REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3881/2023-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Vinku Adžiću i Ivanu Adžiću, odvjetnicima iz Odvjetničkog ureda Ivan Adžić, iz Zagreba, Držićeva 6b, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupan po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. travnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i punomoćnice tuženika Ane Majcen Kardum, odvjetnice, dana 16. svibnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9011022440 sklopljenog dana 15. veljače 2006. između tuženika PBZ d.d. kao Banke i tužitelja BŽ kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle odredba čl. 7.2. Ugovora u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, isplatiti tužitelju BŽ, iz [adresa] iznos u visini od 4.040,47 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je EURopska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je EURopska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja EURopske središnje banke, tekućom na iznos:

- na iznos od 5,78 EUR od 04.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,07 EUR od 07.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,82 EUR od 04.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 14,36 EUR od 06.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,49 EUR od 06.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 6,64 EUR od 04.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,96 EUR od 07.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,65 EUR od 04.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,28 EUR od 04.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,03 EUR od 15.9.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,47 EUR od 05.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 5,04 EUR od 05.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 7,15 EUR od 04.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 9,45 EUR od 05.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,32 EUR od 04.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,81 EUR od 06.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 16,73 EUR od 05.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 21,49 EUR od 15.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,27 EUR od 06.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 25,53 EUR od 04.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 25,53 EUR od 04.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,09 EUR od 06.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 34,16 EUR od 06.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 28,11 EUR od 05.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,04 EUR od 07.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 49,09 EUR od 05.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 46,30 EUR od 04.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 39,76 EUR od 05.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 45,86 EUR od 05.05.2011. godine do isplate,

- na iznos od 60,63 EUR od 06.06.2011. godine do isplate,

- na iznos od 55,30 EUR od 05.07.2011. godine do isplate,

- na iznos od 85,75 EUR od 04.08.2011. godine do isplate,

- na iznos od 86,05 EUR od 05.09.2011. godine do isplate,

- na iznos od 59,99 EUR od 06.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 59,99 EUR od 06.10.2011. godine do isplate,

- na iznos od 61,87 EUR od 04.11.2011. godine do isplate,

- na iznos od 57,92 EUR od 05.12.2011. godine do isplate,

- na iznos od 62,71 EUR od 05.01.2012. godine do isplate,

- na iznos od 66,97 EUR od 06.02.2012. godine do isplate,

- na iznos od 66,41 EUR od 05.03.2012. godine do isplate,

- na iznos od 63,96 EUR od 05.04.2012. godine do isplate,

- na iznos od 65,09 EUR od 04.05.2012. godine do isplate,

- na iznos od 66,90 EUR od 05.06.2012. godine do isplate,

- na iznos od 64,91 EUR od 05.07.2012. godine do isplate,

- na iznos od 65,68 EUR od 03.08.2012. godine do isplate,

- na iznos od 63,77 EUR od 06.09.2012. godine do isplate,

- na iznos od 61,86 EUR od 05.10.2012. godine do isplate,

- na iznos od 64,78 EUR od 06.11.2012. godine do isplate,

- na iznos od 62,91 EUR od 06.12.2012. godine do isplate,

- na iznos od 65,88 EUR od 07.01.2013. godine do isplate,

- na iznos od 60,61 EUR od 07.02.2013. godine do isplate,

- na iznos od 62,04 EUR od 07.03.2013. godine do isplate,

- na iznos od 65,52 EUR od 08.04.2013. godine do isplate,

- na iznos od 60,86 EUR od 08.05.2013. godine do isplate,

- na iznos od 58,88 EUR od 07.06.2013. godine do isplate,

- na iznos od 57,18 EUR od 08.07.2013. godine do isplate,

- na iznos od 58,92 EUR od 07.08.2013. godine do isplate,

- na iznos od 59,63 EUR od 06.09.2013. godine do isplate,

- na iznos od 64,03 EUR od 07.10.2013. godine do isplate,

- na iznos od 62,65 EUR od 15.11.2013. godine do isplate,

- na iznos od 65,43 EUR od 13.12.2013. godine do isplate,

- na iznos od 62,45 EUR od 14.01.2014. godine do isplate,

- na iznos od 61,07 EUR od 12.02.2014. godine do isplate,

- na iznos od 62,27 EUR od 11.03.2014. godine do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 11.04.2014. godine do isplate,

- na iznos od 60,05 EUR od 12.05.2014. godine do isplate,

- na iznos od 59,63 EUR od 11.06.2014. godine do isplate,

- na iznos od 61,48 EUR od 11.07.2014. godine do isplate,

- na iznos od 62,90 EUR od 11.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 63,98 EUR od 31.08.2014. godine do isplate,

- na iznos od 63,61 EUR od 30.09.2014. godine do isplate,

- na iznos od 65,16 EUR od 31.10.2014. godine do isplate,

- na iznos od 66,25 EUR od 30.11.2014. godine do isplate,

- na iznos od 65,67 EUR od 31.12.2014. godine do isplate,

- na iznos od 66,45 EUR od 31.01.2015. godine do isplate,

- na iznos od 66,45 EUR od 28.02.2015. godine do isplate,

- na iznos od 66,45 EUR od 31.03.2015. godine do isplate,

- na iznos od 66,45 EUR od 30.04.2015. godine do isplate,

- na iznos od 66,45 EUR od 31.05.2015. godine do isplate,

- na iznos od 66,45 EUR od 30.06.2015. godine do isplate,

- na iznos od 66,45 EUR od 31.07.2015. godine do isplate,

- na iznos od 66,45 EUR od 31.08.2015. godine do isplate,

- na iznos od 66,45 EUR od 30.09.2015. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije, isplati iznos od 908,47 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30.9.2015. pa do isplate po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,".

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, naknaditi tužitelju BŽ, iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.610,12 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana 16. svibnja 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je EURopska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja EURopske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 15. veljače 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9011022440 na iznos u visini od 38.900,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu), u kunskoj protuvrijednosti, s promjenjivom kamatnom stopom, jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora, ovdje tuženika. Nadalje navodi da je krajem 2015. godine prihvatio zakonsku konverziju kredita te su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, Tužitelj navodi da je tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu te da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak daleko veći od rizika za kreditu u EUR. Navodi kako je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14.06.2018. godine potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su ništetne ugovorne odredbe kojime je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak. Navodi da je preplatio kredit do 30. rujna 2015. godine za iznos od 31.156,00 kn s osnova valutne klauzule u CHF. Navodi da je tuženik prilikom konverzije kredita oštećen za iznos od 6.788,00 kn na ime razlike glavnice, jer je nedospjela glavnica na dan 30.09.215. godine iznosila 88.554,00 kn, dok bi nedospjela glavnica na taj dan iznosila 81.766,00 kn da se nije mijenjao tečaj do 30.09.2015. godine. Slijedom navedenog tužitelj zahtjeva vraćanje onog što je primljeno sa zateznom kamatom, na osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te zahtjeva i isplatu razlike glavnice kao i naknadu troškova postupka sa zateznom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, ističe prigovor zastare. Navodi da CHF konverzija nije protivna pravu EU, poziva se na odluku Suda EU broj C-567/2020 od 5.5.2022. godine kojom je potvrđeno da sadržaj dodatka ugovora o kreditu temeljem kojega je provedena konverzija u potpunosti je određen odredbama ZID ZPK, da su odredbe Dodatka ugovora o kreditu temeljem kojih je provedena konverzija odraz odredaba ZID ZPK koje kao odredbe nacionalnog prava imaju obveznu prirodu, da ZID ZPK je uspostavljena ravnoteža između svih prava i obveza ugovornih strana od strane zakonodavca i da u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nije primjenjiva presuda Suda EU Dunai C-118/17 jer je konverzija kredita provedena na temelju suglasnosti volja, a ne izravno na temelju zakonodavne intervencije, odnosno u okviru ponude tuženika učinjene u skladu s odredbama ZID ZPK. Tuženik ističe da CHF konverzija je provedena u skladu sa ZID ZPK koji usklađen je sa Ustavom Republike Hrvatske, a koje pravno shvaćanje je zauzeo i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 od 4.4.2017. godine. Tuženik se poziva i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/2019 od 4.3.2020. godine. Tuženik nadalje navodi kako je nesporno da je ZID ZPK uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u pogledu konvertiranih CHF kredita, odnosno došlo je do potpune restitucije potrošača, pa ne postoji osnova po kojoj bi sud konverziju izostavio iz primjene jer su otpali i svi zahtjevi za obeštećenjem potrošača s kreditima izvorno denominiranim u CHF. Navodi da tužitelj neosnovano smatra da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, da je cilj postojanja i ostvarivanja kolektivne zaštite preventivne prirode, a što je vidljivo iz samih zakonskih formulacija, a ne ostvarivanje prava u individualnim parnicama u kojima se zahtijeva isplata i da ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Ističe da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja. Ističe kako je odredbom članka 22. ZOO-a propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, pa ugovaranje valutne klauzule nije nepošteno niti nezakonito. Navodi da odredba o valutnoj klauzuli unesena je u ugovor o kreditu temeljem odredbe članka 22. ZOO-a, stoga, primjenjujući stav Suda EU izražen u presudi C-81/19, odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je isključena iz primjene Direktive 93/13 jer se pretpostavlja da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja i tuženika. Ističe da Sud EU je u odluci broj C-173/09 naveo da nacionalni sud mora zanemariti presude višeg suda ako smatra da, uzimajući u obzir tumačenje odredbi na pitanje koje je dao Sud EU, presude višeg nacionalnog suda nisu u skladu s pravom Europske unije. U odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev ističe da u Ugovoru o kreditu nije određeno da je anuitet izražen u kunama, niti da se kredit otplaćuje u kunama, da je u ugovoru jasno određeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora o kreditu. Tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na razumljivost značaja valutne klauzule i konkretno valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da je tužitelj poslovno sposobna osoba, pa je bio upoznat s time da između pojedinih stranih valuta postoje razlike zbog kojih rizik promjene vrijednosti svake od tih stranih valuta u odnosu na kunu nije jednak te je nelogično i neživotno da tužitelj nije znao za rizik. Predlaže sudu da odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu od 15.02.2006. g. (list 7-11 spisa), otplatni plan (list 12-15 spisa), Izračun konverzije, ponudu za konvertiranje kredita (list 16-28 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 22.2.2015.g. (list 29-33 spisa), pojašnjenje analize rizika kredita (list 47 spisa), plan otplate kredita (list 66-93 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi te je predmet spora i isplata razlike glavnice.

5. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu sadržajno kao u podnesku od 02. studenog 2023. godine. Tužitelj u bitnom navodi da nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu. Ujedno ističe da plaćeni anuiteti nisu zatvarali ispravnu glavnicu tj. onu po početnom otplatnom planu, a to nisu niti mogli jer u vrijeme konverzije još uvijek nije proglašena nepoštenom odnosno ništetnom ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Osporava istaknuti prigovor zastare.

U tijeku postupka tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, a u odnosu na zastaru tražbine tužitelja ističe da podnošenje tzv. kolektivne tužbe ne prekida zastaru za konkretno potraživanje.

6. Tužitelj zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) i isplatu razlike glavnice.

7. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9011022440 dana 15.02.2006. godine na iznos od 38.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,15%, na rok otplate od 180 mjeseci, namjena kredita - adaptacija stambenog objekta (Ugovor o kreditu – list 7-13 spisa),

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011022440 dana 22.12.2015.g. kojim je konvertiran kredit (list 29-33 spisa).

8. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Dodatka Ugovora o kreditu sud je saslušao tužitelja.

Tužitelj u svom iskazu navodi da je 2006. godine obnavljao kuću i da je trebao kredit za adaptaciju. Navodi da je otišao u Riječku banku i druge banke, ali su mu svi savjetovali da ide u PBZ jer da oni nude najpovoljnije kredite. Tužitelj iskazuje kada je došao u banku kod tuženika rečeno mu je da su krediti u CHF najpovoljniji, nije pitao u banci iz kojih razloga je ova vrsta kredita najpovoljnija. Navodi da je pročitao Ugovor o kreditu prije potpisivanja i za njega nije bilo ništa sporno, obratio je pažnju na kamatnu stopu te kolika je visina mjesečne rate. Nadalje navodi da po njegovom sjećanju u banci mu nisu objašnjavali ili govorili da bi postojali bilo kakvi rizici oko sklapanja Ugovora o kreditu u CHF i da bi bilo problema jer se ugovara promjenjiva kamatna stopa, a niti javni bilježnik mu nije pojašnjavao ugovorne obveze. Ističe da nije bio nositelj obrta niti je imao trgovačko društvo. Tužitelj navodi da je prihvatio ponudu za konverziju, a potom je uzeo još jedan kredit kako bi ovaj kredit za adaptaciju otplatio tuženiku. Navodi da je osobno otplaćivao kredit.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

9. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 15.02.2006. godine, jer su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 105/15) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorne valutne klauzule, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

10. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015.g. kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

11. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužitelj protivi.

U odnosu na istaknuti prigovor zastare u odgovoru na tužbu sud je prigovor zastare tuženika ocijenio kao neosnovan. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o valutnoj klauzuli u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari dana 22. svibnja 2023. godine, dakle prije nastupa zastare tražbine (u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine).

12. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/2015 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 11.603,46 EUR, da je iznos preplate u visini od 2.320,05 EUR, te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjene glavnice tj. preplata se koristila za buduće anuitete u valutnoj klauzuli u EUR (čl. 3., čl. 4. čl., 5. i čl. 6. Dodatka Ugovora o kreditu). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 6., – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.7.

– visina kamatne stope 5,56%, čl. 8., čl. 9.čl. 10. - osiguranje tražbine, ovršnost isprave, čl. 11.- odredbe osnovnog Ugovora o kreditu, troškovi).

13. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužitelj bio upoznat sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i odredbom o pormjenjivoj kamatnoj stopi. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužitelj poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

14. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

15. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 15.02.2006. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule a koja ništetnost ugovorne odredbe je utvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužitelju pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojeg prava se nije odrekao. Nadalje nije sporno da je utvrđena ništetnost nepoštene odredbe ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu, a koji su sklopili tužitelj i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora. Prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog po stajalištu ovog suda tužitelju kao korisniku tj. potrošaču pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi valutne klauzule. Pri tome sud ističe kako u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužitelj nije niti mogao odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule.

16. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda EURopske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište EURopskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

17. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta EURopskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, a kojim stajalištem je vezan ovaj sud mišljenje je ovog suda da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. Kako je prethodno navedeno i obrazloženo tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

18. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je EURopski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da EURopski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

19. U ovoj pravnoj stvari sud je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev-637/19 od 15.11.2022. godine.

U odnosu na dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev-637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

20. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 15.02.2006. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 38.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (kredit za adaptaciju objekta-stambeni kredit). Nije niti sporno da se mijenjala vrijednost valute CHF do dana konverzije.

21. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osprava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelju ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak, a niti javni bilježnik nije ga upozorio na bilo kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF i da tužitelj je jedino bio informiran da je to najpovoljniji kredit.

22. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja BŽ, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude.

23. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 28.10.2024. godine (list 98-107 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,15% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope. Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika s osnove valutne kluzule između anuiteta prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 30.442,65 kn, odnosno eurske protuvrijednosti 4.040,47 EUR,

- razlika iznosa preostale glavnice iznosi 908,47 EUR,

- izračunom konverzije na dan 30.09.2015. prema Izračunu konverzije kredita priložene u spisu (16) utvrđen je više uplaćeni iznos tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR na dan 30.09.2015.g. te iznosi 2.320,05 EUR, odnosno kunske protuvrijednosti 17.719,38 HRK, odnosno eurska protuvrijednost prema fiksnom tečaju iznosi 2.351,77 EUR.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka, navodi da je konverzija provedena sukladno zakonu, stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pravu Europske unije i Ustavu Republike Hrvatske. Ostaje kod dosadašnjih navoda koje je isticao u odgovoru na tužbu i tijekom postupka.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Kako je prethodno navedeno ovaj sud je vezan stajalištima Vrhovnog suda Republike Hrvatske te odlukama donesenim u kolektivnom sporu koji je pokrenula udruga Franak.

24. Kako je sud utvrdio osnov tužbenog zahtjeva, te je utvrđena visina tužbenog zahtjeva tj. visina preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli to je sud usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

25. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

26. Tužitelj zahtijeva isplatu iznosa u visini od 908,47 EUR s osnova razlike glavnice. Navodi da se primjenjivao tečaj kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita 2006. godine bila bi niža glavnica za navedeni iznos od obračunate glavnice na dan 30.09.2015. godine.

Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 17.463,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na namjenske kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 2006. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tuženik nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF (tužitelj suprotno ne dokazuje) to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da prilikom izračuna preplaćenih iznosa je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužitelju su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice.

27. Nadalje ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje postupak konvertiranja kredita u EUR kredite, a koji izračun je tuženik i sačinio sukladno čl. 19.c. ZID Zakona potrošačkom kreditiranju. Sama činjenica da je tuženik primijenio kamatnu stopu koju je primjenjivao na namjenske kredite u EUR-o kreditima je primjena visine kamatne stope koja je propisana prisilnim propisima (čl.19.c. ZID ZPK). Tužitelj je u trenutku sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu mogao znati visinu kamatne stope za namjenske kredite koje je ugovarao tuženik jer je takva činjenica bila dostupna tužitelju. Naime visina kamatne stope koja se primjenjivala na stambene kredite s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR za stambene kredite bila je određena u visini, jer su sve promjene visine kamatne stope primjenjive na namjenske kredite tuženika bile poznate u razdoblju od 2006. godine do dana konverzije, pa tužitelja nije niti trebalo upoznavati s parametrima u odnosu na promjenu kamatnih stopa, a takvu primjenu kamatne stope propisao je zakonodavac pa kako je riječ o prisilnom propisu za tuženika to je tužitelj mogao znati sve detalje načina izračuna u postupku konvertiranja kredita jer je isto propisano čl. 19.c. ZIDZKP. Tužitelj je prihvatio izračun konverzije, nije bio prisiljen prihvatiti ponudu tuženika, jer je ista bila samo obveza tuženika. Nadalje sud ističe da je tuženik primjeni visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude.

Nadalje sud je imao u vidu i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U- I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne- sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

28. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 22.04.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 02.11.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.04.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.10.2024. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 11.11.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 13.12.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 14.02.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 03.04.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 16.05.2025. g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. točka 3. OT-a), ukupno 1.700,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 425,00 EUR, ukupno 2.125,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (63,30%), priznat je trošak u iznosu od 1.345,12 EUR te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 265,00 EUR, ukupno 1.610,12 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 16. svibnja 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku