REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: Povrv-36/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Sandi Jeromeli, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Teodora Gregurić Šoštarić, u pravnoj stvari tužitelja HERUC d.d., OIB: 15650627509, Zagreb, Jurišićeva 3, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Marković, odvjetnik u Marković i partneri odvjetničko društvo d.o.o. u Zagrebu, Ilica 1a, protiv tuženika HRVATSKI ZAVOD ZA ZAPOŠLJAVANJE, OIB: 91547293790, Savska cesta 64, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Branko Škurla, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Škurla, Durmiš i Spajić d.o.o. u Zagrebu, Preradovićeva 24, radi isplate iznosa od 56.781,06 eura, nakon javne glavne rasprave zaključene 1. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, 16. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Tihane Sudar u Zagrebu, Frankopanska 2A, pod brojem Ovrv-2012/2020 od 26. listopada 2020. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 19.445,57 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 2.217,41 euro od 11. svibnja 2020. do isplate,

- na iznos od 11.496,95 eura od 12. lipnja 2020. do isplate i

- na iznos od 5.731,21 euro od 11. srpnja 2020. do isplate,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice Tihane Sudar u Zagrebu, Frankopanska 2A, pod brojem Ovrv- 2012/2020 od 26. listopada 2020. u dijelu u kojem je tuženiku naloženo platiti tužitelju u roku od 8 dana iznos od 37.335,49 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 5.731,21 euro od 11. srpnja 2020. do isplate,

- na iznos od 11.346,05 euro od 14. kolovoza 2020. do isplate,

- na iznos od 11.400,70 euro od 11. rujna 2020. do isplate,

- na iznos od 8.857,53 euro od 12. listopada 2020. do isplate,

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena te se u tom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.040,00 eura sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od dana 16. svibnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u daljnjem iznosu od 9.335,00 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

V. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom troška parničnog postupka u iznosu od 8.200,00 eura.

Obrazloženje

1. Predmetni postupak vodi se povodom prigovora tuženika protiv rješenja o ovrsi javne bilježnice Tihane Sudar u Zagrebu, Frankopanska 2A, pod brojem Ovrv- 2012/2020 od 26. listopada 2020., nakon čega je predmetno rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage pravomoćnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Povrv- 457/2021 od 10. svibnja 2024. u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute su provedene radnje, a postupak je nastavljen pred ovim stvarno nadležnim sudom kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

2. Tuženik je u prigovoru od 5. studenog 2020, koji se smatra odgovorom na tužbu, u cijelosti osporio rješenje o ovrsi kao neosnovano. Pojašnjava da je Ugovor o zakupu poslovnog prostora (dalje u tekstu: Ugovor) zaključen s ovrhovoditeljem, ovdje tužiteljem 25. svibnja 2017. te da je sukladno članku 13. Ugovora tada i stupio na snagu. Nadalje, da je člankom 11. Ugovora utvrđen rok trajanja Ugovora i to tako da je isti zaključen na određeno vrijeme od tri godine odnosno do 25. svibnja 2020. Stoga, da se tuženik 11. svibnja 2020. obratio tužitelju i obavijestio ga o datumu isteka Ugovora te predložio datum na koji će obje ugovorne strane izvršiti zajedničku primopredaju poslovnog prostora. No, tužitelj da je naveo da Ugovor ističe 10. listopada 2020. obrazlažući to činjenicom da je primopredajni zapisnik potpisan 10. listopada 2017. te da od toga dana teče rok od 3 godine. Tuženik da se povratno očitovao i obavijestio tužitelja da i dalje ostaje pri iznesenom stavu, nakon čega je dogovorena primopredaja poslovnog prostora za 22. svibnja 2020. u 12:00 sati te da je ista održana i tada. U međuvremenu da je tužitelj izdao račun tuženiku za zakup poslovnog prostora za cijeli mjesec svibanj 2020., na što da je tuženik 2. i 8. lipnja 2020. zatražio umanjenje računa za mjesec svibanj 2020. zaključno s danom 25. svibnjem 2020. No, da se tužitelj nije očitovao po pitanju umanjenja računa, stoga da je tuženik podmirio iznos koji odgovara iznosu zakupnine za 25 dana u mjesecu svibnju. Iz svega navedenoga da je razvidno da tuženik nema nikakvih dugovanja prema tužitelju budući da je Ugovor istekao 25. svibnja 2020., a svi računi koji su bili ispostavljeni na temelju važećeg Ugovora da su podmireni.

3. Tužitelj u podnesku od 2. veljače 2022. i dalje tijekom postupka navodi da je nesporno da je Ugovor zaključen na rok od tri godine (odredba članka 11. Ugovora), ali da se u toj odredbi ne navodi izričito otkad teče taj rok. Nadalje, da tuženik pogrešno tumači da rok teče od dana zaključenja ili stupanja na snagu Ugovora, usprkos izričitoj odredbi članka 10. stavka 3. Ugovora da zakupni odnos teče od primopredaje. Ističe da je poslovna logika ovakvog načina ugovaranja u tome da je tužitelj kao zakupodavac želio imati zaključen čvrsti ugovor s obzirom da je uređivao poslovni prostor po željama i zahtjevima tuženika kao zakupoprimca, a što je trajalo nekoliko mjeseci, dok je s druge strane tuženik počeo plaćati zakupninu tek od stupanja u posjed i kad je zaista počeo koristiti prostor. U protivnom bi tužitelj račune za zakup ispostavljao od 24. svibnja 2017. kad je Ugovor zaključen, dok je prvi račun po Ugovoru tuženiku ispostavljen tek 2. studenog 2017. pod brojem 400/01/1. Na predmetni račun da tuženik nije imao primjedbi te ga je nesporno podmirio kao i sve račune koji su mu bili ispostavljeni do računa broj 164/01/1 od 4. svibnja 2020. koji je podmiren djelomično i sa zakašnjenjem od oko dva mjeseca. U odnosu na radove iz članka 1. Ugovora , tužitelj navodi da se radi o složenim i kompliciranim radovima za koje tuženik nije imao precizne nacrte te da je tužitelj uložio posebne napore da uredi prostor po njegovim potrebama. Konačno, ističe da do formalne primopredaje i vraćanja u posjed tužitelja nikad nije došlo, već da je tuženik jednostrano napustio prostor i odbio potpisati primopredajni zapisnik, a da je ključeve i magnetne kartice za ulaz ostavio kod susjednog zakupca Aristos plus d.o.o. te o tome samo obavijestio tužitelja.

4. Tuženik je u podnesku od 18. veljače 2022. i dalje tijekom postupka naveo da je člancima 11. i 13. Ugovora od 24. svibnja 2017. izrijekom određen datum od kojeg isti važi i vrijeme na koje je sklopljen, a to su tri godine. Stoga, da nema mjesta tumačenju u smislu članaka 319. -321. ZOO-a već da se navedene odredbe Ugovora trebaju primijeniti onako kako glase. Nadalje, da je Ugovor previđao i vrlo konkretne obveze stranaka u razdoblju koje je neposredno slijedilo nakon njegova sklapanja; za tuženika da je nastala obveza da koristi predmetni poslovni prostor za svoje potrebe kada ga tužitelj uredi i preda u posjed, dok je za tužitelja nastala obveza da uredi poslovni prostor prema zahtjevima tuženika i da ga do određenog datuma tako uređenog preda na korištenje tuženiku. Iz navedenoga proizlazi da je Ugovor proizvodio pravne učinke te obvezivao strane Ugovora od dana kada je sklopljen. Tuženik tumači da je predajom poslovnog prostora u posjed tuženiku i plaćanjem zakupnine od tog trenutka Ugovor samo prerastao u sljedeću dogovorenu etapu nakon što je konačno iscrpljena njegova prva faza, a to je priprema poslovnog prostora na način određen Ugovorom. Ističe da je određivanjem roka trajanja Ugovora od tri godine počevši od 24. svibnja 2017. uspostavljen balans pozicija između ugovornih stranaka te je rizik kašnjenja s uređenjem i predajom poslovnog prostora pao na teret tužitelja, a sve s obzirom da se za vrijeme kašnjenja u uređenju i predaji poslovnog prostora razmjerno smanjivalo preostalo vrijeme Ugovora tijekom kojeg je tuženik trebao koristiti poslovni prostor i za njega plaćati zakupninu. Nadalje, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva jer da je tužitelj sukladno članku 1.2. Ugovora predmetni poslovni prostor trebao predati na korištenje tuženiku najkasnije do 31. kolovoza 2017., a da je to učinio tek 24. listopada 2017. Dakle, da je vrijeme kroz koje je tužitelj mogao obračunavati zakupninu ovisilo o urednosti ispunjavanja tužiteljevih ugovornih obveza u pogledu rokova uređenja poslovnog prostora i njegove predaje na korištenje tuženiku te da štetu koja je eventualno nastala neurednim ispunjavanjem vlastitih ugovornih obveza tužitelj ne može prevaljivati na tuženika. Konačno, tuženik ističe da čak i kada bi se krenulo od neosnovanog zaključka da Ugovor nije prestao važiti istekom vremena tri godine od 24. svibnja 2017., da poruke koje je tuženik poslao elektronskom poštom 11. svibnja 2020. imaju značaj jednostranog otkaza iz članka 11.6. Ugovora te da bi u tom slučaju tužitelj imao pravo potraživati samo naknadu do 12. srpnja 2020., a kada da je istekao otkazni rok u trajanju od dva mjeseca. U odnosu na navode tužitelja da nikad nije ni došlo do formalne primopredaje poslovnog prostora, da je tuženik odbio potpisati primopredajni zapisnik te da je tuženik ključeve i kartice za ulaz ostavio kod susjednog zakupca, tuženik prije svega ističe da se radi o novim činjenicama koje je tužitelj mogao iznijeti i prije zaključenja prethodnog postupka, dok je sukladno odredbi članka 299. Zakona o parničnom postupku prekludiran u iznošenju novih činjenica. Nadalje, da je iz e-mail korespondencije od 19. svibnja 2020. razvidno da su se stranke usuglasile o danu i satu primopredaje poslovnog prostora i da je za tu prigodu tužitelj formirao komisiju, međutim da tom prilikom tuženik nije potpisao od strane tužitelja pripremljen zapisnik o primopredaji posjeda iz razloga što je isti sadržavao tumačenja oko datuma isteka Ugovora s kojima se tuženik nije slagao. Međutim, da nepotpisivanje zapisnika ne utječe na činjenicu da je tuženik na zajedno usuglašen dan i sat stvarno napustio prostor, a čemu da su svjedočili i tužiteljevi predstavnici. Stoga da nema mjesta tužiteljevim navodima da je smatrao da bi Ugovor važio do 24. listopada 2020. jer da prostor ne bi formalno bio predan. Zbog svega navedenoga, predlaže odbiti tužbeni zahtjev te tužitelja obvezati na naknadu prouzročenog parničnog troška.

5. S obzirom na odredbu članka 315. stavku 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14., dalje u tekstu: ZPP) glavna rasprava morala je početi iznova budući da je ročište održano pred sudom u izmijenjenom sastavu, a što je sud i utvrdio raspravnim rješenjem od 1. travnja 2025.

6. Radi razjašnjenja spornih, a za ovaj postupak odlučnih činjenica, te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je izveo dokaze čitanjem sljedećih isprava: izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja (list 8 spisa), izvatka iz sudskog registra za tuženika (listovi 9-14 i 43-48 spisa), izvatka iz sudskog registra za tužitelja (listovi 15-17 i 40-42 spisa), Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 24. svibnja 2017. (listovi 23-32 spisa), izvatka iz zemljišnih knjiga (listovi 34-35 spisa), ponude uredskog prostora za zakup (listovi 37-38 spisa), zapisnika o preuzimanju poslovnih prostorija od 25. listopada 2017. (listovi 50-51 i 150-151 spisa), e-mail korespondencije stranaka od 18. svibnja 2020. do 8. lipnja 2020. (listovi 52-58 spisa), računa za zakup i održavanje poslovnog prostora te parkirališna mjesta u razdoblju od svibnja do studenog 2020. (listovi 77-83 spisa), e-mail tuženika od 11. svibnja 2020. (list 88 spisa), e-maila tužitelja od 21. srpnja 2017. (list 96 spisa), ponuda za uređenje poslovnog prostora (listovi 98-100 spisa), e-mail korespondencije stranaka u vezi uređenja i primopredaje poslovnog prostora (listovi 102- 148 spisa), e-mail korespondencije stranaka u vezi primopredaje poslovnog prostora od 18. i 19. svibnja 2020. (listovi 176-177 spisa), e-maila s privitkom zapisnika- II. dio o primopredaji poslovnog prostora na adresi [adresa] od 10. ožujka 2020. (listovi 178-179 spisa).

7. U predmetnoj pravnoj stvari tužitelj je predložio saslušanje troje svjedoka, međutim u podnesku od 27. listopada 2022. odustao je od izvođenja dokaza saslušanjem svjedokinje BČ, dok je u odnosu na drugo dvoje svjedoka dostavio pisane iskaze ovjerene po javnom bilježniku te je na glavnoj raspravi 1. travnja 2025. predložio da se usmeno saslušaju. Sud je to sukladno odredbi članka 292. stavka 4. ZPP-a odbio, a budući da je svjedokinja GČ navela da kao prokurist nije bila uključena u postupak ugovaranja zakupa već da je bila obaviještena samo o komercijalnim uvjetima i detaljima, a da je sudjelovala primopredaji prostora u posjed zakupniku. S druge strane, svjedok IČ je bio voditelj projekta renoviranja i uključen u operativni dio zakupa. Osim toga, stav je suda je predmet spora pravno pitanje i da se odlučne činjenice ne mogu utvrđivati iskazima svjedoka. Sud nije izveo ni dokaz financijskim vještačenjem koje je tužitelj predložio na okolnost sukladnosti izdanih računa i Ugovora, a budući da je tuženik izričito naveo da ne osporava matematički obračun zakupnine na utuženim računima.

8. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 56.781,06 eura na temelju računa izdanih za zakup i održavanje poslovnog prostora te parkirališnih mjesta u razdoblju od svibnja (nepodmireni dio) do listopada 2020.

10. Među strankama je nesporno da su 25. svibnja 2017. sklopile Ugovor o zakupu poslovnog prostora u poslovnoj zgradi Fabrika na adresi ČČ broj 1, Zagreb u vlasništvu tužitelja i koji je kao zakupodavac predmetni poslovni prostor dao na korištenje tuženiku kao zakupoprimcu. Također, nesporno je da je predmetni prostor 25. listopada 2017. predan tuženiku u posjed i da je od navedenoga datuma za tuženika nastala obveza plaćanja ugovorene zakupnine. Stranke su suglasne da je tuženik uredno izvršavao svoje obveze do računa broj 164/01/1 od 4. svibnja 2020., a koji je djelomično podmirio i to u iznosu od 9.239,19 eura, dok nije podmirio potraživanje tužitelja za sporni dio mjeseca svibnja, lipanj, srpanj, kolovoz, rujan i razmjerni dio listopada 2020. Tuženiku nije sporan ni matematički obračun zakupnine i troškova održavanja predmetnog poslovnog prostora naveden na utuženim računima.

11. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva. Konkretno, sporno je počinje li trogodišnji rok na koji je Ugovor sklopljen teći od dana potpisivanja Ugovora ili od dana predaje poslovnog prostora u posjed tuženiku i je li tuženik elektroničkom poštom od 11. svibnja 2020. jednostrano otkazao Ugovor te s tim u vezi i datum prestanka Ugovora.

12. Prema odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“, broj: 25/2011. i 64/2015., dalje u tekstu: ZZKPP) ugovorom o zakupu poslovnoga prostora obvezuje se zakupodavac predati zakupniku određeni poslovni prostor na korištenje, a zakupnik se obvezuje platiti mu za to ugovorenu zakupninu. Dakle, bitni sastojci ugovora o zakupu jesu: a) stvar koja je predmet ugovora, b) vrijeme trajanja ugovora i c) zakupnina te je za nastanak zakupa kao ugovornog odnosa dovoljno da se stranke suglase o bitnim elementima. Osim toga, zakup je dvostranoobvezan ugovor sklapanjem kojega nastaje zakupodavčeva obveza predaje stvari zakupniku na korištenje te do trenutka predaje stvari zakupnik nema nikakvu obvezu. Tek kada zakupodavac ispuni svoju temeljnu obvezu i zakupljenu stvar preda zakupniku na korištenje, nastaje obveza zakupnika da plaća zakupninu.

13. Odredbom članka 5. stavka 2. ZZKPP propisan je obvezan sadržaj ugovora o zakupu poslovnog prostora te je, između ostaloga, propisano da predmetni ugovor treba sadržavati rok predaje poslovnog prostora zakupniku (t.5.) i vrijeme na koje je ugovor sklopljen (t.6.).

14. Rok predaje poslovnog prostora zakupniku određen je člankom 1. stavkom 2. Ugovora o zakupu poslovnog prostora od 24. svibnja 2017. (dalje u tekstu: Ugovor): „Zakupodavac se obvezuje predati poslovni prostor u posjed Zakupnika, najkasnije sa danom 31. kolovoza 2017. godine“.

15. Zapisnikom od 10. listopada 2017. predstavnici ugovornih stranaka utvrdili su da je predmetni prostor predan zakupniku slobodan od osoba i stvari na neometano korištenje dana 25. listopada 2017.

16. Ugovor u članku 11. stavku 1. propisuje sljedeće: „ Zbog razloga uređenja prostora po specifičnim zahtjevima i potrebama Zakupnika, ovaj Ugovor zaključuje se na određeno vrijeme od 3 (tri) godine, uz mogućnost njegova produljenja. Nadalje, odredba članka 13. Ugovora glasi: „Ovaj ugovor stupa na snagu danom potpisa, a uvjeti zakupa se primjenjuju sa stvarnim datumom primopredaje prostora u posjed Zakupniku, ukoliko on bude drugačiji od ovdje navedenoga.“

17. S obzirom da citiranom odredbom članka 11. stavka 1. nije jasno naznačeno od kad rok od tri godine počinje teći, a da je člankom 13. propisano da ugovor stupa na snagu danom potpisa, stav je suda da se radi o spornoj odnosno nejasnoj odredbi koju je potrebno tumačiti na način da se istraži zajednička namjera ugovaratelja, razumijevajući odredbu kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim Zakonom o obveznim odnosima (članak 319. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", broj: 35/05.,41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje u tekstu: ZOO/).

18. U članku 11. stavku 1. Ugovora izričito je navedeno da se isti zaključuje na određeno vrijeme od tri godine i to iz razloga uređenja prostora po specifičnim zahtjevima i potrebama zakupnika. U tu svrhu se tužitelj obvezao izvršiti sve radove koji su ugovoreni ili proizlaze iz točke „B“-2 ponude zakupodavca od 4. svibnja 2017. (list 38 spisa), a koja je sukladno članku 1. stavku 2. sastavni dio predmetnog Ugovora. Uvidom u e-mail korespondenciju stranaka (listovi 96, 102-103, 108-117 i 128-136 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj izvodio radove prema izvedbenom projektu, a da je tuženik građevinske i instalaterske detalje definirao tijekom izvođenja radova pri čemu je tužitelj npr. u e-mailu od 27. lipnja 2017. upozoravao tuženika na hitnost definiranja većeg broj tehničkih detalja koji su prezentirani.

19. Iz navedenoga proizlazi da se tužitelj obvezao projektirati predmetni poslovni prostor i izvesti radove da bi on odgovarao potrebama zakupnika. Iz zapisnika od 10. listopada 2017. proizlazi da su obje ugovorne strane pregledale predmetni poslovni prostor, utvrdile kvalitetu izvedbe građevinskih radova te funkcionalnost ugrađenih instalacija, da na isto nije bilo primjedbi te je stoga predmetni prostor 25. listopada 2017. predan zakupniku.

20. Odredbom članka 10. stavka 3. Ugovora propisano je da su stranke suglasne da zakupni odnos, i obveza plaćanja zakupnine te ostalih troškova po ovom Ugovoru, počinje teći od dana primopredaje predmeta zakupa, utvrđenog u primopredajnom zapisniku. Sa stvarnim datumom primopredaje prostora u posjed zakupniku se primjenjuju i uvjeti zakupa prema članku 13. Ugovora.

21. Polazeći od činjenica da je tužitelj izvodio složene i skupe radove da bi predmetni poslovni prostor odgovarao potrebama tuženika te da u tom razdoblju zakupnik nije plaćao zakupninu, stav je suda da je pogrešno tumačenje da je trogodišnji rok iz članka 11. Ugovora počeo teći od 25. svibnja 2017. kada su ugovorne strane sklopile Ugovor. I sam Ugovor u članku 1. stavku 2. propisuje da se zakupnik obvezuje uplatiti razmjerni dio nesporno utvrđene vrijednosti radova u slučaju da zakupnik raskine Ugovor prije isteka roka važenja Ugovora. Upravo je iz navedene rečenice razvidna namjera zakupodavca da se sklapanjem ugovora na određeno vrijeme osigura da će povratiti nesporno izvršena ulaganja u predmetni poslovni prostor. Iz svega navedenoga, sud je utvrdio da je u predmetnoj pravnoj stvari ispravno rok određen člankom 11. Ugovora računati upravo od 25. listopada 2017. kada je izvršena primopredaja i ujedno za tuženika nastala obveza plaćanja ugovorene zakupnine.

22. Sud će se ovdje ukratko osvrnuti na navode tuženika iz podneska od 18. veljače 2022. da tužitelj nije predao na korištenje poslovni prostor tuženiku do 31. kolovoza 2017., a što je bilo propisano člankom 1. stavkom 2. Ugovora, te da zbog neispunjavanja svojih ugovornih obveza u pogledu rokova uređenja i predaje poslovnog prostora nije mogao obračunavati zakupninu 33 mjeseca, već 31 mjesec te da se tako tužitelju nastala šteta ne može prevaljivati na tuženika.

Odredbom članka 7. stavka 2. ZZKPP propisano je da zakupnik može svoje pravo ostvariti tužbom ili raskinuti ugovor o zakupu ako zakupodavac ne preda zakupniku poslovni prostor u ugovorenom roku, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete (stavak 3.). Ugovor u članku 1. stavku 3. pak propisuje da ako zakupodavac do 31. kolovoza 2017. ne izvede radove opisane u stavku 2. ovog članka, zakupnik je oslobođen plaćanja zakupnine i direktnih i indirektnih troškova do ispunjenja svih uvjeta navedenih u stavku 1. do 4. ovog članka.

Iz navedenoga je razvidno da se zakašnjenje u izvođenju ugovorenih radova, bez ispitivanja postoji li i kakav je eventualni doprinos tuženika istome, ne može tumačiti na način koji je iznio tuženik, već za slučaj zakašnjenja nastupaju posljedice predviđene citiranom zakonskom odredbom. Jednako tako, i sam Ugovor predviđa da se u slučaju zakašnjenja tuženik oslobađa obveze plaćanja zakupnine i troškova, a što također ide u prilog tumačenju da se početak tijeka roka od tri godine treba vezati uz dan primopredaje poslovnog prostora.

23. Osim toga, a vezano za dan primopredaje poslovnog prostora potrebno je istaknuti sljedeće.

Odredbom članka 8. Ugovora propisano je da će na dan isteka Ugovora ugovorne strane izvršiti zajedničku primopredaju poslovnih prostora koji su bili predmetom Ugovora, kojom prilikom će utvrditi stanje objekata kao i međusobne obveze, te eventualna potraživanja.

Iz e-mail korespondencije ugovornih stranaka od 19. svibnja 2020. (list 55 spisa), a koju je sam tuženik dostavio uz prigovor protiv rješenja o ovrsi, razvidno je da je tužitelj prihvatio prijedlog tuženika da se 22. svibnja 2020. u 12:00 sati obavi predaja prostora te je ujedno imenovao članove komisije koji će kao predstavnici tužitelja biti prisutni primopredaji.

Navod tužitelja iz podneska od 27. listopada 2022. da formalne primopredaje i vraćanja u posjed tužitelja nikad nije došlo jer da je tuženik jednostrano napustio prostor i odbio potpisati primopredajni zapisnik, a da je ključeve i magnetne kartice za ulaz u poslovni prostor ostavio kod susjednog zakupca društva Aristos plus d.o.o. te o tome samo obavijestio tužitelja ne utječe na činjenicu da je tuženik 22. svibnja 2020., dakle na dan kad je primopredaja bila dogovorena, uistinu izašao iz predmetnog poslovnog prostora. Naime, sam tužitelj potvrđuje da su ključevi i magnetne kartice bili ostavljeni kod susjednog zakupnika, a bez njih tuženik po logici stvari nije mogao nastaviti koristiti predmetni prostor. Također, tužitelj nije ni tvrdio pa time ni dokazivao da je tuženik i nakon 22. svibnja 2020. nastavio koristiti predmetni poslovni prostor.

Slijedom svega navedenoga, ovaj je sud utvrdio da je tuženik izašao iz poslovnog prostora 22. svibnja 2020., odnosno na dan koji su stranke dogovorile u mailu od 19. svibnja 2020.

24. U odnosu na navode tuženika kojima se osporava visina tužbenog zahtjeva, ukazuje se na odredbu članka 11. stavka 6. kojom je propisano da su ugovorne strane suglasne da obje ugovorne strane mogu jednostrano raskinuti ovaj Ugovor, bez navođenja razloga. U tom slučaju, ugovorna strana koja želi raskinuti ugovor mora podnijeti pisani otkaz drugoj ugovornoj strani. U slučaju prijevremenog raskida Ugovora, ugovorne strane duže su jedna prema drugoj izvršiti sve ugovorne obaveze koje su nastale do tada i/ili postoje do datuma otkaza ugovora. U ovom slučaju otkazni rok je 2 (dva) mjeseca.

25. Uvidom u e-mail od 11. svibnja 2020. (list 88 spisa) sud je utvrdio da je tuženik obavijestio tužitelja da nema namjeru produžavati zakup. Tumačeći da Ugovor koji je zaključen na vrijeme od tri godine istječe 25. svibnja 2020., predložio je da na dan isteka Ugovora predstavnici obje ugovorne strane izvrše zajedničku primopredaju poslovnih prostorija sukladno članku 8. Ugovora te je u tu svrhu imenovao predstavnike zakupnika na primopredaji.

26. Neovisno o tome što tuženik pogrešno smatra da 25. svibnja 2025. nastupa trogodišnji raskidni rok kojim prestaje postojeći obvezni odnos te da iz tog razloga izlazi iz poslovnog prostora, činjenica je da je tuženik u navedenom e-mailu jasno izrazio svoju volju da ne želi nastaviti koristiti predmetni poslovni prostor. Stoga je tuženik u pravu kada ističe da se e-mail od 11. svibnja 2020. treba smatrati pisanim otkazom upućenoj drugoj ugovornoj strani.

27. Kod utvrđivanja dana isteka otkaznog roka, sud polazi od odredbe članka 24. stavka 4. ZZKPP prema kojoj se otkaz može dati samo prvoga ili petnaestog u mjesecu, ako ugovorom nije drukčije određeno. Iako se navedena odredba odnosi na ugovore o zakupu poslovnog prostora koji su sklopljeni na neodređeno vrijeme i prestaju otkaza, sud je istu primijenio u konkretnom slučaju iako se radi o ugovoru koji je sklopljen na određeno vrijeme, a budući da prestaje otkazom i da stranke nisu za taj slučaj ugovorom predvidjele drugačije. Stoga je sud uzeo da je tuženik otkazao Ugovor 15. svibnja 2020., kao dan koji je najbliži 11. svibnju 2020. S obzirom da je dvomjesečni otkazni rok istekao 15. srpnja 2020., sud je uzeo da je to dan prestanka Ugovora te da je tuženik u obvezi plaćanja zakupnine do navedenog datuma.

28. Tuženik tijekom postupka nije osporavao matematički obračun svakog pojedinog utuženog računa. Također, nesporno je da je tuženik podmirio zakupnine do mjeseca travnja 2020. u cijelosti, dok je zakupninu za mjesec svibanj 2020. za koju tužitelj prema računu broj 164/01/1 potražuje 11.456,59 eura (ranije: 86.319,69 kuna) s dospijećem do 10. srpnja 2020. podmirio u iznosu koji odgovara iznosu zakupnine za 25 dana u mjesecu svibnju, odnosno 7.391,35 eura (ranije: 55.690,12 kuna) bez PDV-a, a 9.239,19 eura (ranije: 69.612,65 kuna) s PDV-om.

29. Uvidom u račun broj 209/01/1 od 3. lipnja 2020. po osnovi zakupa i održavanja poslovnog prostora te parkirališnih mjesta za mjesec lipanj 2020. sud je utvrdio da tužitelj potražuje iznos od 11.496,95 eura (ranije: 86.623,74 kune) s dospijećem 11. lipnja 2020.

30. Uvidom u račun broj 237/01/1 od 2. srpnja 2020. po osnovi zakupa i održavanja poslovnog prostora te parkirališnih mjesta za mjesec srpanj 2020. sud je utvrdio da tužitelj potražuje iznos od 11.462,42 eura (ranije: 86.363,63 kune) s dospijećem 10. srpnja 2020.

31. Sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate, dok je odredbom čl. 183. st. 1. istog Zakona propisano da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Rok za ispunjenje obveze određen je u ovom slučaju na svakom predmetnom računu. Na ovaj način određeno dospijeća tražbine sukladno je odredbi čl. 173. st. 1. ZOO-a pa stoga tužitelju pripada i pravo na zatezne kamate počevši od dana nakon dospijeća svakog pojedinog računa do isplate, dok je stopa zatezne kamate određena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, u visini stope mjerodavne za odnose iz trgovačkih ugovora.

32. Slijedom navedenoga, a sukladno odredbi članka 451. stavka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 70/19., dalje u tekstu: ZPP), valjalo je održati platni nalog na snazi u dijelu u kojem se potražuje nepodmireni iznos zakupnine za mjesec svibanj od 2.217,41 eura (ranije: 16.707,04 kune), mjesec lipanj u iznosu od 11.496,95 eura i polovicu mjeseca srpnja u iznosu od 5.731,21 euro, što ukupno iznosi 19.445,57 eura s pripadajućim zateznim kamatama te je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja. U preostalom dijelu sud je ukinuo platni nalog i odbio tuženi zahtjev kao neosnovan te je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja .

33. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama članka 154. stavka 2. ZPP-a, u svezi s člancima 151.,155. i 164. ZPP-a. Visina naknade troškova za rad odvjetnika utvrđena je na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023., dalje u tekstu: OT/2023) i zahtjeva tuženika (list 184 spisa).

34. Dodatno, naglašava se da sukladno Zaključku sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. u Zagrebu, broj Su-IV-204/17 od 2. lipnja 2017., presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude. Stoga, ovaj sud je o troškovima ovršnog postupka odlučivao zajedno s ostalim troškovima nastalim povodom ove parnice (parničnim troškovima).

35. Naime, odredbom članka 154. stavak 2. ZPP-a propisano je da će sud, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, a nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici.

36. Tužitelj je s postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u iznosu od 19.445,57 eura, dok je odbijen u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 37.335, 49 eura. Slijedom navedenoga proizlazi da je tužitelj u ovoj parnici uspio u omjeru od 34%, dok je posljedično tuženik uspio u omjeru od 66%.

37. Budući da je tuženik u većoj mjeri uspio u parnici, to isti ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka koji odgovara postotku koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, odnosno 32% ukupno priznatih troškova.

38. Tuženiku je sukladno citiranoj zakonskoj odredbi dosuđena naknada troškova parničnog postupka prema vrijednosti spora i to za sastav podnesaka od 18. veljače 2022., 4. listopada 2022. i 30. studenog 2022. u iznosu od po 1.000,00 eura (Tbr. 8./1. u vezi s Tbr. 7./1. Tarife) te za zastupanje na ročištima 20. rujna 2022. i 1. travnja 2022. (Tbr. 9./1. u vezi s Tbr. 7./1. Tarife) u iznosu od po 1.000,00 eura. Tuženiku je pristupio i na ročište za objavu presude te mu je stoga priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9./3.). Na naprijed navedene troškove u iznosu od 5.100,00 eura sud je tuženiku priznao i PDV u skladu s odredbom Tbr. 46. Tarife, a što ukupno iznosi 6.375,00 eura.

39. S obzirom da tuženik ima pravo na 32% ukupno priznatih troškova, pripada mu pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 2.040,00 eura.

40. Odluka o zateznim kamatama na troškove parničnog postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a kojom je propisano da se kamate obračunavanju počevši od donošenja ove presude do isplate, dok je stopa zateznih kamata utvrđena na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a u visini stope mjerodavne za ostale odnose, a u skladu s odredbom čl. 30. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24.). Slijedom navedenog, o troškovima parničnog postupka odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

41. S druge strane, tuženiku ne pripada naknada za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi od 5. siječnja 2020. budući da isti nije izjavljen po punomoćniku već po tuženiku. Također, tuženiku nije priznat trošak sastava podneska od 24. veljače 2022. kojim se dostavlja punomoć za zastupanje budući da isključivo propustom tuženika ista nije bila priložena uz podnesak od 18. veljače 2022. U podnesku od 22. kolovoza 2022. tuženik samo ponavlja navode koji su izneseni u prigovoru protiv rješenja o ovrsi i ranijim podnescima te stoga ovaj trošak nije bio potreban za vođenje parnice u smislu članka 155. ZPP-a. Po istoj osnovi tuženiku nije priznat ni trošak sastava podneska od 14. ožujka 2024. budući da se istim požuruje zakazivanje ročišta u predmetnoj pravoj stvari. Stoga je sud odlučio kao u točki IV. izreke presude.

42. Budući da je tužitelj koji je postavio zahtjev za naknadom troška parničnog postupka izgubio parnicu, to je sud odlučio kao u točki V. izreke presude.

U Zagrebu 16. svibnja 2025.

Sutkinja:

Sanda Jeromela

Nacrt odluke izradila:

Teodora Gregurić Šoštarić, viša sudska savjetnica

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 (petnaest) dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- tužitelju po pun. uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu – putem e-Oglasne ploče (8 dana)