Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-498/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Dubravki Kraljić, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski Telekom d.d., OIB: 81793146560, Roberta Frangeša Mihanovića 9, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Bogdanović, Dolički & Partneri iz Zagreba, protiv tuženika Županijska uprava za ceste Varaždin, OIB: 74640705361, Ljudevita Gaja 4, Varaždin, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Jajaš & Vukelić iz Rijeke, radi utvrđenja tužitelja kao predmnijevanog ovlaštenika služnosti i neosnovanosti otkaza ugovora, nakon zaključene glavne javne rasprave 3. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te objave presude 16. svibnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je tužitelj u trenutku zaprimanja Izjave o otkazu od 24. listopada 2018. godine, zaprimljene 25. listopada 2018. godine, bio predmnijevani ovlaštenik služnosti temeljem Ugovora br. F4.1-396/2013 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Varaždinske županije od dana 4. prosinca 2013. godine i to na svim županijskim i lokalnim cestama u Varaždinskoj županiji pod upravljanjem tuženika, a na kojima je izgrađena tužiteljeva elektronička komunikacijska infrastruktura i druga povezana oprema.

II/ Utvrđuje se da je otkaz Ugovora br. F4.1-396/2013 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Varaždinske županije od dana 4. prosinca 2013. godine, sadržan u Izjavi o otkazu dopisom tuženika od 24. listopada 2018. godine, zaprimljen 25. listopada 2018. godine, neosnovan i bez pravnog učinka, te da je isti i dalje na snazi i obvezuje.

III/ Nalaže se tuženiku Županijskoj upravi za ceste Varaždin, OIB: 74640705361, Ljudevita Gaja 4, Varaždin da tužitelju Hrvatskom Telekomu d.d., OIB: 81793146560, Roberta Frangeša Mihanovića 9, Zagreb, naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 15.720,34 EUR (petnaest tisuća sedamsto dvadeset eura i trideset četiri centa) u roku od 15 dana.

IV/ Odbijaju se zahtjev tuženika za naknadu troškova ovog postupka u cijelosti, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka preko iznosa dosuđenog u točki III/ izreke presude.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj Hrvatski Telekom d.d. podnio je 19. studenoga 2018. kod Trgovačkog suda u Varaždinu tužbu u kojoj navodi da su stranke sklopile Ugovor broj F4.1-396/2013 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Varaždinske županije od 4. prosinca 2013. godine (dalje: Ugovor) na temelju čl. 3., 25., 93. st. 7., 122. i 139. st. 3. Zakona o cestama ("NN" 84/11, 22/13, 54/13, 148/13 i 92/14, dalje: ZOC) i Odluke Vlade RH o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti ("NN" 52/11, dalje: Odluka Vlade). Tim Ugovorom zasnovano je pravo služnosti na županijskim i lokalnim cestama te su uređena prava i obveze tuženika kao upravitelja javnih cesta na području Varaždinske županije i tužitelja koji na javnoj cesti ima izgrađenu elektroničku komunikacijsku infrastrukturu i drugu povezanu opremu (dalje: EKI). Tim ugovorom tuženik osniva pravo služnosti na svim županijskim i lokalnim cestama u Varaždinskoj županiji u kojima je izgrađen tuženikov EKI i to s trajanjem dok je EKI u funkciji zbog kojeg je izgrađen (čl. 2. st. 1. Ugovora). U čl. 2. st. 5. Ugovora tuženik je ovlastio tužitelja da bez njegove ikakve suglasnosti ili privole uknjiži pravo služnosti u zemljišnim knjigama. Ugovoreno je i plaćanje služnosti na godišnjoj razini počevši od 2013. godine na dalje za svaku godinu trajanja sukladno ukupnoj dužini trasa procijenjenih na 503.000 metara, u iznosu od 607.200,00 kn (čl. 3. i 4. Ugovora). Tužitelj smatra da su ugovorne strane vezale trajanje ugovora razumnom svrhom (trajanje funkcije zbog koje je ta infrastruktura izgrađena) u smislu čl. 175. i čl. 242. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV) pri čemu rok trajanja nije određen datumom već opisno te se ima smatrati završnim rokom odnosno raskidnim uvjetom (čl. 311. u vezi s čl. 297. i čl. 211. Zakona o obveznim odnosima – dalje: ZOO). Stoga tužitelj smatra da je ugovor sklopljen na ograničeno vrijeme te je tuženik do isteka roka na koji je služnost ugovorena dužan uredno ispunjavati svoju obvezu na trpljenje tužiteljevog korištenja cestovnog zemljišta, bez prava na otkazivanje, a svako otkazivanje prije prestanka funkcije EKI predstavlja povredu urednog ispunjenja ugovorom preuzetih obveza te je neosnovano.

1.2. Dopisom od 24. listopada 2018. tuženik je tužitelju izjavio otkaz ugovora s obrazloženjem da on predstavlja trajni obvezni odnos koji stranke sukladno čl. 212. ZOO mogu okončati otkazom u svako doba. Tužitelj je ovu izjavu zaprimio 25. listopada 2018. te je dopisom od 30. listopada 2018. obavijestio tuženika da predmetni otkaz smatra nezakonitim i da ga ne prihvaća.

1.3. Tužitelj navodi kako ima pravni interes za podnošenje ove tužbe radi utvrđenja neosnovanosti otkaza ugovora kako bi pravomoćnom presudom mogao dokazati da tuženikov otkaz nije proizveo pravni učinak prestanka ugovornog odnosa te da ugovor i dalje obvezuje sve dok je EKI i s njime povezana oprema u funkciji zbog koje je izgrađena. Nadalje navodi da ima posebni pravni interes učiniti nespornim postojanje i trajanje ovog ugovora i plaćanje naknade za korištenje predmetnih cesta u visini određenoj ugovorom koji proizlazi iz činjenice da je tuženik 8. ožujka 2018. Hrvatskoj regulatornoj agenciji za mrežne djelatnosti (HAKOM) podnio zahtjev za utvrđivanje tužitelja kao infrastrukturnog operatora te u vezi s tim utvrđivanje visine naknade za pravo puta na svim županijskim i lokalnim cestama pod upravom tuženika, s krajnjim ciljem tuženika da mu tužitelj plaća višestruko veću naknadu od one koja je ugovorena sukladno Pravilniku o potvrdi i naknadi za pravo puta (dalje: Pravilnik) koju je HAKOM ovlašten odrediti ako na nekretnini ne postoji koje drugo pravo temeljem kojeg infrastrukturni operator plaća naknadu za njezino korištenje. Stoga bi utvrđenje činjenice da je predmetni ugovor i dalje na snazi značilo utvrđenje postojanja već uređenih odnosa između stranaka te bi se na taj način onemogućilo postupanje tuženika pred HAKOM radi ishođenja veće naknade od ugovorene predmetnim ugovorom.

1.4. Tužitelj navodi kako u ovoj pravnoj stvari tuženik polazi od pretpostavke da, bez obzira na sklopljen ugovor, služnost nije nastala iz razloga što je izostao njezin upis u zemljišnu knjigu te da stoga stranke vezuje isključivo obveznopravni odnos na neodređeno vrijeme koji se u smislu čl. 212. ZOO može otkazati u svako doba. Suprotno tome, unatoč izostanku upisa u zemljišnu knjigu, tužitelj smatra da su stranke zasnovale predmetnu služnost. Posljedica izostanka upisa je ta da služnost kao stvarno pravo nije nastala u onom smislu kako to predviđa čl. 220. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV), ali da je nastala kao posljedica međusobnog obvezivanja stranaka (inter partes) te i dalje obvezuje stranke jednako kao da je upisana u zemljišnu knjigu. Stoga tužitelj tvrdi da tuženik ne može otkazati ovaj ugovor stvarnopravne prirode samo zato što je izostao njegov upis u zemljišnu knjigu. Čak i u slučaju da se predmetni ugovorni odnos promatra isključivo kao klasični obveznopravni odnos, niti tada se on ne bi mogao otkazati jer je sklopljen na određeno vrijeme, dok je EKI u funkciji odnosno dok postoji razumna svrha za koju je sklopljen, a ta razumna svrha nije prestala (EKI je i dalje u funkciji).

1.5. U bitnome, tužitelj svoju tužbu temelji na slijedećim činjenicama koje smatra odlučnima u ovoj pravnoj stvari i detaljno ih obrazlaže:

- da je predmet Ugovora služnost koja se sastoji od ovlasti tužitelja da na nekretninama ima položen svoj EKI, odnosno pravo služiti se javnim cestama u vlasništvu tuženika radi pristupa, gradnje, održavanja, pripajanja i razvoja EKI, a da je tuženik to dužan trpjeti sve dok je EKI u funkciji (toč. 1.2.);

- volja stranaka prilikom sklapanja Ugovora bila je zasnovati služnost bez mogućnosti njezinog otkazivanja (toč. 2.3., toč. 2.4. i toč. 2.5.);

- predmetnim Ugovorom nastala je služnost koja proizlazi iz međusobnog obvezivanja stranaka (toč. 1.4.);

- ugovor o služnosti općenito nikada nema „trajni” karakter jer se služnost osniva jednokratno; s druge strane služnost, kao stvarno pravo, u pravilu ima trajni karakter (toč. 2.1.)

- pravo služnosti predstavlja ograničenje prava vlasništva (čl. 34. st. 1. i 2. ZV) koje u konkretnom slučaju djeluje inter partes i predstavlja ograničenje prava vlasništva u širem smislu (toč.2.2.);

- stvarnopravna priroda predmetnog Ugovora ne dopušta njegovo podvođenje pod klasični obveznopravni odnos i primjenu čl. 212. ZOO o otkazu ugovora sklopljenog na neodređeno vrijeme (toč. 2.3.);

- stvarnopravni učinci iz Ugovora prevladavaju i imaju prioritet nad učincima obveznopravne prirode (toč. 2.3.);

- činjenica da služnost nije upisana u zemljišne knjige ne mijenja karakter Ugovora pa da bi se prestanak istog mogao podvesti pod čl. 212. ZOO (toč. 2.9.);

- odredba iz čl. 2. st. 1. Ugovora upućuje da su stranke imale u vidu trajanje služnosti dok god postoji EKI koja je u funkciji te je služnost zasnovana na određeno vrijeme, a time ovaj Ugovor po svojoj pravnoj prirodi predstavlja ugovor na određeno vrijeme u smislu čl. 211. ZOO (toč. 4.1.);

- da je EKI koji je u vlasništvu tužitelja i dalje u funkciji zbog koje je izgrađen (toč. 3.1.);

- da stipulaciju iz čl. 13. st. 1. Ugovora treba tumačiti u skladu s izraženom voljom za trajanjem služnosti dok je EKI i povezana oprema u funkciji zbog kojeg je izgrađen (toč. 4.1.);

- da je predmetni Ugovor sklopljen na temelju obveze propisane Zakonom o cestama (toč. 2.8.);

- izjava o otkazu predstavlja tuženikovu povredu obveze trpljenja i propuštanja sve dok je EKI u funkciji, a time i povredu ugovornog odnosa, kao i povredu odredaba čl. 122. st. 1. i 2. ZOC (toč. 2.9.);

- otkaz Ugovora predstavlja povredu načela savjesnosti i poštenja i zloupotrebu prava (toč. 2.10.).

Tužitelj naglašava da je volja stranaka bila da se služnost zasnuje dugoročno – na neodređeno vrijeme te su želeći to naglasiti stranke u čl. 13. Ugovora utvrdile da se on zaključuje na neodređeno vrijeme. Kako stranke nisu mogle predvidjeti točno vrijeme do kada će EKI biti u funkciji, utvrdile su da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, ali ne u smislu čl. 212. ZOO, već u smislu vremena koje je definirano nastupom određene činjenice (prestanak funkcije i EKI) te se ta odredba mora sagledavati zajedno s odredbom iz čl. 2. st. 1. Ugovora u kojoj je sadržana stvarna volja stranaka. Posebno bitan razlog zbog kojeg je otkaz ugovora neosnovan jest sama njegova svrha, a to je upravo osnivanje služnosti, a takav ugovor, kao obveznopravni odnos koji bi bio sam sebi svrha i cilj, nikada ne bi ni bio sklopljen, već je sklopljen upravo sa svrhom nastanka služnosti. Obvezna i stvarnopravna priroda ovog ugovora su tako međusobno uvjetovane i čvrsto povezane da se on ne može podvrgnuti odredbi čl. 212. ZOO, naime stvarnopravna svrha ugovora pretpostavlja trajnost i potrebu izvršavanja ovlasti iz ugovorenog sadržaja sve dok za to postoji potreba i svrha. Stranke u trenutku sklapanja ugovora nisu imale u vidu da bi on mogao prestati otkazom jer bi to bilo suprotno njegovoj gospodarskoj svrsi te javnom i privatnom interesu. Slijedom svega navedenog, ugovor ne može biti otkazan po pravilima o otkazu trajnih obveznih odnosa, a otkaz ugovora o služnosti nije propisan odredbama ZV, već je prestanak služnosti propisan na jedan od načina navedenih u čl. 237. do 245. ZV. Prestanak ugovora o otkazu imao bi učinak da tužitelj više ne bi imao pravo koristiti se predmetnim zemljištem, a djelatnost vezana uz EKI i povezanu opremu pretpostavlja dugoročno korištenje cestovnog zemljišta kako bi se osiguralo kontinuirano funkcioniranje suvremene tehnologije. Tuženik zapravo ne želi učinke koji bi nastupili kao posljedica otkaza ugovora jer ne želi da je tužitelj obvezan ubuduće propuštati koristiti se predmetnim cestovnim zemljištem niti to tuženik zahtijeva. Naprotiv, tuženik želi da tužitelj i nadalje izvršava iste radnje, ali ne u vidu služnosti, već u vidu zakonske služnosti prava puta, a sve to iz ekonomskog interesa ostvarivanja većih prihoda. Stoga je ovakvo postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja te predstavlja zlouporabu prava. Tužitelj ističe i da je predmetni ugovor sklopljen sukladno odredbama Zakona o cestama kao lex specialis kojim je za pravnu osobu koja upravlja javnom cestom propisana obveza za sklapanje takvog ugovora u roku od 12 mjeseci od stupanja na snagu tog zakona.

1.6. Slijedom svega navedenog, tužitelj ovom tužbom traži da sud utvrdi da je otkaz predmetnog ugovora neosnovan i bez pravnog učinka.

2. Podneskom od 17. siječnja 2020. tužitelj ističe dodatni zahtjev predlažući da sud, osim utvrđenja neosnovanosti otkaza predmetnog ugovora, utvrdi i da je tužitelj u trenutku zaprimanja Izjave o otkazu bio predmnijevani ovlaštenik služnosti temeljem predmetnog ugovora na svim županijskim i lokalnim cestama u Varaždinskoj županiji pod upravljanjem tuženika na kojima je izgrađena tužiteljeva EKI i druga povezana oprema. Dodatno navodi da je tužitelj u smislu čl. 235. ZV predmnijevani ovlaštenik prava služnosti koji ima pravo na zaštitu svog predmnijevanog prava (actio confessoria publiciana). Navodi da je predmetni ugovor pravni posao pravni temelj za stjecanje predmetne služnosti te da je u trenutku davanja Izjave o otkazu ugovora tuženik na svojim nekretninama trpio izvršavanje ugovorenog sadržaja prava služnosti za što je tužitelj uredno plaćao ugovorenu naknadu te je u korist tužitelj ispunjena pretpostavka istinitog načina stjecanja posjeda predmetne služnosti, naime tužitelj je izvršavao posjed služnosti stečene na temelju ugovora uz suglasnost i znanje tuženika. Stoga tužitelj smatra da su ispunjene sve pretpostavke za utvrđenje njegovog predmnijevanog prava služnosti te da ima pravo od tuženika zahtijevati priznanje da je u trenutku izjavljivanja otkaza ugovora postojalo pravo služnosti kao stvarno pravo, neovisno o tome što nije bilo uknjiženo. Pri tome ponovo iznosi navode, već iznesene u tužbi, o stvarnopravnom karakteru ugovora zbog kojeg isti ne može biti predmetom jednostranog otkazivanja, te o nemogućnosti njegovog otkazivanja u smislu čl. 212. ZOO čak i ukoliko se promatra isključivo kao obveznopravni odnos te o trajanju osobne služnosti odnosno o ugovorenom trajanju predmetne služnosti. Ponavlja i dodatno obrazlaže navode o obveznom sklapanju ugovora sukladno čl. 122. Zakona o cestama pri čemu je zakonodavac odredio predmet i bitan sadržaj tih ugovora. Napominje da je u trenutku sklapanja predmetnog ugovora tužitelj upravljao mrežom EKI i povezane opreme na području RH te je i s preostalim županijskim upravama za ceste u RH sklopio identične ugovore o služnosti. Stoga pokušaj otkazivanja ugovora od strane tuženika smatra kršenjem zakonom propisane obveze da njegov odnos s tužiteljem bude uređen sukladno prisilnim odredbama ZOC pa je tuženikova izjava o otkazu nezakonita i protivna pravnom poretku RH. Smatra ništetnom i odredbu čl. 12. st. 1. Ugovora jer je protivna prisilnom propisu čl. 122. u vezi s čl. 25. st. 4. ZOC te se tuženik na temelju takve ništetne odredbe nije mogao ni pozvati na otkaz ugovora.

3. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, navodi da je nesporno da su stranke sklopile predmetni ugovor, no osporava da bi tužitelj temeljem istog stekao pravo osobne služnosti. Ukazuje na članak 13. st. 1. Ugovora u kojem je navedeno da se ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme, zbog čega je pogrešna teza tužitelja da je ugovor sklopljen s određenim trajanjem (dok je EKI u funkciji zbog koje je izgrađen). Navodi i da je tužitelj pravo puta na javnim cestama iz članka 1. Ugovora stekao na temelju samog zakona, a ne na temelju predmetnog ugovora kao pravne osnove, zbog čega nije osnovana niti tvrdnja tužitelja da sama priroda uspostavljenog odnosa ne dopušta jednostrani otkaz ugovora. Naime, navodi da je pravo puta nastalo na temelju odredaba Zakona o elektroničkim komunikacijama (dalje: ZEK) te isto predstavlja zakonsko ograničenje prava vlasništva na koje se ne primjenjuju pravila o služnosti. Opisuje postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatora za EKI koja je izgrađena na općem dobru ili nekretninama u vlasništvu RH i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, koji je postupak ovlašten pokrenuti upravitelj općeg dobra ili vlasnik nekretnine, koji je uređen odredbama Zakona o elektroničkim komunikacijama te Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta. Ovo pravo puta obuhvaća pravo pristupa, postavljanja, korištenja, popravljanja i održavanja elektroničke komunikacijske mreže i EKI i druge povezane opreme, što obuhvaća i kabelsku kanalizaciju, kao i druga s tim povezana prava koja čine teret na nekretnini na kojoj je izgrađena EKI i druga povezana oprema. Navedeno pravo puta nastaje sukladno navedenom zakonu ex lege u trenutku kada su ispunjene opće i posebne pretpostavke za stjecanje tog prava iz čl. 27. i 28. ZEK te se isto može kvalificirati kao tzv. "zakonska služnost" na koju se sukladno čl. 185. ZV ne primjenjuju pravila o služnostima. Stoga se u konkretnom slučaju ne može govoriti o nastanku stvarnopravnog odnosa između stranaka, već isključivo obveznopravnog odnosa. Tužitelj temeljem predmetnog ugovora nikada nije zasnovao stvarno pravo – pravo služnosti budući da isto nikada nije upisao u zemljišne knjige, a kako tužitelj nikada nije osnovao pravo služnosti promašene su i tvrdnje tužitelja da tuženik nije mogao otkazati ugovor jer je prestanak služnosti propisan odredbama čl. 237. do 245. ZV, slijedom čega je tuženik mogao otkazati isključivo ugovor kao obveznopravni odnos. Protivi se i tvrdnjama tužitelja da otkaz ugovora nije proizveo pravni učinak ako se pravni odnos razmatra po pravilima obveznog prava, kod čega ponovo ukazuje na članak 13. st. 1. Ugovora, u kojem je navedeno da se sklapa na neodređeno vrijeme, a što znači i da postoji pravo svake stranke da ga može okončati otkazom sukladno čl. 212. st. 1. i 3. ZOO u svako doba, samo ne u nevrijeme, a predmetni otkaz ugovora nije dan u nevrijeme. Činjenica da je u članku 2. st. 1. Ugovora utvrđeno da se pravo služnosti osniva s trajanjem dok je EKI u funkciji zbog koje je izgrađena, ne znači da je rok važenja ugovora odrediv, već suprotno tome ukazuje da je ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme. Nedvojbeno je da je obveza tuženika koja se sastoji u propuštanju vlastitih radnji i trpljenju tužiteljevih radnji na predmetnim cestama trajna, a da su stranke imale namjeru sklopiti upravo trajni obvezni odnos životno je i logično i iz same činjenice što je u trenutku sklapanja ugovora EKI već bila izgrađena (članak 1. st. 2. Ugovora) te je tužitelj nije imao, a niti ima namjeru izmještati. Netočne su tvrdnje tužitelja da otkazom ugovora tuženik pokušava tužitelja onemogućiti u korištenju cestovnog zemljišta, što tuženik obrazlaže na način da je u trenutku otkaza ugovora tužitelj i dalje imao pravo puta koje je stekao ex lege, kako je to ranije tuženik obrazložio. Tuženik dodatno ističe da nekretnina koja bi bila poslužno dobro nije podrobnije opisana u ugovoru, u trenutku kada je ugovor sklopljen nisu poznate katastarske čestice ili njihovi dijelovi koji odgovaraju nekretninama na kojima bi bilo osnovano pravo služnosti, a čija je određenost nužna kada se osniva stvarna služnost, zbog čega niti nije moguće ovu služnost upisati u zemljišnu knjigu pa očito proizlazi da je ugovor upravljen na zasnivanje osobne služnosti u korist tužitelja, kod čega tuženik upućuje i na odredbe čl. 201. te 219. st. 2. i st. 3. ZV, te se i na ugovore o osnivanju osobne služnosti primjenjuju odredbe ZOO o prestanku trajnog obveznog odnosa. Tuženik smatra neosnovanima tužiteljeve tvrdnje da su obveznopravna i stvarnopravna priroda predmetnog ugovora tako čvrsto povezane i uvjetovane da se on ne može podvrgnuti odredbi čl. 212. ZOO. Neosnovanima smatra i tvrdnje tužitelja da ZOC strankama ne ostavlja pravo izbora da svoj odnos urede na neki drugi način osim zasnivanjem prava služnosti, već tuženik svoje odnose glede EKI i druge povezane opreme s tužiteljem može regulirati sklapanjem ugovora o osnivanju prava služnosti sukladno odredbama ZOC ili temeljem instituta prava puta, sukladno odredbama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta. U pogledu odredaba članka 2. st. 1. i članka 13. st. 1. Ugovora, koje su u pogledu trajanja ugovora proturječne, tužitelj obrazlaže da je članak 13. st. 1. Ugovora jednostavna i jasna odredba, a članak 2. Ugovora otisnut malim slovima kako ne bi bio uočljiv drugoj strani koja nije sastavljala ugovor, već ga je pripremio i predložio tužitelj (što je vidljivo iz istovjetnosti strukture i sadržaja s istovjetnim ugovorima o osnivanju prava služnosti na cestama na području drugih županija), niti je ta odredba jasna, naime trajanje ugovora po članku 2. st. 1. Ugovora nije određeno niti odredivo prema podacima koje sadrži ugovor te se iz istog ne može zaključiti koliko bi ugovor trajao; stoga tuženik upućuje na tumačenje ove nejasne odredbe pripremljene od strane tužitelja kao odredbe kojom nije ugovoreno određeno trajanje ugovora, a na što upućuje i svrha te okolnosti konkretnog slučaja. Tuženik ukazuje i da je tužitelj povrijedio niz osnovnih načela obveznog prava, i to načelo savjesnosti i poštenja, dužnosti suradnje i dužnosti ispunjenja obveze, zbog čega je isključivi interes tuženika prilikom otkaza ugovora bio zaštita njegovih prava i interesa. Naime, tužitelj nije izvršio svoju ugovornu obavezu da geodetske snimke izvedenog stanja EKI i povezane opreme dostavlja tuženiku (članak 2. st. 4. Ugovora), da bi postupajući po zaključku HAKOM-a od 9. ožujka 2018., nakon što je tuženik pokrenuo postupak utvrđivanja infrastrukturnog operatera i visine naknade, izradio elaborat za cjelokupnu EKI, iz čega je razvidno da tužitelj nikada nije imao namjeru izvršiti svoju ugovornu obavezu, a što dodatno ukazuje da je tuženikov otkaz ugovora i pokretanje postupka kod HAKOM-a bio jedini način da tuženik zaštiti svoja prava i interese. Slijedom navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev.

4. U podnesku od 29. srpnja 2020., kojim se očitovao na odgovor na tužbu, tužitelj smatra nebitnim za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari tuženikove navode kojima ukazuje na pravo puta kao zakonsku služnost u smislu ZEK ukazujući da je predmet spora utvrđenje tužitelja kao predmnijevanog ovlaštenika prava služnosti i neosnovanosti otkaza ugovora. Navodi da postojanje zakonskih ograničenja prava vlasništva (zakonske služnosti), kao zasebnog instituta upravnog prava, nije prepreka da se na nekretninama na koje se ta ograničenja odnose zasnuje služnost kao institut građanskog prava. Tako je u konkretnom slučaju tužitelj prije sklapanja predmetnog ugovora imao pravo puta na predmetnim nekretninama te su stranke radi reguliranja međusobnih odnosa sklopile predmetni ugovor s izričitom namjerom zasnivanja prava služnosti na cestama pod upravom tuženika. Stoga je pogrešan tuženikov stav da se na predmetni ugovor ne primjenjuju pravila o služnostima odnosno da tim ugovorom pravo služnosti uopće nije niti nastalo ni prestalo. Tužitelj ne spori da se služnost osniva upisom u zemljišnu knjigu, no navodi da služnost može postojati iako nije upisana u zemljišnoj knjizi te u slučajevima kada osoba koja tvrdi da ima takvo (neupisano) pravo služnosti dokaže pravni temelj i istinit način stjecanja njezinog posjeda, radi se o predmnijevanoj služnosti, a njezin nositelj je predmnijevani ovlaštenik toga prava te će takva služnost proizvoditi stvarnopravne učinke neovisno o izostanku upisa u zemljišnu knjigu. Stoga niti predmetni ugovor kao pravni temelj stjecanja služnosti ne može biti predmetom jednostranog otkazivanja u svako doba jer je tako čvrsto povezan sa služnosti kao stvarnim pravom da se na njega ne mogu primjenjivati pravila iz čl. 212. ZOO, već isključivo pravila o načinu prestanka služnosti iz čl. 237. do 245. ZV. Točno je da u predmetnom ugovoru nisu specificirani dijelovi čestica na kojima se zasniva služnost, no isto nije razlogom nevaljanosti ugovora jer se služnost i naknada za korištenje nekretnina odnosi na sve javne ceste u Varaždinskoj županiji na kojima je položena tužiteljeva EKI te su u tom smislu nekretnine u dovoljnoj mjeri određene, što među strankama nikada nije bilo sporno. Navedeno može eventualno imati za posljedicu da ugovor ne bi bio podoban za uknjižbu služnosti, no to ne dovodi u pitanje valjanost ugovora ni njegov stvarnopravni karakter. Ponavlja navode o ništetnosti ugovaranja trajanja služnosti na neodređeno vrijeme odnosno odredbe čl. 12. st. 1. Ugovora te o volji stranaka prilikom ugovaranja trajanja predmetne služnosti, kao i o načinima prestanka služnosti sukladno odredbama ZV. U odnosu na tvrdnje tuženika kako tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu na dostavu snimki izvedenog stanja EKI tužitelj ukazuje da utvrđenje je li ispunio neku svoju obvezu zbog čega bi se eventualno mogao izjaviti raskid (a ne otkaz) ugovora zbog neispunjenja nije predmet ovog spora, a i tada bi tuženik u smislu čl. 363. ZOO tužitelju morao ostaviti naknadni rok za ispunjenje, što nije učinio.

5. U podnesku od 6. svibnja 2021. tuženik se protivi preinaci tužbe iz podneska tužitelja od 17. siječnja 2020., a ističe i prigovor stvarne nenadležnosti Trgovačkog suda u Varaždinu budući da u sporovima o stvarnoj i osobnoj služnosti u prvom stupnju uvijek sude općinski sudovi, a ne trgovački sudovi (čl. 34. st. 1. toč. 5. ZPP). Osporava da bi tužitelj bio predmnijevani ovlaštenik prava služnosti te imao pravo na zaštitu posjeda te služnosti. Ponovo ukazuje da u predmetnom ugovoru poslužno dobro nije podrobnije opisano, nisu navedene katastarske čestice ili njihovi dijelovi na kojima bi bilo osnovano pravo služnosti, a nisu navedene niti jedna ili više nekretnina koje bi bile povlasna ili povlasne nekretnine, pa je očito da je ovaj ugovor upravljen na zasnivanje osobne služnosti u korist tužitelja (no iz ugovora nije jasno o kojoj bi se od osobnih služnosti radilo jer ZV uređuje samo sadržaj tri osobne služnosti koje ne odgovaraju namjeravanoj služnosti). Upravo iz ovih razloga navodi da je ugovor nepodoban za upis u zemljišnu knjigu te da tužitelj nije stekao pravo služnosti kao stvarno pravo jer ono nije uknjiženo u zemljišnoj knjizi kao teret na poslužnoj nekretnini. Ponovo se protivi navodima tužitelja kako nema mjesta primjeni čl. 212. ZOO kao i tužiteljevim navodima o imperativnoj i obvezujućoj naravi odredbe čl. 122. ZOC te ističe da tuženik svoje odnose glede EKI s tužiteljem može regulirati sklapanjem ugovora o osnivanju prava služnosti sukladno odredbama ZOC ili temeljem instituta prava puta sukladno odredbama Pravilnika o potvrdi i naknadi za pravo puta te ZEK. Nesporno je da ugovor o osnivanju prava služnosti predstavlja pravni temelj za zasnivanje služnosti kao jednog od stvarnih prava, ali samim sklapanjem ugovora ne nastaju stvarna prava odnosno stvarnopravni učinci niti se na odnos ugovornih strana može primijeniti ZV, nego nastaju obveznopravni učinci i primjenjuje se samo ZOO, zbog čega ugovor ima obveznopravni karakter. Tuženik se protivi tužiteljevom tumačenju odredaba čl. 13. st. 1. i čl. 2. Ugovora u pogledu trajanja služnosti, o čemu se već očitovao u odgovoru na tužbu, kao i o prestanku trajnog obveznog odnosa sukladno čl. 212. ZOO. Navodi da odredbe ZV upućuju na privremenost osobnih služnosti te da ni te odredbe, kao ni odredbe ZOO ne nalažu sklapanje ugovora o osnivanju služnosti na neko određeno vrijeme, no da zbog navedene prirode tih ugovora odnosno privremenosti stanja ugovorne strane moraju imati odgovarajući način za prestanak ugovora i ugovornih obveza u situacijama kada druga strana uredno ispunjava ugovorne obveze, a to je otkaz ugovora odnosno "opoziv" prema odredbama ZV. Zaključno tuženik navodi da:

- kad bi Ugovorom o osnivanju prava služnosti bila definirana površina na kojoj bi tužitelj stjecao služnost, tužitelj bi na temelju predmetnog ugovora kao titulusa, istinitim načinom stjecanja posjeda eventualno mogao steći posjed služnosti, odnosno predmnjevano pravo služnosti,

- predmnijevajući valjanost Ugovora o služnosti tim ugovorom nastali su trajni obvezni odnos i drugi obveznopravni učinci i pravni temelj (titulus) stjecanja služnosti, kao stvarno pravni učinak,

- kad trajni obvezni odnos nastaje sklapanjem ugovora u cilju zasnivanja služnosti, ugovor može biti sklopljen na određeno ili neodređeno vrijeme i prema pravilima obveznog prava i prema čl. 184. st.1., čl. 201. i čl. 240. st. 1. ZV, što znači da ni ZV niti ZOO ne ograničavaju pravo strana ugovora o osnivanju osobne služnosti da ugovore bilo određeno ili neodređeno trajanje ugovora i time pravnog temelja (titulusa) služnosti,

- odredbe čl. 184. st.1., čl. 201. i čl. 240. st. 1. ZV podrazumijevaju da pravna osnova (titulus) prava služnosti postoji tako dugo dok su strane ugovora, koji je pravna osnova tog prava i kojim je nastao trajni obvezni odnos, obvezane tim ugovorom,

- odredbe čl. 184. st. 1., čl. 201. i čl. 240. st. 1. ZV u svezi s činjenicom da je sklapanjem ugovora nastao trajni obvezni odnos, dovode do toga da bi taj ugovor prestao istekom vremena na koje je sklopljen, ako je sklopljen na određeno vrijeme (čl. 211. ZOO), odnosno istekom otkaznog roka nakon što jedna strana izjavi otkaz, ako je sklopljen na neodređeno vrijeme (čl. 212. ZOO).

Tuženik navodi kako je predmetni ugovor sklopljen na neodređeno vrijeme, a to budući da je tužitelj unaprijed pripremio i predložio tekst promatranog ugovora, da odredba iz koje bi moglo proizaći da je taj ugovor sklopljen na određeno vrijeme nije određena ni jasna, nego zahtijeva tumačenje, a čl. 320. st. 1. ZOO nalaže da se nejasne odredbe tumače u korist druge strane kad je prva strana pripremila i predložila tekst ugovora; da odredba iz koje bi moglo proizaći da je taj ugovor sklopljen na određeno vrijeme omogućuje samo tužitelju da svojom voljom odredi trajanje ugovora te budući da je odredba o sklapanju ugovora na neodređeno vrijeme iz čl. 13. st. 1. Ugovora jasna. Stoga, budući da je Ugovor o služnosti sklopljen na neodređeno vrijeme te da je tuženik izjavom o otkazu izazvao prestanak Ugovora, istekom otkaznog roka prestala su prava i obveze stranaka, što je obveznopravni učinak otkaza, te je nestao pravni temelj (titulus) nužan da bi tužitelj imao predmnijevano pravo služnosti.

6. U podnesku od 20. svibnja 2021. tužitelj navodi da se tuženik ne može protiviti dodatno postavljenom tužbenom zahtjevu budući da je isti podnesen prije no što je tuženik zaprimio tužbu te je on u smislu čl. 190. st. 3. ZPP svrsishodan za konačno rješenje spornih odnosa između stranaka. Nadalje navodi kako, budući da svoje pravo služnosti nije upisao u zemljišnoj knjizi, tužitelj može postojanje tog prava, pored činjenice izjavljivanja otkaza ugovora, dokazati i ostvariti isključivo takvom sudskom presudom kojom će se utvrditi da je tužitelj predmnijevani ovlaštenik prava služnosti te će temeljem takvog utvrđenja od tuženika zatražiti izdavanje tabularne isprave podobne za upis služnosti u zemljišnu knjigu, u čemu se ostvaruje i konkretan pravni interes za podnošenje ovakvog tužbenog zahtjeva. Tužitelj djelomično ponavlja navode iznesene u ranijem tijeku postupka, a u pogledu tuženikovih navoda o neodređenosti nekretnina zbog čega nije mogla nastati predmnijevana služnost ponavlja da ta okolnost ne dovodi u pitanje valjanost ugovora i njegov stvarnopravni karakter te da se služnost i naknada odnose na sve dijelove javnih cesta u Varaždinskoj županiji na kojima je položen tužiteljev EKI što su stranke izričito navele u čl. 1. st. 2. i čl. 2. st. 1. Ugovora te proizlazi i iz priloga 1. Ugovora i Dodatka u kojem su navedene duljine, širina i površine trasa EKI koje su položene na predmetnim cestama zbog čega su nekretnine i prostorni obuhvat trasa na koje se služnost odnosi u dovoljnoj mjeri određene. Navodi i da je tužitelj tuženiku u više navrata dostavljao geodetski elaborat s kompletnim trasama i prostornim obuhvatom EKI. Tako mu je i tijekom postupka pred HAKOM dostavio kompletni geodetski elaborat za cjelokupni EKI na svim cestama na administrativnom području tuženika, koji je izrađen na temelju tuženikovog popisa županijskih i lokalnih cesta te je između stranaka nesporan, što proizlazi i iz pravomoćnog rješenja HAKOM-a od 16. studenoga 2018. Tužitelj osporava tuženikove tvrdnje da bi u ovoj pravnoj stvari ZEK bio lex specialis u odnosu na ZOC. Smatra da iz odredbe čl. 122. st. 3. ZOC proizlazi da sklapanjem predmetnog ugovora o osnivanju prava služnosti prestaju važiti stečena prava koja su osobe sukladno posebnom zakonu (ZEK) kao investitori elektroničkih komunikacija stekle na javnoj cesti na temelju posebnih zakona. Stoga ZOC, koji se primjenjuje kao kasniji zakon (stupio na snagu 1. srpnja 2008.), isključuje eventualna prava stečena po osnovi ZEK (stupio na snagu 28. srpnja 2011.). Ranije pravo koje je za tužitelja prestalo jest upravo pravo puta koje je tužitelj stekao stupanjem na snagu ZEK.

7. Podneskom od 1. srpnja 2021. tuženik ponavlja ranije navedene navode dodajući da suglasna volja ugovornih strana nije bila upravljena na zasnivanje služnosti na čitavoj površini predmetnih cesta, nego samo na njihovima dijelovima u kojem se slučaju te granice moraju točno odrediti, a smatra se da su one točno određene ako su ucrtane u nacrtu koji je priložen ispravi na temelju koje se zahtijeva upis u zemljišnu knjigu (čl. 33. st. 2. i st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama). Budući da u ugovoru granice nisu određene odnosno ucrtane u nacrtu koji niti nije izrađen, tužitelj nije stekao služnost kao stvarno pravo, čak niti kao predmnijevani ovlaštenik prava služnosti, pa je time njegov tužbeni zahtjev neodređen i neosnovan. Na temelju ugovora o služnosti i geodetskog elaborata tužitelj neće moći upisati pravo služnosti u zemljišne knjige (čl. 37. i čl. 59. ZZK).

8. Na ročištu 13. srpnja 2021. održanom kod Trgovačkog suda u Varaždinu taj se sud oglasio stvarno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari te je nakon pravomoćnosti ovog rješenja predmet ustupio ovome sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

9. U daljnjim podnescima stranke ponavljaju svoje navode te dostavljaju sudsku praksu u prilog svojih navoda.

10. U dokaznom postupku ovaj je sud izvršio uvid u svu dokumentaciju u spisu, tužitelj je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedokinje EĐ te za provođenje vještačenja na okolnost da je EKI bila u funkciji u trenutku otkaza ugovora, a iako je sud najprije odredio saslušanje svjedoka CĐ, naknadno je odbio kao nepotreban taj dokazni prijedlog tužitelja i odlučio da neće provoditi daljnje dokaze budući da se u ovom sporu radi prvenstveno o spornim pravnim pitanjima pa bi daljnje odgađanje rasprave radi saslušanja nepristupjelog svjedoka bilo neekonomično te su sve relevantne činjenice utvrđene uvidom u dokumentaciju.

11. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka te nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je odlučio kao u izreci presude.

12.1. Prije svega, a u odnosu na preinaku tužbe podneskom tužitelja od 17. siječnja 2020. (dostavljen sudu 20. siječnja 2020.) kojim tužitelj ističe dodatni zahtjev za svoje utvrđenje svojeg statusa predmnijevanog ovlaštenika služnosti, valja reći da je ova preinaka izvršena prije no što je tuženiku dostavljena tužba od 19. studenoga 2018., zbog čega za istu nije potreban pristanak tuženika, a niti posebno rješenje suda o dopuštanju takve preinake kada se tuženik istoj protivi, sve u smislu čl. 190. st. 3. ZPP.

12.2. Slijedom navedenog, predmet spora je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužitelj bio predmnijevani ovlaštenik služnosti temeljem Ugovora broj F4.1-396/2013 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Varaždinske županije od 4. prosinca 2013. i to u trenutku zaprimanja Izjave o otkazu od 24. listopada 2018., kao i utvrđenje da je navedeni otkaz ugovora neosnovan i bez pravnog učinka odnosno da je ugovor i dalje na snazi.

13. Između stranaka nisu sporne slijedeće činjenice (koje proizlaze i iz dostavljene dokumentacije):

- da su stranke 4. prosinca 2013. sklopile Ugovor broj F4.1-396/2013 o osnivanju prava služnosti na županijskim i lokalnim cestama na području Varaždinske županije kojim su uređena međusobna prava i obveze u svezi osnivanja prava služnosti na svim županijskim i lokalnim cestama u Varaždinskoj županiji, te je istim zasnovano pravo služnosti u korist tužitelja koji na predmetnim javnim cestama već ima izgrađenu EKI i drugu povezanu opremu (cijevi, kabeli, zdenci i dr.), a za što se tužitelj tuženiku obvezao plaćati ugovorenu naknadu,

- da je tuženik jednostranom Izjavom o otkazu Ugovora od 24. listopada 2018. tužitelju izjavio otkaz predmetnog ugovora kao trajnog obveznog odnosa sklopljenog na neodređeno vrijeme sukladno čl. 13. st. 1. Ugovora i čl. 212. st. 1. ZOO, a koji je otkaz tužitelj zaprimio 25. listopada 2018. te je isti dopisom od 30. listopada 2018. osporio smatrajući ga nezakonitim,

- da je ugovor između stranaka izvršavan do otkaza na način da je tužitelj izvršavao sadržaj prava služnosti što mu je tuženik dozvoljavao, a tužitelj mu je plaćao ugovorenu naknadu,

- da je ugovorom tuženik tužitelju dozvolio uknjižbu prava služnosti na predmetnim javnim cestama, no da ugovorena služnost nije uknjižena u zemljišnu knjigu,

- da je pred HAKOM tuženik pokrenuo postupak za utvrđivanje tužitelja kao infrastrukturnog operatora u kojem se utvrđuje i visina naknade za pravo puta na cestama pod upravom tuženika.

14. Između stranaka je sporno:

- je li tužitelj u trenutku zaprimanja Izjave o otkazu ugovora bio predmnijevani ovlaštenik služnosti temeljem predmetnog Ugovora,

- pravna narav sklopljenog ugovora odnosno radi li se o ugovoru u domeni obveznog prava s obzirom na činjenicu da ugovorena služnost nije uknjižena u zemljišnu knjigu ili je isti stvarnopravne naravi,

- trajanje ugovora,

- u svezi s naprijed navedenim ima li tuženik pravo na jednostrani otkaz ugovora odnosno je li osnovan njegov otkaz od 24. listopada 2018. u smislu čl. 212. ZOO, u slijedom navedenog i je li predmetni ugovor i dalje na snazi te obvezujući između stranaka.

15. Budući da tuženik osporava da bi tužitelj bio ovlaštenik prava služnosti temeljem sklopljenog ugovora s obzirom na nespornu činjenicu da ovo pravo nije uknjiženo u zemljišnim knjigama pri čemu ističe da tužitelju pripada pravo puta ex lege na temelju ZEK, osporavajući učinke i trajanje predmetnog ugovora o služnosti, to sud utvrđuje da sukladno odredbi čl. 187. st. 2. ZPP tužitelj ima pravni interes za podnošenje deklaratornog zahtjeva za utvrđenje svojeg statusa predmnijevanog ovlaštenika prava služnosti temeljem istog ugovora, kao i za utvrđenje da je otkaz ovog ugovora bez pravnog učinka odnosno da je ugovor i dalje na snazi.

16. Prema odredbi čl. 174. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, dalje: ZV) služnost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koje ovlašćuje svojega nositelja da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar) ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik dužan je to trpjeti ili pak zbog toga glede nje nešto propuštati, a prema st. 3. istog članka služnost ima sadržaj s kojim je osnovana. Prema čl. 175. st. 1. i st. 2. ZV svaka služnost mora imati razumnu svrhu te ako je svrha služnosti bolje i korisnije gospodarenje nekretninom, služnost je stvarna; inače je osobna. Prema čl. 219. st. 1. ZV prava služnosti osnivaju se na temelju valjanoga pravnog posla kojemu je cilj stjecanje služnosti izvođenjem iz vlasništva poslužne stvari, a na način određen zakonom, a prema čl. 220. st. 1. ZV pravo služnosti na nekretnini osniva se uknjižbom toga prava u zemljišnoj knjizi kao tereta na poslužnoj nekretnini, osim ako zakon omogući da se služnost osnuje drukčije. Sukladno čl. 235. st. 1. ZV pravo na zaštitu svojega predmnijevanoga prava služnosti ima, poput onoga koji je dokazao svoje pravo služnosti, i onaj koji dokaže pravni temelj i istinit način svoga stjecanja posjeda te služnosti (predmnijevani ovlaštenik služnosti), a na njegovo pravo na zaštitu na odgovarajući se način primjenjuju pravila o tužbi predmnijevanoga vlasnika (st. 2.).

17.1. Kako je rečeno, nesporno je da su stranke predmetnim ugovorom u korist tužitelja zasnovale pravo služnosti na županijskim i lokalnim cestama pod upravom tuženika, sa sadržajem koji se sastoji od ovlasti tužitelja da na predmetnim nekretninama pod upravom tuženika ima položen svoj EKI te da se ovim nekretninama služi radi pristupa, gradnje, održavanja, pripajanja i razvoja EKI, za što se tuženiku obvezao plaćati ugovorenu naknadu, kao što je nesporno i da je tužitelj i prije sklapanja ovog ugovora na tim nekretninama već imao izgrađenu EKI i drugu povezanu opremu, kako je to izričito i navedeno u čl. 1. st. 2. Ugovora, slijedom čega sud utvrđuje da je u trenutku davanja Izjave o otkazu ugovora tužitelj imao valjani pravni posao kao pravnu osnovu za stjecanje predmetne služnosti odnosno pravni temelj za njezino stjecanje u smislu čl. 219. st. 1. ZV. Nadalje, nesporno je i da je ovaj sadržaj prava služnosti na temelju predmetnog ugovora tužitelj od trenutka sklapanja ugovora pa sve do zaprimanja Izjave o otkazu ugovora uredno izvršavao, odnosno da je izvršavao faktični posjed prava služnosti i na ime toga plaćao tuženiku naknadu, a sve je to činio uz suglasnost i znanje tuženika, zbog čega sud utvrđuje da je njegov posjed prava predmetne služnosti bio istinit jer nije stečen silom, potajno, prijevarom ni zlouporabom povjerenja (čl. 18. st. 2. ZV). Kako je, dakle, sud utvrdio da je tužitelj u trenutku zaprimanja Izjave o otkazu ugovora imao pravni temelj te je na istinit način stekao svoj posjed služnosti, ocijenio je da su ispunjene pretpostavke iz čl. 235. ZV za utvrđenje njegovog statusa nositelja prava te služnosti odnosno da je takav njegov zahtjev osnovan. Dakle, unatoč činjenici da pravo služnosti nije uknjiženo u zemljišnu knjigu (koji bi upis imao učinke prema trećima), tuženik ne može negirati postojanje tog prava služnosti prema tužitelju odnosno osporavati mu pravo služnosti budući da ga kao ugovornu stranu obvezuje sklopljeni ugovor kao pravna osnova prava služnosti. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki I/ izreke presude.

17.2. Kod toga sud ne smatra relevantnima navode tuženika o nepodobnosti predmetnog ugovora za uknjižbu predmetnog prava služnosti u zemljišnu knjigu zbog nedovoljno definiranih nekretnina budući da se u ovom postupku ne nalaže nikakav upis u zemljišne knjige, a osim toga eventualni takav nedostatak moguće je naknadno otkloniti odgovarajućim aneksima ugovora s obzirom na činjenicu da između stranaka očigledno nije bilo spora u pogledu nekretnina na kojima je služnost, kao poslužnim nekretninama, zasnovana.

18. U pogledu spornog tumačenja stranaka radi li se o ugovoru obveznopravne ili stvarnopravne naravi (a s tim i povezanih pitanja trajanja ugovora te tuženikovog prava na njegov jednostrani otkaz), a to s obzirom na činjenicu da predmetna služnost nije uknjižena u zemljišnu knjigu, valja reći da je uvidom u predmetni Ugovor od 4. prosinca 2013. utvrđeno da je isti sklopljen na temelju odredaba Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 18/13, 22/13 i 54/13, dalje: ZOC) te Odluke o visini naknade za osnivanje prava služnosti i prava građenja na javnoj cesti ("Narodne novine" broj 52/11), kako je to izričito i navedeno u čl. 1. Ugovora. Tako je odredbom čl. 25. st. 4. ZOC propisano da ako se radi građenja građevina elektroničkih komunikacija i povezane opreme na javnoj cesti osniva pravo služnosti, ono se osniva u korist investitora tih građevina, a prema st. 6. istog članka osnivanje prava služnosti te prava i obveze investitora ovih građevina i opreme te prava i obveze pravne osobe koja upravlja javnom cestom utvrđuju se ugovorom sukladno odredbama ovoga Zakona. U čl. 122. st. 1. i st. 2. ZOC propisano je da će pravna osoba koja upravlja javnom cestom sklopiti ugovore o osnivanju prava služnosti s pravnom osobom koja je investitor EKI i povezane opreme sukladno čl. 25. ovoga Zakona, a ti će se ugovoriti sklopiti u roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.

19. Unatoč tuženikovim tvrdnjama da je tužitelj temeljem odredaba ZEK stekao izravno zakonsko pravo puta, valja reći da je tim zakonom očigledno uvažena činjenica da su i prije njegova donošenja na javnim cestama već bili zasnovani određeni obveznopravni odnosi, a kasnijim je Zakonom o cestama reguliran način uređenja postojećih prava i pravnih odnosa na javnim cestama, kako je to navedeno u naprijed citiranim odredbama ZOC. Kod toga valja ukazati da je u čl. 122. st. 3. ZOC propisano kako sklapanjem Ugovora iz st. 1. ovoga članka prestaju važiti prava koja su osobe koje su sukladno posebnom zakonu investitori građevina elektroničkih komunikacija i povezane opreme stekle na javnoj cesti na temelju posebnih zakona, pa su tako neosnovane tuženikove tvrdnje da i nakon sklapanja predmetnog ugovora (i njegovog otkaza) tužitelj ima pravo puta kao zakonsku služnost.

20. Iz navedenih odredaba ZOC proizlazi da je samim zakonom određeno kakva će se vrsta ugovora sklopiti između tužitelja kao investitora EKI i povezane opreme te tuženika kao pravne osobe koja upravlja javnim cestama, dakle ugovor o osnivanju prava služnosti kao ugovor stvarnopravnog karaktera, koja je svrha izričito i navedena u čl. 1. samog Ugovora. Drugim riječima, isključivi cilj i svrha sklapanja ovog ugovora bilo je upravo reguliranje prava služnosti (odnosno reguliranje već postojećih stvarnopravnih odnosa na terenu) kao instituta stvarnog prava, a određeni obveznopravni elementi određeni u ugovoru (prvenstveno ugovoreno plaćanje naknade) služe provedbi prava služnosti. Iako odredbe ZOC izričito ne propisuju vrstu služnosti, iz odredaba čl. 25. st. 4. te čl. 122. st. 1. ZOC iz kojih proizlazi da se ovi ugovori sklapaju i služnost osniva u korist investitora tih građevina proizlazi da se radi o ugovoru o osnivanju prava osobne služnosti u korist tužitelja kao investitora EKI i povezane opreme, a što proizlazi i iz čl. 10. samog Ugovora o prijenosu prava služnosti u korist osobe u slučaju da korisnik prenese vlasništvo na EKI i povezanoj opremi na drugu osobu.

21. Upravo zbog stvarnopravnog karaktera spornog ugovora o osnivanju prava osobne služnosti, isti je mogao prestati na jedan od načina propisanih u čl. 237. do 245. ZV, a pri tome odredbe ZV ne propisuju mogućnost prestanka takvog ugovora otkazom kao institutom obveznog prava. Naime, odredbom čl. 212. st. 1. do st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11; dalje: ZOO) propisano je da ako trajanje obveznog odnosa nije određeno, svaka ga strana može okončati otkazom koji mora biti dostavljen drugoj strani te se može dati u svako doba, samo ne u nevrijeme, a upravo se na ovu odredbu tuženik poziva i na istoj temelji svoju Izjavu o otkazu ugovora od 24. listopada 2018. smatrajući predmetni ugovorni odnos trajnim obveznim odnosom sklopljenim na neodređeno vrijeme. Međutim, kako je već rečeno, ovim je ugovorom osnovano pravo osobne služnosti koja je po svom karakteru uvijek ograničenog trajanja i vezana uz postojanje osobe u čiju je korist ugovorena, a u konkretnom slučaju vezana je i uz raskidni uvjet naveden u čl. 2. st.1. Ugovora u kojem je ugovoreno trajanje služnosti dok je EKI i povezana oprema u funkciji zbog kojeg je izgrađena. Slijedom navedenog, neosnovani su tuženikovi navodi da se radi o trajnom obveznom odnosu koji je moguće otkazati sukladno čl. 212. ZOO. Čak i u slučaju da se predmetni ugovor sagledava kao ugovor pretežno obveznopravnog karaktera, isti je zbog vremenski ograničenog karaktera osobne služnosti i odredbe čl. 2. st. 1. Ugovora sklopljen na određeno vrijeme uz raskidni uvjet za koji je neizvjesno kada će nastupiti (dok je EKI u funkciji). Što se tiče tuženikovih navoda kojima ukazuje na odredbu čl. 13. st. 1. Ugovora o zaključenju ugovora na neodređeno vrijeme, navedena je odredba u suprotnosti s čl. 122. st. 1. u svezi s čl. 25. ZOC prema kojima se zasniva pravo služnosti u korist investitora predmetnih građevina, dakle kao pravo osobne služnosti koje po svom karakteru uvijek traje određeno vrijeme. Stoga se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 322. st. 1. ZOO budući da je ista protivna prisilnim propisima čl. 122. st. 1. u svezi s čl. 25. st. 4. ZOC, a čija ništetnost ne povlači i ništetnost cijelog ugovora (čl. 324. st. 1. ZOO). Slijedom navedenog, odnosno kako se radi o ugovoru čiji je cilj osnivanje prava služnosti u korist tužitelja na nekretnini, kao trajnog prava uz plaćanje naknade tuženiku, čija je tako svrha stvaranje stvarnopravnog odnosa između stranaka, radi se o ugovoru stvarnog prava, a ne o ugovoru o trajnom obveznom odnosu koji bi se mogao otkazati u smislu čl. 212. st. 1. ZOO. Zbog svega navedenog, sud je ocijenio da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva radi utvrđenja neosnovanosti tuženikovog otkaza ugovora koji je tako bez pravnog učinka, a predmetni ugovor je i dalje na snazi te obvezuje ugovorne strane.

22. Iako je tuženik tijekom postupka isticao činjenicu da je tužitelj propustio ispuniti ugovornu obvezu na dostavu geodetskog elaborata, a što je učinio tek u postupku pokrenutom kod HAKOM, sud isto ne smatra relevantnim za odluku u ovoj pravnoj stvari budući da bi eventualno neispunjenje ugovornih obveza bio razlog za raskid ugovora, no u konkretnom slučaju tuženik nije tražio takav raskid ugovora, već je izjavio otkaz ugovora u smislu čl. 212. ZOO čija je (ne)osnovanost predmet tužbenog zahtjeva.

23.1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP pa je tako tuženik, koji je spor u cijelosti izgubio, dužan tužitelju naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka i to troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno čl. 155. st. 1. ZPP, dok tuženiku iz istog razloga ne pripada pravo na naknadu troškova postupka.

23.2. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, ali ne u zatraženom iznosu od 2.050,00 EUR, već u iznosu od 1.004,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) naznačenoj u tužbi (501.000,00 kn / 66.494,13 EUR) te tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023; koja se u ovom postupku primjenjuje sukladno tbr. 52. st. 3. ove Tarife, dalje: Tarifa), dok su daljnji troškovi tužitelju priznati sukladno VPS naznačenoj u podnesku od 17. siječnja 2020. kojim je prije dostave tužbe tuženiku na odgovor preinačio tužbu te naznačio VPS u iznosu od 1.002.000,00 kn / 132.998,25 EUR. Tužitelju su tako priznati i daljnji troškovi:

- sastava podnesaka od 17. siječnja 2020. i 29. srpnja 2020. (očitovanje na odgovor na tužbu), ali ne u zatraženim iznosima od po 2.050,00 EUR, već u iznosu od 2.002,00 EUR za svaki od podnesaka, a to sukladno povećanoj VPS i tbr. 8. toč. 1. Tarife, dok je trošak podneska od 23. veljače 2022. priznat u iznosu od 500,50 EUR sukladno VPS i tbr. 8. toč. 4. Tarife budući da istim tužitelj uglavnom ponavlja ranije iznesene navode i dostavlja noviju sudsku praksu, pa se ne radi o podnesku iz tbr. 8. toč. 1. Tarife,

- zastupanja na ročištima 13. srpnja 2021., 10. veljače 2022. i 3. travnja 2025., ali ne u zatraženim iznosima od po 2.050,00 EUR već u iznosu od 2.002,00 EUR za svako od ročišta, a to sukladno povećanoj VPS i tbr. 9. toč. 1. Tarife,

- zatraženi PDV na sve gore navedene priznate odvjetničke troškove (priznate u ukupnom iznosu od 11.514,50 EUR) sukladno tbr. 46. Tarife i to u iznosu od 2.878,62 EUR,

- sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 663,61 EUR te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 663,61 EUR, sve sukladno VPS i Tarifi sudskih pristojbi,

što sveukupno daje priznate parnične troškove tužitelja u visini od 15.720,34 EUR.

23.3. Nisu priznati troškovi:

- podneska od 20. svibnja 2021. budući da istim tužitelj uglavnom ponavlja ranije navode te dostavlja sudsku praksu, a bitne nove navode kao i sudsku praksu tuženik je mogao iznijeti na ročištu 13. srpnja 2021. za koje mu je trošak priznat, pa se radi o nepotrebnom trošku za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP,

- sastava podneska od 9. ožujka 2023. kojim obavještava sud o adresama svjedoka budući da je točne adrese tužitelj bio dužan dostaviti i u ranijem tijeku postupka uz prijedlog za saslušanje tih svjedoka, kao ni troškovi sastava podnesaka od 13. lipnja 2023. i 18. lipnja 2024. jer se radi o požurnicama, pa se tako ovdje ne radi o troškovima potrebnim za vođenje parnice,

- podneska od 20. veljače 2025. kojim tužitelj opravdava nedolazak predloženog svjedoka budući da se radi o slučaju koji se dogodio na strani tužitelja (čiji je svjedok zaposlenik), zbog čega trošak ovog podneska u smislu čl. 156. st. 1. ZPP ne može pasti na teret tuženika. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točkama III/ i IV/ izreke.

U Varaždinu, 16. svibnja 2025.

Sutkinja

Dubravka Kraljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti

1/ Tužitelj po punomoćnicima iz OD Bogdanović, Dolički & Partneri iz Zagreba 2/ Tuženik po punomoćnicima iz OD Jajaš & Vukelić iz Rijeke