Poslovni broj: Us I-1963/2023-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga Suda Neli Mešin, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničarke Ljiljane Lijić, u upravnom sporu tužitelja MESNE INDUSTRIJE BRAĆA PIVAC d.o.o., OIB: 28128148322, Vrgorac, Težačka bb, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & partneri d.o.o., Zagreb, Miramarska 24, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, nakon javne rasprave zaključene 16. travnja 2025. u nazočnosti zamjenika opunomoćenika tužitelja Petra Pivca, odvjetnika u Splitu i generalnog opunomoćenika tuženika CF, objavljene 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Klasa: UP/II-471-02/23-01/133, Urbroj: 513-04-23-2 od 15. lipnja 2023., uvažavanje žalbe tužitelja izjavljene protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Ispostave za velike porezne obveznike Split, Klasa:

UP/I-471-02/23-01/19, Urbroj: 513-07-23-07/23-2 od 23. veljače 2023., te poništenje rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Ispostave za velike porezne obveznike Split, Klasa: UP/I-471-02/23-01/19, Urbroj: 513-07-23-07/23-2 od 23.02.2023. u dijelu kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. siječnja do 31. prosinca 2019. po osnovi odbitka pretporeza po ulaznim računima prijevarnih društava u iznosu od 172.255,87 EUR/1.297.861,84 kn te zateznih kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza na dodanu vrijednost do dana sastavljanja Zapisnika 01.12.2022. u iznosu od 27.321,60 EUR/205.854,63 kn te kojim je tužitelju naloženo da uplati na račun državnog proračuna navedeni iznos poreza na dodanu vrijednost i zateznih kamata, kao i daljnjih zateznih kamata obračunatih od dana sastavljanja Zapisnika 01. prosinca 2022., kao i u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da sukladno navedenom provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama i izvrši rješenje u roku 8 dana od izvršnosti, a koji je specificiran pod točkama I.b), II.b), III. i IV. rješenja, te da se naloži tuženiku da u roku 8 dana vrati tužitelju iznose plaćene po točkama I.b) i II.b) rješenja Ministarstva financija, Porezna uprava, Ured za velike porezne obveznike, Ispostava za velike porezne obveznike Split, Klasa: UP/I-471-02/23-01/19, Urbroj:

513-07-23-07/23-2 od 23. veljače 2023. zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dana plaćanja tih iznosa 9. ožujka 2023. do isplate.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, Klasa: UP/II-471-02/23-01/133, Urbroj: 513-04- 23-2 od 15. lipnja 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, Ispostave za velike porezne obveznike Split, Klasa: UP/I-471-02/23- 01/19, Urbroj: 513-07-23-07/23-2 od 23. veljače 2023., kojim je tužitelju utvrđena obveza porez na dodanu vrijednost za 2019. po osnovi odbitka pretporeza prilikom stjecanja osobnih automobila u iznosu od 11.859,19 eura sa kamatom u iznosu od 1.555,75 eura i obveza porez na dodanu vrijednost za 2019. po osnovi odbitka pretporeza po ulaznim računima prijevarnih društava u iznosu od 172.255,87 eura sa kamatom u iznosu od 27.321,60 eura, s nalogom za uplatu utvrđenog iznosa te je naložena provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama i određen je rok od 8 dana za izvršenje, pod prijetnjom ovrhe.

2. Tužitelj u tužbi, kojom osporava zakonitost rješenja tuženika iz svih zakonom predviđenih razloga, uključujući zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povreda pravila postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u bitnom prigovara kako je povrijeđeno pravo tužitelja na obrazloženu odluku te kako su osporene odluke arbitrarne i nerazumljive jer ne sadrže pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje te razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni svakog dokaza, uključujući i izjave same stranke, čime su povrijeđene odredbe članka 98. stavka 5. OPZ-a i odredbe članka 98. stavka 5. u vezi članka 120. stavka 2. ZUP-a. Prigovara kako se u osporenim rješenjima ne daju jasni i razumljivi razlozi iz kojih bi bilo vidljivo ispunjenje kumulativnih pretpostavki za prebacivanje gubitka koji je državni proračun pretrpio zbog neplaćanja PDV-a od strane trećih osoba (tzv. "prijevarnih društava") na tužitelja: 1) iz kojih dokaza proizlazi da se uopće radilo o prijevarnim društvima; 2) iz kojih dokaza proizlazi da je tužitelj morao znati da se radi o prijevarnim društvima; 3) koje je to točno radnje u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj morao poduzeti kako bi se oslobodio odgovornosti za tuđi dug na ime PDV-a, a koje bi zaista i bile adekvatne za otkrivanje prijevarne namjere tih društava. Navodi kako je tužitelju osporeno pravo na odbitak pretporeza PDV-a u ukupnom iznosu od 172.255,87 eura po računima koje su mu tijekom 2019. za obavljene isporuke dostavila društva: ANDRIJANS LOGISTIKA d.o.o., DALUKS USLUGE d.o.o., PRSKALO CONSULTING d.o.o. i PETRIĆ CONSULTING d.o.o. uz obrazloženje da su tijekom 2019. postojale objektivne okolnosti slijedom kojih je tužitelj morao znati da su isporuke tih domaćih dobavljača tvrdog sira GOYA dio porezne prijevare odnosno da navedeni dobavljači zaračunane iznose poreza na dodanu vrijednost neće uplatiti u državni proračun. Tužitelj tvrdi kako je od navedenih je društava tijekom 2019. kupio robu – tvrdi sir za rezanje tip GOYA, koju su mu ti dobavljači uredno isporučili i fakturirali po ispravnim računima, te se u sva četiri slučaja nesporno radilo o domaćim trgovačkim društvima, koja su u vrijeme obavljenih transakcija bila uredno registrirana u [adresa], društvima s transparentnim vlasničkim strukturama (jedan osnivač, s podacima upisanim u sudski registar), društvima koja su bila uredno registrirana u registar obveznika PDV-a, društvima koja su do datuma obavljenih transakcija uredno ispunila obveze dostave godišnjih financijskih izvješća, niti jedno od navedena četiri društva se u vrijeme obavljenih transakcija nije nalazilo na listi poreznih dužnika, dakle, iz svih javno dostupnih izvora proizlazilo je da se radi o legitimnim društvima koja uredno posluju. Navodi da s druge strane iz prvostupanjskog rješenja i Zapisnika proizlazi da su kod navedena četiri trgovačka društva postojale okolnosti o kojima je imala saznanja Porezna uprava, a koje nisu bile vidljive u javno dostupnim izvorima, i to: tri od četiri društva (ADRIJANS LOGISTIKA d.o.o., PRSKALO CONSULTING d.o.o. i PETRIĆ CONSULTING d.o.o.) nisu imali zaposlenih djelatnika, te niti jedno od četiri društva nisu uredno dostavljala PDV obrasce, a koje činjenice je porezno tijelo utvrdilo poreznim nadzorom, dok privatni subjekti tim podacima ne raspolažu. Prigovara kako se tužitelju osporenom odlukom ne stavlja na teret da bi svjesno ili namjerno sudjelovao u kružnoj prijevari povezanoj s PDV-om, već mu se na teret stavlja da: je propustio poduzeti sve korake u svrhu analize integriteta kako predmetnih dobavljača tako i isporuka; nije reagirao na činjenice očito prijevarne naravi, odnosno propustio je doznati s kim posluje i tko mu isporučuje robu; iako se radilo o novim dobavljačima relativno poznate robe koju je i sam nabavljao direktno od proizvođača, ušao je u transakcije visoke vrijednosti bez formalnog ugovora samo na osnovu dopisivanja preko elektroničke pošte ili eventualnih telefonskih kontakata o kojima ne postoje dokazi; nije posumnjao u činjenicu da račune za isporuke velike vrijednosti izdaju društva koja su tek prije par mjeseci upisana u Sudski registar kao ni činjenicu da je kontakt osoba za predmetne isporuke uvijek ista osoba (HF) dok su račune za isporučena dobra ispostavljala različita društva; nije posumnjao ni u činjenicu što mu predmetne transakcije relativno visoke vrijednosti ne nose nikakav komercijalni rizik (nema depozita, nema predujma, nema osiguranja robe, nema formalnog pisanog ugovora, nema troška prijevoza, ne postoji jasan dokaz o vlasništvu robe i sl.), osobito u okolnostima kada mu relativno novo domaće društvo, kao dobavljač koji mora platiti prijevoz, špediciju, osiguranje robe te u prodajnu cijenu zaračunati i neku svoju maržu, nudi proizvod po cijeni nižoj od cijene koja se može dobiti direktno od proizvođača; je zanemario činjenicu što mu dobavljači prilikom isporuke najčešće uz račun ne dostavljaju nikakvu drugu popratnu dokumentaciju (CMR, prijevoznice, špeditersku dokumentaciju, dokumentaciju o porijeklu, osiguranje robe i sl.) iako je sam u više navrata tražio, pri tome pozivajući se na presudu Europskog suda pravde u slučaju C (C-439/04) i stajalište da se osoba „koja je znala ili morala znati“ da kupnjom proizvoda ili usluga sudjeluje u prijevari povezanoj s PDV-om ima smatrati sudionikom u toj prijevari, bez obzira je li prodajom te robe ili usluga ostvarila kakvu zaradu ili nije. Navodi kako su prvostupanjsko tijelo i tuženik utvrdili kako tužitelj nije mogao uvidjeti prijevarnu narav transakcija u kojima se kao dobavljač pojavljivalo isključivo društvo KOBEX PROMET d.o.o. (2017. i 2018. ), ali je od kraja 2018. tužitelj za istovrsne transakcije počeo primati račune od različitih novoosnovanih društava, a cijelo vrijeme ga je kontaktirala ista osoba (HF), koja okolnost, prema stavu prvostupanjskog tijela i tuženika, predstavlja objektivan pokazatelj odnosno indiciju temeljem koje je tužitelj morao poduzeti detaljnije provjere dobavljača i na taj način se osigurati da ne sudjeluje u prijevarnim transakcijama. Nadalje, navodi kako je u žalbi argumentirao kako najprije treba razlučiti koji to uvjeti moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se poreznom obvezniku uskratilo pravo na odbitak pretporeza, te navodi kako je odgovor dao Europski sud pravde u brojnim presudama koji se tiču ove materije, i to kako slijedi: 1) pogodnost prava na odbitak ne treba uskratiti samo kad PDV utaji sam porezni obveznik, nego i ako se utvrdi da je porezni obveznik kojemu je bila isporučena roba ili pružene usluge koje mu služe kao temelj za ostvarivanje prava na odbitak znao ili da je morao znati da je stjecanjem te robe ili usluga sudjelovao u transakciji koja je uključena u utaju PDV-a: obzirom na to da je uskraćivanje prava na odbitak iznimka od primjene temeljnog načela koje to pravo predstavlja, na poreznim je tijelima da u dovoljnoj mjeri dokažu objektivne elemente na temelju kojih se može zaključiti da je porezni obveznik počinio utaju PDV-a ili da je znao ili morao znati da je transakcija na koju se poziva kako bi opravdao pravo na odbitak bila dio takve utaje. Odnosno, na poreznom je tijelu: da s jedne strane precizno navede sastavne elemente utaje i podnese dokaz o prijevarnim postupanjima, i s druge strane da utvrdi da je porezni obveznik aktivno sudjelovao u toj utaji odnosno da je znao ili morao znati da je transakcija na koju se poziva radi ostvarivanja tog prava bila dio navedene utaje (Aquila Part prod Com C-512/21); 2) pogodnost prava na odbitak može se uskratiti poreznom obvezniku samo ako se nakon opće ocjene svih elemenata i činjeničnih okolnosti predmetnog slučaja u skladu s pravilima o dokazivanju predviđenima nacionalnim pravom dokaže da je počinio utaju PDV-a ili je znao odnosno morao znati da je transakcija na koju se poziva radi ostvarivanja tog prava dio takve utaje. (Ferimet, C-281/20); pravo na odbitak može se uskratiti samo ako su te činjenice dokazane u dostatnoj mjeri, a ne na temelju pretpostavki (presuda od 11. studenoga 2021., Ferimet, C-281/20, EU:C:2021:910, t. 52.). Tim se zahtjevom u pogledu dokazivanja zabranjuje, neovisno o vrsti utaje ili razmatranih postupanja, pozivanje na pretpostavke ili predmnjeve koje bi preokretanjem tereta dokazivanja dovele do povrede temeljnog načela zajedničkog sustava PDV-a, koje predstavlja pravo na odbitak, a time i do povrede učinkovitosti prava Unije. (Aquila Part prod Com C- 512/21); 3) točno je da bi, u slučaju kada postoje indicije koje upućuju na prijevaru, razuman trgovac mogao, ovisno o okolnostima slučaja, biti dužan provjeriti drugog trgovca od kojega namjerava kupiti robu ili usluge kako bi se uvjerio u njegovu vjerodostojnost. (Mahagében and Dávid, C-80/11 and C-142/11); 4) utvrđivanje mjera koje se u konkretnom slučaju mogu razumno očekivati od poreznog obveznika koji želi iskoristiti pravo na odbitak pretporeza kako bi se uvjerio da transakcija nije povezana s prijevarom počinjenom od strane trgovca u ranijem stadiju transakcije ovisi o okolnostima tog konkretnog slučaja. (Mahageben i David, C-80/11 i C- 142/11); 5) porezna vlast ne može poreznog obveznika obvezati da poduzima kompleksne i dalekosežne provjere svog dobavljača, time de facto prenoseći vlastite istražne zadatke na tu osobu Paper Consult, C-101/16, EU:C:2017:775, paragraph 51); 6) porezna vlast ne može, kao opće pravilo, prvo, zahtijevati od poreznog obveznika koji želi iskoristiti pravo na odbitak pretporeza da najprije utvrdi da izdavatelj računa u odnosu na robu i usluge za koje se odbitak traži ima svojstvo poreznog obveznika, da je u posjedu dobara i da je u poziciji isporučiti ih te da je ispunio svoje obveze vezane uz prijavu i plaćanje PDV-a kako bi se uvjerio da nema nepravilnosti ili prijevare na razini trgovaca koji djeluju u ranijem stadiju transakcije, ili drugo, da bude u posjedu takvih dokumenata. U načelu, obveza je porezne vlasti da izvrši potrebne provjere poreznih obveznika kako bi detektirala nepravilnosti i prijevare povezane s porezom na dodanu vrijednost, kao i izricanje kazni poreznom obvezniku koji je počinio te nepravilnosti i prijevare. Nametanjem poreznim obveznicima, u pogledu rizika da će im pravo na odbitak pretporeza biti uskraćeno, gore spomenutih mjera, porezna vlast, protivno tim odredbama, prebacila bi vlastite istražne zadatke na porezne obveznike. (Mahageben i David, C-80/11 i C142/11). Dakle, tužitelj slijedom izloženog tvrdi kako je Europski sud pravde iznio vrlo jasan stav da je porezna vlast ta koja je primarno dužna vršiti pravodobne, efikasne i ekstenzivne kontrole poreznih obveznika kako bi spriječila porezne prijevare, a porezna vlast te zadatke ne može prebacivati na porezne obveznike, niti na njih može onda prebacivati odgovornost snošenja posljedica vlastitih propusta, međutim, kako je upravo to ono što porezna vlast i tuženik čine u konkretnom slučaju. Smatra kako se uskrata prava na odbitak pretporeza može poreznom obvezniku uskratiti samo ako kumulativno porezna vlast ispuni sljedeće: 1) precizno navede sastavne elemente utaje i podnese dokaz o prijevarnim postupanjima, 2) dokaže da je porezni obveznik aktivno sudjelovao u toj utaji odnosno da je znao ili morao znati da je transakcija na koju se poziva radi ostvarivanja tog prava bila dio navedene utaje te da 3) porezni obveznik nije poduzeo radnje koje su se od njega u okolnostima slučaja mogle razumno očekivati kako bi se osigurao da ne sudjeluje u transakciji povezanoj s utajom PDV-a. Nadalje, prigovara kako porezno tijelo nije precizno navelo sastavne elemente utaje niti podnijelo dokaz o prijevarnim postupanjima, dakle, prvi element nije uopće ispunjen i već je samo to dovoljno da je prvostupanjsko rješenje poništi kao nezakonito. Tvrdi kako je u postupku potpuno neosporno da su svi računi po kojima je tužitelj odbio pretporez ispravni i uredni računi koji odražavaju stvarne, a ne fiktivne transakcije, te po kojima je tužitelj uredno izvršio plaćanje, uključivo i zaračunati PDV. Nadalje, prigovara kako porezno tijelo nije utvrdilo da bi tužitelj aktivno sudjelovao u bilo kakvoj utaji, a niti da je znao ili morao znati da je transakcija na koju se poziva radi ostvarenja tog prava bila dio navedene utaje. Prigovara kako utvrđenja poreznog tijela da je tužitelj morao znati da sudjeluje u poreznoj utaji jer: mu se za istu robu javlja više dobavljača putem iste kontakt osobe; dobavljač prodaje robu jeftinije od njezina proizvođača; dobavljač ne traži pisani ugovor; dobavljač ne traži od kupca da plati prijevoz, špediciju, predujam, depozit ni osiguranje; dobavljač je osnovan prije manje od tri godine; dobavljač uz robu ne dostavlja nikakvu popratnu dokumentaciju (CMR, prijevoznice, špeditersku dokumentaciju, dokumentaciju o porijeklu, osiguranje robe i sl.), ne predstavljaju objektivne pokazatelje porezne utaje, već se radi o najnormalnijim i najuobičajenijim situacijama u poslovanju, te u tužbi pojašnjava kako je vrlo je čest slučaj da jedna te ista osoba nastupa u ime više trgovaca vezano za utvrđenja u pogledu jedne kontakt osoba prodaje robu više dobavljača (str. 12 tužbe), kako je vrlo čest slučaj da trgovac prodaje robu jeftinije od proizvođača vezano za utvrđenje da dobavljač prodaje robu jeftinije od njezina proizvođača (str. 12-14 tužbe), kako je potpuno uobičajeno raditi na temelju prihvaćenih narudžbenica vezano za utvrđenje da dobavljač ne traži pisani ugovor (str. 14 tužbe), kako nije neobično ni ugovaranje kupnje robe na paritetu franco kupac, što znači da trošak i rizik prijevoza, eventualne špedicije i ostalog snosi prodavatelj vezano za utvrđenje da dobavljač ne traži od kupca da plati prijevoz, špediciju, predujam, depozit ni osiguranje (str. 14-15 tužbe), kako činjenica da je dobavljač osnovan prije manje od tri godine (što nije kratko razdoblje) nije nimalo sumnjiva i takva sugestija destimulira razvoj poduzetništva vezano za utvrđenje da je dobavljač osnovan prije manje od tri godine (str. 14-15 tužbe), kako nije točno da dobavljač nije uz robu dostavljao propisanu popratnu dokumentaciju vezano za utvrđenje da je dobavljač uz robu ne dostavlja nikakvu popratnu dokumentaciju (CMR, prijevoznice, špeditersku dokumentaciju, dokumentaciju o porijeklu, osiguranje robe i sl.) (str. 15-16 tužbe). Ističe kako iz iznesenih razloga tužitelj nije imao nikakvog razloga posumnjati da se radi o poreznoj prijevari, a onda niti poduzimati nekakve daljnje radnje. Nadalje, tužitelj navodi da kada i postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da se radi o poreznoj prijevari (a ovdje nisu postojale), od poreznog se obveznika može zahtijevati poduzimanje samo onih radnji koje se u okolnostima konkretnog slučaja mogu razumno očekivati i koje za svrhu imaju da se porezni obveznik uvjeri da ga transakcija koju provodi ne dovodi do sudjelovanja u poreznoj utaji. Smatra kako te radnje moraju biti, u okolnostima konkretnog slučaja: razumno očekivane i svrhovite, odnosno adekvatne za utvrđenje radi li se o prijevarnom trgovcu. Ističe kako je tužitelj takve radnje poduzeo i redovito poduzima (uvid u sudski registar, uvid u registar obveznika PDVa, pregled robe i prateće dokumentacije, plaćanje tek po primitku robe…). Tužitelj prigovara kako radnje (due dilligence, know your customer, trgovačke reference, osoban kontakt s predstavnikom dobavljača, letter of introduction na memorandumu dobavljača, financijske i druge provjere od nezavisne strane (npr. Bon 1, Bon 2), prikupljanje bankovnih podataka) koje je prvostupanjsko tijelo nabrojalo u Zapisniku i obrazloženju pobijanog rješenja nisu u okolnostima konkretnog slučaja ni razumne ni svrhovite, a što obrazlaže na stranici 16-19 tužbe. Dakle, ističe kako niti jedna od popisanih radnji, u okolnostima ovog konkretnog slučaja, ne bi bila svrhovita odnosno nije bila adekvatna za utvrđivanje radi li se o prijevarnom trgovcu. Smatra kako je svega navedenog vidljivo da porezno tijelo i tuženik žele na tužitelja prebaciti gubitak od prihoda na ime PDV-a zbog neplaćanja tog poreza od strane četiri promatrana društva. Tužbenim zahtjevom traži poništenje rješenja tuženika, uvažavanje žalbe, poništenje prvostupanjskog rješenja u dijelu kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost za 2019. po osnovi odbitka pretporeza po ulaznim računima prijevarnih društava sa kamatom, i dijelu u kojem je naložena uplata i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama, te da se naloži tuženiku povrat plaćenih iznosa pod točkama I.b) i II. b) prvostupanjskog rješenja zajedno sa kamatama koje teku od dana plaćanja tih iznosa 9. ožujka 2023. do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana i u cijelosti ostaje kod drugostupanjskog rješenja, iz razloga navedenih u njegovom obrazloženju.

Predlaže Sudu odbiti tužbu kao neosnovanu.

4. Ocjenjujući zakonitost osporenog rješenja Sud je u dokazne svrhe pregledao sudski spis te spis tuženog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

5. U sporu je održana rasprava 16. travnja 2025., čime je dana mogućnost strankama da se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje u tekstu ZUS-a) očituju o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

6. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 4. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz sadržaja spisa predmeta proizlazi kako je kod tužitelja obavljen porezni nadzor obračunavanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019., o čemu je sastavljen Zapisnik, Klasa: 471-02/21- 01/59, Urbroj: 513-07-23-21-1 od 1. prosinca 2022.

8. Nadzorom je utvrđeno kako tužitelj prilikom stjecanja osobnog automobila Porsche Cayenne E-Hybrid temeljem ulaznog računa broj 6192 od njemačkog dobavljača Gehrke automobil GmbH, nije mogao odbiti pretporez u cijelosti u iznosu od 78.706,06 kn, već da je sukladno odredbi članka 61. stavak 2. u vezi sa člankom 57. stavak 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine” broj 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 1 15/16 i 106/18) imao pravo na 50% obračunanog poreza na dodanu vrijednost za nabavu osobnog automobila zbog čega mu je osporeno pravo na korištenje dijela pretporeza u iznosu od 89.353,03 kuna, koje utvrđenje tužitelj nije niti osporavao.

9. Nadalje, nadzorom je utvrđeno kako su tijekom 2019. postojale objektivne okolnosti slijedom kojih je tužitelj morao znati da su isporuke dobavljača Andrijans logistika d.o.o., Daluks usluge d.o.o., Prskalo consulting d.o.o. i Petrić consulting d.o.o. dio porezne prijevare i da dobavljači zaračunate iznose poreza na dodanu vrijednost neće uplatiti u državni proračun.

10. Porezno tijelo je utvrdilo kako su spomenuti dobavljači osnovani krajem 2018. ili tijekom 2019., kako ne posluju na adresi sjedišta (dva društva kod kojih je obavljen porezni nadzor), kako nemaju zaposlene djelatnike, zatim ne podnose sve propisane obrasce i prijave, nedostupni su poreznim tijelima (dva društva kod kojih je obavljen porezni nadzor) te imaju porezni dug po osnovi obveze poreza na dodanu vrijednost koji je morao biti sistemski brisan sudskim rješenjima o brisanju subjekata iz sudskog registra tijekom 2021.

11. Nadzorom je utvrđeno kako je tužitelj prilikom nabave tvrdog sira za rezanje GOYA od domaćih dobavljača KOBEX PROMET d.o.o., ANDRIJANS LOGISTIKA d.o.o., DALUKS USLUGE d.o.o., PRSKALO CONSULTING d.o.o. i PETRIĆ CONSULTING d.o.o., odnosno prilikom ulaska u poslovne transakcije sa navedenim društvima, propustio poduzeti sve korake u svrhu analize integriteta kako predmetnih dobavljača tako i isporuka. Utvrđeno je kako poslujući sa navedenim domaćim dobavljačima tužitelj nije reagirao na činjenice očito prijevarne naravi, odnosno propustio je doznati s kim posluje i tko mu isporučuje robu. Utvrđeno je da iako se radilo o novim dobavljačima relativno poznate robe koju je i sam nabavljao direktno od proizvođača, ušao je u transakcije visoke vrijednosti bez formalnog ugovora, samo na osnovu dopisivanja preko elektroničke pošte ili eventualnih telefonskih kontakata o kojima ne postoje dokazi. Utvrđeno je kako tužitelj nije posumnjao u činjenicu da račune za isporuke velike vrijednosti izdaju društva koja su tek prije par mjeseci upisana u Sudski registar kao ni u činjenicu da je kontakt osoba za predmetne isporuke uvijek ista osoba (HF), dok su račune za isporučena dobra ispostavljala različita društva. Također, utvrđeno je kako tužitelj nije posumnjao u činjenicu što mu predmetne transakcije relativno visoke vrijednost ne nose nikakav komercijalni rizik (nema depozita, nema predujma, nema osiguranja robe, nema formalnog pisanog ugovora, nema troška prijevoza, ne postoji jasan dokaz o vlasništvu robe i sl.) osobito u okolnostima kada mu relativno novo domaće društvo, kao dobavljač koji mora platiti prijevoz, špediciju, osiguranje robe te u prodajnu cijenu zaračunati i neku svoju maržu, nudi proizvod po cijeni nižoj od cijene koja se može dobiti direktno od proizvođača. Utvrđeno je kako je tužitelj zanemario i činjenicu što mu dobavljači prilikom isporuke najčešće uz račun ne dostavljaju nikakvu drugu popratnu dokumentaciju (CMR, prijevoznice, špeditersku dokumentaciju, dokumentaciju o porijeklu, osiguranje robe i sl.) iako je i sam u više navrata tražio. Utvrđeno je kako tužitelj nije posumnjao u činjenicu što mu predmetne transakcije relativno visoke vrijednost ne nose nikakav komercijalni rizik (nema depozita, nema predujma, nema osiguranja robe, nema formalnog pisanog ugovora, nema troška prijevoza, ne postoji jasan dokaz o vlasništvu robe i sl.) osobito u okolnostima kada mu relativno novo domaće društvo, kao dobavljač koji mora platiti prijevoz, špediciju, osiguranje robe te u prodajnu cijenu zaračunati i neku svoju maržu, nudi proizvod po cijeni nižoj od cijene koja se može dobiti direktno od proizvođača. Utvrđeno je kako je tužitelj zanemario i činjenicu što mu dobavljači prilikom isporuke najčešće uz račun ne dostavljaju nikakvu drugu popratnu dokumentaciju (CMR, prijevoznice, špeditersku dokumentaciju, dokumentaciju o porijeklu, osiguranje robe i sl.) iako je i sam u više navrata tražio.

12. Porezno tijelo je tijekom nadzora zatražilo očitovanje od poreznog obveznika, te je ocjenom istog utvrdilo kako tužitelj prilikom stupanja u poslovne odnose sa novim dobavljačima, suprotno njegovim navodima, nije proveo adekvatne provjere navodeći ograničene alate i mogućnosti koji su mu na raspolaganju. Porezno tijelo je ocijenilo da osim provjere u dostupnim registrima, prilikom ulaska u poslovne transakcije, osobito s nepoznatim strankama, tužitelj je mogao poduzeti i druge provjere i razumne postupke (Due diliganece, Know your customer) da bi utvrdio integritet kako dobavljača tako i same isporuke, te je ocijenilo kako u tom smislu nije ostvario osobni kontakt s predstavnikom dobavljača ili zatražio pismo preporuke (Letter of introduction) potpisano na papiru s dobavljačevim zaglavljem; nije zatražio neki oblik trgovačkih referenci klijenta koje bi mogao provjeriti da se uvjeri kako su dobavljači vjerodostojni; nije prikupio financijske i druge provjere od nezavisne strane (npr. BON 1, BON 2); prikupio bankovne podatke i sl.

13. Porezno tijelo je utvrdilo kako velika količine isporuka na godišnjoj razini nije dovoljan razlog ni opravdanje da tužitelj u svoje poslovanje nije implementirao mehanizme provjere novih dobavljača, kao ni razlog zbog kojeg nije poduzeo sva ispitivanja potrebna da bi utvrdio postupanje u dobroj vjeri uključenih partnera.

14. Porezno tijelo je, sagledavajući predmetne transakcije u cjelini, temeljem raspoložive dokumentacije i činjenica u razdoblju kada se kao domaći dobavljač javljalo isključivo društvo KOBEX PROMET d.o.o. (2017. i 2018.), zaključilo kako se nije moglo objektivno utvrditi kako je porezni obveznik morao uvidjeti prijevarnu narav transakcija u kojima sudjeluje. Međutim, porezno tijelo je ocijenilo kako činjenica da je od kraja 2018. tužitelj za predmetne istovrsne transakcije počeo primati račune od različitih društava (uz istu kontakt osobu) predstavlja objektivan pokazatelj temeljem kojeg je, a pri tome imajući na umu sva naprijed navedena dvojbena obilježja transakcija, nadzirani porezni obveznik morao poduzeti detaljnije provjere svojih dobavljača, slijedom čega se porezni nadzor odnosi upravo na 2019., kada je temeljem utvrđenih činjenica poreznim nadzorom nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj znao ili morao znati da obračunani porez na dodanu vrijednost neće biti plaćen u državni proračun zbog prijevarnog postupanja.

15. Dakle, porezno tijelo je tužitelju po ulaznim računima predmetnih dobavljača osporilo pravo na odbitak pretporeza uz pozivanje na odredbe članka 127. stavka 1 . i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, kao i primjenom presuda Europskog suda pravde u ukupnom iznosu od 1.297.861,84 kuna, koji se odnosi na pretporez po primljenim računima od Andrijans logistika d.o.o. u ukupnom iznosu od 143.673,75 kuna, Daluks usluge d.o.o. u ukupnom iznosu od 574.616,35 kuna, Prskalo consulting d.o.o. u ukupnom iznosu od 142.598,75 kuna i Petrić consulting d.o.o. u ukupnom iznosu od 436.972,99 kuna.

16. Porezno tijelo se pozvalo na presude Suda Europske unije u spojenim predmetima C-439/04 i C-440/04, koje su obvezujuće za sve države članice, u kojim je sud zauzeo stajalište da kada je utvrđeno, uzevši u obzir objektivne faktore, da je obavljena isporuka poreznom obvezniku koji je znao ili morao znati da je sa svojom kupovinom sudjelovao u transakciji koja je povezana sa prijevarom odnosno izbjegavanjem plaćanja poreza, tom poreznom obvezniku pravo na odbitak može biti odbijeno. Sud je navedenom presudom postavio Kittel princip (znao ili morao znati) koji predstavlja temelj svih daljnjih presuda Suda Europske unije u predmetima vezanim za prijevarno izbjegavanje plaćanja PDV-a, a osnovni uvjet za osporavanje prava na odbitak pretporeza prema "Kittel principu" je utvrđivanje sljedećih činjenica: 1) da postoji iznos neplaćenog PDV-a, 2) da je neplaćanje nastalo zbog prijevarnog postupanja, 3) da je transakcija bila povezana s predmetnom utajom (prijevarnim neplaćanjem PDV-a, 4) da je porezni obveznik koji je sudjelovao u transakciji znao ili morao znati daje njegova transakcija povezana s prijevarnim neplaćanjem PDV-a.

17. Slijedom navedenog, porezno tijelo je zaključilo kako je nadzorom utvrdilo objektivne činjenice i okolnosti transakcija takvim da je tužitelj morao znati da su njegove transakcije povezane sa poreznom prijevarom, i to posebno imajući u vidu činjenice kako je tužitelj 2017. i 2018. dobavljač bio isključivo Kobex Promet d.o.o., dok je od kraja 2018. za istovrsne transakcije tužitelj počeo primati račune od različitih novoosnovanih društava, a cijelo vrijeme kontaktirala ga je ista osoba (HF), a da pri tome tužitelj nije izvršio provjeru dobavljača, zatim da se radilo o nabavci robe po nižoj cijeni nego kada se kupuje izravno od proizvođača, kao i činjenica da sporni dostavljači uz račun ne dostavljaju nikakvu drugu popratnu dokumentaciju (CMR, prijevoznice, špeditersku dokumentaciju, dokumentaciju o porijeklu, osiguranju robe i sl.), iako je i sam tužitelj istu tražio, iz čega je porezno tijelo zaključilo kako je tužitelj morao znati da su njegove transakcije povezane sa poreznom prijevarom te mu se sukladno tome osporava pretporez za nabavu navedenih dobara.

18. Slijedom prethodno navedenog i utvrđenog, nadzorom je tužitelju osporeno pravo na porez na dodanu vrijednost za promatrano razdoblje, te mu je utvrđena obveza manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019. u ukupnom iznosu od 172.255,87 eura, sa zakonskim zateznim kamatama.

19. Analizom cjelokupnog spisa predmeta, ocjenjujući zakonitost osporenih rješenja, a polazeći pri tome od sadržaja obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske osporene odluke, Sud cijeni kako navodima iz tužbe pravilnost u upravnom postupku utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje kao niti primjena materijalnog prava.

20. Prema stajalištu ovog Suda, pravilno je porezno tijelo temeljem utvrđenja poreznog nadzora tužitelju osporilo pravo na odbitak poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019., obzirom kako su nadzorom utvrđene objektivne činjenice i okolnosti iz kojih proizlazi kako je tužitelj morao znati da su njegove transakcije povezane sa poreznom prijevarom, i to posebno iz razloga što je tužitelj od kraja 2018., za istovrsne transakcije koje je 2017. i 2018. obavljao isključivo sa dobavljačem Kobex Promet d.o.o., počeo primati račune od različitih dobavljača - novoosnovanih društava, a isporuke je dogovarao putem iste kontakt osobe HF, odgovorne osobe Kobex Promet d.o.o., te je od dobavljača primao račune bez popratne dokumentacije (CMR, prijevoznice, špeditersku dokumentaciju, dokumentaciju o porijeklu, osiguranju robe i sl.), bez da je tužitelj izvršio provjeru dobavljača kako bi doznao s kim posluje i tko mu isporučuje robu po cijeni nižoj od cijene koju je mogao dobiti direktno od proizvođača, odnosno da je tužitelj s novoosnovanim društvima ušao u transakcije visoke vrijednosti bez komercijalnog rizika, slijedom čega je osnovano porezno tijelo zaključilo kako je tužitelj morao znati da su njegove transakcije povezane sa poreznom prijevarom. Stoga, ovaj Sud ocjenjuje kako je porezno tijelo nadzorom utvrdilo objektivne činjenice i okolnosti transakcija iz kojih jasno proizlazi kako je tužitelj mogao i morao znati da su njegove transakcije povezane sa poreznom prijevarom.

21. Prema ocjeni Suda, porezna tijela su dostatno obrazložila na temelju kojih činjenica je zaključeno da je tužitelj znao odnosno morao znati da sudjeluje u lancu poreznih prijevara, a kako je to prethodno obrazloženo u predmetnoj presudi, u skladu sa utvrđenjima poreznog nadzora. Stoga, prigovore tužitelja u pogledu nepostojanja objektivnih elemenata da je tužitelj znao ili morao znati da je kupnjom robe iz osporenih računa sudjelovao u utaji poreza na dodanu vrijednost, ovaj Sud ocjenjuje neosnovanim.

22. U svezi tužbenih prigovora, identičnih onim žalbenim i iznesenim u prigovoru na Zapisnik o poreznom nadzoru, u pogledu propuštanja poduzimanja radnji u svrhu provjere dobavljača, postojanja objektivnih elemenata da je tužitelj znao ili morao znati da se u konkretnom slučaju radi o prijevarnim društvima i prijevarnom postupanju dobavljača, tuženik i prvostupanjsko porezno tijelo su već dali detaljno obrazložene stavove u osporenim rješenjima, koje kao pravilne i zakonite prihvaća i ovaj Sud, pa se u tom dijelu tužitelj upućuje na obrazloženje osporenih rješenja.

23. Prigovor tužitelja kako se tuženo tijelo nije očitovalo na žalbene navode ovaj Sud ocjenjuje u cijelosti neosnovan, budući je tuženo tijelo je u obrazloženju osporenog rješenja ocijenilo žalbene navode te se pozvao na navode prvostupanjskog tijela koje je detaljno i iscrpno na iste odgovorilo u poreznom rješenje (po prigovoru tužitelja na Zapisnik o poreznom nadzoru), na koji način je u cijelosti postupilo u skladu s odredbom članka 120. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09., 110/21.) kojom je određeno da se u obrazloženju drugostupanjskog rješenja moraju ocijeniti i svi navodi žalbe; ako je već prvostupanjsko tijelo u obrazloženju svojeg rješenja pravilno ocijenilo navode koji se u žalbi iznose, drugostupanjsko tijelo može se pozvati na razloge prvostupanjskog rješenja.

24. Dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka AF, ovaj Sud je odbio raspravnim rješenjem od 16. travnja 2025. kao neosnovan, obzirom kako sve relevantne činjenice u ovom upravnom sporu već proizlaze iz dokumentacije priložene spisu predmeta.

25. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Sud ocjenjuje osporeno rješenje zakonitim.

26. Prema ocjeni Suda osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa je valjalo na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a, odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude.

27. Kako tužitelj nije uspio u sporu, trebalo je temeljem odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, odbiti zahtjev za naknadom troškova spora kao neosnovan i odlučiti kao pod točkom II izreke presude.

U Splitu, 16. svibnja 2025.

S U T K I N J A

Nela Mešin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sud Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana dostave presude (članak 131. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. stavak 6. ZUS-a).

DNA:

1. Opunomoćeniku tužitelja Odvjetničkom društvu Bogdanović, Dolički & partneri d.o.o., Zagreb, Miramarska 24,

2. Tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1

3. U spis,

4. Kalendar 30 dana.