REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-955/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivica Barbir, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 11c/II, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 47, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 27. ožujka 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, 16. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 246-83/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. prosinca 2005., koji su tužitelj ŽM kao korisnik kredita i tuženik Addiko Bank d.d. kao kreditor sklopili dana 30. prosinca 2005. i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, pa u tom dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju ŽM, na ime neosnovano naplaćenih iznosa s osnova nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 3.402,19 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i Zakonu o zateznim kamatama koja teče na iznose od:

-5,25 eura od 1. studenoga 2008.

-8,03 eura od 1. siječnja 2009.

-9,96 eura od 3. veljače 2009.

-10,82 eura od 3. ožujka 2009.

-8,43 eura od 1. travnja 2009.

-8,89 eura od 1. svibnja 2009.

-5,22 eura od 2. lipnja 2009.

-2,52 eura od 1. srpnja 2009.

-3,24 eura od 1. kolovoza 2009.

-4,66 eura od 1. rujna 2009.

-4,54 eura od 1. listopada 2009.

-3,10 eura od 3. studenoga 2009.

-5,80 eura od 1. prosinca 2009.

-7,96 eura od 1. siječnja 2010.

-11,04 eura od 2. veljače 2010.

-10,34 eura od 2. ožujka 2010.

-14,51 eura od 1. travnja 2010.

-13,72 eura od 1. svibnja 2010.

-15,90 eura od 1. lipnja 2010.

-28,63 eura od 1. srpnja 2010.

-25,88 eura od 3. kolovoza 2010.

-34,29 eura od 1. rujna 2010.

-31,38 eura od 1. listopada 2010.

-26,71 eura od 3. studenoga 2010.

-36,57 eura od 1. prosinca 2010.

-47,97 eura od 1. siječnja 2011.

-39,29 eura od 1. veljače 2011.

-42,63 eura od 1. ožujka 2011.

-38,75 eura od 1. travnja 2011.

-39,46 eura od 1. svibnja 2011.

-55,85 eura od 1. lipnja 2011.

-57,45 eura od 1. srpnja 2011.

-71,14 eura od 2. kolovoza 2011.

-64,11 eura od 1. rujna 2011.

-56,41 eura od 1. listopada 2011.

-53,02 eura od 1. studenoga 2011.

-52,45 eura od 1. prosinca 2011.

-55,95 eura od 1. siječnja 2012.

-59,01 eura od 1. veljače 2012.

-59,42 eura od 1. ožujka 2012.

-57,31 eura od 1. travnja 2012.

-58,74 eura od 1. svibnja 2012.

-59,71 eura od 1. lipnja 2012.

-58,07 eura od 1. srpnja 2012.

-58,50 eura od 1. kolovoza 2012.

-57,27 eura od 1. rujna 2012.

-54,64 eura od 2. listopada 2012.

-57,48 eura od 1. studenoga 2012.

-58,84 eura od 1. prosinca 2012.

-57,85 eura od 1. siječnja 2013.

-52,50 eura od 1. veljače 2013.

-57,04 eura od 1. ožujka 2013.

-57,44 eura od 3. travnja 2013.

-55,66 eura od 1. svibnja 2013.

-50,12 eura od 1. lipnja 2013.

-49,98 eura od 2. srpnja 2013.

-51,34 eura od 1. kolovoza 2013.

-53,52 eura od 1. rujna 2013.

-56,54 eura od 1. listopada 2013.

-54,98 eura od 1. studenoga 2013.

-56,09 eura od 1. prosinca 2013.

-57,34 eura od 1. siječnja 2014.

-47,26 eura od 1. veljače 2014.

-48,60 eura od 1. ožujka 2014.

-48,16 eura od 1. travnja 2014.

-46,68 eura od 1. svibnja 2014.

-46,20 eura od 1. lipnja 2014.

-46,42 eura od 1. srpnja 2014.

-48,10 eura od 1. kolovoza 2014.

-49,51 eura od 2. rujna 2014.

-49,22 eura od 1. listopada 2014.

-50,44 eura od 1. studenoga 2014.

-51,27 eura od 2. prosinca 2014.

-50,79 eura od 1. siječnja 2015.

-50,92 eura od 1. veljače 2015.

-50,92 eura od 1. ožujka 2015.

-50,92 eura od 1. travnja 2015.

-50,92 eura od 1. svibnja 2015.

-50,92 eura od 1. lipnja 2015.

-50,92 eura od 1. srpnja 2015.

-50,92 eura od 1. kolovoza 2015.

-50,92 eura od 1. rujna 2015.

-50,92 eura od 1. listopada 2015. pa do isplate,

za razdoblje do 1. siječnja 2008. prema stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 1. kolovoza 2015. pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1.1.2023. godine pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke (referentne stope) za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužitelju ŽM s osnova pogrešnog izračuna glavnice prilikom konverzije iznos od 2.062,93 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 1. listopada 2015. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. nadoknaditi tužitelju ŽM troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 1.130,31 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, tekućima od 16. svibnja 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa troškova iz t. IV. Izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom 30. prosinca 2005. u [adresa] sklopio ugovor o kreditu broj: 246-83/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Namjena kredita bila je za dovršenje kuće, a kredit je iznosio 50.000,00 CHF. Dana 25. veljače 2016. stranke su sklopile aneks ugovora o kreditu broj 246-83/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Dana 4. veljače 2019. stranke su sklopile aneks br. 2 uz predmetni ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine. Tužitelj je naveo da je u trenutku dospijeća, odnosno plaćanja prvog anuiteta kredita 28. veljače 2006. tečaj CHF-a u odnosu na kunu iznosio 4,672700 kn za 1 CHF, dok je 26. svibnja 2015. iznosio 7,283154 za 1 CHF. Tužitelj je naveo da su ugovorne odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu, koje se odnose na valutnu klauzuli u CHF-u ništetne, pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača. Tužitelj je također naveo da je prilikom izračuna konverzije tuženik pogrešno izračunao iznos preostale nedospjele glavnice.

1. 2. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrde ništetnima odredbe osnovnog ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 30. prosinca 2005., da se tuženiku naloži isplata iznosa 6.783,15 EUR s osnova neosnovano naplaćenih iznosa temeljem nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate te isplata iznosa od 2.064,16 EUR zbog pogrešnog izračuna glavnice prilikom konverzije sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora o kreditu, navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja navedenih činjenica. U odnosu na tužiteljevo ukazivanje na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu tuženik je naveo da su sklapanjem aneksa ugovora, kojim je provedena konverzija kredita, ugovorne strane sporne odredbe ugovora zamijenile drugima s retroaktivnim učinkom, uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke te da su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Naveo je da je sporazum o konverziji sklopljen temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15), čime je početno odobrena glavnica ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate kredita u CHF-u, da je primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koju je tuženik primjenjivao na kreditu u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće i da je zamijenjen početni otplatni plan ugovora o kreditu u CHF-u s kreditnim planom kredita u EUR. Osim toga, kunski iznosi naplaćeni po ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije sukladno čl. 19.c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15), pretvoreni su u EUR na datum uplate te su iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu, da je utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR i postignut je sporazum o raspolaganju preplatom. Tuženik tvrdi da je sporazum o konverziji pravno valjan te da isti predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu, ocijenjenim suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.

2. 2. Tuženik je osporio da se na ovaj predmet mogu primijeniti pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu. Osporio je da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile nepoštene te da bi postojala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a također da bi prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik je također istaknuo prigovor zastare tužiteljeve tražbine.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužitelj je podneskom od 17. ožujka 2025. kondemnatornim tužbenim zahtjevom zatražio da se tuženiku po osnovi ništetnih odredbe o valutnoj klauzuli naloži isplata iznosa od 3.402,19 EUR te s osnove pogrešno izračunate glavnice prilikom konverzije iznos od 2.062,93 EUR.

4. Kako je navedenim podneskom smanjen kondemnatorni tužbeni zahtjev, tuženik je napomenuo da se radi o djelomičnom povlačenju tužbe, kojemu se nije protivio, ali je predložio donošenje rješenja da se tužba smatra djelomično povučenom te je razmjerno povučenom dijelu tužbe zatražio naknadu troškova postupka.

5. 1. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama br. 19-36, 65-156, 174-212 i 242-250 spisa, izvršio je uvid u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 266- 281 spisa te je pročitao zapisnike o zamolbenom saslušanju tužitelja ŽM i svjedokinje ŽMZ kod Općinskog suda u Makarskoj na stranicama br. 295-298 spisa.

5. 2. Sud je odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tuženika za provođenje dokaza financijskim vještačenjem na okolnost da su sve uplate u kunama, koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu u CHF-u, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sukladno sporazumu o konverziji i metodologiji prema odredbi ZID ZPK/15 jer se navedene činjenice mogu utvrditi iz dokumentacije u spisu, a naročito iz aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita i iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

7. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

7. 2. Sporno je bilo može li tužitelj, nakon sklapanja aneksa ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, bilo što osnovano potraživati od tuženika, sporna je bila pravna valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u te je li tužitelj bio valjano i u potpunosti informiran o valutnom riziku CHF-a, postojanje i visina tužiteljeve tražbine, je li nastupila zastara iste, sporan je bio tužiteljev status potrošača te potrošačka svrha ugovora te mogu li se pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača primijeniti u ovom predmetu.

8. Uvidom u ugovor o kreditu od 30. prosinca 2005. utvrđeno je da je isti sklopljen na iznos od 50.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika, koji je na dan isplate kredita iznosio 4,72 kn za 1 CHF. Kredit je isplaćen 31. siječnja 2006. Ugovorom je određena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 3,99% godišnje te je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima na rok od 360 mjeseci. Dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo je 28. veljače 2006. u iznosu od 238,42 CHF, što je na dan isplate kredita iznosilo 1.125,34 kn, a dospijeće slijedećih anuiteta ugovoreno je svakog zadnjeg dana u mjesecu. Ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja (čl. 4. ugovora o kreditu). Uvidom u aneks uz ugovor o kreditu od 25. veljače 2016. utvrđeno je da je istim izvršena konverzija kredita, utvrđen je iznos preostale glavnice za otplatu na dan 30. rujna 2015. od 27.401,82 EUR, što primjenjivim tečajem kreditora na taj dan iznosi 209.317,90 kn (tečaj 7,638832 kn za 1 EUR). Aneksom ugovora o kreditu utvrđen je manjak tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu 162,01 EUR.

9. Svjedokinja ŽMZ iskazala je da se sjeća da je tužitelj 2005. tražio kredit za dovršenje kuće. Kao i u svakom takvom slučaju, postupak je bio takav da bi stranka dolazila u banku tražeći kredit. Tužitelj je bio kreditno sposoban, imao je građevinsku dozvolu za gradnju kuće te su bile ispunjene pretpostavke za sklapanje predmetnog ugovora. Svjedokinja se nije sjećala zbog čega je ugovor sklopljen upravo sa spornom valutnom klauzulom, sjeća se da je bila povoljna kamatna stopa ili je bila neka akcija, a u svakom slučaju kredit s takvom valutnom klauzulom bio je jeftinija varijanta nego kredit s valutnom klauzulom u EUR-u. Navela je da tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja oko ugovornih odredbi, osim u dijelu koji se odnosi na troškove obrade kredita i visinu kamatne stope u smislu malog sniženja kamatne stope ili nekog bonusa, a takvi klijenti su rijetki. Kamatna stopa je bila regulirana ugovorom o kreditu i u skladu s tadašnjim financijskim sustavom. Svjedokinja se nije mogla sjetiti je li tužitelj dobio upozorenje o zaštiti valute CHF od strane Hrvatske narodne banke, kao što je bila zaštićena valuta EUR, ali zna da tada definitivno nisu razgovarali o terminu "valute utočišta".

10. Tužitelj je iskazao da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije imao obrt i da nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost. Bio je zaposlen u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju "Biokovka" u [adresa] od 1996., na radnom mjestu pomoćnog recepcionara, gdje još uvijek radi. Sredstva kredita iskoristio je u svrhu dogradnje obiteljske kuće obitelji svoje supruge. Kada su došli u banku tražiti kredit za adaptaciju kuće, tada je to bila Hypo Alpe Adria Bank, a mogli su uzeti kredit u eurima ili u CHF-u, s time da im je bankarica rekla da je kredit u CHF-u povoljniji i radilo se o kreditu za mlade. Tužitelj je naveo da mu to nije bio prvi kredit kojeg je uzeo. Djelatnica banke ga je informirala da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali ga nije informirala na koji način se ta kamatna stopa mijenja, npr. da se dio mijenja odlukom same banke, što je tek kasnije naučio. Što se tiče valutnog rizika vezanog uz tečaj CHF-a, u trenutku sklapanja ugovora o tome nije bio informiran nego je tek naknadno postao svjestan svih rizika i dobio je informacije o tome. Povišenje mjesečnih anuiteta utjecalo je na njegovu mogućnost otplate kredita jer se mjesečni anuitet gotovo udvostručio te je tužitelj došao u situaciju da nije imao financijskih sredstava za podmirenje tih anuiteta. Osim djelatnice banke koja mu je ponudila predmetni ugovor o kreditu, takav ugovor mu je ponudila još jedna osoba u banci i to zaposlenik na pultu RM. ŽMZ je njemu bila nadređena i radila je u uredu, a on je radio na šalteru.

11. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor zaključio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Ž,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

11. 2. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da tužitelj ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za dovršenje kuće.

11. 3. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

12. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

12. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

12. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

12. 5. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

12. 6. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

12. 7. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jedna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo te je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

13. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

13. 2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

13. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

13. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom nisu utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate U predmetnom ugovoru nisu navedeni parametri za promjenjivost kamatne stope i tečaja valute CHF, koji bi se mogli smatrati načelnim i objektivnim kriterijima i koji bi omogućili tužitelju kao potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, a to se ne može utvrditi niti iz sadržaja tuženikovih općih akata. Zbog navedenog su takve ugovorne odredbe nerazumljive, a time i nepoštene.

13. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 30. prosinca 2005., a solemniziran kod javnog bilježnika 9. siječnja 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu stopu redovne kamate i u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

13. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

13. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

13. 9. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. 9. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

13. 10. Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da ga tuženik prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na spornu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF-u, budući da je tužitelju sama banka ponudila upravo ovaj kredit vezan uz CHF, prezentirajući ga kao najpovoljniji kredit. Tužitelj nije dobio nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama sklapanja takvog ugovora. Djelatnica tuženika svjedokinja ŽMZ u iskazu je navela da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kredit s valutnom klauzulom u CHF-u bio najjeftiniji, a da u to vrijeme nije bilo razgovora o CHF-u, kao o "valuti utočišta", iz čega proizlazi da tuženik doista nije upozorio tužitelja na činjenicu da je Hrvatska narodna banka štitila tečaj kune u odnosu na EUR, ali ne i u odnosu na CHF, što mu kao savjesnom gospodarstveniku i financijskoj instituciji nije moglo biti nepoznato. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga gotovo dvostruko povećani, što je bitno otežalo njegove mogućnosti otplate kredita, čime je prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Tužitelj je zbog promjene tečaja tuženiku više platio od onog koliko bi platio da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

13. 11. Sud je stoga utvrdio da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu CHF, a koja je sadržana u odredbi čl. 4. ugovora, prema kojoj odredbi se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF-a prema srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Sud je stoga prihvatio deklaratorni tužbeni zahtjev.

13. 12. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

15. 1. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Centar za financijska vještačenja d.o.o. Zagreb, kojemu je naloženo i da utvrdi jesu li sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sukladno sporazumu o konverziji i odredbama ZID ZPK/15.

15. 2. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita nije mogao mijenjati tečaj, ukupni iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita iznose 3.402,19 EUR, a ukupni iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 214,35 EUR. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, po osnovu promjene tečaja za otplatu iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana izračuna konverzije kredita (30. rujna 2015.) iznose 1.094,16 EUR. Izračunom konverzije je utvrđena glavnica u iznosu 27.401,82 EUR, što je preračunato iznosilo 209.317,90 kn. Pod pretpostavkom da se tužitelju za vrijeme otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj u odnosu na početni tečaj preostala nedospjela glavnica tužitelja prema stvarnom otplatnom planu na dan izračuna konverzije bi bila manja za 2.062,93 EUR. Prilikom obračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju čl.19. c. aneksom uz ugovor kojim je provedena konverzija utvrđen je manjak tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu 162,01 EUR.

15. 3. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, dok je tuženik predlagao dopunu nalaza i mišljenja radi utvrđenja činjenice je li konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, zatim jesu li sva plaćanja tužitelja uzeta u obzir prilikom sklapanja sporazuma o konverziji te radi izrade izračuna na način da se uzme u obzir kamatna stopa koja se primjenjivala na kredite s valutnom klauzulom u EUR.

15. 4. Sud nije prihvatio prijedlog tuženika za dopunu nalaza i mišljenja vještaka jer iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je konverzija u konkretnom slučaju provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15, prilikom čega je tuženik sam izvršio izračun kredita kakav bi bio da je inicijalno sklopljen s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je iz dokumentacije u spisu i iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da su sva tužiteljeva plaćanja po ugovoru o kreditu u CHF-u uzeta u obzir prilikom sklapanja sporazuma o konverziji.

15. 5. Nalaz i mišljenje vještaka izrađeni su temeljem sve potrebne dokumentacije i u skladu s nalogom suda te je sud iste prihvatio u cijelosti.

16. 1. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

16. 2. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 12. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.

17. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi aneksa ugovora o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi o pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR-ima. U konkretnom slučaju glavnica tužiteljevog kredita nije smanjena jer izračunom konverzije nije utvrđena preplata tužitelja, već manjak, pa tužitelj sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećen za iznose koje je platio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

17. 2. U odnosu na deklaratorni i kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojoj sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, tuženik u ovom predmetu niti ne ističe da aneks ugovora o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita, nije pravno valjan, a tim aneksom ugovora je riješena situacija za ubuduće te isti sadrži izmijenjene odredbe ugovora o kreditu u pogledu valute obveze, stope redovnih kamata i iznosa neotplaćene glavnice, ali ne predstavlja obeštećenje zbog preplate iznosa kredita do konverzije. Aneksom ugovora o kreditu nije se riješila preplata po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te tužitelj i nadalje ima istu potraživati od tuženika.

18. Kako je iz nalaza i mišljenja financijskog vještačenja utvrđeno da je tužitelj zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli do konverzije preplatio iznos od 3.402,19 EUR, za koji sporazumom o konverziji nije niti djelomično obeštećen, to se za iznos razlike anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

19. Financijskim vještačenjem izračunate su i tzv. negativne tečajne razlike za razdoblje u kojem je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, ali iznos negativnih tečajnih razlika ne utječe na visinu tužiteljeve tražbine. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

20. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužitelj potražuje i isplatu iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav aneks ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK- a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev u tom dijelu, koji je sadržan pod točkom III. petita tužbe.

21. Odluka o plaćanju zakonske zatezne kamate donijeta je temeljem čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO-a.

22. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4., u vezi sa čl. 155. ZPP-a. Što se tiče smanjenja tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, a u odnosu na prvotno postavljen tužbeni zahtjev u tužbi, što tuženik smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, sud je primijenio odredbe čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., tumačeći ih na način da bi dosuđivanje troškova postupka tuženiku kao trgovcu za povučeni dio tužbenog zahtjeva nakon provedenog financijskog vještačenja, u slučaju kada se tužbeni zahtjev temelji na nepoštenim ugovornim odredbama na štetu potrošača, moglo imati učinak na potrošače u smislu da ih odvrati od traženja sudske zaštite zbog rizika od eventualne obveze plaćanja troškova trgovcu, jer u trenutku tužbe i prije provedenog vještačenja ne znaju točan iznos svoje tražbine, pa tužbeni zahtjev ne mogu u potpunosti točno postaviti. Kako tužitelj prije provođenja financijskog vještačenja nije mogao znati za točan iznos svojih tražbina da bi ih mogao precizno istaknuti u tužbi, sud smanjenje tužbenog zahtjeva nije smatrao povlačenjem tužbe, a uspjeh stranaka u sporu odmjerio je prema posljednjem istaknutom tužbenom zahtjevu.

22. 2. Tužitelj je kvantitativno uspio u parnici sa 62,25% (3.402,19 EUR/5.465,12 EUR), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužitelja jednak (62,25%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tužitelja u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (62,25%-37,75%) dobiva se iznos od 24,5% uspjeha tužitelja u postupku te mu je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

22. 3. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7. 1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 18. ožujka 2024. i 17. ožujka 2025. po tbr. 8. 1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 8. srpnja 2024., 15. listopada 2024., 25. rujna 2024. (kod Općinskog suda u Makarskoj), 28. listopada 2024. (kod Općinskog suda u Makarskoj) i 27. ožujka 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- za zastupanje na pripremnom ročištu 21. svibnja 2024., koje je odgođeno prije početka raspravljanja, po tbr. 9. t. 5. u visini od 25 bodova,

- što ukupno iznosi 825 bodova ili 1.650,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 412,50 EUR, što ukupno iznosi 2.062,50 EUR.

22. 4. S obzirom na konačno utvrđeni uspjeh tužitelja u postupku (24,5%) pripada mu naknada troškova zastupanja po punomoćniku u iznosu od 505,31 EUR.

22. 5. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava podneska od 29. listopada 2024., u prilogu kojeg je dostavljena potvrda o uplati predujma za troškove financijskog vještačenja, jer je navedena potvrda mogla biti dostavljena i bez posebnog podneska, pa trošak sastava tog podneska nije bio svrhovit za vođenje postupka. Tužitelju također nije dosuđen trošak zastupanja po punomoćniku za pristup na ročište za objavu presude jer u trenutku izrade ove odluke nije izvjesno hoće li tužiteljev punomoćnik pristupiti na to ročište, odnosno hoće li za tužitelja navedeni trošak nastati ili ne. O tom dijelu tužiteljevog zahtjeva za naknadu troškova postupka odlučit će se po potrebi naknadnim rješenjem.

22. 6. Troškovima zastupanja tužitelja dodani su ukupni troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 625,00 EUR, jer su isti bili potrebni neovisno o uspjehu stranaka u parnici, pa ukupni tužiteljevi troškovi iznose 1.130,31 EUR.

22. 7. Tužitelju nije dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu jer prema odredbi čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, br. 118/18., 51/23), koja se primjenjuje od 20. svibnja 2023., tužitelj oslobođen od plaćanja sudskih pristojbi.

22. 8. Tuženiku je stoga naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.130,31 EUR, dok je preko navedenog iznosa sud odbio njegov zahtjev za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

22. 9. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 16. svibnja 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Ivica Barbir, Zagreb, Trnjanska cesta 11c/II

2. Odvjetničko društvo Kožul & Petrinović, Zagreb, Radnička cesta 47