banke, kao što su plaće djelatnika, režijski troškovi, porezi i sl., za koje svakako nije dokazao da korespondiraju s iznosom naknade koja je naplaćena tužitelju. Pritom je za dodati i da je cijena kredita sadržana u ugovornoj kamati, pa tuženik ne može osnovano još i redovne troškove svog poslovanja prebaciti na korisnika kredita-potrošača.

14. Slijedom navedenog, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici kao potrošaču plaćanja neobrazloženih troškova i naknada u iznosu koji joj nije bio poznat i koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita, koja odredba je, imajući u vidu i visinu naplaćene naknade, po ocjeni suda, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Stoga je ista, sukladno čl. 102. ZZP/07, ništetna, s tim da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora, budući da on može opstati bez te odredbe, slijedom čega je sud prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe.

15. Sukladno odredbi 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, iz čega slijedi da se na predmetno potraživanje usmjereno na isplatu primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Međutim, iako je od dana plaćanja predmetnog iznosa naknade do dana podnošenja tužbe (28. listopad 2024.) proteklo više od 5 godina, potraživanje tužiteljice nije zastarjelo iz razloga što je ona u ovom postupku zatražila da sud spornu odredbu predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovorena naknada za usluge kreditora, utvrdi ništetnom. Ovo s obzirom na pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva, koji je konkretno posrijedi, zastarijevanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, iz čega slijedi da zastarijevanje tražbine tužiteljice, koja je usmjerene na povrat neosnovano naplaćenog iznosa naknade, ne počinje teći sve do pravomoćnosti ove odluke.

16. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos naplaćene naknade za obradu kredita od 163,93 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 1115. st. 1. ZOO, s obzirom da predmetno potraživanje predstavlja stečeno bez osnove, tekućim od dana naplate naknade, odnosno 5. rujna 2007., do isplate. Pravo na zatezne kamate tekuće od dana naplate naknade pripada tužiteljici jer je tuženik bio nepošten, budući da je znao i morao znati da naplaćivanje navedenog iznosa naknade ne opravdavaju troškovi na koje se odnosi, te je znao da tužiteljica nije bila u mogućnosti pregovaranja o toj ugovornoj odredbi, niti je bila upoznata s tim na što se naknada odnosi, u kojoj visini i zašto baš u toj se naplaćuje.

17. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. ZPP, a isti su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

18. Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (25 bodova), trošak sastava podneska od 24. siječnja 2025. i 6. svibnja 2025., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x25 bodova), zatim trošak zastupanja na ročištu od 12. svibnja 2025. po Tbr. 9. toč. 1. (25 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (12,5 bodova), trošak PDV-a u iznosu od 56,25 EUR, te pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i presudu u iznosu od 13,27 EUR. Nije joj priznat trošak sastava podneska od 4. studenog 2024., kojim ispravlja po nalogu suda propust u postavljanju tužbenog zahtjeva iz tužbe, jer isti nije bio potreban za vođenje postupka.

19. Slijedom navedenog, dosuđena joj je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 307,79 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

20. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 16. svibnja 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika