REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1461/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Zrinki Berečki, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TC iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Aleksandra Vareškić Fodor, odvjetnica iz Velike Gorice, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupaju punomoćnici CC, HC, Marija Radelja i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Partneri iz Zagreba, radi radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 03. travnja 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Ivana Mračića, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika LC, odvjetničkog vježbenika, dana 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 146-299/2006 od 01. rujna 2006. zaključenog između tužitelja i tuženika, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice dana 04. rujna 2006., pod poslovnim brojem OU- 582/06 i to:

-dio odredbe članka 4. koji glasi "…obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-

Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja."

-dio odredbe članka 5. koji glasi "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita."

II/ Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 2. predmetnog Ugovora o kreditu koji glasi "Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.200,73 CHF (osamnaesttisućadvjesto švicarskih franaka i 73/100) prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…", kao i dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 4. predmetnog Ugovora o kredita koji glasi "Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 259,39 CHF (dvjestopedestdevet švicarskih franaka i 39/100)"

III/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.196,41 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na:

- iznos od 12,46 EUR od 06.02.2007.,

- iznos od 12,46 EUR od 06.03.2007.,

- iznos od 12,46 EUR od 06.04.2007.,

- iznos od 12,46 EUR od 06.05.2007.,

- iznos od 12,46 EUR od 06.06.2007.,

- iznos od 12,46 EUR od 06.07.2007.,

- iznos od 12,46 EUR od 06.08.2007.,

- iznos od 12,46 EUR od 06.09.2007.,

- iznos od 2,21 EUR od 06.05.2008.,

- iznos od 2,21 EUR od 06.06.2008.,

- iznos od 2,21 EUR od 06.06.2008.,

- iznos od 2,21 EUR od 05.07.2008.,

- iznos od 2,21 EUR od 05.08.2008.,

- iznos od 2,21 EUR od 05.09.2008.,

- iznos od 2,21 EUR od 07.10.2008.,

- iznos od 2,21 EUR od 06.11.2008.,

- iznos od 2,21 EUR od 06.12.2008.,

- iznos od 5,81 EUR od 06.01.2009.,

- iznos od 5,81 EUR od 06.02.2009.,

- iznos od 5,81 EUR od 06.03.2009.,

- iznos od 5,81 EUR od 08.04.2009.,

- iznos od 4,00 EUR od 07.05.2009.,

- iznos od 4,00 EUR od 09.06.2009.,

- iznos od 4,00 EUR od 08.07.2009.,

- iznos od 4,00 EUR od 05.08.2009.,

- iznos od 9,50 EUR od 08.09.2009.,

- iznos od 9,50 EUR od 07.10.2009.,

- iznos od 9,50 EUR od 07.11.2009.,

- iznos od 9,50 EUR od 05.12.2009.,

- iznos od 9,50 EUR od 06.01.2010.,

- iznos od 9,50 EUR od 06.02.2010.,

- iznos od 9,50 EUR od 06.03.2010.,

- iznos od 9,50 EUR od 07.04.2010.,

- iznos od 9,50 EUR od 06.05.2010.,

- iznos od 9,50 EUR od 06.06.2010.,

- iznos od 9,50 EUR od 09.07.2010.,

- iznos od 9,50 EUR od 11.08.2010.,

- iznos od 9,50 EUR od 09.09.2010.,

- iznos od 9,50 EUR od 08.10.2010.,

- iznos od 9,50 EUR od 10.11.2010.,

- iznos od 9,50 EUR od 08.12.2010.,

- iznos od 9,50 EUR od 08.01.2011.,

- iznos od 18,32 EUR od 29.01.2011.,

- iznos od 9,50 EUR od 08.02.2011.,

- iznos od 9,50 EUR od 08.03.2011.,

- iznos od 30,58 EUR od 12.04.2011.,

- iznos od 46,45 EUR od 02.04.2011.,

- iznos od 48,16 EUR od 08.04.2011.,

- iznos od 45,50 EUR od 07.05.2010.,

- iznos od 35,24 EUR od 30.06.2011.,

- iznos od 61,61 EUR od 13.07.2011.,

- iznos od 76.77 EUR od 04.08.2011.,

- iznos od 76,03 EUR od 06.09.2011.,

- iznos od 55,78 EUR od 05.10.2011.,

- iznos od 55,86 EUR od 05.11.2011.,

- iznos od 52,08 EUR od 06.12.2011.,

- iznos od 56,74 EUR od 05.01.2012.,

- iznos od 59,86 EUR od 04.02.2012.,

- iznos od 59,55 EUR od 07.03. 2012.,

- iznos od 57,75 EUR od 06.04. 2012.,

- iznos od 59,09 EUR od 04.05.2012.,

- iznos od 60,10 EUR od 06.06.2012.,

- iznos od 59,17 EUR od 03.07.2012.,

- iznos od 58,93 EUR od 02.08. 2012.,

- iznos od 57,82 EUR od 05.09.2012.,

- iznos od 54,91 EUR od 05.10.2012.,

- iznos od 58,14 EUR od 03.11. 2012.,

- iznos od 58,70 EUR od 05.12. 2012.,

- iznos od 58,84 EUR od 03.01.2013.,

- iznos od 54,79 EUR od 03.02.2013.,

- iznos od 55,32 EUR od 05.03. 2013.,

- iznos od 59,72 EUR od 03.04. 2013.,

- iznos od 57,36 EUR od 04.05.2013.,

- iznos od 53,32 EUR od 04.06.2013.,

- iznos od 51,22 EUR od 03.07.2013.,

- iznos od 53,06 EUR od 02.08. 2013.,

- iznos od 54,93 EUR od 05.09.2013.,

- iznos od 57,61 EUR od 02.10.2013., pa sve do isplate, za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 168,06 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 06. rujna 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.585,40 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2025. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa od 1.585,40 EUR.

VII/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

Obrazloženje

1.2. Tužitelj u tužbi od 03. ožujka 2023. navodi da je, radi kupnje novog motornog vozila, s tuženikom (u to vrijeme naziva / tvrtke Hypo Alpe-Adria Bank d.d.), zaključio Ugovor o kreditu broj 146-299/2006 od 01. rujna 2006., solemniziran kod javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice pod brojem OU-582-2006, za kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.200,73 CHF po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. na dan korištenja kredita. Predmetnim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria Bank d.d. za CHF, važećem na dan plaćanja. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,25% godišnje, koja je ugovorena kao promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria Bank d.d. U bitnom navodi da su odredbe predmetnog Ugovora kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u CHF (sadržane u čl.2. i čl.4.) nepoštene odnosno ništetne budući o navedenim odredbama stranke nisu pojedinačno pregovarale te prije niti u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane tuženika nije bio u cijelosti informiran o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, u smislu nestabilnosti navedene valute. Navedeno je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući je tijekom otplate kredita zbog rasta tečaja CHF više puta došlo do povećanja mjesečnih anuiteta koje je tužitelj plaćao, kao i zbog činjenice da je tuženik odredbe o valutnoj klauzuli ugovorio i koristio protivno zakonom predviđenoj svrsi. U smislu čl. 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje:ZPP) te čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) poziva se na utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak iz Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Nadalje, ističe da su nepoštene i ništetne i odredbe čl. 5. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, a koja je naknada za obradu kredita tužitelju od strane tuženika naplaćena pri isplati predmetnog kredita u iznosu od 1.266,22 kuna odnosno 168,06 EUR. Naime, u bitnom ističe da se radi o odredbi unaprijed od strane tuženika formuliranog standardnog ugovora, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj iste, a pri tome u samom Ugovoru nisu navedeni parametri za određivanje visine navedene naknade, niti na što se točno ista odnosi, a niti je o tome bio informiran od strane tuženika. Također, tužitelju nisu bili uručeni niti bilo kakvi akti tuženika kojima bi navedeno bilo regulirano. Pri tome ističe i da mu je naknada za obradu kredita naplaćena po principu "uzmi ili ostavi" te da u slučaju da nije pristao na unaprijed formuliranu ugovornu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi, ne bi mogao ugovoriti predmetni kredit. Smatra i da tuženik nije imao nikakvo zakonsko uporište ugovoriti i naplatiti tužitelju bilo kakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, za koju sadržajno smatra da ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima te da je navedena ugovorna odredba, uz ostale nepoštene odredbe predmetnog Ugovora, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača. Smatra da je kao posljedicu ništetnosti ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF tuženik dužan vratiti stečeno temeljem istih odredbi odnosno isplatiti preplaćene iznose u anuitetima, kao razlike između iznosa koje je plaćao tuženiku po osnovi povećanog tečaja valute CHF u odnosu na iznose koje bi bio dužan platiti tuženiku prema tečaju CHF važećem na dan isplate kredita te da je kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade dužan vratiti mu naplaćeni iznos navedene naknade sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja pojedinih novčanih iznosa do isplate. Stoga u tužbi i tijekom postupka predlaže utvrditi ništetnim dio odredbe članka 2. Ugovora koji glasi "Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.200,73 CHF (osamnaesttisućadvjesto švicarskih franaka i 73/100) prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…“ , dio odredbe članka 4. Ugovora koji glasi "Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 259,39 CHF (dvjestopedestdevet švicarskih franaka i 39/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja“ te dio odredbe članka 5. Ugovora koji glasi " Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita.“ Nadalje, u tužbi postavljenim novčanih tužbenim zahtjevom s naslova povrata stečenog po osnovi ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF potražuje isplatu ukupnog iznosa od 2.266,20 EUR (17.074,57 kuna) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine preplaćene iznose glavnica kako je to navedeno u zahtjevu iz tužbe te s naslova povrata naplaćene naknade za obradu kredita isplatu iznosa od 168,06 EUR (1.266,22 kuna) kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. rujna 2006. pa do isplate.

1.2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, konačno postavljenim novčanim tužbenim zahtjevom u podnesku od 6. svibnja 2024. s naslova povrata preplaćenog po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF potražuje isplatu ukupnog iznosa od 2.196,41 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose glavnica od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate (kako je to pobliže navedeno pod točkom III/ izreke ove presude) te s naslova povrata naplaćene naknade za obradu kredita potražuje isplatu iznosa od 168,06 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 6. rujna 2006. pa do isplate, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja pa do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu svih tužbenih zahtjeva te visinu novčanih tužbenih zahtjeva, u odnosu na koje ističe prigovor zastare. Smatra da se tužitelj neosnovano poziva na izravnu primjenu pravomoćnih odluka donesenih u kolektivnom sporu zaštite potrošača u ovom postupku, u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP-a i 502.c. ZPP- a, jer u bitnom smatra da se u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Ističe da su stranke prije sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita, visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita, način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama), dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno), poček s otplatom kredita, vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna), visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci) te instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.) te da je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj predmetnog Ugovora sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, a da je tuženik isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja, slijedom čega osporava da bi se u konkretnom slučaju radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru o kreditu. Nadalje, u bitnom ističe da su ugovorne odredbe o primjeni valutne klauzule u CHF jasne, uočljive i lako razumljive, kao i da se o istima prethodno pregovaralo te da je tužitelju, pod pretpostavkom da je postupao s pažnjom koja se zahtijeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti RH izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF, kao i da je i prilikom solemnizacije predmetnog Ugovora javni bilježnik potvrdio da, između ostalog, sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja. Navodi i da je (u razdoblju u kojem je zaključen predmetni Ugovor) na primjeren način, javno objavljivao informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju kojih je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku (primjerice u svom glasilu "HYPO Times" iz prosinca 2005. te plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od 6. rujna 2005.). Ističe da je u svemu postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja te da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora tuženik nije mogao predvidjeti promjenu odnosno porast tečaja CHF koji se dogodio kasnije tijekom trajanja ugovornog odnosa, kao i da navedena okolnost ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, budući nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. U slučaju ako bi sud našao da su sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, što u cijelosti osporava, smatra da na predmetni Ugovor o kreditu valja primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovore o kreditu u kunama na dan sklapanja predmetnog Ugovora te uzeti u obzir "i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene." Nadalje, u odgovoru na tužbu osporava da bi odredba čl.5. Ugovora o kreditu, na temelju koje je tuženik naplatio naknadu za obradu kredita (za koju tijekom postupka priznaje da je ista naplaćena prilikom isplate kredita dana 6. rujna 2006. u iznosu od 1.266,22 kuna) bila nepoštena odnosno ništetna, ističući da se radi o jasno i razumljivoj odredbi na temelju koje je tužitelj mogao procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz iste odredbe za njega proizlaze, a imajući u vidu da je u trenutku sklapanja Ugovora znao da će morati platiti navedenu naknadu i koliko ista iznosi, pri čemu je, osim što je sadržana u Ugovoru, sporna naknada i prije sklapanja Ugovora o kreditu bila javno objavljena u Tarifi naknada tuženika. U bitnom ističe da zahtjev transparentnosti iz Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ samo zahtijeva da potrošači budu informirani o posljedicama ugovornih odredbi, a ne o njihovom smislu, odnosno da je važno da prije sklapanja ugovora potrošaču nisu zatajeni nikakvi troškovi te ističe da načelo transparentnosti kako ga predviđa navedena Direktiva "ne zahtijeva" da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama, pa tako i sa uslugama obrade kredita, prikažu na način da detaljno navede što čini troškove obrade kredita, slijedom čega u bitnom smatra da sporna ugovorna odredba nije morala sadržavati strukturu odnosno detaljan opis usluga i troškova koji se pokrivaju u zamjenu za predmetni iznos koji je naplaćen tužitelju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti da je o navedenom tužitelj trebao biti informiran na drugi način. Ističe i da je tužitelj razumno mogao shvatiti prirodu usluge obrade kredita te razumjeti da ne postoji preklapanje ove naknade s drugim naknadama ili uslugama koje se u okviru Ugovora naplaćuju te ukazuje na nepostojanje bilo kakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja predmetnog ugovornog odnosa, pri čemu ističe da je navedena ugovorna odredba uobičajena u bankarskom poslovanju te da je ista obuhvaćena pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" u smislu čl. 3. Direktive 2008/48 EZ. Podredno, osporava i tijek zatraženih zateznih kamata na pojedine utužene novčane iznose glavnica od dana plaćanja istih, budući se tuženik ima smatrati poštenim stjecateljem utuženih novčanih iznosa. Naknadno tijekom postupka osporava potrošačku svrhu predmetnog Ugovora o kreditu, ističući da je na tužitelju teret dokaza da predmetni Ugovor o kreditu "nije sklopio u poslovne već u privatne svrhe" te ističe da u konkretnom slučaju ne postoji nikakva osnova niti razlozi za utvrđenje ništetnosti odredbi čl.2. predmetnog Ugovora o kreditu (sadržajno ukazujući da se radi o odredbama koje se odnose na ugovoreni iznos kredita). Nakon primitka nalaza i mišljenja vještaka za financije (sukladno kojem je postavljen konačni tužbeni zahtjev za isplatu s naslova povrata stečenog po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF) u bitnom osporava primijenjenu metodu vještačenja te navodi da "nema financijskih prigovora" (list 149 spisa) odnosno prigovora u pogledu pravilnosti matematičkih izračuna koji su dani u nalazu i mišljenju. Smatra da je (u slučaju prihvaćanja zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i isplatu/ vraćanje preplaćenih iznosa po osnovi primjene navedene ugovorne odredbe), potrebno uzeti u obzir i manje plaćene iznose u anuitetima u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od početnog, a koji su iznosi vidljivi iz nalaza i mišljenja vještaka za financije. Ustraje kod svih (prethodno navedenih) prigovora kojima osporava osnovu svih postavljenih tužbenih zahtjeva, prigovora zastare novčanih tužbenih zahtjeva te prigovora u pogledu zatraženog tijeka zateznih kamata od dana plaćanja pojedinih utuženih novčanih iznosa. Predlaže tužbene zahtjeve odbiti kao neosnovane uz naknadu parničnog troška tuženiku.

4. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 146- 299/2006 od 01. rujna 2006. (listovi 10-15 spisa), otplatni plan (listovi 16-17, 29-32 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa (list 33 spisa), Pregled prometa po kreditu (listovi 35-44 spisa), Specifikaciju uplata (listovi 45—47 spisa), članke iz glasila Hypo times i promotivne materijale (listovi 61-73 spisa), izjavu TCF od 24. kolovoza 2020. (listovi 95-99 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije prof.dr.sc. Vatroslavu Zovku (listovi 131-136 spisa) te je saslušan tužitelj (listovi 159-160 spisa).

5. Temeljem ocjene izvedenih dokaza, u skladu s čl. 8. ZPP-a, sud nalazi da je tužbeni zahtjev u pretežnom dijelu osnovan.

6. Nije sporno da je između tuženika kao kreditora (u to vrijeme naziva/ tvrtke Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) i tužitelja kao korisnika kredita te ČC, kao fiducijarnog dužnika, zaključen Ugovor o kreditu broj 146-299/2006 od 01. rujna 2006. (listovi 10-15 spisa), temeljem kojeg je tužitelju za kupovinu novog motornog vozila odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.200,73 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita… (čl.2. st.1.2. ); da se na iznos kredita iz čl.2. ovog Ugovora obračunavaju kamate od 5,25% dekurzivno godišnje i to mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete…da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja… (čl.3. st.1. i st.2. ); da rok otplate kredita iznosi 7 godina od dana stavljanja kredita u otplatu (čl.4.st.1.) te se otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 259,39 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, a anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, pri čemu prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten (čl.4.st.3); da je ugovoreno da je Banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke te da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom (čl.6.); da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita (čl.5.st.2.) te da se Korisnik kredita nadalje obvezuje snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe, kao i sve ostale troškove vezane za zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbina iz istog (čl.5.st.3.); da radi osiguranja naplate tražbina iz ovog Ugovora zajedno s pripadajućim kamatama, naknadama i drugim troškovima, Fiducijarni dužnik prenosi Banci u vlasništvo pokretninu-motorno vozilo marke Toyota, tip Yaris, model 1.0 VVT-i…godina proizvodnje 2006….(čl.10.); da potpisom na ovom Ugovoru Korisnik kredita i Fiducijarni dužnik u cijelosti prihvaćaju odredbe Općih poslovnih uvjeta Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., kao i Odluku o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te druge opće akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbina Banke iz ovog Ugovora (čl.17.st.3 ); da je javni bilježnik Nikola Bakrač iz Koprivnice pod posl. br. OU-582/2006 dana 4. rujna 2006. potvrdio da je svim sudionicima pravnog posla, između ostalog i tužitelju, navedena isprava pročitana i upozoreni su da ista ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta te da su sudionici izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koje iz toga proizlaze za njih i da to odgovara njihovoj volji.

7. Među strankama nije sporno da je tuženik do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. te nije sporno da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen.

8. Također, nije sporno da je tuženik temeljem odredbe čl.5. predmetnog Ugovora (u dijelu u kojem je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita) tužitelju prilikom isplate predmetnog kredita dana 3. srpnja 2007. naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.103,17 kuna.

9. Nije sporno da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004.godine do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10. Nadalje, nije sporno da je u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula):

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem poslovni broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva,

-Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev upravljen na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu,

- Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.,

- Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

11. U odnosu na stajalište tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je, između ostalog, za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF. Naime, odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pri tome valja kazati i da pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

12. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da korisnik kredita nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), a što u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao.

13. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

14. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

15. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da ne saslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

16. Neosnovano tuženik osporava tužitelju status potrošača odnosno potrošačku svrhu predmetnog Ugovora u smislu odredbe čl. 3. toč. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, dalje: ZZP/03). Naime, sud je prihvatio kao neposredno uvjerljiv iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da je on u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (kao i danas) bio zaposlen na HRT na radnom mjestu montažera za sliku i zvuk te da nikada nije bio vlasnik vlasnik trgovačkog društva, obrta niti se bavio bilo kakvom samostalnom djelatnošću. Predmetni Ugovor zaključio je u svrhu financiranja kupnje osobnog vozila marke Toyota Yaris i to isključivo za privatne potrebe njegove obitelji, a koje vozilo je za privatne potrebe najviše koristila i danas još uvijek koristi njegova supruga ČC (fiducijarni dužnik iz predmetnog Ugovora) proizlazi da je on u mirovini od 1999. (s obzirom da ima status HRVI). Pri tome valja istaknuti da tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje da bi kredit bio korišten u svrhe namijenjene nekoj poslovnoj/ poduzetničkoj djelatnosti, a niti navedeno ne proizlazi iz sadržaja predmetnog Ugovora, koji su tužitelj (kao korisnik kredita) i njegova supruga ČC (kao fiducijarni dužnik) zaključili kao fizičke osobe.

17. Sud je također ocijenio kao neposredno uvjerljivim iskazivanje tužitelja koji je nadalje naveo da je predmetni Ugovor zaključen je uz posredovanje auto kuće Toyota u Koprivnici, kod koje je kupljeno predmetno vozilo, a koja je auto kuća imala poslovnu suradnju s tuženikom. Nije mogao birati između više vrsta kredita, a kredit s valutnom klauzulom u CHF mu je bio ponuđen kao najpovoljniji. U poslovnici tuženika u Koprivnici dočekao ga je unaprijed pripremljeni Ugovor, a o pojedinim odredbama kojeg on nije mogao pojedinačno pregovarati, osim o visini iznosa kredita te o roku otplate kredita. Od strane tuženika niti neposredno niti posredno nije bio informiran o postojanju bilo kakvih rizika ugovaranja kredita s valutnom klauzulom u CHF odnosno o tome da kod takvog kredita postoji veći rizik fluktuacije / rasta tečaja niti o tome da je HNB štitila tečaj kune prema EUR, a ne i prema valuti CHF. Tijekom otplate kredita, između ostalog zbog velikog rasta tečaja CHF, došlo je i do dvostrukog porasta visine mjesečnog anuiteta u odnosu na početni. Sve anuitete predmetnog kredita otplatio je tužitelj, s time da je dio anuiteta plaćan obustavom od njegove plaće kod HRT, a dio anuiteta je plaćao osobno u poslovnici tuženika. Od strane tuženika nije bio informiran niti o tome na koje točno troškove i usluge se odnosi plaćanje naknade za obradu kredita od 1,50% iznosa kredita iz čl. 5. st. 2. Ugovora, a o kojoj ugovornoj odredbi nije imao mogućnost s tuženikom pregovarati. Prije potpisivanja predmetni Ugovor je pročitao te pojedine odredbe razumio koliko je mogao, s obzirom na svoju struku, a po zvanju je prirodoslovno matematički tehničar.

18. 1S obzirom na prethodno iznesena stajališta Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, sud nije posebno cijenio sadržaj izjavu zaposlenice tuženika TCF od 24. kolovoza 2020. (koju je tuženik dostavio na okolnost uobičajene poslovne prakse tuženika prilikom sklapanja sličnih ugovora o kreditu), a koja nesporno nije sudjelovala pri sklapanju predmetnog Ugovora. Pri tome valja dodati da tuženik tijekom postupka odustao od prijedloga za izvođenje dokaza saslušanjem svjedokinje VC (kao zaposlenice za koju je navodio da je osobno sudjelovala u postupku pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu), čije je saslušanje predlagao na okolnost pojedinačnog pregovaranja i informiranosti tužitelja o spornim ugovornim odredbama.

19. U odnosu na pozivanje tuženika na reklamne materijale- promotivne uvjete i izračun kreditnog zaduženja te članke objavljene u tuženikovom internom glasilu HYPO Times, valja navesti da, osim što tuženik ničim nije dokazao da bi isti bili predočeni tužitelju prije sklapanja predmetnog Ugovora, iz navedenih isprava ne proizlazi da bi u istima bile sadržane prosječnom potrošaču jasne i razumljive informacije o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao niti informacije o riziku zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR.

20. Imajući u vidu utvrđenja iz kolektivnog spora o netransparentnosti i nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF za koja je ovaj sud vezan u ovom pojedinačnom sporu i nedostatak dokaza o protivnom, bespredmetni su prigovori tuženika o tome da je riječ o transparentnim (jasnim, razumljivim i lako uočljivim) odredbama koja su izuzete iz testa poštenosti. Naime, zahtjev transparentnosti znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji je sud utvrdio na temelju prihvaćenog iskaza tužitelja te dovodeći isti u vezu sa sadržajem predmetnog Ugovora, očito je da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen, čak i kad ovaj sud ne bi bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora. Također, u odnosu na tvrdnje tuženika u pravcu da su tužitelju, između ostalog, sporne ugovorne odredbe pojašnjene prilikom solemnizacije Ugovora, valja navesti da je odgovornost za ispunjenje zahtjeva transparentnosti na trgovcu (ovdje tuženiku), a ne na javnom bilježniku.

21. Imajući u vidu da je na temelju prihvaćenog iskaza tužitelja te dovodeći isti u vezu sa sadržajem predmetnog Ugovora, sud utvrdio da je svrha predmetnog Ugovora o kreditu bila potrošačka (tuženik, na kojem je teret dokaza tvrdnji o suprotnom, ničim nije dokazao da bi predmetni kredit bio korišten u svrhe namijenjene nekoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti) te imajući u vidu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnosi pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, na koju se tužitelj pozvao, a tuženik s druge strane, nije dokazao nikakve posebne okolnosti, iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nije primjenjiva navedena pravomoćna odluka, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, tj. utvrđenje da su nepoštene odnosno ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima ugovorena primjena valutne klauzule u CHF, a time su ništetne i odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u istom dijelu, odnosno dio odredbi članka 4. Ugovora, sadržaja " obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja“ (kojima je otplata i povrat obveza iz predmetnog Ugovora o kreditu vezana uz primjenu valutne klauzule u CHF), a koje odredbe sadržajno odgovaraju onima koje je sud u tom postupku općenito utvrdio ništetnima.

22. U odnosu na sporno pitanje valjanosti odredbe članka 5. (stavak 2.) predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena obveza plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, valja navesti da je odredbama čl. 81. st.1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba ništetna.

23. Pri tome zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

24. Imajući na umu navedeno, sporni dio odredbe članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu nije izuzet iz ocjene poštenosti u smislu čl. 84. ZZP/03 te je u okviru te ocjene, između ostalog, bilo potrebno preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa navedene naknade te zauzvrat pruženih usluga.

24.1. Neovisno o informiranosti prije sklapanja Ugovora, tužitelju je ugovorna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita najkasnije morala postati poznata u trenutku sklapanja Ugovora jer je sadržana u samom njegovom tekstu te je najkasnije tada tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva i mogao izvesti zaključak o visini navedene naknade (budući je spornom odredbom ista određena u visini od 1,50% od iznosa odobrenog kredita), ali ne i o krajnjoj svrsi plaćanja navedene naknade.

24.2. Iz prihvaćenog iskaza tužitelja i stipulacije sporne odredbe članka 5. o naplati jednokratnih troškova obrade kredita, koja je standardna (što navodi i sam tuženik tijekom postupka), proizlazi da se o sadržaju navedene ugovorne odredbe nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu ne proizlazi da bi tužitelj prije ili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora od strane prednika tuženika bio informiran na koje konkretne troškove i pružene usluge se odnosi obveza plaćanja naknade za obradu kredita. Suprotno, tuženik tijekom postupka niti tvrdi niti dokazuje.

24.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sporna odredba članka 5. stavak 2. predmetnog Ugovora ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24.4. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,50% iznosa odobrenog kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

24.5. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

24.6. Predmetni Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi.

24.7. Troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak daljnjih odredbi sadržanih u stavku 3. članka 5. Ugovora o kreditu, prema kojima je, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu "snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbina vjerovnika, sudske troškove i pristojbe, kao i sve ostale troškove vezane za zaključenje ovog Ugovora i naplatu tražbina iz istog". Pri tome sama činjenica da je jednokratna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i administraciju kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita,

24.8. Imajući na umu zakonsku obvezu prednika tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je prednik tuženika na tužitelja spornom odredbom sadržanom u članku 5. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza ima učinak da je prednik tuženika de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% iznosa kredita odnosno u iznosu od 2.103,17 kuna (koji je iznos tužitelju naplaćen na ime naknade za obradu kredita).

24.9. Također, valja uzeti u obzir da bi neprihvaćanjem sporne odredbe sadržane u članku 5. (stavak 2.) predmetnog Ugovora o kreditu, o kojoj tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na sadržaj iste, tužitelj izvjesno bio ograničen u ostvarivanju predmetnog kredita.

25. Slijedom navedenog, a imajući u vidu sve prethodno navedene okolnosti, sud nalazi da je sporna odredba sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, nepoštena budući se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), pri čemu je primjenom odredbe čl. 83. ZZP/ 03 uzeo u obzir i utvrđenje da su nepoštene i ništetne i druge odredbe predmetnog Ugovora (o valutnoj klauzuli u CHF), kao i da tužitelj nije bio informiran o odnosu između ugovorenog iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u pravcu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita).

26. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa su stoga slijedom svih prethodno navedenih razloga, prihvaćeni tužbeni zahtjevi za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl.4. predmetnog Ugovora, u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, te odredbe čl.5. predmetnog Ugovora, u dijelu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), s time da ništetnost navedenih odredbi ne povlači ništetnost samog Ugovora, budući isti može opstati bez tih odredbi, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom I/ izreke ove presude.

27.1. Nije osnovan zahtjev za utvrđenje u preostalom dijelu odnosno u dijelu kojim tužitelj predlaže utvrditi ništetnim dio odredbe članka 2. predmetnog Ugovora, koji glasi "Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.200,73 CHF (osamnaesttisućadvjesto švicarskih franaka i 73/100) prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…“ te u dijelu kojim predlaže utvrditi ništetnim dio odredbe članka 4. predmetnog Ugovora o kredita u dijelu koji glasi " Kredit se otplaćuje u 84 (osamdesetčetiri) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 259,39 CHF (dvjestopedestdevet švicarskih franaka i 39/100)"

27.2. Naime, prethodno citirana odredba članka 2. predmetnog Ugovora odnosi se na ugovoreni iznos kredita (predmet obveze) i obvezu tuženika na isplatu navedenog iznosa kredita, a prethodno citirana odredba članka 4. na način otplate (u anuitetima) te ugovoreni broj mjesečnih anuiteta i iznos mjesečnog anuiteta (koji sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dana sklapanja predmetnog Ugovora), a što nije utvrđeno ništetnim pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu donesenom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pri tome tužitelj u tužbi niti tijekom postupka niti ne tvrdi niti dokazuje da stranke nisu pregovarale o iznosu kredita (predmetu obveze) te načinu otplate i visini (početnog) mjesečnog anuiteta niti o broju anuiteta u kojima se otplaćuje predmetni kredit , a okolnost da je iznos kredita i iznos ugovorenog (početnog) mjesečnog naznačen u valuti CHF, sama po sebi ne upućuje na zaključak o nepoštenosti odnosno ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, niti je sud našao postojanje drugih razloga zbog kojih bi prethodno citirani dijelovi odredbi članka 2. i 4. Ugovora bili ništetni, slijedom čega je u navedenom dijelu tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao pod točkom II/ izreke.

28. Budući su, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i u dijelu u kojem je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita (tzv. ulazna naknada), to se te odredbe ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi te shodno valja primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23,dalje:ZOO) o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući je prema stajalištu suda tuženik nepošteni stjecatelj (istom je kao banci moralo biti poznato da se radi o nepoštenim i stoga ništetnim odredbama), to je isti u obvezi vratiti tužitelju nepripadno stečene iznose i to: po osnovi ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF kao pozitivnu razliku koja u utuženom razdoblju proizlazi zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, a po osnovi ništetne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita iz čl.5. Ugovora novčani iznos koji je stekao po osnovi iste odredbe, sve zajedno s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja iznosa koje je stekao temeljem navedenih ništetnih odredbi do isplate.

29. Glede prigovora zastare, valja istaknuti da je u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno stajalište da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, što znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, dakle u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF od 14. lipnja 2018.

30. Imajući u vidu da je tužba u ovom predmetu podnesena 3. ožujka 2023., to se prigovor zastare ukazuje neosnovanim u smislu čl.225. ZOO-a.

31. Prigovor zastare nije osnovan niti u odnosu na novčano potraživanje po osnovi ništetne odredbe koja se odnosi na obvezu plaćanja jednokratne naknade za obradu kredita iz čl.5. predmetnog Ugovora. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su- IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka točke I/ ove presude još nije pravomoćna pa nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa po osnovi ništetne odredbe iz čl.5. Ugovora zastario.

32.Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije prof.dr.sc. Vatroslavu Zovku, iz čijeg nalaza i mišljenja (listovi 131- 136 spisa) kao bitno za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu za isplatu po osnovi ništetne odredbe o primjeni valutne klauzule proizlazi da je isplata kredita izvršena dana 6. rujna 2006. te da je tečaj CHF oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Nadalje, proizlazi da ukupna preplata (tzv. pozitivna razlika) odnosno ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos ukupno iznosi 2.196,41 EUR (primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a pojedini više plaćeni iznosi u EUR kao i datumi njihova plaćanja, u nalazu i mišljenju prikazani su tabelarno (Tabela 1 nalaza i mišljenja, stupci 2. i 9.). Također, proizlazi da je vještak za financije u Tabeli na stranicama 3-4 nalaza i mišljenja (listovi 232-233 spisa) evidentirao tzv. negativne razlike tečaja odnosno manje plaćene iznose (u kunama i EUR) u pojedinim anuitetima (ukupno 10 anuiteta) zbog nižeg tečaja CHF od onog koji je bio u trenutku isplate kredita te dao obračun tzv. pozitivnih razlika i tzv. negativnih razlika kao zbroj više i manje plaćenog- iznos od 2.131,07 EUR, iz čega proizlazi da ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita (tzv. negativna razlika) ukupno iznosi 65,34 EUR.

33. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka za financije budući je isti sačinjen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije te sukladno postavljenom mu zadatku. Pri tome valja istaknuti da tuženik nije imao primjedbi glede pravilnosti matematičkih izračuna koji su dani u nalazu i mišljenju vještaka. Nisu odlučni prigovori tuženika glede primijenjene metode vještačenja, a kojima u bitnom ističe da se ne radi o kreditu s fiksnim tečajem te se u tom pravcu tuženik upućuje na prethodne točke obrazloženja ove presude. Nadalje, u odnosu na stajalište tuženika u pravcu da bi izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kunske kredite u predmetnom vremenskom periodu valja dodati da je navedeno stajalište tuženika bespredmetno, budući predmet vještačenja nije niti bio utvrditi preplatu po osnovi ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, pri čemu je vještak u danom izračunu isključio promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope.

34. Konačno, valja dodati da prema stajalištu ovog suda tzv. negativne razlike tečaja nije moguće uzeti u obzir kod konačnog obračuna. Naime, tuženik nema svojstvo potrošača te se na njega ne primjenjuje zaštita koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Također, valja dodati i da tuženik tijekom postupka nije istaknuo protutužbeni zahtjev, niti je na određen način istaknuo procesno pravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP-a ili materijalno pravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO-a. Stoga u konkretnom slučaju sud nije bio ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja po osnovi preplaćenog tečaja s negativnim razlikama tečaja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. U tom pravcu tuženiku valja ukazati i na pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i broj Rev-677/2023 od 13. veljače 2024.

35. Slijedom prethodno navedenih razloga, sud nalazi da je tuženik u obvezi tužitelju vratiti sve što je stekao temeljem ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule u CHF, dakle, bez osnove, pa kako iz prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka za financije proizlazi da potraživanje s naslova preplaćene razlike u tečaju ukupno iznosi 2.196,41 EUR, pri čemu su datumi plaćanja i pojedini više plaćeni mjesečni iznosi u EUR (bez tzv. negativnih razlika) vidljivi na stranicama 134-136 spisa (stupci 2. i 9. Tabele 1 nalaza i mišljenja), sukladno kojem izračunu je tužitelj uskladio konačno postavljeni tužbeni zahtjev, to je tužitelju u cijelosti dosuđen zatraženi iznos od 2.196,41 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini preplaćeni iznos glavnice od sljedećeg dana nakon dana kada su tuženiku izvršene pojedine uplate, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom III/ izreke, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl. 1115. i čl. 29.st. 1 ZOO-a.

40. Budući među strankama nije sporno da je tuženik na ime jednokratne naknade za obradu kredita-tzv. ulazne naknade (po osnovi ugovorne odredbe iz članka 5. koja je utvrđena ništetnom točkom I/ izreke ) tužitelju dana 6. rujna 2006. naplatio iznos od 1.266,22 kuna odnosno 168,06 EUR (primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 te primjenom pravila za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), to je tužitelju s obzirom na prethodno navedene razloge, na ime povrata naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u cijelosti dosuđen zatraženi iznos 168,06 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 6. rujna 2006. pa do isplate, temeljem čl.323.st.1., čl.1111.st.1., čl.1115. i čl.29. st.1. ZOO-a (toč. IV/ izreke).

41. Odluka o kamatnoj stopi na dosuđene iznose glavnica za razdoblje do 31.prosinca 2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj:153/04), za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine"35/05, 41/08 i 125/11), za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. na odredbi čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne Novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. na odredbi 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22 i 156/2022), a za razdoblje od 29. prosinca 2023. pa do isplate na odredbi Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23).

43.1. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154 st. 5. i čl. 155 st. 1. ZPP-a, a s obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva , a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi.

43.2. Tužitelju su, u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćnici odvjetniku, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23), kao osnovano zatraženi priznati sljedeći troškovi postupka: za sastav tužbe, prema Tbr 7/1-100 bodova, za sastav 2 obrazložena podneska ( od 1. rujna 2023. i 6. svibnja 2024.), prema Tbr 8/1- po 100 bodova te za zastupanje na 2 ročišta (od 20. rujna 2023. i 3. travnja 2025.), prema Tbr 9/1-po 100 bodova. Ukupno je tužitelju priznato 500 bodova, što uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 EUR i priznati PDV od 25% iznosi 1.250,00 EUR (bod od 2,00 EUR je obračunat primjenom Tbr. 52/3 Tarife kojim je određeno da sud primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka). Navedenom iznosu valjalo je pribrojiti trošak financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 35,40 EUR, slijedom čega ukupno dosuđeni parnični trošak tužitelju iznosi 1.585,40 EUR (toč. V/ izreke).

43.3. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamata na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.

43.4. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 29. listopada 2024., kojim požuruje postupanje suda, budući isti nije bio potreban za vođenje predmetne parnice u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a. Također, tužitelju nisu priznati niti zatraženi "preliminarni troškovi vještačenja" u svezi izrade nalaza i mišljenja vještakinje za računovodstvo i financije Marinele Vuković u iznosu od 80,00 EUR. Naime, radi se o trošku koji je nastao izvan ove parnice, a koji prema stajalištu ovog suda nije bio potreban za vođenje predmetne parnice u smislu odredbe čl. 155.st.1 ZPP-a, budući je tužitelj novčani tužbeni zahtjev imao mogućnost postaviti i na način propisan odredbama 186b st.3 ZPP-a. Slijedom navedenog, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa od 1.585,40 EUR odbijen je kao neosnovan (toč. VI/ izreke).

43.5. Zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova je odbijen primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a (toč. VII/ izreke).

U Zagrebu, 16. svibnja 2025.

Sudac:

Zrinka Berečki

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika