Poslovni broj: P-881/2023-21

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sucu Barbari Čuček kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Maja Ćurić, odvjetnica iz Drniša, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 1. travnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice, Nede Narančić Krznar, odvjetnice iz Krapine i zamjenice punomoćnika tuženika Barbare Knežević, odvjetnice iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, 16. svibnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], da isplati tužiteljici ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 3.429,70 EUR-a (slovima: tri tisuće četiristo dvadeset devet eura i sedamdeset centi), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose i to kako slijedi:

- na iznos od 0,86 EUR od 31. siječnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 2,01 EUR od 29. veljače 2008. pa do isplate

- na iznos od 3,97 EUR od 31. ožujka 2008. pa do isplate

- na iznos od 1,02 EUR od 30. travnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 1,32 EUR od 30. lipnja 2008. pa do isplate

- na iznos od 0,55 EUR od 30. rujna 2008. pa do isplate

- na iznos od 10,24 EUR od 31. listopada 2008. pa do isplate

- na iznos od 3,75 EUR od 30. studenog 2008. pa do isplate

- na iznos od 12,00 EUR od 31. prosinca 2008. pa do isplate

- na iznos od 13,27 EUR od 31. siječnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 13,85 EUR od 28. veljače 2009. pa do isplate

- na iznos od 12,75 EUR od 31. ožujka 2009. pa do isplate

- na iznos od 13,06 EUR od 30. travnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 10,55 EUR od 31. svibnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 8,70 EUR od 30. lipnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 9,19 EUR od 31. srpnja 2009. pa do isplate

- na iznos od 10,17 EUR od 31. kolovoza 2009. pa do isplate

- na iznos od 10,08 EUR od 30. rujna 2009. pa do isplate

- na iznos od 9,10 EUR od 31. listopada 2009. pa do isplate

- na iznos od 10,95 EUR od 30. studenog 2009. pa do isplate

- na iznos od 12,43 EUR od 31. prosinca 2009. pa do isplate

- na iznos od 14,54 EUR od 31. siječnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 14,06 EUR od 28. veljače 2010. pa do isplate

- na iznos od 16,92 EUR od 31. ožujka 2010. pa do isplate

- na iznos od 16,38 EUR od 30. travnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 17,43 EUR od 31. svibnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 26,59 EUR od 30. lipnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 24,71 EUR od 31. srpnja 2010. pa do isplate

- na iznos od 30,47 EUR od 31. kolovoza 2010. pa do isplate

- na iznos od 28,48 EUR od 30. rujna 2010. pa do isplate

- na iznos od 25,28 EUR od 31. listopada 2010. pa do isplate

- na iznos od 32,03 EUR od 30. studenog 2010. pa do isplate

- na iznos od 40,63 EUR od 31. prosinca 2010. pa do isplate

- na iznos od 34,54 EUR od 31. siječnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 36,68 EUR od 28. veljače 2011. pa do isplate

- na iznos od 33,96 EUR od 31. ožujka 2011. pa do isplate

- na iznos od 34,45 EUR od 30. travnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 45,97 EUR od 31. svibnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 47,10 EUR od 30. lipnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 56,31 EUR od 31. srpnja 2011. pa do isplate

- na iznos od 51,40 EUR od 31. kolovoza 2011. pa do isplate

- na iznos od 46,02 EUR od 30. rujna 2011. pa do isplate

- na iznos od 44,49 EUR od 31. listopada 2011. pa do isplate

- na iznos od 44,09 EUR od 30. studenog 2011. pa do isplate

- na iznos od 46,60 EUR od 31. prosinca 2011. pa do isplate

- na iznos od 48,78 EUR od 31. siječnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 49,08 EUR od 29. veljače 2012. pa do isplate

- na iznos od 47,57 EUR od 31. ožujka 2012. pa do isplate

- na iznos od 48,59 EUR od 30. travnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 49,29 EUR od 31. svibnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 48,11 EUR od 30. lipnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 48,42 EUR od 31. srpnja 2012. pa do isplate

- na iznos od 47,54 EUR od 31. kolovoza 2012. pa do isplate

- na iznos od 45,63 EUR od 30. rujna 2012. pa do isplate

- na iznos od 47,66 EUR od 31. listopada 2012. pa do isplate

- na iznos od 48,64 EUR od 30. studenog 2012. pa do isplate

- na iznos od 47,95 EUR od 31. prosinca 2012. pa do isplate

- na iznos od 44,12 EUR od 31. siječnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 47,38 EUR od 28. veljače 2013. pa do isplate

- na iznos od 47,66 EUR od 31.ožujka 2013. pa do isplate

- na iznos od 46,39 EUR od 30. travnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 42,42 EUR od 31. svibnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 42,32 EUR od 30. lipnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 43,29 EUR od 31. srpnja 2013. pa do isplate

- na iznos od 44,86 EUR od 31. kolovoza 2013. pa do isplate

- na iznos od 47,02 EUR od 30. rujna 2013. pa do isplate

- na iznos od 45,90 EUR od 31. listopada 2013. pa do isplate

- na iznos od 46,69 EUR od 30. studenog 2013. pa do isplate

- na iznos od 47,59 EUR od 31. prosinca 2013. pa do isplate

- na iznos od 48,15 EUR od 31. siječnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 49,33 EUR od 28. veljače 2014. pa do isplate

- na iznos od 48,94 EUR od 31.ožujka 2014. pa do isplate

- na iznos od 47,64 EUR od 30. travnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 47,22 EUR od 31. svibnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 47,41 EUR od 30. lipnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 48,89 EUR od 31. srpnja 2014. pa do isplate

- na iznos od 990,27 EUR od 31. kolovoza 2014. pa do isplate

sve to od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do 30. lipnja 2011. po stopi od 14%, od 1. srpnja 2011. pa do 29. srpnja 2013. po stopi od 12% koja stopa se, sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11.), izračunava uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa dalje, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija d.d., OIB: 53056966535 sa sjedištem u [adresa], isplatiti tužiteljici ĆČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.298,68 eur (slovima: tisuću dvjesto devedeset osam eura i šezdeset osam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. svibnja 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je s tuženikom 20. srpnja 2007. sklopila ugovor o kreditu, broj: 168-50-4275263, solemniziran kod javnog bilježnika Igora Lučeva iz Šibenika, pod brojem: OU-13632/07, 31. srpnja 2007. Nadalje, tvrdi da se radi o tzv. "tipskom ugovoru", unaprijed sastavljenim od strane tuženika, kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 15.776,38 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjeseca (ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF). Tužiteljica navodi da je čl. 7. ugovora određeno da se iznos kredita otplaćuje na način da se dio glavnice u iznosu od 11.982,05 CHF otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećim na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, a preostali dio glavnice kredita u iznosu od 3.794,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu. Tužiteljica navodi da ju je u vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik propustio u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužiteljica navodi da je na dan isplate iznosa kredita iz predmetnog ugovora tečaj banke za 1 CHF iznosio je 4,458972 kuna te se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: PŽ-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je pravomoćno utvrđeno kako je ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezivao uz valutu švicarski franak, nepoštena i ništetna, a u kojem je postupku sudjelovao tuženik, i to u ugovorima o kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a sve to imajući u vidu kako je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Nadalje, tužiteljica navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te odlukom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđena ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope i ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka te su navedene odluke obvezujuće u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Tužiteljica navodi da su prethodno citirane presude donesene povodom kolektivne tužbe podnesene sukladno čl. 502. a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14.) te je člankom 502.c istog zakona propisano da je sud prilikom odlučivanja u pojedinačnim slučajevima vezan pravnim utvrđenjima presuda koje su donesene povodom kolektivnih tužbi pa je tako i sud koji će odlučivati u ovom postupku vezan pravomoćnim utvrđenjem suda da su navedene ugovorne odredbe ništetne. Tužiteljica navodi da sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Tužiteljica nadalje navodi da iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužiteljice, bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist, a koja se ogleda u razlici između tečaja CHF prilikom uplate svake pojedine rate kredita u odnosu na početni tečaj CHF koji je egzistirao u vrijeme sklapanja Ugovora. Prema mišljenju tužiteljice, u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena efektivna kamatna stopa od 5,20% te tečaj CHF koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi kreditora 4,458972 kune, jer su jedino ti parametri bili poznati tužiteljici prilikom sklapanja ugovora. Tužiteljica navodi da će po primitku cjelokupne dokumentacije, sukladno nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke, precizirati visinu tužbenog zahtjeva.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da su tužiteljica i tuženik 20. srpnja 2007. zaključili ugovor o kreditu, broj: 168-50-4275263 (dalje u tekstu: ugovor) kojim je tuženik stavio tužiteljici na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF 15.776,38 s redovnom kamatom od 5,20 % godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama i kamatom po dospijeću koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 15,00 % godišnje, također promjenjiva. Tuženik nadalje navodi da je ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a isti m je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik navodi da tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Tuženik se poziva na Zakon o obveznim odnosima prema kojem je dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužiteljica neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora, te je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužiteljica samostalno i neovisno mogla birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužiteljice, tuženik ističe da je ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica također preuzela valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03.): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je tužiteljica, nakon što je upozorena o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristala na promjenjivu kamatnu stopu, tuženik tvrdi da je postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužiteljice na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tuženik tvrdi da tužiteljica nije dokazala da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Tuženik navodi da sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tuženik nadalje tvrdi da se tužiteljica ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tuženik tvrdi da tužiteljica ne može smatrati da je osnov njezine tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati jer nije bila stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te naložiti tužiteljici da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio je uvid u otplatni plan (list 8-15, 48-52, 54-55 spisa), pročitao je ugovor o kreditu, broj: 168-50-4275263 od 20. srpnja 2007. (list 16-20), izvršio je uvid u prijepis knjigovodstvene kartice za razdoblje 31.8.2007. do 31. 5. 2023. (list 21-26 spisa), zahtjev za kredit (list 37-38 spisa), proveo je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČČ iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba od 25. ožujka 2024. (list 50-54 spisa) te je te je pročitao zapisnik Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: Pom-35/2024-5 od 30. siječnja 2025. koji sadrži iskaz tužiteljice (list 74-75 spisa).

4. Precizirani tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

5. Nesporne su činjenice u ovom postupku:

- da je tužiteljica 20. srpnja 2007. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj:

168-50-4275263 kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 15.776,38 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. ugovora), s rokom otplate od 84 mjeseci,

- da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit tuženiku sukladno ugovoru na način kako je to navedeno u prijepisu knjigovodstvene kartice.

6. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužitelj poziva,

- je li, kada bi navedene odredbe i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj od 4,459573 kn za 1 CHF, koji je vrijedio na dan isplate kredita,

- je li citirana ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak nepoštena i ništetna,

- je li, kada bi navedena odredba i bila ništetna, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti srednji tečaj kreditora koji je vrijedio na dan korištenja kredita, kako to zahtijeva tužiteljica,

- početak tijeka zakonskih zateznih kamata, ukoliko sud utvrdi osnovanim zahtjeve za isplatu te

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.

7. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev po osnovi.

8. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1- 7.. tuženika (točka 2.).

10. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 7129/13-4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

11. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike, poslovni broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu, a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

12. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

13. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem, poslovni broj: Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo- sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

15. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

16. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., proč. tekst 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

18. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt 249/14-2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: „Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva.“), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.

19. Budući da je u postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, sud je u ovom postupku utvrđivao jesu li ništene odredbe konkretnog ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula.

20. Na temelju iskaza tužiteljice sud je utvrdio da se je 2006. zaposlila kao vježbenik u odvjetničkom uredu. Nedugo nakon toga, negdje 2007., trebao joj je automobil, stoga je sklopila predmetni ugovor o kreditu. Ona je otišla kod tuženika upravo radi sklapanja ugovora za kupnju novog automobila te su joj tamo kao najpovoljniji ugovor ponudili ugovor koji je vezan za švicarski franak. Prilikom sklapanja tog ugovora u banci ju nitko nije upozorio na nikakve posljedice tog ugovora. Nakon banke, otišli su kod javnog bilježnika, gdje ju je javni bilježnik upoznao s predmetnim ugovorom, ali na općenitoj razini te ju nije upozorio niti ju je mogao upozoriti na to da će rata kredita rasti onoliko koliko je rasla. U banci ju je dočekao već sastavljen ugovor te nije mogla pregovarati o pojedinačnim odredbama tog ugovora. Automobil je kupila iz sredstava kredita, koristila ga je za osobne potrebe, a koristi ga i dan danas. U vrijeme zaključenja ugovora nije u potpunosti razumjela pojmove valutna klauzula i srednji tečaj banke. S obzirom na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu bila je svjesna da će se rata kredita mijenjati, ali ne u ovolikoj mjeri. Nije joj bio ponuđen ugovor u eurima, već joj je isključivo bio ponuđen predmetni ugovor iz tužbe. U auto kući su joj rekli da postoje krediti u francima i eurima, ali su joj u banci rekli da je ugovor koji je vezan za valutu franak puno povoljniji. Nije mogla mijenjati pojedine odredbe ugovora jer je ugovor bio unaprijed sastavljen.

21. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopila u svojstvu potrošača, a da je tome tako sasvim je jasno i iz samog teksta ugovora o kreditu. Naime, u njemu je tužiteljica navedena kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja nekakve njezine poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita člankom 6. određena je „GMAC-krediti za kupnju novih vozila Chevrolet" pa je očito neosnovano tuženikovo dovođenje u pitanje dokazivanja je li tužiteljica sredstva kredita koristila „isključivo za potrošačke svrhe". Zbog toga su i tužiteljica i tuženik vezani pravnim shvaćanjima iz navedene parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

22. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

23. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., dalje: ZOO), koji se, s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora (20. srpnja 2007.), u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbi iz čl. 1163. st. 1. i čl. 1165. tog Zakona, u slučaju ništavosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika. Posljedica ništavosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

24. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti tečaj koji je važio da dan isplate kredita, treba istaknuta da je u pogledu za slučaju ništenosti ugovorne odredbe o primjenjivoj kamatnoj stopi sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci, poslovni broj: Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena, a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom."

25. Po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita.

26. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kune na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju, sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

27. Sukladno tome, tužiteljica je činjenično i obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

28. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ČČ od 25. ožujka 2024. (list 50-54 spisa) vidljivo je da je kredit iskorišten 2. kolovoza 2007. s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,459573 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 15.776,38 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 70.355,92 kn. Za odgovor na postavljeni zadatak vještak je u tabeli 1 dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate te je na temelju toga iskazao razlike (povećanje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'j' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan dospijeća svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi kako razlika obveza u razdoblju od dospijeća prve obveze (30. rujna 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 3.422,41 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR). Razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno 3.429,70 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR). Razlika obveza (ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica manje platila), u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (30. rujna 2007.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno -7,29 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'k' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR).

29. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, dok se tuženica nije očitovala na nalaz i mišljenje vještaka. Tužiteljica je podneskom od 6. svibnja 2024. precizirala tužbeni zahtjev sukladno nalazu, i to prema varijanti ako se uzimaju samo pozitivni iznosi.

30. Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo, računovodstvo i financijska vještačenja ČČ iz [adresa] od 25. ožujka 2024. (list 50-54 spisa) sud ocjenjuje stručnim i objektivnim, u skladu s pravilima znanosti i struke.

31. Međutim, tuženik je i dalje osporavao osnovu potraživanja tužiteljice.

32. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti, pri čemu na strani tužiteljice nema protupravnosti i odgovornosti prema tuženiku te pravomoćna utvrđenja iz kolektivnog spora djeluju u cilju zaštite potrošača od nepoštenog postupanja tuženika, a ne obrnuto u cilju zaštite tuženika. Sukladno tome, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli naloženo je tuženiku da tužiteljici plati iznos od 3.429,70 eura.

33. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost te odredbe, tuženik je nesavjestan (nepošten) te tužiteljica ima prava na zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.

34. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, ZZP/09 (kao ni onaj raniji, a ni sada važeći ZZP) odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225. ZOO-a. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13., važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju, poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrha koje je upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena je 4. travnja 2012., čime je došlo do prekida zastare.

35. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4.

36. U konkretnom slučaju, budući da se radi o zahtjevu zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 6632/1017 kojom je o tome pravomoćno završen kolektivni spor, pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine, a tužba u ovom predmetu je podnesena 13. lipnja 2023. čime je zastara ponovno prekinuta tako da zastara u ovom slučaju očito nije nastupila.

37. Sukladno navedenom, valjalo je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev usvojiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

38. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa svojim zahtjevom. Sukladno tome, tuženikov zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njemu naloženo da tužiteljici naknadi troškove postupka. Prilikom odlučivanja o troškovima postupka primijenjena je Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23.) koja prema Tbr. 54. propisuje vrijednost boda u iznosu od 2,00 eura.

39. Tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi koji se sastoje od sastava tužbe po Tbr. 7. t. 1. u iznosu od 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 23. siječnja 2024. i 1. travnja 2025. u iznosu od 100 bodova za svaku od navedenih radnji (Tbr. 9. toč. 1.) te za sastav podnesaka od 15. siječnja 2024. i 6. svibnja 2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8. t. 1.) za svaku od navedenih radnji. Tužiteljici je priznat trošak za financijsko vještačenje u iznosu od 265,45 eura. Budući da je tužiteljica oslobođena plaćanja pristojbi na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, br. 118/18. i 51/23., dalje: ZSP), tužiteljici nije priznat zatraženi trošak sudske pristojbe presudu, dok joj je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,23 eura koji iznos je uplatila prilikom podnošenja tužbe. Tužiteljici je sveukupno priznat trošak u iznosu od 1.298,68 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom sukladno odredbi iz čl. 29. ZOO-a, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude, dok je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovan, zbog čega je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

40. Na trošak je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata od presuđenja na cjelokupni iznos troškova, na temelju odredbe iz čl. 151. st. 3. ZPP-a, zbog čega odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

U Krapini 16. svibnja 2025.

S u d a c:

Barbara Čuček

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove je presude dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog.

DOSTAVITI:

1. Maja Ćurić, odvjetnica iz Drniša, Kralja Zvonimira 2, putem e-Oglasne ploče

2. Goran Gložinić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, putem e-Oglasne ploče