Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-208/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĆH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po ZOU Guljaš & Lamza iz Osijeka, Europska avenija 22, protiv Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao tuženika, zastupana po OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 3. travnja 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Jakšu Horvata, odvjetnika iz ZOU Guljaš & Lamza, Osijek i zamjenika punomoćnika tuženika Mislava Srba, odvjetnika iz Osijeka, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 16. svibnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. st. 1. Ugovora o kreditu br.198-50-3034033, od dana 8. rujna 2005. godine, potvrđenog dana 09. rujna 2005. godine po javnom bilježniku Želimiru Miriću iz Vinkovaca, pod brojem OU-496/2005, sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji glasi: „…kunska protuvrijednost CHF 19.270,39 (devetnaesttisućadvijestosedamdesetšvicarskih franaka i tridesetdevet- centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.…''

II Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. st. 1. Ugovora o kreditu br. 198-50-3034033, od dana 8. rujna 2005. godine, potvrđenog dana 09. rujna 2005. godine po javnom bilježniku Želimiru Miriću iz Vinkovaca, pod brojem OU-496/2005, sklopljenog između tužitelja i tuženika, koji glasi:„… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…''

III Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 tužitelju, ĆH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti novčani iznos od 920,74 eur (devetstotinadvadeseteura- isedamdesetčetiricenta) na ime preplate zbog tečajne razlikete kamate koje teku na svaki pojedini iznos od uplate do 31. prosinca 2007. godine u visini od 15 % godišnje, zatim od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31.prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to:

- na iznos od 0,49 eur od 31. 12. 2008. do isplate

- na iznos od 2,36 eur od 31. 01. 2009. do isplate

- na iznos od 3,28 eur od 28. 02. 2009. do isplate

- na iznos od 0,53 eur od 31. 12. 2009. do isplate

- na iznos od 3,58 eur od 31. 01. 2010. do isplate

- na iznos od 3,23 eur od 28. 02. 2010. do isplate

- na iznos od 7,28 eur od 31. 03. 2010. do isplate

- na iznos od 6,85 eur od 30. 04. 2010. do isplate

- na iznos od 8,54 eur od 31. 05. 2010. do isplate

- na iznos od 20,97 eur od 30. 06. 2010. do isplate

- na iznos od18,78 eur od 31. 07. 2010. do isplate

- na iznos od 26,76 eur od 31. 08. 2010. do isplate

- na iznos od 24,44 eur od 30. 09. 2010. do isplate

- na iznos od 20,52 eur od 31. 10. 2010. do isplate

- na iznos od 29,86 eur od 30. 11. 2010. do isplate

- na iznos od 41,71 eur od 31. 12. 2010. do isplate

- na iznos od 33,93 eur od 01. 01. 2011. do isplate

- na iznos od 37,17 eur od 28. 02. 2011. do isplate

- na iznos od 33,89 eur od 31. 03. 2011. do isplate

- na iznos od 34,92 eur od 30. 04. 2011. do isplate

- na iznos od 50,83 eur od 31. 05. 2011. do isplate

- na iznos od 52,76 eur od 30. 06. 2011. do isplate

- na iznos od 66,21 eur od 31. 07. 2011. do isplate

- na iznos od 59,95 eur od 31. 08. 2011. do isplate

- na iznos od 53,03 eur od 30. 09. 2011. do isplate

- na iznos od 53,18 eur od 31.10. 2011. do isplate

- na iznos od 52,95 eur od 30.11. 2011. do isplate

- na iznos od 56,83 eur od 31.12. 2011. do isplate

- na iznos od 60,26 eur od 31. 01. 2012. do isplate

- na iznos od 61,05 eur od 29. 02. 2012. do isplate

- na iznos od 59,28 eur od 31. 03. 2012. do isplate

- na iznos od 61,09 eur od 30. 04. 2012. do isplate

- na iznos od 62,46 eur od 31. 05. 2012. do isplate

- na iznos od 61,17 eur od 30. 06. 2012. do isplate

- na iznos od 61,99 eur od 31. 07. 2012. do isplate

- na iznos od 61,13 eur od 31. 08. 2012. do isplate

- na iznos od 59,17 eur od 30. 09. 2012. do isplate

sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ĆH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 957,41 eur

(devetstotinapedesetsedameuraičetrdesetjedancent) zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 16. svibnja 2025. kao dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 8. rujna 2005. godine između tužitelja kao korisnika kredita, te tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zaključen Ugovor o kreditu broj 198-50-3034033 na kreditni iznos od 19.270,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca i redovnom kamatnom stopom, promjenjivom od 5,50 % godišnje. Namjena navedenog kredita bila je za kupnju motornog vozila marke GMAC DAEWOO / CHEVROLET, s tim da se naglašava da je predmetni kredit uredno otplaćen i nije konvertiran.

2. Kako je u trenutku ugovaranja spomenutog ugovora kamata bila 5,50 % godišnje, ista se mijenjala u razdoblju otplate kredita, jednostranom odlukom tuženika a na štetu tužitelja. Uslijed navedenih promjena tuženik je primjenom ništetne odredbe o promjeni kamatne stope po osnovi više plaćene kamate neosnovano stekao iznos od 485,46 eura, te je tužitelj već ranije ustao tužbom protiv tuženika, ishodio presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: 77-P-8825/2019-30 od 21. rujna 2022. kojom je utvrđena ništetnost gore navedenih odredbi Ugovora o kreditu, a tuženiku naložena isplata.

3. Osim navedenog, tuženik prije, niti prilikom zaključenja predmetnog Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o svim potrebnim parametrima i rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, što je također prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

4. Tužitelj pri tome upire na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7., te u točki 8. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije niti prilikom zaključenja predmetnih Ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima i rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF, što je također prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja pa su time postupili suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

4.1. Nastavno na navedeno, ističe se da je i Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio i dodatno utvrdio navedena utvrđenja iz odluka nižestupanjskih sudova i to u presudi i rješenju broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije svih tuženika, te je i Ustavni sud Republike Hrvatske 3. veljače 2021. donio odluku kojom se odbijaju ustavne tužbe podnesene u povodu presude i Rješenja Vrhovnog suda Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i rješenje kojim se odbacuju ustavne tužbe podnesene u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

4.2. Dakle, sve pravosudne instance u RH utvrdile su nepoštenost odnosno ništetnost ugovornih odredbi koje tužitelj navodi u ovoj tužbi te predlaže da ovaj sud također utvrdi ništetnost odredbi ovoga ugovora. Osim navedenog, tužitelj ističe da je i člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23 – dalje Zakon o parničnom postupku), propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

4.3. Također, tužitelj se poziva i na odredbu članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) po kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite tako da se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika.

4.4. Tužitelj u tužbi pojašnjava kako je posljedica utvrđenja ništetnima odredbi ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF, kao i u citiranim presudama sudova, znači stvarno anuliranje izmjena anuiteta po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga ima se uzeti da je početno ugovoreni anuitet plaćen u kunama nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoren anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita 2. veljače 2007. pomnožen s brojem plaćenih anuiteta upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike, te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

4.5. Uzevši u obzir navedene ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF te činjenicu da predmetni kredit nije konvertiran i da je otplaćen u cijelosti tužitelj je obvezu po kreditu platio više, u značajnom iznosu od cca. 1.809,00 eura, s tim da tužitelj ovom tužbom potražuje preplate po osnovi tečajne razlike iznos od 920,74 eura.

5. U odgovoru na tužbu, tuženik prije svega prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima i to pozivajući se na čl. 12. Ugovora o kreditu kojim su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, dakle u Zagrebu, te detaljno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima i da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim.

6. Glede valutne klauzule ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te da nije suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, a da je tuženik vodio računa o tužitelju kao klijentu, vidljivo je i iz Zahtjeva za kredit u kojem je tužitelj vlastoručno odabrao valutu CHF nakon čega je zaključen Ugovor u valuti CHF. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula.

6.1. Tuženik svakako nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom, kumulativno moraju biti ispunjeni uvjeti i to da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se suprotno načelu savjesnosti i poštenja takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje u tekstu: Zakon o zaštiti potrošača).

6.2. S obzirom da je tužitelj, a nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF, to je razvidno da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja.

6.3. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika Želimira Mirića iz [adresa] tim više što je čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi podrazumijeva čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv, te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv, te da odražava njihovu pravu volju.

6.4. Što se tiče pojedinačnog pregovaranja, stranke su pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, te je tako tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva Zakona o zaštiti potrošača, a sve i da je bila nerazumljiva tužitelju, a nije, sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. testa poštenosti sporne odredbe. Tuženik upire i poziva se na stav Vrhovnog suda u odluci Revt-249/14: " pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. eur, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih prepreka. "

6.5. Završno, tuženik ističe prigovor visine tužbenog zahtjeva i prigovor zastare, temeljem čl. 326. Zakona o obveznim odnosima zbog čega se ništetnost ne može isticati. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima jer je tuženik, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

6.6. Zaključno, tuženik predlaže odbiti zahtjev tužitelja kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

7. Sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom i čitanjem u preslik Ugovora o kreditu broj: 198-50-3034033 od 8. rujna 2005. sa lista 15 - 18 spisa, presliku ovjere Ugovora javnog bilježnika Želimira Mirića iz [adresa], broj: OU-496/2005 od 9. rujna 2005. sa lista 19 spisa, otplatni plan sa lista 20 do 22 spisa, tablica više plaćenog anuiteta zbog valutne klauzule u CHF sa lista 8 – 9 spisa, presuda i rješenje Vrhovnog suda RH broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. sa lista 23 – 50 spisa, preslika presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 77-P- 8825/2019-30 od 21. rujna 2022. sa lista 51 – 62 spisa, preslika presude i rješenja Vrhovnog suda RH broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. sa lista 64 – 74 spisa, odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U- III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021. sa lista 78 – 171 spisa, uvid u presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. sa lista 172 – 242, preslika prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 18. lipnja 2019. sa lista 243 – 249 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

8. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku te primijenivši materijalno pravo na takvo utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Tijekom postupka su kao nesporno utvrđene aktivna i pasivna legitimacija stranaka; činjenica da je između tužitelja i tuženika zaključen Ugovor o kreditu broj 198-50-3034033 od 8. rujna 2005. godineda je ugovor zaključen na iznos od 19.270,39 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa rokom otplate kredita od 84 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom; da je tužitelj u cijelosti podmirio svoje obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu; da je ugovorena redovna godišnja kamata 5,50 % koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva; da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013.; da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P- 1401/12 u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke; da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te da je istu presudom napokon potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2212/18 od 3. rujna 2019.

10. Među strankama je sporno pitanje mjesne nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, pitanje zastare, pitanje ništetnosti dijela ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu, pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 198-50-3034033 zaključenog između parničnih stranaka 8. rujna 2005. godine, otplatni plan po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, promjenjivi otplatni plan, prijepisa knjigovodstvene kartice, te iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 77-P- 8825/2019-30 od 21. rujna 2022., presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj broj Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 3. veljače 2021.

12. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud isti smatra neosnovanim, te ga je kao takvog svojim rješenjem poslovni broj 6 P-208/23-6 od 13. listopada 2023. odbio, a koje rješenje je potvrdio Županijski sud u Rijeci kao drugostupanjski u svojoj odluci poslovni broj Gž-1171/2023-2 od 12. siječnja 2024., te je postupak nastavljen kod ovoga suda.

13. U pogledu prigovora zastare istaknutog od strane tuženika ističe se da je isti neosnovan, imajući u vidu da zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu kojem je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Revt-249/14 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. S obzirom da je tužba u ovom predmetu zaprimljena kod ovoga suda 8. svibnja 2023. nesporno je da je podnesena unutar zastarnog roka. Nadalje, valja ukazati i na recentno Objedinjeno pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., objavljenog 1. ožujka 2022., koja potvrđuje navedeno u pogledu zastare potraživanja tužitelja.

14. U odnosu na tvrdnje tuženika kako u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz tzv. parnice " Franak " čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanjem jesu li utvrđenja iz te parnice i na koji način primjenjiva u ovom slučaju, valja istaknuti zakonske propise koji se primjenjuju u ovom sporu, a to su čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje Zakon o zaštiti potrošača), kao i činjenicu da su o ništetnosti navedenih odredbi ugovora donesene pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita, i to u pravnoj stvari tužitelja Franak (Potrošač) – Hrvatski savez ugovora za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka među kojima se nalazio i prednik tuženika, te je itekako osnovano pozivanje tužitelja iz navedenih pravomoćnih presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odnosno korisnika kredita jer je tuženik kao što se već ranije navelo bio jedna od tuženih banaka u navedenog kolektivnom sporu, jer je u ovom sporu riječ o potrošačkom govoru o kreditu, jer je također predmetni ugovor o kreditu sklopljen 8. rujna 2005. godine jer su u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu sadržane identične klauzule odnosno odredbe koje su u navedenom kolektivnom sporu utvrđene ništetnima – promjena kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama banke tuženika i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula u CHF).

15. Valja istaknuti i činjenicu da je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Ć i dr. protiv Banca Romaneasca SA sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača.

16. Netočni su navodi tuženika da je tužitelj bio informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojem se glavnica kredita veže za stranu valutu, ovdje švicarski franak odnosno da je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF.

17. Tužitelj je u svom iskazu danom na ročištu od 3. travnja 2025. iskazao da je kupio novi automobil, u cijelosti je podigao kredit za isplatu cijene vozila, novac je isplaćen na račun prodavatelja odnosno auto kuće, nije se raspitivao o kreditu kod drugih banaka budući su ga u auto kući uputili na banku tuženika sa kojom su imali ugovorenu kreditnu liniju. Kada je došao u banku poznavao je osobno bankarskog službenika kojem je tužitelj vjerovao rekavši joj da je to najpovoljnije i da neće biti nikakvih problema, dočekao ga je sa već pripremljenom kreditnom dokumentacijom, budući je tužitelj vjerovao službeniku kojeg je od prije poznavao nije pročitao ugovor nego ga je samo potpisao, što inače ne čini, pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nije mu poznat, nitko mu ga nije razjasnio, službenik banke nije objasnio da se temeljem valutne klauzule rata može dosta povećati zbog promjene tečaja, ne sjeća se je li na kućnu adresu dobivao obavijesti o promjeni kamatnih stopa, ponuda kredita bila je isključivo u CHF, ni jedan drugi kredit mu nije ponuđen osim onaj u CHF, nije mu bilo čudno što je kredit u CHF, u početku mu je rata bila prihvatljiva, rate kredita plaćao je osobno odlaskom u banku tuženika, kada se rata povećala išao je u banku raspitati se zašto je to tako rekli su mu da je došlo do povećanja tečaja, tražila je promjenu valute no odgovoreno joj je da je to dosta složeno za napraviti, pa je od toga odustao i kredit platio u cijelosti onako kako je u početku bilo dogovoreno, u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta, poduzeća, niti je bio u sustavu PDV-a, automobil je koristio za osobne potrebe.

17.1. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelj zaključio predmetni ugovor ali mu nije bilo poznato što znači ugovaranje kredita uz valutnu klauzulu, a činjenica je da je ista ugovorna odredba bila nepoštena jer je nužno bilo potrošaču, ovdje tužitelju ponuditi dovoljno informacija kako bi mogao donijeti razboritu i formiranu odluku, a budući je prema zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, i to u presudi donesenoj 20. rujna 2017. jasno navedeno da odredbu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13, a koja odgovara članku 84. Zakona o zaštiti potrošača treba tumačiti da ugovorna odredba mora biti takva da sa njom potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

18. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istoga čl. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a st. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je st. 4. istog čl. propisano da je trgovac dužan dokazati ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

19. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, a odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Naprotiv, iz iskaza tužitelja, koji iskaz je sud prihvatio, ocjenjujući ga životnim i uvjerljivim, proizlazi, između ostalog da nije bio upoznat da bi se kamatna stopa koja je bila promjenjiva mogla promijeniti toliko da je to utjecalo i na mjesečne anuitete otplate kredita, a to je bio jedini koji je tužitelju bio ponuđen, uz napomenu da je auto kuća imala ugovorenu kreditnu liniju sa tuženikom i kada su se kamatne stope toliko promijenile i time utjecale na visinu mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tužitelj je intervenirao odlazeći u banku, raspitujući se zašto je tome tako i odgovoreno mu je da to tako mora biti da je kredit u CHF najpovoljniji i sam je vjerovao u valutu švicarskog franka. Tim više što je tužitelj tražio promjenu ugovorenih uvjeta odnosno promjenu valute, no nakon što je rečeno da je to vrlo složen postupak, kredit je otplaćen u cijelosti na način kako je to ugovoreno prilikom njegovog zaključenja.

21. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, te je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, a sve u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

22. Iako je tuženik u odgovoru na tužbu osporio visinu tužbenog zahtjeva, ipak je na pripremnom ročištu od 2. srpnja 2024. priznao visinu tužbenog zahtjeva, te stoga nije bilo potrebno provoditi financijsko-knjigovodstveno vještačenje, te je tužbeni zahtjev u pogledu njegove visine sud ocijenio u cijelosti osnovanim.

23. Sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23.1. Nadalje, temeljem odredbe čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, a s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF na temelju jednostrane odluke tuženika to je tuženik u smislu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.

23.2. Sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23.3. Tako u ovom slučaju tuženik treba vratiti tužitelju iznose kako je to navedeno u tužbi i tužbenom zahtjevu zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa, pa do konačne isplate, s tim da je visina stope zatezne kamate određena Zakonom o kamatama, Uredbom i visini stope zatezne kamate kao i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

23.4. Imajući u vidu sve izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da nadalje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su stoga ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te da je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

24. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim, te je donio odluku kao u izreci.

25. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 920,74 eura, te Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. Tarife) u iznosu od 150,00 eur, za sastav dva podneska i to od 14. rujna 2023. i od 2. srpnja 2024., svaki u iznosu od 150,00 eura (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za zastupanje na dva raspravna ročišta kod ovoga suda i to od 2. srpnja 2024. i od 3. travnja 2025. svako po 150,00 eur (Tbr. 9. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 750,00 eur. Tome valja pridodati i pripadajući PDV od 25 % na navedene radnje u iznosu od 187,50 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eur, odnosno sveukupno tužitelju je priznat trošak u iznosu od 957,41 eur, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 16. svibnja 2025. pa do isplate, sve sukladno čl. 29. Zakonu o obveznim odnosima.

Vinkovci, 16. svibnja 2025.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. ZOU Guljaš & Lamza iz Osijeka, Europska avenija 22

2. OD Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 5

na broj: 0186/2519/01/MT